Karakteristike „sukobljene“ vanjske politike Obame i Trumpa

Iako smo to detaljnije objasnili u analizi o Donaldu Trumpu i na koji način i on provodi dugogodišnju strategiju američkog imperijalizma, koji se temelji na četiri stupa, naoko različita, ali komplementarna, koja su spomenuta u analizi „Donald Trump i vječni koncept američkog carstva“, ovdje ćemo se posvetiti usporedbi predsjedništva Baracka Obame i aktualnog stanara Bijele kuće. Naravno, Trump je svakako bio bolji izbor od Hillary Clinton, ali ne treba ulagati prevelike nade u to da su im ciljevi drugačiji, metode možda, ali konačni cilj je uvijek nametanje „američke izuzetnosti“ ostatku svijeta.

Kad je Donald Trump 2016. godine izabran za predsjednika Sjedinjenih Država, on je veliki dio svoje međunarodne političke agende temeljio u svom odnosu prema ostavštini Baracka Obame, uglavnom zagovarajući potpuni preokret. Najavio je da će promijeniti velike sporazume o slobodnoj trgovini, pristup u suprotstavljanju zemljama poput Irana i Kube, te poboljšati odnose sa saveznicima poput Izraela i Saudijske Arabije. U odnosima s Europom Trump se predstavio kao „Anti Obama“ par excellence.

Mediji i komentatori dugo su zloupotrebljavali izraz “izolacionizam” u opisu agende „America First“ američkog predsjednika, jer su ga smatrali pogrešnim. Trumpova administracija naslijedila je posljedice dvadesetogodišnjeg razdoblja u kojem je, zahvaljujući greškama u vanjskoj politici i financijskoj krizi, utjecaj Sjedinjenih Država u globalnim i poslovima doživio relativan pad, ali još uvijek ne takav da bi se moglo govoriti o apsolutnom gubitku hegemonije.

Od vojne hegemonije do sposobnosti održavanja statusa quo u globalizaciji, prolaska kroz relativnu stabilnost u usporedbi s glavnim američkim suparnicima Kinom i Rusijom, Sjedinjene Države nakon Busha i Obame bile su samo sjenka same sebe.

Trump je od “carskog” statusa Washingtona želio dobiti ono što je smatrao „prirodnim pravom izuzetne nacije“. Pretenzije su ujedno bile i ekonomske, ne samo političke, tvrdeći da su američka i neoliberalna globalizacija pridonijeli lišavanju američkih građana ne male razine blagostanja. Naravno, sve je to htio učiniti tako da SAD i dalje ostanu globalna sila, akter koji diktira pravila igre.

Rezultat je bila raznolika vanjska politika koja se sukobljavala s Obaminim kursom, iako nije imala jasne konture, već je bila promjenjiva i tijekom godina i ovisno o kontekstu. Postoje scenariji u kojima se Trump zapravo okrenuo u smjeru većeg intervencionizma, uglavnom oko Irana i Kube. Na Venezuelu i Kinu je počeo vršiti puno veći strateški pritisak od Obame, a Njemačku je počeo pritiskati ekonomski.
Odnos sa Sjevernom Korejom je „čudan“, jer je na iznenađujući način intenzivirao dijalog s Kim Jong-unom, ali Sjeverna Koreja od toga nije imala nikakve koristi.

Iran i Kuba

Nuklearni sporazum iz 2015. godine, kojeg su potpisale zemlje članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, Iran i Njemačka, jedno su od glavnih diplomatskih postignuća Obamine administracije, kojem je bila namjera da se pronađe najprikladniji i najmanje nečastan način da se izvuče iz bliskoistočnog cirkusa i iskristalizira situacija. To je učinjeno usprkos velikom broju prigovora povijesnih saveznika Sjedinjenih Država u regiji, Izraelu i Saudijskoj Arabiji, prema kojima je nova Trumpova administracija pristupila na posve novi način, pogodujući im više od uprava prije Baracka Obame.

Obama se našao u nekoj vrsti situacije u kojoj s Bliskog istoka nije uspio izvući obje noge, niti je stvorio čuveni “azijski zastoj” u Kini. Trump je ponovno oživio američki pritisak na Islamsku Republiku gotovo u svemu je udovoljio željama Tel Aviva i Rijada, koji sa svoje strane pokazuju tihe namjere približavanja i uspostave punih bilateralnih odnosa.

