Kina – Azijski div i lokomotiva multipolarnog svijeta

Brz uspon Kine u globalnom kontekstu mnogima nije dao vremena da shvate karakteristike i dinamiku ovog fenomena. Ovu se zemlju često optužuje za sve i svašta, iako uglavnom bez dokaza i valjanih argumenata. Vrlo rijetki su oni koji priznaju i odaju dužnu počast azijskom divu. Što je Narodna Republika Kina danas i gdje ide?

O Kini se toliko puno priča, a malo zna. Zbog ogromnog i brzog razvoja je “azijski div” postao moćan, ali i čelna država u skupini BRICS, koja je zamišljena kao prijelaz na multipolarni svijet. No, taj je proces bio toliko brz da mnogi nisu imali vremena da shvate što se zapravo događa. BRICS nije samo skupina zemalja s brzorastućim gospodarstvima. Ova je skupina zemalja dizajnirana da se svijetu dokaže da zemlje s različitim društvenim uređenjima, različitim kulturama i religijama, a posebno s različitim načinima unutarnjeg upravljanja u gospodarskom i financijskom sektoru mogu izuzetno dobro funkcionirati na opću korist svih članica, samo ako nijedna od njih drugima ne nameće svoj model i ne upliće se unutarnja pitanja partnera. Kao takva, skupina BRICS je sušta suprotnost ideji unipolarnog svijeta, koji jedinstveni društveno-politički i ekonomski model želi nametnuti ostatku svijeta, vjerujući da su neograničena sloboda tržišta i zapadna liberalna demokracija ne samo poželjni, nego i nužni za globalnu stabilnost.

Kako se pokazalo, to je apsolutno neprihvatljiv način razmišljanja, ali i model koji je u svojoj primjeni devastirao brojne svjetske zemlje. Gospodarski uspon Kine i jačanje skupine BRICS, koja kao centripetalna sila okuplja i druge organizacije i zajednice zemalja, ne samo da su usporili nastanak unipolarnog svijeta, nego vjerojatno i okončali taj proces, što je u svom nedavnom članku za Foreign Policy potvrdio i Francis Fukuyama, kada je opširno pisao o američkom padu i izvorima političke disfunkcije u SAD-u.

Američki filozof i politički ekonomist Francis Fukuyama je bio prisiljen odustati od svoje tvrdnje o “kraju povijesti” s početka ’90-ih, ali još uvijek traži način kako stvari vratiti na staro i nastaviti s točke “gdje je sve pošlo krivim putem”.

No, ostavimo Fukuyamu neka razmišlja kako osmisliti besmisao unipolarnog svijeta i vratimo se Kini. Često čujemo da je Kina kapitalistička zemlja, a oni koji to tvrde tako često u opisu kineskog “kapitalizma” koriste samo riječi hvale. Isti “analitičari” su uvjereni “kako se kineski kapitalizam gotovo ni u čemu ne razlikuje od američkog”, a Kina je se prikazuje kao “izravan konkurent Sjedinjenim Državama za hegemoniju nad ostatkom svijeta”.

Ako govorimo o Kini, ne smijemo zaboraviti ono što mi danas poznajemo kao “socijalizam s kineskim karakteristikama“. On je svoje konture dobio na konferenciji u gradu  Zunyi 1935. godine, kada je potvrđena vodeća uloga mladog Mao Ce Tunga. Tada je započeo proces stvaranja “kineske verzije marksizma”, odnosno njegove primjene u specifičnim uvjetima zemlje,  bez oslanjanja na savjete ljudi koji dolaze izvana ili onih koji o socijalizmu posjeduju samo teoretsko znanje.

Iste godine je uoči japanske agresije stvorena “Ujedinjena fronta” s buržoazijom. Zbog obrane zemlje i nacionalnog jedinstva, “crvena baza” stvara republiku koja ne ukida privatno vlasništvo i surađuje s kineskim kapitalizmom, jer ne želi potkopati nacionalni ekonomski razvoj i otpor. Dio politike “Ujedinjene fronte” je prisutan u srži aktualne komunističke politike.

Za Kinu je 1979. bila ključna godina, jer je tadašnji predsjednik Deng Xiaoping pokrenuo kineske ekonomske reforme i još više se okrenuo “socijalizmu s kineskim karakteristikama”.

