Karta „Indeksa demokracije“ u svijetu prema agenciji Economist Intelligence Unit

U verziji Indeksa demokracije, koju je izdala britanska analitička tvrtka Economist Intelligence Unit, Rusija se predvidljivo približila kraju popisa i od 167 zemalja je na 134. mjestu. Prema sastavljačima ovog rejtinga, demokracija u Rusiji je ista kao u Republici Kongo i nešto lošija nego u Gvineji i Esvatiniju, bivšem Svazilandu, koji je apsolutistička monarhija.

Zapravo, analiza ovog rejtinga je besmislena i mogli bi završiti na rome kako je apsolutno neprimjerena i pristrana. Međutim, ako netko ima dvojbe, Ivan Danilov je za RIA Novosti dao još nekoliko zanimljivih argumenata.

Pogledajmo Estoniju, zemlju koja se navodi kao pozitivan primjer. Zauzima 27. mjesto i gotovo je sustigla Sjedinjene Države u smislu razvoja demokracije i doslovno je na rubu pridruživanja elitnoj skupini “punih demokracija”.

Estonija je zemlja u kojoj se otvoreno veličaju nacistički kolaboracionisti i to nije nikakva tajna. Možda je masovno veličanje nacizma s gledišta britanskih znanstvenika sasvim kompatibilno s visokom razinom demokracije. Osim toga, agencija Economist Intelligence Unit tu „razonodu“ nekih europskih nacija nije ni stavila na popis kriterija. Ali kako onda govoriti o razini političke kulture u zemlji u kojoj su “domaći” nacisti nacionalni heroji?

Još zanimljivije bi bilo otkriti kako je „demokratski“ rejting Estonije kompatibilan s masovnom diskriminacijom etničkih Rusa i ruskih govornika. Ruski mediji 2010. godine citirali su izjavu bivšeg ministra stanovništva Urvea Paloa, koji je napomenuo da je “položaj Rusa u Estoniji sličan relativno ne tako davnom položaju crnaca u Americi, kada su izgledali kao ravnopravni građani zemlje, ali u stvarnosti nisu imali jednaka prava kao bijelci”.

Od ove izjave se ništa značajno nije promijenilo. A razgovarati o slobodi govora, koja je, kako kažu, nužna za funkcioniranje demokratskog sustava, u kontekstu apsolutno nezakonitih i po europskim standardima akcija estonske političke i medijske elite, koji su zabranili Sputnik Estonije i ruske karikatura vide kao vođenje “hibridnog rata”, apsolutno je besmisleno.

Uzmite drugu zemlju, Singapur, koji zauzima visoko 75. mjesto i koja se smatra “demokracijom s nedostacima”, a kojeg se često predstavlja kao primjer ekonomskih, a posebno političkih reformi.

Primjećujemo nekoliko karakteristika singapurskog političkog sustava. Naime, trenutni premijer, de facto prvi čovjek države, najstariji je sin prvog premijera Singapura, Lee Kwan Yua, koji je državom vladao nekoliko desetljeća. Uobičajena je praksa da ugledni azijski mediji već duže vrijeme pišu o pokretanju bankrota oporbenih stranaka, a u financijski bankrot se tjeraju i oporbeni mediji, koje se zatrpa tužbama za zaštitu časti i dostojanstva. Nakon toga, suci, kojima karijera i radno mjesto ovise o volji aktualnog nasljednog premijera, donose presude u kojima su stranke i mediji krivi, što im na brzinu isprazni blagajne i  bankovne račune i više ne mogu djelovati. I tako je problem političke oporbe riješen, a Singapur je ipak „relativno uzorna demokracija“.

I to usprkos teškim kaznama za ilegalne povorke, koje se zabranjuju u ime zaštite političke stabilnosti i Singapura. Sve bi to sastavljače rejting lista trebalo natjerati da tri puta razmisle o klasifikaciji neke zemlje. Ali iz Londona valjda sve izgleda drugačije.

Kao potpuno apsurdnu ilustraciju specifičnog „procesa razmišljanja“ autora Indeksa demokracije za 2019. možemo navesti emirat Katara, državu čiji je čelnik Emir, a taj se status službeno nasljeđuje unutar vladajuće dinastije. Emir od Katara stvarni je i suvereni vođa države i na čelu je izvršne vlasti, te ima priliku osobno imenovati trećinu članova Savjetodavne skupštine, nekakvog parlamenta s minimalnim realnim mogućnostima utjecaja na politiku, što je očito čak i iz imena samog tijela.

Međutim, Katar je na rang listi Economist Intelligence Unita na 128. Mjestu i veća je demokracija od Rusije i Kine. U odnosu na susjedni Iran, koji ima izbore, parlament, razne odbore i državna tijela od kojih neka predlažu zakone, a druga nadgledaju njihovu provedbu, apsolutistička monarhija. sa selafijskom  ideologijom Muslimanskog bratstva, Katar je „svjetionik demokracije“.

Venezuela je, naravno, diktatura, kao i Kuba i Nikaragva, a odnedavno profašistička diktatura Bolivija će uskoro iz „narančastog“ postati „zelena“, samo da privremenu predsjednicu, koja je na vlast došla državnim udarom, Jeanine Áñez potvrde na predstojećim izborima.

Puno je dodatnih primjera, ali je očito da se logika sastavljača rejtinga može se objasniti samo jednim čimbenikom, koji je nedvosmisleno prisutan u njihovim izračunima, ali iz nekog razloga nije naveden na službenom popisu kriterija “demokracije”. Ovaj faktor je spremnost da se neka zemlja pokloni prioritetnim interesima Washingtona i bude što osjetljivija prema željama američkog State Departmenta.

RIA Novosti