Kako su sirijski tenkisti od “glinenih golubova” postali teške mete i za najbolje sustave

Borbe u Istočnoj Gouti, području istočno od glavnog sirijskog grada Damaska, neće prestati sve dok teritorij ne bude oslobođen od terorista. Borbe se uglavnom vode noću, obzirom da sirijska vojska poštuje humanitarno primirje koje je zatražila Moskva i traje svaki dan od 9 ujutro do 14 sati poslijepodne. Ostatak dana sirijski vojnici provode pripreme, raspoređuju snage i dopremaju oružje na prve linije fronte. Nema sumnje da su udarne borbene postrojbe opremljene uređajima za noćno promatranje, koje im je isporučila ruska vojska. Prema rezultatima ostvarenim na bojištu proteklih osam dana se može primijetiti da sirijske vladine snage enklavu žele presjeći na dva dijela, sjeverni s Doumom i Harastom, te južni s gradovima Jobar, Irbin, Zamalka i Ain Tarma.

Prema nekim procjenama do spajanja dvije borbene skupine, one koja napreduje s istoka i velike vojne baze na zapadnom obodu enklave je ostalo još manje tri kilometra  oranica i voćnjaka i selo Mudayra.

I dok je napredovanje kroz ruralni dio enklave teklo relativno brzo, između ostalog i zbog slabe borbene gotovosti skupine Jaish Al-islam koja je držala ta područja, kasnije će se vladine snage  morati boriti u gusto naseljenim područjima u kojime će pješaštvo i 4. Oklopno-mehanizirana divizija sirijske vojske odigrati glavnu ulogu. Podsjetimo da je sirijska vojska od Rusije dobila tenkove T-72B3 i T-90A. Ovo su najmoderniji tenkovi sirijske vojske s kojima Sirijci ranije nisu znali ni rukovati.

Nedavni vojni sukobi na Bliskom istoku su prisilili vojne stručnjake da ponovno razmotriti svoje stavove o strategiji i taktici provođenja vojnih operacija.  Zaključci su izgledali paradoksalno, samo na prvi pogled, jer su mnogi prerano počeli donositi sud o spremnosti sirijskih snaga.

Svi ratovi koji se proteklih godina vode u svijetu su sukobi novog tipa. Izravni sukobe između tehnološki naprednih supersila danas nisu vjerojatni, ili se barem nadamo da nisu. No, za sada su sukobu između dvije sile uglavnom hibridni ratovi niskog intenziteta, gdje se obično redovne i legitimne vojne snage moraju boriti protiv mobilnih gerilskih skupina koje svoje akcije koordiniraju zahvaljujući modernim sredstvima za komunikaciju i služe se prijenosnim, ali vrlo učinkovitim sustavima naoružanja.

Na primjer, protutenkovski sustav kojim raspolažu sirijski teroristi zajedno s projektilom danas teže manje od 30 kg, neki i manje od 20 kg, a mogu onesposobiti čak i tenk s reaktivnim oklopom. Osim toga, danas stopostotnu neranjivost modernim tenkovima jamčiti ne mogu ni teški kompozitni oklopi ili sustavi aktivne zaštite.

Nova oružja su dovela do pojave nove taktike ratovanja, čak i do pojave novih “vojski”.

Prva promjena je bila primjetna u napadu izraelskog režima protiv Hezbollaha u Libanonu 2006. godine. Izraelci s njihovim tenkovima Merkava, “ponosom izraelske vojne industrije”, nisu uspjeli slomiti otpor tada još gerilskih šiitskih skupina u Libanonu.

Potom je došlo vrijeme Libije, Iraka i Sirije, gdje su se “niotkuda” pojavile lokalne “opozicijske” vojske, koje su se vrlo učinkovito borile protiv regularnih vojski, kojima nije pomogla ni apsolutna nadmoć u teškom oružju, ni zračna potpora. Mobilne i brojne terorističke su prodirale u položaje vojske i nanosile joj kratke i osjetljive udarce, kojima se nisu mogle suprotstaviti.