Osnovni princip ovog otvaranja je bio vrlo jednostavan i teoretičarima marksizma više nego razumljiv. Naime, Kinezi su krenuli od temeljne pretpostavke da će bez pravilnog razvoja sredstava za proizvodnju dogmatski socijalizam samo produbiti ljudsku bijedu.

Otprilike slično je tvrdio i talijanski marksist Antonio Gramsci, koji je prvu fazu ruske ekonomije za vrijeme Lenjina nazivao “ratnim komunizmom” i kao “kolektivizaciju bijede”. Zbog toga se Deng Xiaoping odlučio otvoriti slobodnom tržištu, navodeći “kako planiranje i zakonitosti tržišta nisu posebno bitne razlike koje postoje između socijalizma i kapitalizma”.

“Planska ekonomija nije temeljna definicija socijalizma, jer planiranje postoji i u kapitalizmu, a tržišna ekonomija se također provodi i u socijalizmu. I planiranje i zakonitosti tržišta su instrumenata za kontrolu ekonomije”, pretpostavka je od koje su Kinezi krenuli u svojim reformama.

To je neminovno značilo da će se u kineskom društvu postupno afirmirati srednja građanska klasa, koju marksisti zovu i buržoaska.

Međutim, to je bio nerazdvojni dio kineskog socijalizma, koji u ekonomiji ne isključuje nacionalnu buržoaziju, nego traži suradnju, potrebnu da svi zajedno pobijede siromaštvo, nadilazeći tako mistifikaciju “Kulturne revolucije” Mao Ce Tunga.

Zapravo je napravljena jasna razlika između “političke eksproprijacije” i ” ekonomske eksproprijacije”, čak i posljednji godina vladavine Mao Cea, a u puno većoj mjeri s Deng Xiaopingom, kada nacionalna buržoazija dobiva sve više i više slobode i autonomije, iako u mjeri u kojoj bi mogla doprinijeti razvoju zemlje i postizanje blagostanja.

Vraćajući se na razdoblje Mao Ce Tunga, njega službena zapadna historiografija zbog “Kulturne revolucije”, zauzimanja Tibeta ili odnosa prema muslimanima u Xinjiangu stavnja na razinu Hitlera. Naravno, riječ o površnom i pojednostavljenom pristupu, koji onemogućava razumijevanje kineskog projekta oslobođenja i nacionalnog iskupljenja, koji se dogodio na vrhu, i to u kontekstu upornih međunarodnih prijetnji ratom i izolacijom.

Tragedije i neuspjesi su sa sobom odnijeli mnoge živote, posebno kada govorimo o “Velikom skoku naprijed” i “Kulturnoj revoluciji”, ali ove smrti nisu bile rezultat planiranog istrebljenja klasnog neprijatelja ili određene rase ili nacije, kao što je bio slučaj u nacističkoj Njemačkoj. To su bile strašne greške, koje je na kraju priznala i sama Komunistička partija Kine. Također treba imati na umu da je Mao vodio dio pokreta otpora u zemlji koja se borila protiv porobljavanja i istrebljenja, projekta kojeg je od 1937. godine počeo provoditi Japan, saveznik Hitlerove Njemačke. Onog trenutka kada “zaboravimo” na ove činjenice, lako je biti kritičan prema kineskom komunizmu.

Jednom došavši na vlast, kineski komunisti su krenuli provoditi svoj model upravljanja zemljom i tek danas, iako približno, možemo ocijeniti je li on dobar ili loš, ali za Kinu, ne za nas.

Francesco Maringiò, koji je sudjelovao na međunarodnom seminaru “Kina u XXI stoljeću – Sadašnjost i budućnost”, održanom u Europskom parlamentu u Bruxellesu 2013. godine, je rekao:

“Upravo u odnosu između državne vlasti i kapitala treba istražiti prirodu kapitalističke prirode ekonomskog razvoja utemeljenom na tržištu. No, ako država nije podređena interesima kapitalističke klase, tada i sama tržišna ekonomija zadržava svoj nekapitalistički karakter.”

Bez obzira na ovu više nego jasnu definiciju, za većinu na Zapadu je sve u Kini i dalje “kapitalizam”, ili čak “hiper-kapitalizam“, kako ga vole zvati oni koji ne uspijevaju ni zamisliti neki drugi model. Oni koji se drže ove “logike” bi i Lenjina optužili da je tijekom godina “Nove ekonomske politike“ od 1921. do 1929. utemeljio “kapitalističku državu“.

