Kako su profesionalni lobisti radili na stvaranju entuzijazma u Washingtonu za dugi vojni sukob u Ukrajini

Ako ste se zapitali zašto se čini da je toliko izvještavanja zapadnih medija o sukobu u Ukrajini zasnovano na “Kijev kaže”, odgovor se uglavnom svodi na moć lobiranja. Ukrajina je uvijek dobra, a Rusija uvijek loša, narativ nije sama stvorila.

Dana 11. jula, konsultantska kuća Ridgely Walsh sa sjedištem u Washingtonu DC registrirala se kao strani agent u ime ukrajinskih interesa u Ministarstvu pravde SAD-a.

Kompanija – koja  obično savjetuje velike hitre iz Silikonske doline kao što su eBay, Google, Snapchat, SpaceX i Uber – samo je najnoviji operater Beltwaya koji se prijavio prema Zakonu o registraciji stranih agenata (FARA). Ovo je arhaično i nejasno zakonodavstvo stavljeno na čelo glavne novinske agende tokom ”Russiagate” podvale u vrijeme predsjedništva Donalda Trumpa.

Prošlog jula, samo 11 američkih firmi bilo je registrovano kao lobisti za ukrajinske klijente pod FARA-om. Tokom 2021., ovi uticajni ljudi pokušali su da izvrše pritisak na Washington da ubije projekt Sjeverni tok 2, poveća pošiljke smrtonosne pomoći Kijevu i pošalje sve više američkih i NATO snaga duž ruske granice.

U tom procesu, ostvarili su  preko 10.000 kontakata sa zakonodavcima, think tankovima i novinarima. Ovo je zapanjujuća brojka kada se uzme u obzir da je saudijski lobi – jedan od najvećih i najutjecajnijih u SAD-u – imao samo  2.834 interakcije s ovim elementima u istom vremenskom okviru.

Aktivnost lobiranja u ime Kijeva tokom 2022. će neizbježno smanjiti čak i taj ogroman broj. Sada, broj registrovanih proukrajinskih agenata u Washingtonu iznosi 24 bez presedana, a šest ih je primorano da se registruju samo u junu. Zapanjujuće je i to što mnoge od ovih kompanija pružaju svoje usluge  besplatno – u mjeri u kojoj je pro bono lobiranje za vladu Zelenskog  nazvano ”najtoplijim trendom” u političkim krugovima Washingtona.

Ovaj fenomen se ne može pripisati velikodušnosti duha ili altruizmu. Neki lobisti rade za ukrajinsku vladu bez naknade za pozitivno jačanje PR-a,  drugi kako bi obnovili svoju reputaciju i ostali naklonjeni američkim klijentima nakon što  su entuzijastično predstavljali ruske korporacije prije invazije 24. februara. Kao što ćemo vidjeti, u nekim slučajevima postoje potencijalno i drugi, više spektralni faktori.

Vjerovatno je mnogo više firmi koje efektivno zastupaju ukrajinske interese nego što je službeno priznato prema FARA-i. Ridgely Walsh se registrovao tek u julu, nakon što je Vox  dokumentirao svoj rad prateći dva ukrajinska pilota širom Washingtona, sastajavši se s novinarima, senatorima i predstavnicima, te predstavnicima odbrane i State Departmenta. Do tada je radio za ukrajinsku vladu više od pet mjeseci.

U dosjeu FARA se navodi da Ridgely Walsh direktno stupa u kontakt sa Yuryjem Sakom, savjetnikom ukrajinskog ministra odbrane Alekseja Reznikova i potpukovnikom Denisom Smazhnyjem, a dodatak u dokumentu navodi uslove rada Ridgely Walsha za Kijev.

U njemu se navodi da kompanija „pruža podršku u odnosima s javnošću i odnosima s medijima Ukrajini, uključujući saradnju sa predstavnicima američkih medija, vladinim zvaničnicima, nevladinim organizacijama, obrazovnim institucijama, think tankovima, investitorima i stručnjacima za vanjsku politiku; Dogovaranje intervjua za medije; razvoj i predstavljanje radova; [i] organizovanje događaja.” Firma također stvara “mogućnosti za Ukrajinke da komuniciraju” s novinarima, političarima, stručnjacima i “drugim dijelovima američke javnosti”.

