Kina će uskoro vojno nadmašiti SAD – Što za svijet znači nova era kineske dominacije?

Kina jača napore za ostvarenje cilja da postane svjetska supersila. Suvremeno razdoblje u borbi protiv Sjedinjenih Država za globalnu nadmoć sve više karakterizira uporaba “tvrde sile”, odnosno oružanih snaga, zajedno uz oprobane metode koje nudi “soft power”.

Već niz godina većina vojnih i geopolitičkih stručnjaka vjeruje da su izazovi, uključujući i vojni, koje Peking upućuje Washington, regionalne prirode. U početku je bilo tako. No, čak i tada, kasnih ’90-ih godina prošlog stoljeća, te prvih godina XXI stoljeća, srce kineske strategije je bilo da se ide dalje od regionalnog okvira i da zemlja postane svjetska sila, ne samo u ekonomskom, nego i vojnom smislu.

Ova je ideja prožela kinesko vodstvo i stoga ga nije bilo teško uvjeriti u potrebu ulaska u međunarodnu arenu. Kineski čelnici su u početku bili spremni na to da će činjenicu da će biti jako teško koristiti meku silu bez vojne. U tome nisu vidjeli nikakvih proturječnosti, jer su  bili čvrsto uvjereni da će vojna sila pomoći i ubrzati ispunjenje glavne zadaće – preobrazbu Narodne Republike Kine u veliku svjetsku silu.

Peking je vješto iskoristio svoju geostratešku poziciju. Na primjer, paradoks je da je Kina izazivala američku prevlast na zapadnom Pacifiku, a istovremeno je bila jedan od glavnih korisnika globalne superiornosti Washingtona u vojnoj sferi. Američke baze su pružale stabilnost na najvažnijim transportnim putevima i arterijama, kroz koje je Kina dobivala energente. U određenoj mjeri, Kina zbog američke vojne dominacije na Bliskom istoku i jugoistočnoj Aziji nije imala posebnih troškova vezanih uz logistiku za nabavu energenata, koji su joj trebali za brzi ekonomski rast.

Istovremeno je kineska vojska mogla osigurati sigurnost većine prometnih arterija,

Jesu li u Washingtonu ikada razumjeli da očuvanjem američke hegemonije na cijeloj planeti Pentagon zapravo pomaže jednom od njegovih glavnih protivnika? Sigurno su to znali, ali je izbor bio težak. Kako ne bi pružio jamstva suparniku, Washington je trebao odbaciti ideju o svjetskoj dominaciji, na kojoj se američka politika temelji proteklih 100 godina, ili zadržati staus quo. Čini se da su u višim krugovima američke vlade podcijenili upornost i odlučnost Kineza u postizanju svog cilja i odlučili su riskirati.

Svijest o opasnosti došla je s prijašnjom administracijom Bijele kuće i kada je Barack Obama promijenio strateški vektor američke politike s Atlantika na Tihi ocean. Svrha ovog poteza je očita. Trebalo je ograničiti Kinu, koja je na kraju postala glavni neprijatelj Sjedinjenih Država.

Pentagon će do 2020. godine povećati broj ratnih brodova koji se nalaze u širem području istoka Azije i tamo će rasporediti do 60% ukupnih plovila američke mornarice. U narednih jedno ili dva desetljeća bi američka prisutnosti u regiji dosegla 70 do 80% ukupne američke flote, usprkos značajnom slabljenju američkih snaga na drugim područjima, prije svega u sjevernom Atlantiku i na Bliskom istoku

U Pekingu, naravno, shvaćaju cilj ove promjene i odlučili su oštro reagirati na uplitanje Washingtona u tuđe poslove. Mirni dani, kada je Kina bez ikakvih problema mogla jačati svoje vojne kapacitete, završili su. Vjerojatnost vojnog sukoba između dvije glavne ekonomije svijeta su dramatično porasle, ne samo u Južnom kineskom moru, već i drugim dijelovima Tihog oceana, ali i šire.

Na primjer, nedavno smo u Džibutiju svjedočili otvaranju prve kineske vojne baze izvan granica zemlje. Posebno je znakovito da iz kineske do američke baze u toj zemlji gotovo da možete dobaciti kamenom. Ako je suditi nečiju vojnu ekspanziju po bazama, što mnogi stručnjaci smatraju objektivnim kriterijem, onda je vrijeme da se Pentagon počne brinuti.

