Kina i „rijetke zemlje“ u ratu za tehnološku nadmoć

Elementi definirani kao “rijetke zemlje” od suštinskog su značaja za visokotehnološku proizvodnju, ali se nalaze u vrlo malo naslaga, a vađenje i obrada zahtijevaju velike troškove. Govorimo o mineralima koji pripadaju skupini takozvanih „Rare Earth“, na engleskom Zemlje rijetkih elemenata (REE), a definirani su akronimom PGM, platinske skupine metala, ili metala u periodnom sustavu elemenata iz grupe platine. U toj su skupini rutenij, rodij, paladij, osmij, iridij i platina. Ove smo se teme ranije dotaknuli kao jednog od uzroka državnog udara u Boliviji, te nakon najnovijeg otkrića u Rusiji, gdje je na poluotoku Tajmir u središnjem Sibiru otkriveno polje PGM, posebno bogato paladijem, čije se količine procjenjuju na nevjerojatnih 770 milijuna tona.

Zemlje koje imaju pristup njima, prije svega Kina, drže ključ tehnološke nadmoći. U ovom poslu posebnu pozornost treba posvetiti ekologiji, jer štete, ako se cijeli proces provodi stihijski i bez pridržavanja pravila struke, mogu biti dramatična.

„Ako arapske zemlje imaju naftu, mi imamo rijetke zemlje, rekao je Deng Xiaoping.

„Da me pitaju kako se nositi s velikom neprijateljskom vojskom raspoređenom u urednim ešalonima i pred početak napada, odgovorio bih: “Počnite s poduzimati nešto što će vašem protivniku zadati puno posla, pa će biti podložan vašoj volji”, rekao je bivši kineski vođa.

Povijest takozvanih “rijetkih zemalja” započinje na zabačenom mjestu, otoku Resarö u Stockholmskom arhipelagu. Tamo, u šumama oko sela Ytterby, u rudniku Ytterby Gruva malih dimenzija, radio je topnički poručnik, ali i kemičar i stručnjak za minerale tvrtke Svea Artilleriregremente, Carl Axel Arrhenius, koji je živio u Vaxholmu. On je skupljao uzorke i provjeravao potencijalnu prisutnost rijetkih metala u crnom mineralu sličnom ugljenu, ali puno težem. Uzorke je zatim slao Johanu Gadolinu, kemičaru i eminentnom članu Akademije u Turku. Nakon nekoliko pokušaja, Gadolin uspijeva izolirati element srebrne boje, po kojem je itrij i dobio ime, zbog mjesta otkrića, točnije Ytterbyu.

Ali to je povijest i dogodilo se 1789. godine, kada je znanstvena zajednica odredila prvi od elemenata koji su se tada zvali “rijetka zemlja”. Od otkrića Gadolina, niz istraživanja u rudniku Ytterby Gruva doveo je do identifikacije mnogih metala koji će se naći unutar tablice elemenata, serije lantanoida. Oni se nalaze uz itrij i skandij, zbog sličnih geokemijskih karakteristika, a također i zato što u prirodi nema mineralnih ležišta pojedinih od tih elemenata u značajnim količinama. Iz tog razloga su ih nazvali “rijetki”, jer su prisutni u malim postocima unutar različitih mineralnih sedimenata.

Izraz “zemlje” izabran je jer su se tada tako nazivali elementi koji se nisu mogli obrađivati i modificirati vatrom. Danas, iako znamo da u Zemljinoj kori „rijetkih zemalja“, uvjetno rečeno, ima u izobilju, a među najkorištenijim metalima na industrijskoj razini su nikal ili bakar. Ipak, manjak ekonomski iskoristivih rudarskih nalazišta i dalje opravdava ime „rijetke zemlje“.

Ne postoji apsolutna nestašica ovih elemenata, jer se značajne koncentracije „rijetkih zemalja“ mogu se naći u mnogim sedimentnim ili magmatskim formacijama kao što su karbonatit, fosforit, pegmatit, monazit i bastnazit. Međutim, postoje određene vrste ležišta gdje je vađenje lakše i zemlje koje sadrže su u ekonomskom smislu u povoljnijem položaju. No ima i ležišta gdje elementi dolaze iz magnetskih stijena, da bi se nataložili u glinenim naslagama, što je za znanstvenike još uvijek misterija. Ta se ležišta nalaze samo u Kini i Kazahstanu.

S druge strane, postoje velike količine rijetkih elemenata koji se ne vade jer proces nije ekonomski ni isplativ ni održiv, kao što je na primjer slučaj s australskom Olimpijskom branom, najvećom poznatom rezervom urana. Isto se može reći i za krške boksitne formacije ili za morska ležišta fosfata u Crnoj Gori.