Libija je pala nakon kratke i herojske borbe, između ostalog i zbog kardinalne greške Muammara Gaddafija koji je prije napada na Libiju, umjesto da naoruža i opremi vojsku s modernim oružjem i sustavima, počeo zatopljavati odnose sa Zapadom, a svom krvniku Nikolasu Sarkozyu je 2007. dao čak 50 milijuna eura za predizbornu kampanju.

Irak je imao više sreće. ISIL je u proljeće i ljeto 2014. Uspio poraziti iračku vojsku, ali je zaustavljen od jedinica šiita koje su formirale svoju armiju i zaustavile ulaz terorista u Bagdad. ISIL nije uspio ući ni u kurdska područja, da bi nakon nešto više od tri godine borbi bio poražen i sahranjen u iračkoj pustinji.

Možda je to i bio plan tvoraca terorističke “Islamske države” i SAD nisu htjele potpuno uništiti Irak, nego su američki stratezi imali druge planove za ovu zemlju. No, čini se da su im svi planovi propali, a konačnu presudu će dati izbori u Iraku koji će se održati u svibnju ove godine.

Sirija je bila manje sretna. Zapravo, Bashar Al-Assad nije ni pripreman da bude čelnik države, ali zemlju ipak nije htio pokloniti Washingtonu i drugim zemljama zapadne “demokracije”. Zato je u Siriji izbio najgori rat u posljednjih nekoliko godina.

Prema svim predviđanjima je vojska Bashara Al-Assada trebala propasti i na čelo sirijske države i vojske su trebale doći zapadne marionete. Upravo to bi se i dogodilo da nije bilo intervencije prvo Hezbollaha, kasnije “prokletih” Rusa i Iranaca, koji su iznenadili Zapad i došli u pomoć legitimnoj sirijskoj vladi.

Iranski savjetnici su razne seoske i plemenske milicije, kojima je Glavni stožer dao ime Nacionalne obrambene snage (NDF), pretvorili u vojnu strukturu sličnu paravojnoj organizaciji Basij u Iranu.

Rusija je sa svoje strane dala naglasak na kvalitetu vojnih jedinica, a od Assada je zatraženo da tiho ukloni nesposobne časnike koji su na visoke položaje došli po običaju u arapskim zemljama, ili zbog dobrih veza s vladajućom obitelji ili zbog važnosti koju imaju u svojim plemenima.

Ali u Siriju nisu došle samo nove snage i instruktori, nego i nova tehnologija koja je odlučila ishod sirijske bitke. Najvažniji razlog za pobjedu Bashara Al-Assada u ovom ratu je bila prekvalifikacija njegove vojske i svladavanje vještina potrebnih za preživljavanje na bojnom polju u 21. stoljeću.

Naravno da se sve to nije dogodilo odmah i odjednom i u početku je sve teklo vrlo teško. Prve napadačke operacije sirijske vojske krajem 2015. godine su pokazale da bez promjene taktike u vođenju bitke ne bi bilo dovoljno snage za daljnje ratovanje i pobjede.

Ofenzivna operacija sjeverno od Hame već prvog dana se pokazala kao veliki gubitak, a onda je potpuno odbijena. Apsolutno neučinkovita taktika ratovanja u urbanom području i arapsko vojno razmišljanje su dali samo gubitke i iznimno slab napredak.

Ruski savjetnici su brzo objasnili svojim sirijskim saveznicima da u ratu nema sitnica i da moraju biti sposobni za brzo rješavanje svih njihovih problema. Naravno, pomoć u oružju je bila obilata i teško je izbrojati ruske brodove koji su kroz Bospor do Tartusa doplovili puni oružja, ali i velikim brojem tenkova.

Čak i prije listopada 2015. su sirijski tenkovi su počeli “gasiti” mreže i stari T-55 su se počeli pojavljivati sa zaštitom i novim elektronskim sustavom za ometanje. U ratu nema sitnica i iskustvo borbe, uključujući i Donbas, upotrijebljeno je u Siriji. Na bokove tenkova su zavarene rešetke, koje su stvarale probleme neprijatelju. Iako nije bila potpuno učinkovita, ova dodatna zaštita je smanjila gubitke već za polovicu, što znači da je spašena oprema i posada, a s druge strane je dramatično povećan borbeni potencijal sirijskih postrojbi. Kasnije se pokazalo da je za pola godine “spasiti” na desetke borbenih vozila tisuće vojnika bila velika korist za vođenje velikih i važnih bitki, poput one u Aleppu ili Deir Ez-Zoru.