U stvari, Komunistička partija Kine je dala temeljnu lekciju ostatku komunističkog svijeta. Jasno je poručila da se socijalizam ne može izgraditi preko noći, nego da to je vrlo dugotrajan proces koji prolazi kroz različite faze.

Osim toga, Kinu se često optužuje za svojevrsnu “neodređenost” u vanjskoj politici, što je, navodno, u suprotnosti s onim što bi trebala biti linija jedne komunističke zemlje.

Diego Angelo Bertozzi u eseju “Marx u Kini – Bilješke o Narodnoj Republici danas” iznosi tri ključne točke koje su slijedili Deng Xiaoping prije i Xi Jinping sada:

1. Progresivni multipolarni razvoj, unatoč prisutnim hegemonističkim nastojanjima.
2. Mir, suradnja i razvoj kao glavni trend međunarodnog sustava.
3. Potreba za međunarodnom suradnjom na temelju “pet načela mirnog suživota”: poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, bez agresije, bez uplitanja u unutarnje poslove, jednakost i uzajamna korist u trgovini.

Priroda kineske vanjske politike je vrlo pragmatična i poslovna, ali se ne mogu ne uzeti u obzir ogromni napori te zemlje u izgradnji multipolarnog svijeta. Na primjer, posebno je odjeknula vijest da je 17. srpnja 2014. skupina BRICS na summitu u Fortalezi, u Brazilu,  zadala ozbiljan udarac u Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci, kada je stvorena BRICS Banka, koja će se sastojati od “Nove razvojne banke” i “Fonda monetarnih rezervi”.

Početni kapital “Nove razvojne banke” je iznosio 50 milijardi dolara, 10 milijardi od svake zemlje članice skupine, dok je odlučeno da “Fond monetarnih rezervi ” bude 100 milijardi dolara, od čega će Kina platiti 41, Brazil, Rusija i Indija 18, a južna Afrika 5 milijardi.

Vladimir Putin je komentirao da je “uspostavljanje Razvojne BRICS banke omogućava članovima skupina veću neovisnost od financijske politike zapadnih zemalja, a dio je i sustava mjera koje mogu pomoći da se spriječi pritisak na zemlje koje se ne slažu s nekim od vanjskopolitičkih odluka Sjedinjenih Država i njenih saveznika”.

Ova izjava naglašava da ovaj savez ima sve više nijansi, te da nije riječ o čisto ekonomskom, nego i političkim savezu.

Trenutno je slaba karika skupina BRICS Brazil, gdje je zagovornica ovog pristupa, bivša predsjednica Dilma Rousseff, svrgnuta institucionalnim državnim udarom. No, njezin nasljednik, aktualni vršitelj predsjedničkih dužnosti u Brazilu, Michel Temer, teško će na izborima biti potvrđen za predsjednika, dok se on i njegova uprava suočavaju s brojnim skandalima, puno gorim od onog zbog kojeg je svrgnuta predsjednica Rousseff.

Putin je nakon summita Fortalezi 2014. u  službenom priopćenju rekao da je svrha ove banke “na temelju zdravih bankarskih principa jačati suradnju među zemljama skupine BRICS, a za razvoj cijelog svijeta je potrebno ujediniti napore u izgradnji multilateralnih i regionalnih financijskim institucija, jer će one pomoći da se postigne konačni, a to je jak, održiv i uravnotežen globalni rast”.

No, čak i da neoliberalni i udar stratega unipolarnog svijeta na skupinu BRICS i uspije, nije učinjeno ništa. Naime, Kina je već izgradila novi kolosijek za ići dalje i utemeljila “Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku” (AIIB), koja uz mega-projekt “Novi put svile” djeluje po istim principima kao i BRICS.

Nedavno se bolivijski predsjednik Evo Morales zahvalio Wang Yiu, kineskom ministru vanjskih poslova, jer je prisutnost Kine u Boliviji osigurala zemlji slobodu od američkog utjecaja.

Osim Latinske Amerike, Kina organizira  godišnje konferencije na kojima se pozornost posvećuje “suradnji između Kine i zemalja srednje i istočne Europe”, skupove visokih dužnosnika i gospodarstvenika na kojima su neke zemlje sebi osigurale, ili kane osigurati, vrijedne projekte i ulaganja. Peking isto čini i sa zemljama Bliskog istoka, a općepoznata činjenica je i kineska prisutnost u Africi.