To je zato što „rijetke zemlje“ zahtijevaju vrlo složen postupak ekstrakcije, temeljen na specifičnostima minerala u samim ležištima, koje su u svakom nalazištu različite. U industriji rijetkih zemlja ne postoji standardna metoda ekstrakcije, kao što je, na primjer, slučaj u industriji cinka. Ostajući na ovom primjeru, cink se dobiva uglavnom iz prženja sfalerita, cinkovog i željeznog sulfida, čime se uklanja sumpor uklanja, te pročišćavanjem elektrolizom. Dva jednostavna koraka, dakle. Bilo koji mineral koji sadrži „rijetku zemlju“, da bi se uklonile nečistoće, mora biti podvrgnut različitim kemijskim procesima, a zatim treba odvojiti različite elemente prisutne u njemu. Štoviše, u većini minerala koji sadrže rijetke metale nalaze se visoki tragovi torija (Th), što sve čini još složenijim, a tako i skuplji, bilo u fazi rukovanja proizvodom i odvozom otpada.

Stoga tržište „rijetke zemlje“ u početku stvara prepreke za one koji ga žele koristiti. To su visoki troškovi izgradnje postrojenja i stjecanja potrebnih znanja , kao i troškovi prilagodbe vjerojatno visokim ekološkim i društvenim  standardima. Faktoru su brojni, od zbrinjavanja proizvoda i otpada, do sigurnosnih i preventivnih mjera za radnike izložene zračenju itd, uz naglasak da ovdje govorimo samo o već identificiranim mjestima na kojem je moguće vađenje.

Ali zašto bi resurse trebalo ulagati u istraživanje i rudarstvo, te subvencionirati tvrtke da bi se dobili ti metali? Odgovor je podjednako jednostavan. Naime, „rijetke zemlje“ su te koje nam omogućavaju stvaranje visokokvalitetnih digitalnih i tehnoloških proizvoda. One su ključ tehnološke nadmoći. Pametni telefoni, računala, tableti i televizori puni su legura rijetkih zemalja. Potom se koriste u automobilskom sektoru, posebno u hibridnim ili čisto električnim vozilima, gdje se naširoko koriste lantan (La) i cerij (Ce), te u vojnoj industriji u kojoj se ti spojevi koriste za uređaje za noćno vidanje (lantan) i telemetrijske lasere za koje je potreban neodimij (Nd), a erbij (Er) služi za pojačavanje prijenosa optičkih vlakana. Europij (Eu) se koristi za monitore i fluorescentne svjetiljke, a samarij (Sa) za magnete visoke čvrstoće, precizno navođeno oružje i „stealth“ tehnologiju.

Zemlje s velikom domaćom potrošnjom i proizvodnjom ove robe ne mogu zanemariti rijetke elemente Zemlje. Ukratko, Silicijska dolina i najveći vojno-industrijski kompleks na svijetu ne bi mogli funkcionirati bez „rijetkih zemlja“.

SAD su trenutno drugi najveći potrošač rijetkih zemalja i oko 80% svojih potreba uvoze iz Kine. Moglo bi se zapitati zašto Sjedinjene Države nemaju svoju adekvatnu proizvodnju ovih proizvoda čije ih jedinstvene karakteristike uvijek čine strateškim, a imaju ležišta?

Vidjeli smo kako je povijest „rijetkih zemalja“ započela malim otkrićem švedskog topničkog poručnika. Komercijalna povijest „rijetkih zemalja“ počinje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se za male televizijske ekrane koristi europij. Tada je rođen televizor u boji. S obzirom na to da globalna potražnja za „rijetkim zemljom“ ide ruku pod ruku s tehnološkim napretkom, porasla je ’90-ih i dosegla vrhunac u prvom desetljeću novog tisućljeća.

Kineska rudarska industrija, sa svoje strane na tržište stiže ’80-ih, počevši razvijati vlastite tehnologije ekstrakcije, a zahvaljujući vladinim poticajima, niskim troškovima rada i gotovo nultim politikama zaštite okoliša, sredinom ’90-ih stiže prodavati „rijetku zemlju“ po cijenama znatno nižim od sve ostale konkurencije.

Jasno je da se nijedan takav postupak nije može provesti ni u jednom zapadnom ili sličnom ekonomskom sustavu. Učinak je takav da je za samo nekoliko godina većina stranih konkurenata otišla s tržišta. Samo su Sjedinjene Države, koje su do tada proizvodile trećinu svjetske potražnje za „rijetkim zemljama“, preživjele do 2002. godine, kada prekidaju svu proizvodnju, oslanjajući se na uvoz kao jedino sredstvo podrške. Tako za oko petnaest godina, 2010. godine, oko 97% svjetske proizvodnje „rijetke zemlje“ dolazi iz kineskih rudnika.

Suštinski, Kina je u ovom sektoru uspostavila monopol, toliko jak da je u vjekovnom spor oko otoka Senkaku između 2010. i 2011. godine kineska vlada izazvala krizu na tržištu „rijetkih zemalja“, blokirajući izvoz u Japan. Stručnjaci su tada poricali nezamjenjivost Kine i prisjetili su se ogromnih rezervi pronađenih tijekom godina. Rudnik Mountain Pass u Kaliforniji ponovno je otvoren, ali samo da ponovno zatvori svoja okna 2015. godine.

