Kina gradi više od 100 novih nuklearnih raketnih silosa?

Američka izvješća koja tvrde da Peking uvelike jača svoj nuklearni arsenal ne mogu se potvrditi, ali to ne bi bilo iznenađujuće, s obzirom na prijetnje Washingtona Pekingu i njegovu vojnu izgradnju u regiji.

Nedavno se puno govori o ekskluzivnom izvještaju objavljenom u Washington Postu, koji analizira satelitske snimke koji navodno pokazuju kako Kina gradi interkontinentalne balističke rakete u svojoj sjeverozapadnoj provinciji Gansu, tvrdeći da Kina priprema svoju ”sposobnost drugog udara” i zauzvrat jača svoj nuklearni arsenal.

Izvještaj prati tekuću temu u američkim vojnim krugovima, koja govori o tome da Peking predstavlja rastuću “nuklearnu prijetnju” Sjedinjenim Državama, a glasnogovornik Pentagona John Supple rekao je CNN-u: “Brojni čelnici Ministarstva obrane svjedočili su i javno govorili o rastućim nuklearnim sposobnostima Kine, za koja mi očekujemo da će biti dvostruko ili više tijekom sljedećeg desetljeća. ”

S druge strane, prokineski glasovi na Twitteru brzo su odbacili nalaze izvještaja i tvrdili da su gradilišta u stvari vjetroelektrane. Iako je teško provjeriti ove tvrdnje, naravno, također je važno imati na umu da je, izvan američke histerije, kineski nuklearni arsenal sićušan u usporedbi s američkim (trenutno nekih 250 do 350 bojnih glava u odnosu na 3.800).

Do you know why Trump call it “Fake News”?

It’s just a wind farm! 😂 @washingtonpost pic.twitter.com/pLs46njDvm

— Shen Shiwei沈诗伟 (@shen_shiwei) July 7, 2021

Ne bi bilo iznenađujuće kad bi sve veća vojna napetost između dviju država i percipirani strah od opkoljavanja SAD-a i njihovih saveznika gurali Kinu da ojača svoju vojnu ruku. Iako bi bilo smiješno optuživati Kinu za započinjanje “hladnog rata”, logično je da Peking pojačava svoje mogućnosti.

Izvorni Hladni rat između Sjedinjenih Država i SSSR-a veći je dio povijesti definiran dramatičnim porastom nuklearnih raketnih sposobnosti s obje strane, koji su na vrhuncu 1980-ih vidjeli kako je Moskva nagomilala gotovo 40.000 bojevih glava. Ova dramatična zaliha stvorila je stalni strah od globalne nuklearne uništenja i gurnuta je na rub epizoda poput Kubanske raketne krize, no u konačnici je ravnoteža ”međusobno osiguranog uništenja” osigurala da sukob dviju velesila nikada nije izbio.

To nije usporedivo s trenutnim napetostima između Kine i Sjedinjenih Država. Iako Peking ima nuklearno oružje od 1964. godine, uglavnom je rezerviran za svoje ciljeve održavanja “osnovnog odvraćanja” od oko 300 bojnih glava – usporedivo s brojevima koje imaju Velika Britanija i Francuska.

Njezini nuklearni ciljevi nisu kao američki, radi održavanja vojne hegemonije nad ostatkom svijeta, već da bi se zaštitili svoj nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet. To, naravno, uključuje očite crvene linije kao što je Tajvan, a to bi mogao biti dio razloga što možda povećava broj i ”povećava” svoj pristup, kako rastu napetosti sa Sjedinjenim Državama.

Ratoborni jezik Washingtona prema Pekingu i njegova sve veća militarizacija oko kineske periferije, uključujući proširivanje odnosa s Tajvanom, sve su agresivniji. Kako stoji u izvještaju washingtonskog vanjskopolitičkog časopisa: “Američka vojska okružuje Kinu lancem zračnih baza i vojnih luka.” Suočena s takvim prijetnjama, koja država ne bi nastojala poboljšati svoje obrambene sposobnosti?

Izvješće Washington Posta ispravno je postavilo potencijalne aktivnosti Kine kao reakciju na taj razvoj događaja i nazvalo ga sposobnošću “drugog udara”, iako upotreba oružja za odvraćanje tajvanskih nepredvidivih situacija nije nezamisliva.

Mjesto raketnog silosa u Gansu je strateški značajno. Prvo, pokrajina se nalazi duboko u unutrašnjosti Kine, prema Xinjiangu. To je izolirana pustinjska regija koja je zapadno od jezgre kineskog stanovništva i udaljena od industrijskog i urbanog širenja. To smanjuje odgovornost za ta područja u vrijeme sukoba i olakšava skrivanje i maskiranje oružja.

Drugo, položaj neprijateljskim lovcima daleko otežava pristup i onemogućavanje silosa. Bi li američki borbeni zrakoplovi mogli ići tisućama kilometara u unutrašnjost Kine kako bi izveli preventivne udare na vojnu infrastrukturu, a da ne budu oboreni? Jasno je da su bili pažljivo postavljeni da se uklapaju u kineske zemljopisne prednosti.

Treće, Gansu, koji se nalazi u blizini Xinjianga i Tibeta, možda je izabran da udovolji drugom protivniku, kao i Sjedinjenim Državama. Iako ovdje govorimo o tome što su naizgled interkontinentalne balističke rakete koje mogu prijeći više od 9.000 km (5600 milja), omogućujući im da dođu do američkog kopna, mogle bi doći i do veće kontinentalne Euroazije i Indijskog oceana, dajući mogućnosti protiv SAD-a i Indo-pacifičke strategije u cjelini, kao i geopolitičkom suparniku Pekinga u New Delhiju. To u indijskim medijima nije prošlo nezapaženo.

U ovom bi se slučaju moglo opisati potencijalno jačanje nuklearne proizvodnje u Kini, ako se dokaže, kao namjerno dvosmislen napor poduzet kao reakcija na promjenjivo vojno okruženje u regiji, a ne kao napor za ostvarivanje nuklearne dominacije ili hegemonije, već za naginjanje ravnoteže moći u svoju korist i jačanja utjecaja u okolnim područjima.

U konačnici, ako Sjedinjene Države nastoje sve više opremiti svoje saveznike, snažno ih naoružati u protukineske koalicije, provoditi sve veći broj vojnih vježbi u Indijskom i Tihom oceanu i oko njega i pritiskati sve nesigurnosti Kine, naravno Peking će reagirati, ali učinit će to, kao i uvijek, na suptilniji i manje otvoreni način.

Neće biti nuklearnog sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, niti ga Peking predviđa, ali put prema nekom obliku nagomilavanja naoružanja već je dugo neizbježan. Ne očekujte da će Kina to pokazati ili objaviti svoje istinske sposobnosti, već da će protivnike držati na iglama i – u neznanju.