Ove aktivnosti se pružaju „na dobrovoljnoj osnovi i bez nadoknade“ i „motivisane su saosjećanjem [kompanije] prema ukrajinskom narodu“. Dodaje se da tim Ridgelyja Walsha uključuje državljanku Ukrajine, što se odnosi na njenu staru direktoricu,  Veroniku Velch .

Velchova pozadina je u najmanju ruku šarena. Godine 2013. provela je pet mjeseci stažirajući u državnom Glasu Amerike, aktivi američke Agencije za globalne medije, koju finansira i kontroliše američka vlada, i  otvoreno priznaje da je njen rad direktno pod utjecajem “nacionalne sigurnosti” Washingtona.”

Nakon neobjašnjivog sedmomjesečnog jaza u njenom CV-u, u maju 2014., Velch se pridružila  Centru za ujedinjene akcije, nevladinoj organizaciji sa sjedištem u Washingtonu koja „radi u korist građana Ukrajine“, koju je osnovao ukrajinski političar i bivši član KGB-a Oleg Ribačuk u 2009.

Bio je to jedan od  mnogih subverzivnih napora koje je finansirao u godinama koje su prethodile puču na Majdanu 2014., a koji je odigrao  ključnu ulogu u izazivanju tog pobunjeničkog prevrata. Dve godine ranije, Ribačuk je izjavio da je narandžasta revolucija 2004. „bila čudo“ – „želimo to da uradimo ponovo i mislimo da hoćemo“.

Konstelacija problematičnih inicijativa koje je financirao Ribačuk također je dobila  značajna sredstva od američkog oligarha Pierrea Omidyara i američkih obavještajnih agencija USAID-a i National Endowment for Democracy (NED), koji su bili od  suštinskog značaja za podršku Majdanu u Kijevu 2014.

Pišući u februaru 2014.,  veteran novinar Bob Parry je napomenuo da je NED tokom prethodne godine finansirao 65 projekata u Ukrajini u ukupnom iznosu od preko 20 miliona dolara, što predstavlja „političku strukturu medija i aktivističkih grupa u sjenci koja bi se mogla koristiti da izazove nemire kada Ukrajinska vlada nije postupila kako je željela.”

Nacionalni demokratski institut, odjel NED-a  centralnog za Narandžastu revoluciju, također je sponzorirao kampanju čiji je suosnivač Velch, ”Follow the Money”, koja se borila za transparentnost finansiranja političkih kampanja 2015-16.

Zanimljivo, u FARA dokumentaciji Ridgleyja Walsha stoji da je Velch „sarađivala sa novinarima za spoljnu politiku i nacionalnu bezbjednost u SAD” u vezi sa Ukrajincima koji su se vratili u Kijev nakon 24. februara, dok je bila „izvan SAD” – drugim riječima Ukrajine – i direktno koordinirala sa “službenicima američke vlade i medijima” koji putuju u zemlju ili izvještavaju o sukobu.

Jasno je da su Velch i Ridgely Walsh bili presudni u oblikovanju izvještavanja o ratu od njegovog početka. U tom kontekstu, važno je uzeti u obzir njenu profesionalnu istoriju – za jedan od ključnih ciljeva NED-a i ključnih uspjeha, u prevratu na Majdanu bilo je predstavljanje domaćoj i stranoj publici veoma romantičnog narativa o demonstracijama u Ukrajini i njihovim učesnicima, koji imao malo veze sa stvarnošću.

Na osnovu rezultata medija koje finansira NED, kao što je Hromadske, gledaocima bi bilo oprošteno što su zaključili da su protesti podstaknuti zabrinutošću za ljudska prava i demokratiju, te da su bili reprezentativni za cjelokupno ukrajinsko stanovništvo.

U stvarnosti, kao što je  članak Washington Posta iz februara 2014. izložen u forenzičkim detaljima, podaci anketa pokazuju da je manje od 20 % demonstranata motivirano „kršenjem demokracije ili prijetnjom diktature“, a samo 40-45 % Ukrajinaca je bilo za integracije u Evropsku uniju, uskoro svrgnuti predsjednik Viktor Janukovič ostao je „najpopularnija politička ličnost u zemlji“, a nijedno istraživanje sprovedeno do tada nije ukazalo na većinsku podršku pobuni.