Ono što karakterizira kineski “prodor” jest da ta zemlja ničim ne dovodi u pitanje društveno-političke odnose i uređenje u partnerskim zemljama. Za Peking i zemlje koje teže multipolarnom svijetu je potpuno svejedno hoće li surađivati s komunističkom Kubom, zapadnim liberalnim demokracijama, monarhijama Arapskog poluotoka, centraliziranim republikama središnje Azije, Rusijom, Indijom ili Islamskom Republikom Iran. Fokus kineskog utjecaja na globalnoj razini, pa čak i sa strateškim partnerima, jest na obostrano prihvatljivim i korisnim projektima i ulaganjima, a ne na “izvoz socijalističke revolucije”, što je bio slučaj sa Sovjetskim Savezom. Stoga treba biti vrlo oprezan kada se ocjenjuje “razina kineske hegemonije”.

Na drugoj strani, potpuno je pogrešno tvrditi da je Narodna Republika Kina je kapitalistička zemlja, u doslovnom smislu te riječi. Daleko od toga da se Kina može uspoređivati sa Sovjetskim Savezom ili Sjevernom Korejom, ali je ipak zemlja koja gradi svoj socijalistički sustav , a to čini kako bi ispunila sve uvjete koje će poštovati specifičnosti i tradicije zemlje. Ovaj proces se odvija sporo i strogo je kontroliran kako bi se izbjegao kolaps, koji bi zbog prekomjernog siromaštva i sporog i siromašnog razvoja bio neminovan.

Neosporno je da u Kini postoje unutarnje proturječnosti, često vrlo naglašene. Na primjer, Kina u izvanrednim okolnostima još uvijek poseže za “radnim logorima”, ali se progresivno zalaže za sve veću zaštitu ljudskih sloboda. No, Peking svejedno neće dati prostora za djelovanje konkurentskim strankama. Službeni je kineski stav da je demokracija rezultat unutarnjeg povijesnog puta i da su uvjeti svake zemlje različiti, stoga se i od drugih razlikuje “kineski model socijalističke demokracije”, koji ne može i ne smije biti nametnut izvana.

U Kini se o demokraciji raspravlja na razini baze, a ne natjecanja između različitih stranka ili kandidata drugih političkih opcija. Naglasak se daje na zajedništvo i razmjenu mišljenja između stranaka i skupina društva koji ne dovode u pitanje socijalistički sustav. Stoga se može reći da je Kini cilj izgraditi savjetodavni sustav demokracije temeljen na racionalnim postupcima, a on će multiplicirati veze između političkog vrha i društvenih organizacija i skupina građana.

U vanjskoj politici se Peking strogo drži zacrtane linije, često pretjerano čvrste, a koju karakterizira pragmatizam i ekonomično poslovanje. Ali upravo ove dvije karakteristike su stup Kine u “guranju” ostatka svijeta ka multipolarnosti.

Moderna Kina su oduvijek protivila hegemonističkom pristupu. Danas, kao i desetljećima ranije, Peking tvrdi kako nijedna zemlja nema pravo svoj politički i društveni model nametati drugim zemljama. Zbog te linije u vanjskoj politici Kinu nećemo imati kao novog hegemona, iako će njezin neosporan rast na ekonomskoj i političkoj razini dovesti do velikih promjena u “upravljačkoj” strukturi međunarodnog sustava.

Konačno, Kina zatvara razdoblje nesporne američke hegemonije i u središte pozornosti vraća nepovrediva načela kao što su suverenitet i teritorijalni integritet, te pravo na slobodan izbor u razvoju.

Nije slučajno da je, komentirajući kineski rast, utjecajni američki časopis National Interest posljednjih nekoliko godina zvonio na uzbunu i pisao kako će nas Kina vratiti u razdoblje ravnoteže temeljene na nacionalnom suverenitetu i utjecaju društva i države na ekonomiju, što je za zagovornike apsolutne slobode tržišta najveća hereza.

Upravo zbog toga ne treba podcjenjivati ​​ privlačnu snagu Kine u zemljama koje se bore protiv gladi i siromaštva, jer je kinesko vodstvo baš ovim modelom uspjelo ostvariti nezamislivo i trajno pobjeći od nerazvijenosti.

U svakom slučaju, Kina slijedi vlastiti put, a to si može priuštiti zahvaljujući punom suverenitetu i svom gospodarstvu. Obrušavati se danas protiv Kine, zapravo znači podržavati “kraj povijesti”, jednostavnije rečeno – očuvanje unipolarnog svijeta i američke hegemonije.