Naravno, u Sjedinjenim Državama nitko ne gaji iluzije da kineska baza u Džibutiju, koja prema Pekingu može primiti do 10 tisuća vojnika, zaista služi samo u logističke svrhe i mjesto opskrbe kineskih mornara koji s kolegama iz drugih zemalja od gusara štite vode Roga Afrike i Somalije. Formalno, teško je osporiti takvo obrazloženje, jer sada baza zaista služi kao točka opskrbe kineske mornarice i kao odmorište za kineske mornare. Međutim, na brojnim primjerima, uključujući i umjetne otoke u Južnom kineskom moru, dobro je poznato kako brzo i jednostavno takva mjesta postaju vojne baze u punom smislu te riječi.

Osim toga, Peking uopće ne krije da baze želi steći u Aziji, gdje je kineska vojna nazočnost objašnjena međunarodnim patrolama i humanitarnim ciljevima.

Američki generali su zabrinuti, jer im je dobro poznato kako je teško zadržati visok moral, čak i ako je pred njima naizgled inferioran protivnik.

Unatoč svemu, te postignućima u modernizaciji i jačanju borbene moći, kineska vojska je naizgled još uvijek znatno inferiornija od američke. Ovaj čimbenik, uz brojne istočnjačke trikove, kao što je umjetno umanjenje vojnog proračuna tako što se izdaci prikazuju u drugim proračunskim izdvajanjima, Kinezima daju određenu psihološku prednost. Trikovi su Pekingu uvijek pomagali da skriva prave ciljeve, a govoreći o njihovoj predanosti mekoj sili i miru su kineski dužnosnici opuštali protivnike, čekajući trenutak prelaska s kvantitete u kvalitetu.

Vjerojatnost vojnog sukoba između Kine i Sjedinjenih Država se nikako ne može isključiti i ona se povećava iz dana u dan.

Na primjer, Kina sada ima slobodnu opskrbu resursima, ali Pentagon, ako  želi, može blokirati opskrbne putove. Naravno, to dobro razumiju ne samo u Washingtonu, nego i Pekingu, što objašnjava stvaranje vojnih baza na strateškim mjestima transportnih koridora.

U prošlosti se kineska vojska nikada nije  uspoređivala s američkom, pa je Peking morao skrivati svoje namjere. Sada se situacija promijenila. Kina se približila Americi i premašila je u mnogim područjima. U Pekingu sada sve manje žele da gospodarsko blagostanje Kine ovisi o američkoj mornarici.

Strategija Pekinga je prvo riješiti problem tjesnaca Malacca, gdje Washington znatno može ograničiti isporuke nafte i drugih minerala Kini, bilo djelomičnim ili potpunim zatvaranjem. Rastuća vojna snaga Kine jamči Pekingu sve više mogućnosti za slabljenje ove i drugih sličnih prijetnji.

Očigledni uspjesi Kine u vojnoj industriji su puno bolji od prikazanih brojki. Sredinom devedesetih kineska vojska zapravo nije mogla riješiti nijednu zadaću izvan granica zemlje. Proračun za obranu je se tek približavao 2% BDP-a. Sada su kineske oružane snage na trećem mjestu na svijetu i brzo nastavljaju smanjivati jaz koji ih dijeli od ruske i američke vojske. Zbog nedostatka statističkih podataka je teško procijeniti veličinu realnog budžeta kineskog Ministarstva obrane, ali se stručnjaci slažu da je u XXI  stoljeću proračun za vojsku višestruko veći od službenog i drugi je na svijetu, odmah iza američkog.

Posebno impresivni su modernizacija i razvoj kineske mornarice. Vrlo brzo će broj podmorničke flote premašiti 70 podmornica. Također se povećava i učinkovitost kineskih podmornica, koje su sve tiše, gotovo nečujne. Od 2010. do 2017. je broj ratnih brodova porastao s 210 na 320. Samo od 2013. do 2016. je kineska mornarica dobila više od 30 modernih korveta. Prema trenutnom tempu, Kina će do 2030. imati više od 430 brodova i 100 podmornica. Usput, Kinezi otpisuju zastarjele brodove. 2010. se manje od 50% flote smatralo modernom, a do 2017. je ta brojka premašila 70%.

Broj “aktivnih” brodova u američkoj mornarici je ovom trenutku 282. Broj podmornica je nakon 2010. godine pao na 51 i nastavit će padati i dalje. Šest godina kasnije, kada je broj kineskih podmornica premašio 70, Sjedinjene Države su imale samo 48, a za sljedećih pet godina 41.

Donald Trump imao težak zadatak, jer želi povećati broj brodova na 355. Čak i za povećanje do 2022. na 308 brodova, proračun američke mornarice treba povećati za 36%. Da bi se ispunila glavna zadaća i osigurala američka flota od 355 brodova, troškovi će se morati povećati za 60%.