Ovdje imamo situaciju na koju „sekularni“ Europljani malo obraćaju pozornosti da je došlo do neobične konvergencije ciljeva između cionista, vehabijskog islama i radikalnih evangelika iz Sjedinjenih Država, koji su kao „Trojni pakt“ odredili novu agendu za Bliski istok.
Iran je snažno pogođen i proglašen je od strane sve ti zemlje za egzistencijalnu prijetnju. U jeku smo napetosti koje su kulminirale „slučajem Sulejmani“, čiju su smrt otvoreno slavili cionisti u Izraelu i vehabije u Saudijskoj Arabiji, ali i drugdje na Bliskom istoku, kao, na primjer, islamističke terorističke skupine u sirijskoj pokrajini Idlib. Obamino „zbližavanje“, koje je krunisano nuklearnim sporazumom, potpuno je eliminirano, slično onome što je Trump učinio u kontekstu odnosa s Kubom.

U oba slučaja je ključ Trumpovih odluka bila unutarnja politička kalkulacija. Trump je vukao ogromnu snagu iz najradikalnijeg krila svoje izborne baze, gorljivih cionista i zapadnjačkih fanatičnih evangelika, zbog kojih je osvojio ključne države poput Floride.
Tamo su mu vjetar u leđa dali glasovi kubanske antikomunističke dijaspore.

Minirajući zbližavanje Washingtona i Havane, posredovano trokutom između Obame, Raula Castra i pape Bergoglia, Trumpova administracija je iznova ojačala embargo protiv Kube i ponovno aktivirala „Zakon Helms-Burton“, koji američkim tvrtkama koje su nacionalizirane od strane Castrove Kube omogućava da tuže Havanu. Za Kubu ovaj zakon ne znači mnogo, ali ugrožava interese europskih i kanadskih tvrtki koje koriste resurse nacionalizirane prije nekoliko desetljeća, čime Trump želi izazvati povlačenje europskih i kanadskih tvrtki s Kube, što bi, kako je on to zamislio, Kubu postupno trebalo dovesti do ekonomskog kolapsa.

Latinska Amerika

U Latinskoj Americi je Kuba zaseban slučaj, jer je Trump zapravo nastavio s politikom distanciranja od kontinenta, kao što je činio Obama, usredotočivši se intenzivno na samo mali broj zemalja. Osim Brazila, gdje je Trump slavio pobjedu Jaira Bolsonara, agenda Bijele kuće u Latinskoj Americi je destabilizirati i srušiti Venezuelu i vladu Nicolasa Madura, koji je podvrgnut pritisku, kao za vrijeme Obame, samo puno većem.

Čak i protiv ključnih američkih konkurenata, Rusije i Kine, može se reći da je Washington pod Trumpom pravio mnogo vike nizašto.
Velika strategija rusko-kineske konvergencije, oko koje gravitiraju ključne zemlje poput Irana i Turske, koja je započela 2014. godine, nastavila se hrabro čak i pod Trumpom. U ovom scenariju je sada Kina ta koja je postala prva prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti, dok se Rusiju, iako bezuspješno, pokušava privoljeti da se distancira od Kine u bilo kojem području.

Ali ovdje govorimo o dugogodišnjim smjernicama koje pojedini predsjednici teško mogu narušiti. Trump je uspio ojačati protukinesku strategiju upravo zato što je od Kongresa do State Departmenta vidio zajedničku namjeru da se podupre i potakne njegovo neprijateljstvo protiv Pekinga. S druge strane, kod odnosa s Vladimirom Putinom se morao prepustiti svojim instinktima.

Njemačka

S druge strane, većini se može činiti iznenađujućim, ali kontinuitet u pristupu prema Njemačkoj, koju aktualna uprava guši ekonomski, potkrijepljen je činjenicama. Berlin, kojeg Washington smatra jedinom europskom silom koja je sposobna kombinirati ekonomski gigantizam i političku projekciju, bio je točno u središtu Obamine politike u Europi, dok je Trump samo jasno dao do znanja što je njegov prethodnik radio iza kulisa.