Svakako, bez nove i modernizirane stare sovjetske opreme u Siriji toga ne bi bilo. Ruski T-72, T-80 i T-90 s najnovijim modifikacijama su testirani u stvarnim borbenim uvjetima i dobro su se pokazali.

Bez obzira koliko su napredovali protutenkovski sustavi, oni nisu mogli zaustaviti modernizirane tenkove T-90. Konstruktori su ih opremili s novom opremom, što im je omogućilo da i danas kao glavna snaga ostanu na bojnom polju.

Ali ovdje imamo vrlo zanimljivu situaciju. Novi elektronički sustavi zaštite postavljeni čak i na stare tenkove poput T-55 i T-62 su ih pretvorili u strašna oružja u rukama njihovih posada. Ponekad su u Siriji znali biti učinkovitije oružje od tenkova novije generacije.

Na primjer, manji i precizniji top 100mm na tenku T-55 je mnogo bolji za urbanu borbu od duge cijevi topa 125 mm tenka T-72.

Ali sam tenk nije oružje. Bez posade koja zna rukovati s njim on je samo vrlo skupa hrpa metala. Obuka posade još ključan čimbenik u povećanju učinkovitosti ovog oružja. Ako se netko sjeća kako su Sirijci koristili svoju tehniku u početku rata, čudo je kako nisu svi izgorjeli prije nego što su stigli ruski savjetnici.

Tenk je napadao ispred pješaštva, vozeći sam, nepotrebno se zaustavljajući na otvorenom, napunjen prekomjernom količinom oružja. Rusi su im objasnili da se normalni tenkisti žele vratiti svojim obiteljima, a to tako neće postići. Uz ustrajnost u obuci, sirijska vojska je danas neprepoznatljiva.

Na primjer, već 2016. godine su nekad ranjivi T-72 obmanjivali terorističke protutenkovske sustave. Teroristi su ispaljivali projektil za projektilom, ali ih je tenk izbjegavao, jer su posade konačno shvatile da ne treba glupo umrijeti.

Na snimci objavljenoj na You Tubeu se  vidi kako se nekoliko tenkova kreće, ali se međusobno pokrivaju, pretječu i zaustavljaju, rješavajući zadaću koja im je prethodno bila nezamisliva. Neke su operacije bile virtuozne i teroristi su vjerovali kako i tim tenkovima uopće i nisu sirijski vojnici.

VIDEO – Sirijski tenkisti 2017. u akciji nakon provedene obuke

Usput, čak i turski tenkisti ne znaju ove vještine, zato su izgubili mnogo tenkova u blizini Al-Baba. Ni njihova suvremena zaštita, niti oklop ih nisu spasili. Neće ih ni spasiti, ako ne steknu nova znanja i vještine.

Kaže se da zaštita tenka raste proporcionalno s brzinom kretanja na bojnom polju. Naravno, ne u povlačenju, a video gore dokazuje da je ova šala među tenkistima zapravo istina.

Rusija prema saveznom programu “Industrijske uporabe oružja i vojne opreme za razdoblje 2011. – 2015. i za razdoblje do 2020. godine” planira uništiti oko 10 000 jedinica “zastarjelih” sovjetskih oklopnih vozila. Međutim, prema riječima generala Aleksandra Ševčenka, načelnika Glavne uprave za oklopna vozila Ministarstva obrane, ova odluka je opozvana. U ruskoj vojsci će ostati u uporabi ne više od 4 000 jedinica, a ostatak će se modernizirati i  predati ruskoj vojsci ili “dati ili prodati saveznicima”. Iskustvo sirijskih borbi govori da je prerano uništiti stare tenkove. U današnjem uznemirenom svijetu oni će i dalje imati priliku da se izvrsno pokažu na bojnom polju, vjerojatno i u Istočnoj Gouti, kasnije Idlibu ili gdje već.