Kampanja Demokrata iz 2020. slična onoj iz 2016.: tada su se borili protiv Trumpa i Putina, danas se bore protiv Trumpa i Covida-19

Američka predsjednička utrka 2020. slijedi putanju utrke 2016. godine. Demokratska agenda je ista: napad na karakter i kompetentnost Donalda Trumpa i obećanje da će se vratiti status quo ante.

Demokratska stranka ponovno je nominirala za predsjednika nekoga kome ne samo da nedostaju ideje, energija i karizme, već i nekoga tko izgleda da ne čini puno na putu za kampanju.

2016. Demokrati su se borili protiv Trumpa i Putina; danas se bore protiv Trumpa i Covida. Unatoč tome, Demokrati udobno vode na anketama i predviđa im se ugodan plov do konačne pobjede.

U međuvremenu, Trump, šok-pobjednik iz 2016. godine, očajnički se kreće, jureći od države do države održavajući tri, ponekad i četiri skupa dnevno, ali čini se da lagano klizi prema porazu. Kao i 2016., došlo je do iznenađenja u listopadu: veliki gubitak dokumenata, što je nešto što se većina medija trudi ignorirati, s obzirom na to da sadržaj dokumenata može grubo inkriminirati demokratskog kandidata.

Kao i 2016. godine, većina političkih komentara ove utrke sastoji se od analiza i predviđanja na temelju anketa: budući da ankete pokazuju veliko vodstvo Joea Bidena, opravdano se vjeruje da bi on mogao pobijediti. Takva vjera u neporecivost anketa je izvanredna. No ako pogledamo godinama unatrag, vidjet ćemo da su ankete uvijek pogriješile. Pogriješile su na predsjedničkim izborima 2016. godine; o referendumu o Brexitu 2016. godine; izborima u Velikoj Britaniji 2010., 2015. i 2017. godine; izraelskim izborima 2015. i australskim izborima 2019. Jasno je da anketari ne uspijevaju riješiti ozbiljna pitanja svoje pristranosti i manjkave metodologije. Iznad svega, stvaratelji anketa i dalje ne uspijevaju riješiti posljedice koje nastaju kada velika većina potencijalnih anketiranih ne želi biti anketirana i odbije njihove telefonske pozive.

U svojoj opsjednutosti anketama, mediji uvijek ne uzimaju u obzir druge važne odrednice ishoda izbora, kao što su entuzijazam i upisivanje birača. Čini se da 2020. godine Republikanci imaju odlučujuću prednost i u jednom i u drugom. Važne nisu preferencije birača, već jesu li spremni satima stajati u redu (često na hladnomnvremenu) kako bi glasovali. Trumpovi simpatizeri  uzbuđeni su zbog svog kandidata, Bidenovi baš i ne.

2012. ankete su pokazale vjerojatnu pobjedu Mitta Romneya. Na kraju je Barack Obama uvjerljivo pobijedio. Republikanski glasači, koji nisu bili oduševljeni Romneyem, nisu se pojavili. S druge strane, afroamerički glasači pojavili su se i glasovali za Obamu. 2016. to je preokrenuto. Afroamerički glasači, koji su željno glasali za Obamu 2008. i 2012. godine, nisu se pojavili jer nisu željeli glasovati za Hillary Clinton.

Ono što birači kažu u anketama nema puno veze s onime što će birači raditi i kako će glasovati na izborima. Kad politička stranka za svog nositelja odabere nekoga za koga se vidi da je siguran i pouzdan, a ne nekoga s hrabrim, prepoznatljivim dnevnim redom koji nadahnjuje bazu stranke, glasači ostaju kod kuće, a nominirani, s impresivnim životopisom, postaje uznemiren. To se dogodilo 1984. godine, kada je Ronald Reagan u 49 država slomio navodno već izabranog kandidata Demokratske stranke, Waltera Mondalea. Ponovilo se to i 1996. godine kada je tadašnji Bill Clinton pobijedio već izabranog kandidata GOP-a Boba Dolea, i ponovno 2004. godine kada je nepopularni, nesposobni tadašnji predsjednik George W. Bush uspio izvući pobjedu protiv nadahnutog, ali izabranog demokrata Johna Kerryja. Naravno, Obama je 2012. pobijedio već izabranog Romneya.

2016. godine, također, prodajna točka Hillary Clinton bila je da je daleko više moćnija i da će se za nju daleko više glasovati u odnosu na njezinog konkurenta, Bernieja Sandersa. Na kraju bi Sanders vjerojatno bolje prošao, da je konačni kandidat iz demokratske stranke bio on, a ne Clinton.

Biden je savršeni ”insider” iz Washingtona. Služio je kao senator za Delaware od 1973. do 2009., a zatim kao potpredsjednik od 2009. do 2017. Tijekom svog vremena poslušno je obavljao aktivnosti nadmetanja u industriji kreditnih kartica, od kojih je velik dio registriran u Delawareu. Također je, notorno, sponzor Zakona o nadzoru nad nasilnim kriminalom i provođenjem zakona, poznatog i kao Zakon o kriminalu iz 1994. godine. Što se tiče vanjske politike, Biden je uvijek podržavao svaku američku, vojnu intervenciju. Jedina iznimka bio je prvi Zaljevski rat 1990.-1991. Međutim, njegovo protivljenje manje je bilo pitanje principa, a više pitanje održavanja koraka s čelnicima senatskih Demokrata, koji su se protivili ratu.