Obama je bio pogođen skandalom špijunaže kada je NSA pratila i prisluškivala ne samo razgovore nekih političara i utjecajnih ljudi iz njemačkog biznisa, već i samu kancelarku. To je bio vrlo nesmotren potez na štetu Njemačke. Zbog toga je u Njemačkoj pokrenuta antiruska histerija, jer se samo tako mogao obuzdati pokušaj geoekonomskog zbližavanja Moskve i Berlina i politički pokriti „Dieselgate“, koji je dio američkog manevra za smanjenje trgovinskog deficita s Njemačkom. Trump je ostalo učinio s trgovinskim ratom i nedavnim sankcijama plinovodu Sjeverni tok.

Sjeverna Koreja

Najteži scenarij za dešifrirati je zasigurno je onaj u Sjevernoj Koreji, koja se pokazala kao vrlo čvrst orah za američki aparat i jedini suparnik Washingtona s odlučujućim stavom o nuklearnom odvraćanju. Trump je ovdje izmjenjivao trenutke gorkog suparništva s fazama pregovora koji su kulminirali s povijesnim bilateralnim susretima s Kim Jong-unom.

Trump se u ovom slučaju svijetu u više navrata predstavio kao „glasnik mira“ i prvi zagovornik dijaloga s Pjongjangom, dok je Kim izmjenjivao faze otvorenosti, koja je uključivala proces denuklearizacije, s trenucima oštre retorike, iako s ciljem da više optuži Trumpove suradnike nego samog predsjednika.

Realnost je da Sjeverna Koreja ostaje goruće pitanje, što je bila za Obamu i ostala je za Trumpa. Oko „Trideset osme paralele“ gomilaju se žarišta napetosti i geopolitičke složenosti, što otežava bilo kakav operativni manevar. Sjeverna Koreja, smještena između Kine i pacifičkog područja kojeg promatraju SAD, uspijeva izdržati pritisak i vjerojatno će tako ostati i nakon Trumpa.

Zaključak koji se može izvući iz „suprotstavljenih vizija“ vanjske politike dvojice predsjednika poput Obame i Trumpa je dvostruk. Obojica su pokazala sposobnost Bijele kuće da djeluje na različite scenarije tako da to bude u skladu s njihovim političkim preferencijama, ali i njihovu ovisnost o “trajnom kapitalu” koji se sastoji od raznih interesa i projekcija američkog aparata i povijesnog iskustva američke supersile.

Dugoročno gledano, niti jedan od njih dvojice nije postigao cilj da se oslobodi balasta Bliskog istoka, dok ih je ujedinila zajednička svijest o Pacifiku kao „geopolitičkom kazalištu budućnosti“. U isto vrijeme, Obama i Trump su se istakli u praksi s metodama djelovanja u području međunarodne politike. Obamin postupni potezi, koji su često ocjenjivani kao „stidljivi“, ipak su se temeljili na vječnim interesima američkog carstva. Trump i njegovi suradnici, kojima je “America First” temelj upravljanja, napravili su oštre zaokrete i u odnosu prema rivalima u zemlji i prema inozemnim akterima, koji su svi proglašeni „prijetnjom američkoj nacionalnoj sigurnosti“, neki u većoj, a drugi u manjoj mjeri.

Općenito govoreći, tijekom Obamine uprave nije bilo istinske “doktrine”, ali je još manje ima u Trumpovoj eri. Američki geopolitički pristup rezultat je zbroja odluka u operativnim područjima i suprotstavljenih snaga u hodnicima moći u Washingtona.
Kako su se obojica opekli intervencionističkim pijanstvom Bushove ere, Obama i Trump slijedili su funkcionalnu strategiju, sve s namjerom da sačuvaju ulogu američkog vodstva u prijelaznoj fazi od unipolarnosti ka multipolarnosti, koju su obojica namjeravali očuvati što je duže moguće. To su činili iz prostog razloga što su uvjereni da će vojne, ekonomske, političke i demografske odrednice globalnog vodstva još dugo biti u rukama Sjedinjenih Američkih Država.

Međutim, na Istoku vidimo novi svijet u nastajanju, koji ne priznaje američku hegemoniju i neće pristati na status quo u kojem su SAD još uvijek vodeća sila u svijetu. Ako tom „kolektivnom Istoku“ dodamo Kubu, Venezuelu, odnedavno ponovo u istom taboru Argentinu, velike i potencijalno moćne afričke države, gotovo cijelu Aziju,, uz izuzetak nekoliko američkih saveznika, iako vrlo upitnih, osim Izraela, čini se da od Washingtona toliko željeni status quo u globalnoj areni neće imati dug vijek.

Donald Trump i provedba vječnog koncepta „američkog carstva“