Velik dio javnog protivljenja rušenju vlade proizašao je iz “antiruske retorike i ikonografije zapadnoukrajinskog nacionalizma”, koji je bio široko rasprostranjen među demonstrantima, “koji [nije igrao] dobro među ukrajinskom većinom”. Sve u svemu, 50 % stanovništva Ukrajine živjelo je u regijama koje su se “snažno identificirale s Rusijom” i koje su to činile više od dva stoljeća – “skoro svi” su bili “otuđeni antiruskom retorikom i simbolima”.

Ove ključne činjenice su inače bile skrivene od pogleda na Zapadu u to vrijeme, a postale su sve više potiskivane u mjesecima i godinama nakon Majdana, dok je ukrajinska vlada vodila sveobuhvatni rat protiv stanovnika Donbasa – krvlju poprskanih dimenzija koji su u medijima jedva spominjani.

Jednostran i potpuno iskrivljen pogled na događaje u Ukrajini opstaje do danas, zahvaljujući Ridgely Walshu i njegovim kolegama. Uz potpuno rijetke izuzetke, etablirane novinske kuće su sukob predstavile kao borbu Davida i Golijata između neograničenog dobra i zla, i  neupitno su izvještavale o krajnje  sumnjivim zvaničnim tvrdnjama koje su dolazile iz Washingtona i Londona o  beskrajnom herojstvu Ukrajine i trijumfima na bojnom polju.

Zapravo, velika većina izvještavanja zapadnih medija o sukobu svodila se na jednostavno regurgitiranje ukrajinskih izjava, bez ikakvog pokušaja provjere činjenica.

Da se vratimo na dosije FARA, njegovih posljednjih 20 stranica sastoji se od tabele sa skoro 400 uvoda za novinare i intervjua i članaka postavljenih u medijima, a koje je uredio Ridgely Walsh od početka februara do sredine jula.

Desetine ovih unosa se odnose na gorepomenute pilote, uključujući višestruke pozive novinarima na privatnu večeru s njima u Washingtonu. Vox navodi da je na tom samitu jedan od avijatičara otvoreno rekao: „Naš glavni cilj je samorazumljiv. Sastajemo se s medijima i zakonodavcima kako bismo pogurali protok oružja u Ukrajinu.”

Obrok je predstavljao samo jedan od mnogih koraka u vrtložnoj turneji po SAD-u, što je dovelo do toga da su par bili  naširoko citirani u američkim medijima, uključujući  pojavljivanje na CNN-u zajedno sa bijesno proratnim  glumcem Seanom Pennom.

Pomenuti potpukovnik Denis Smazhny, „specijalista za protivvazdušnu odbranu“, takođe je krajem juna dao nekoliko  intervjua raznim američkim novinskim mrežama, zalažući se da Kijev dobije borbene avione umesto bespilotnih letelica, na šta su SAD  ranije stavile veto, zbog velikih zabrinutosti o osjetljivoj tehnologiji koja pada u ruske ruke, a njihova upotreba izaziva neprijateljski protuodgovor Moskve.

U prilog svojoj molbi,  Smažni je naveo da je Kijev do danas uništio 500 vazdušnih ciljeva i 150 ruskih helikoptera – pomalo nevjerovatna tvrdnja, iako se čini da je imala popriličan uticaj na američke zakonodavce. Kongres je 15. jula odobrio 100 miliona dolara finansiranja za podučavanje ukrajinskih pilota u popuni američkih borbenih aviona F-15 i F-16, uprkos tome što je bilo potrebno najmanje tri mjeseca da piloti budu obučeni do čak “osnovnog” nivoa.

Očigledno, Vašington i Kijev se zaista spremaju za veoma dug rat. A ogromna armija lobističkih firmi je spremna, voljna i sposobna da to ostvari, zasipanjem medija i zakonodavnih komora širom svijeta eminentno sumnjivim narativima da održavaju neumoljive i sve veće isporuke zapadnog oružja Kijevu, uprkos produženju kriza koja  osigurava više smrti i razaranja, masovno umiranje od gladi u najsiromašnijim dijelovima svijeta i mogući globalni finansijski kolaps.

Autor: Slobodan Kolomoets