Činjenica je da su i cijene dionica kineskih tvrtki porasle, a odricanje od „rijetkih zemlja“, koje bi se moglo zamijeniti legurama drugih metala, značilo bi korak unatrag u utrci za tehnološku nadmoć.

S „Dew dealom“ Donalda Trumpa, „rijetke zemlje“ bi mogle pokazati da SAD mogu držati na vrlo kratkom lancu. U svibnju je Xi Jinping odgovorio na napada od strane Washingtona, koji je Nacionalnim aktom obrane isključio kompanije Huawei, Hytera, ZTE, Hikvision i Dahua iz javnih ugovora za nabavu IT opreme, posjetom tvornici JL Mag Rare Earth u Ganzhouu, u istočnoj provinciji Jiangxi.

Je li to bila prikrivena prijetnja? Pa i ne baš, prije je bila jasna poruka dokle Kina može ići, a ako bi američki IT sektor ostao bez ovog uvoza, to bi značilo katastrofu za Silicijsku dolinu i vojno-industrijski kompleks.

Također iz istog razloga se 2018. godine Mountain Pass, jedini rudnik u Sjedinjenim Državama, vjerojatno vratio u proizvodnju, po drugi put u osam godina. U Japanu neki geolozi tvrde da su identificirali najveće ležište „rijetke zemlje“ na svijetu, dok je Australija, koja je posljednjih godina utvrdila položaj istinskog konkurenta kineskog giganta, udvostručila svoju proizvodnju u roku od tri godine, krećući se s 10 000 tona u 2015. na 20 000 tona u 2018.

Optimisti na Zapadu tvrde kako je žezlo monopola počelo kliziti iz ruke kineskog diva, uvjereni da to „državni kapitalizam ima svoj životni ciklus, koji se primiče kraju“. Međutim, ne postoji nijedan ekonomski pokazatelj koji bi potkrijepio ovu tezu, između ostalog iz prostog razloga što Kina u ovom trenutku može utjecati na cijene da za nju proizvodnja i izvoz i dalje budu profitabilni, a konkurenciju bi gurnula u poslovanje s gubicima, što je u ekonomijama, bolje rečeno za zapadne kompanije nepojmljivo. Onog trenutka kada nema profita, neovisno o tome što bi ga ostvarile kompanije IT sektora, rudarski sektor stavlja ključ u bravu. Tu vidimo prednost državnog kapitalizma, jer rudnici u Kini kratkoročno mogu poslovati čak i s gubicima, ako će profit na drugoj strani nadoknaditi Huawei & Co.

U smislu očuvanja okoliša, proizvodnjom „rijetkih zemlja“ se izvan određenih sigurnosnih parametara ne može upravljati dugoročno. Na primjer, u kineskoj autonomnoj regiji Unutarnja Mongolija, u Baotouu, jednom od glavnih mjesta proizvodnje „rijetke zemlje“, rafinerijski otpad se ulijeva u ogroman bazen, takozvano jezero Baotou, koje nije ništa drugo nego odlagalište otrovnog blata. Pekinška vlada je iz očitih razloga morala preseliti stanovnike okolnih područja za nekoliko kilometara, kako bi se pokrenulo saniranjem Baotoua.

S ove točke gledišta, možda bismo hipotetski i mogli govoriti o „sporom kolapsu kineskog monopola“, ali nikako o prijetnji kineske dominacije, čija je proizvodnja je 120 000 tona u usporedbi s globalnom od 170 000, mogla bi biti dio strategije diversifikacije proizvodnih mjesta. Govorimo o tome da su zapravo kineske tvrtke te koje su aktivne gdje god se vade „rijetke zemlje“. Od Australije do Afrike, pa sve do Mountain Passa upravlja grupa tvrtki u kojima su i kineski manjinski partneri. Nadalje, pobjedničkom strategijom se bori samo do trenutka pobjede, a onaj koji je predodređen za poraz, prvo se bori iz želje za preživljavanjem, a tek onda pokušava pobijediti. Stoga upravljanje proizvodnjom i izvozom „rijetkih zemlja“ u kratkom roku ostaje strateško bogatstvo Pekinga, tim više što su ti resursi neophodni za američki lanac opskrbe u obrambenom kompleksu.

Mogli bismo reći da danas, više nego ikad, nije dovoljno samo ruku naoružati oružjem, već se moramo naoružati do srži, do najtanjeg živca i boriti se u ratu koji se vodi iz svih smjerova izvana, ali i iznutra, iz zadimljenih rudnika, iz sektora tranzita s njegovim motorima za željeznice, cestovna vozila i zrakoplove, iz megalopolisa do ukupne mobilizacije industrijskih snaga. Nacija koja može voditi takav rat je pobjednička.

Sve o litiju i „energiji budućnosti“ kao okidaču za svrgavanje Eva Moralesa

U Rusiji otkriveno 770 milijuna tona „rijetkih metala“ – Sektor odmah dobio 15 mlrd. dolara