U Pentagonu su shvatiti da se u kvantitativnom pogledu više ne mogu natjecati s Kinezima i pokušavaju zadržati prevlast u kvaliteti, koristeći najnoviju vojnu tehnologiju i oružje, ali i ovdje zaostatak Kine rapidno opada.

Kineska vojska i svijet

Sada se slobodno može reći da je druga polovica ovog desetljeća vrijeme intenziviranja vojne ekspanzije Kine. Washington već priznaje da je Kina preuzela kontrolu nad Južnim i Istočnim kineskim morem. Ovo, naravno, ne znači da će Pentagon napustiti ovu regiju, ili se barem neće bez borbe povući iz zapadnog Pacifika. Međutim, američki generali priznaju da bi slučaju velikog sukoba Južno i Istočno kinesko more ostalo u rukama Pekinga.

Nakon što je postigla glavni zadatak, kineska vojska se počinje kretati prema tjesnacu Malacca i Indijskom oceanu, uključujući zapadnu obalu Afrike. Upravo je ovaj ocean, kroz koji Kina dobiva naftu s Bliskog istoka, sada prioritet planova kineskih stratega. Maske polako padaju i više nije tajna da Peking s brojnim azijskim zemljama aktivno pregovara o vojnoj nazočnosti s kojom mu neće biti teško uspostaviti stvarnu kontrolu nad Indijskim oceanom.

U ovom slučaju, naravno, Kina ne zaboravlja na javnost u zemlji. Tisak redovito izvještava o razgovorima koje kineski diplomati vode s kolegama iz Afganistana, Pakistana, Bangladeša, Maldiva, Nepala i Šri Lanke i otvaranju vojnih baza na njihovom teritoriju. U Kini su vrlo dobri u korištenju taktike dvostruke namjene, odnosno stvaranja takve ekonomske infrastrukture koja se brzo i lako može pretvoriti u vojnu.

Brojne ispostave kineskog utjecaja u projektu “Jedan pojas, jedan put” koje napreduju prema zapadu, sjeveru i jugu zapravo su potencijalni vojni objekti. Ovo, dakako, ne znači da se ispod građevinskih odijela kineskih radnika koji rade u drugim zemljama skriva vojska. To bi bilo glupo tvrditi, jer će u većini slučajeva ti objekti zaista ostati ekonomski, ali treba imati na umu da ih Kina, ako bude potrebno, sigurno može pokušati upotrijebiti za vojne svrhe.

O rastućoj moći i sposobnosti kineske vojske govori i sve veći broj misija protiv piratstva, kriznih evakuacija i vojnih vježbi koje kineska vojska provodi tisuće kilometara od svojih granica i blizu svojih obala.

Što može objasniti izlazak kineske vojske na daleka područja kao Baltičko more i Arktik, ako ne globalne težnje vodstva u Pekingu? Kako objasniti rast flote nosača zrakoplova kineske mornarice? Istina, po broju nosača zrakoplova Kina je još uvijek daleko iza Amerike, ali je kineska mornarica svakim danom sve jača i to samo potvrđuje kinesku predanost i upornost u postizanju tog cilja.

Naravno, širenje uporabe “tvrde sile” se ne odvija na štetu “soft powera”, nego paralelno s njom. Jačanje vojne moći Kine je vidljivo u mnogim sferama i područjima gospodarstva, kao i svakodnevnom životu zemlje. Kako bi se dodatno ojačao kineski vojni autoritet, na primjer, kineski filmaši aktivno rade i sve više snimaju filmove u kojima mir, kako pojedinim zemljama tako i diljem svijeta, ne spašavaju američki vojnici na koje nas je navikao Hollywood, nego ništa manje hrabri, ali ljubazni i fer kineski vojnici.

U sučeljavanju s Amerikom pobjeda će ipak biti kineska

Naravno, Washington ima svoje adute, ali je činjenica da se stav prema Sjedinjenim Državama gotovo posvuda mijenja na gore. Međutim, to ne znači da Kinu sada svugdje tretiraju kao  “osloboditelja od američke dominacije”. Peking je spretno koristio ova uvjerenja u prvoj fazi ekspanzije, one ekonomske. Dovoljno je podsjetiti s kojom je lakoćom Kina prodrla u Afriku, iako se ne može govoriti o “koloniziranju” tih zemalja od strane Pekinga. Za razliku od Zapada i Sjedinjenih Država, Kina je davala povoljne zajmove i pomagala afričkim zemljama bez političkih zahtjeva. Slogan “ekonomija i bez politike” je vrlo važan instrument u kineskoj viziji strategije “soft power”.

Međutim, Kina danas naprosto ne može, kao što je činila prije, odustati od geopolitičkih zahtjeva. Prvo, na to je tjera sve veća ekonomska snaga i potreba jačanja utjecaja u međunarodnoj areni.