Bidenov ”rezime” nije takav da bi nadahnuo mlađe, radikalnije, idealističke birače za odlazak na birališta u broju koji je dovoljan za sprječavanje Trumpove pobjede. Sigurno je da postoji faktor protiv Trumpa. Želja za porazom Donalda Trumpa doista je intenzivna. Međutim, to je bila istina i u 2016. godini. Trump je u više navrata napadan i za njega se govorilo da je rasist, seksist, ženomrzac, fašist i kao ruski kradljivac. Ovaj put, međutim, za razliku od 2016. godine, Trump ne treba brinuti oko protivljenja unutar vlastite stranke.

U 2016. godini nikada Trumpovi simpatizeri, unutar Republikanske stranke, nisu bili tako značajan čimbenik kao što su danas. Trump je dobio ogroman broj novih simpatizera. Ostatak, gomila Billa Kristola, prešao je Demokratima. Povijesno gledano, nositelji mandata koji uživaju ogromnu podršku unutar vlastite stranke ponovno bivaju izabrani. Nadalje, kada postojeći predsjednik izgubi podršku unutar vlastite stranke, događa se i da gubi predsjedničke izbore: to se dogodiloDemokratima 1952., 1968. i 1980 . i Republikancima 1992. godine.

Iako je Trump sigurno izgubio podršku među određenim brojem bijelih glasača s fakultetom, taj je gubitak nadoknadio zadobivši afroameričke i latinoameričke glasače. Bez obzira na to, Trumpova poruka znatno se razlikuje od one na temelju koje se kandidirao 2016. Tada je zvučao kao pravi populist. Napao je korporacije zbog prekomjernog udruživanja, angažiranja vanjskih poslova i zapošljavanja neamerikanaca. Obećao je kazniti korporacije koje su zatvorile tvornice u SAD-u i preselile posao u inozemstvo. Činilo se da je otvoren za univerzalno zdravstveno osiguranje.

Danas Trump upozorava da bi Biden u Ameriku donio “socijalizam”, iako bi njegovi manje imućni, nefakultetski obrazovani simpatizeri blagonaklono gledali na nove programe državne potrošnje. Danas Trump hvali burno tržište dionica i 401k, iako ljudi kojima se obraća nemaju resursa za ulaganje u dionice. Trump malo govori o tome da američke radnike zamjenjuje uvezena ili ilegalno pristigla radna snaga iz inozemstva. Protuintervencijsku retoriku iz 2016. potisnula su hvalisanja o tome da se Trump udaljio od Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana s Iranom, od okupiranja Sirije radi nafte, pružanja oružja Ukrajini i oštrije retorike prema Rusiji od bilo kojeg drugog američkog predsjednika.

Kao rezultat toga, Trump, koji bi trebao kročiti do lagodne pobjede, bori se za svoj politički život protiv jednog od najslabijih stranačkih kandidata u novije doba. O izborima bi se moglo odlučivati ​​na sudovima, jer se stranke bore oko toga koji bi se glasovi trebali prebrojati, a koji poništiti.

Za ostatak svijeta vanjska politika u Trumpovom drugom mandatu vjerojatno će biti vrlo slična onoj iz prvog. Neće biti povlačenja iz Sirije ili Iraka; kampanja maksimalnog pritiska na Iran vjerojatno će se pojačati; nastat će nove sankcije protiv Venezuele, a novi ugovor o START-u s Rusijom vjerojatno se neće obnoviti.

S druge strane, Biden je poput Clinton 2016. godine. Izričito obećava da će voditi vanjsku politiku na način koji je zreliji od onoga kako ju je vodio Trump. S Bidenom dolazi i Jake Sullivan, koji je služio u State Departmentu s Hillary Clinton, a sada sjedi rame uz rame s Billom Kristolom u Savjetodavnom vijeću Saveza za osiguravanje demokracije, organizaciji širenja dezinformacija o “ruskom miješanju” u sve. S Bidenom dolazi bivši Obamin zamjenik državnog tajnika Anthony Blinken, koji je obećao ponovno pokretanje rata za promjenu režima protiv Sirije.

S Bidenom dolazi Nicholas Burns, bivši američki veleposlanik pri NATO-u, djelatnik i ubivšim administracijama Clintona i Busha, simpatizer NATO-ovog bombardiranja  SR Jugoslavije 1999. godine, entuzijastični intervencionist i ruski jastreb. A s Bidenom naravno dolaze i dvije arhitektice libijske katastrofe: Samantha Power i Susan Rice.

S obzirom na vjerojatnost da će administracija Bidena voditi vanjsku politiku koja će biti intervencionistička i ratobornija prema Rusiji od Trumpove, većina ostatka svijeta trebala bi željeti Trumpovu pobjedu. No to nije slučaj. Svijet uglavnom želi da pobijedi Biden. To nimalo ne čudi; ljudi rijetko kada čine ono što je najbolje za njih.