Drugo, određena faza razvoja, koju je Kina već dosegla, nužno veže ekonomiju i geopolitiku. Sada je Pekingu sve teže ostvarivati ekonomske koristi bez jačanja svojih geopolitičkih alata, uključujući vojnu sferu. Naravno, to može uzrokovati negativnu reakciju u zemljama s kojima Kina surađuje i Washington to može koristiti za usporavanje rasta strateškog utjecaja Kine u svijetu.

Teško je procijeniti na kojoj razini se Kina počinje suočavati s problemima sa kojima su se Amerikanci suočili u prošlom stoljeću. Međutim, Kina ima jednu prednost. Kineski politički vrh i državni stratezi su svakako proučavali iskustvo Sjedinjenih Država i pokušavaju ne ponoviti američke greške.

Do “odlučujućeg meča” između američke i kineske vojske će možda proći puno vremena. Peking, ovaj put iskreno i bez trikova, priznaje kako, za razliku od ekonomije, treba još dosta vremena da sa Sjedinjenim Državama dosegne paritet i na vojnom polju. Ali ne treba sumnjati da Kina poduzima čvrste korake na tom putu i da će, prije nego kasnije, nužno nadmašiti SAD.

U to ne treba sumnjati zbog mnogih razloga. Borba za dominaciju u vojnoj sferi vrlo skupa. Kina također koristi puno veće od “malih” kineskih trikova. Ona u ovoj fazi, da ne spominjemo prošlost, ne samo da ne pokušava biti ponosna na svoj utjecaj i autoritet, već na sve načine pokušava poniziti lijenog protivnika.

Ključ konačnog uspjeha Kine je karakter štedljivosti. Amerikanci koji troše desetke i stotine milijardi dolara za održavanje vojnih baza i vođenje vojnih vježbi širom svijeta tek sada počinju shvaćati nerazumnost ove ideje, što se dogodilo s dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Time se objašnjava oštro i neprikriveno nezadovoljstvo Trumpa s NATO paktom i njegovim saveznicima. Ova američka uprava je umorna od zajedničke obrane pretežito američkim novcem, zbog čega svake godine mora probijati strop duga.

Kineski izdaci za vojnu ekspanziju u inozemstvu, što god da se činilo, niži su od američkih. Naravno, Peking troši milijune dolara na baze, vojne vježbe u inozemstvu i vojnu pomoć saveznicima, ali ti se troškovi ne mogu usporediti s američkim.

Kina, za razliku od Amerike, ne mora rasipati snage i sredstva za borbu na dva ili više frontova. Naravno, u borbi za prevlast u Južnom kineskom moru se mora boriti s drugim državama u regiji, ali ta borba opet nije ništa ako vidimo da se SAD bore protiv Kine, ali i protiv Rusije i niz drugih regionalnih sila. Ovo stvara situaciju da bi Rusija sada mogla promatrati borbu između Washingtona i Pekinga, kao što je prije nekoliko desetljeća Peking promatrao borbu između Washingtona i Sovjetskog Saveza i od toga imao koristi.

Jasno je da američka borba na dva fronta ne može trajati zauvijek. Posebice zbog činjenice da Kina i Rusija sve jače i bolje surađuju, čime otežavaju američku dominaciju.

Čini se da Donald Trump to razumije i djeluje u tom smjeru. Moguće je da, suočen s izborom jednog neprijatelja, američki predsjednik odabere Kinu. Zapravo je već počeo poduzimati konkretne korake u tom smjeru. Sada te argumente želi predstaviti Vladimiru Putinu, na sastanku 16. srpnja u Helsinkiju. Nakon tog sastanka ćemo ubrzo saznati stav Rusije o Trumpovim prijedlozima i željama, ali teško je reći kako postoji mogućnosti da čelnik Kremlja sigurnog partnera zamijeni s varljivim saveznikom kakve su Sjedinjene Države. To je pošlo za rukom Nixonu i Kissingeru, kada su se zbližili s Kinom na štetu Sovjetskog Saveza, ali je gotovo nemoguće očekivati da Moskva ili Peking istu grešku ponove u vremenskom razmaku od samo nekoliko desetljeća. SAD se moraju pomiriti s činjenicom da će Kina, prije ili kasnije, postati globalna vojna supersila i odreći se snova o svjetskoj hegemoniji, te da u svojim pokušajima ne mogu računati na ustupke Rusije koji bi išli na štetu Kine. Trump ima pravo vjerovati u što hoće i pitati sve što želi, ali je stvarnost neumoljiva i s tim se mora pomiriti.