Kina je uništila plan Bush-Cheney za Afriku i drugima pokazala kakav je partner

U pozadini „naftnog rata“, koji je okončan dogovorom o smanjenju proizvodnje nafte za 9,7 milijuna barela dnevno, puno se govorimo o posljedicama mogućeg neuspjeha i zemljama koje će izdržati razdoblje negativnih cijena nafte ili toliko niskih cijena da će veliki broj zemalja gomilati proračunske deficite, što će dovesti do destabilizacije i pobuna, moguće i građanskih ratova, prije svega u zemljama Afrike. Što bi pobune, sektaški sukobi i građanski ratovi u zemljama poput Alžira i Nigerije značili za Europu, nije potrebno pojašnjavati. Dovoljno je podsjetiti da te dvije zemlje zajedno imaju 200 milijuna ljudi izbjeglički val koji bi preplavio EU bi Stari kontinent bacio na koljena.

No, ako bolje pogledamo, Afrika je i sada područje u kojem u dijelu kojem su prisutni Francuska i Sjedinjene Države bijesne sektaški sukobi i građanski ratovi.

Rat koji je 2012. počeo u Maliju još uvijek traje. Isto tako i aktivnosti Boko Harama, islamističke terorističke skupine u zapadnoj Africi, koja se zaklela na vjernost takozvanoj „Islamskoj državi“, baš kao i Al-Shabab u Somaliji. U Demokratskoj Republici Kongo je u tijeku sektaški sukob između etničkih skupina Batwa i Luba, dok se slični sukobi vode u Republici Kongo i Ugandi. U Kamerunu također traje građanski rat između  anglofonskih separatističkih skupina sa sjeveru protiv ostatka zemlje. Tu je i rat u Centralnoafričkoj Republici koji je počeo 2013. i rat u Libiji koji je počeo 2011. svrgavanjem raisa Muammara Gaddafija. Rat za neovisnost Zapadne Sahare, kojeg vodi Front Polisario, traje od 1970. Ovo su samo najvažniji sukobi u Africi koji, iako su za sobom ostavili stotine tisuća mrtvih i milijuna interno raseljenih i izbjeglih u druge zemlje, nikoga ne zanimaju. Nekakav interes se može primijetiti samo kada se piše o izbjegličkoj krizi, ali su i tada informacije uglavnom površne.

Ali ako uzmete zemljopisnu kartu Afrike, primijeti ćete da se svi ratovi vode tamo gdje su Pariz i Washington, u suradnji s lokalnim marionetskim vladama i Multinacionalnim afričkim korpusom, odlučili suzbiti terorizam, sektaške sukobe i spomenute građanske ratove.

Igrom slučaja, gdje god su prisutni francuski kontingent i američko Afričko zapovjedništvo (AFRICOM) bijesne ratovi i zemlje su u teškim krizama. Zašto je to tako? Neko objašnjenje mora postajati, jer ni francuske vlasti ni američka uprava ne šalju svoje vojnike u Afriku na „obuku“, iz pukog zadovoljstva ili hira.

Odgovor je prilično jednostavan. AFRICOM je stvoren kao instrument State Departmenta i Francuske u sprečavanju gospodarskog i političkog utjecaja Kine u Africi. Od tada djeluje po uzoru na američke snage na Bliskom istoku, koje službeno pomažu vlade u suzbijanju terorizma, separatističkih i drugih pobuna i sektaških sukoba, a na drugoj strani financiraju i naoružavaju skupine protiv kojih se nekad i stvarno bore i tako se dobiva poznati „kontrolirani kaos“, potreban kako bi SAD i Francuska izvlačili profit. Ranije su ove sile imale monopol na gotovo cijelom kontinentu, a onda se pojavila Kina. Kako Peking svoju sferu utjecaja ne bi proširio na cijelu Afriku, posebno ne na sjever i izbio na Mediteran, početkom prošlog desetljeća su eskalirali sukobi u spomenutim zemljama, južno od Sahela.

„Iza francuske kolonijalne intervencije u Maliju stoji Pentagon s vojnim zapovjedništvom AFRICOM“, sredinom siječnja 2013. je u intervijuu za RT izjavio William Engdahl.

AFRICOM je zapovjedništvo Pentagona za Afriku, kojega je 2007. osnovao američki predsjednik George W. Bush, a njegova primarna zadaća je bila da pokuša spriječiti sve jači gospodarski i politički utjecaj Kine u Africi. U Washingtonu se još 2000. godine, na vijest da je u Pekingu održan prvi summit „Foruma kinesko-afričke suradnje (FOCAC)“, na kojeg se odazvalo pedesetak predsjednika i premijera afričkih država, digla opća uzbuna.

Nakon tri konferencije i osam godina suradnje, 2008. je bivši kineski predsjednik Hu Jintao po završetku turneje po Africi, prilikom koje je u dvanaest dana posjetio osam zemalja, najavio slanje tri milijarde dolara koje u obliku zajmova i humanitarne pomoći odlučio poslati u Afriku. Ovome iznosu treba pridodati 5 milijardi dolara koje je Peking već ranije izdvojio za pomoć afričkim zemljama.

Sljedeće četiri godine je trgovinska razmjena između Kine i afričkih zemalja nezaustavljivo rasla, a s kineskim probitkom u Afriku slabio je utjecaj Francuske i Sjedinjenih Država. Prema statistikama kineskih državnih agencija, robna razmjena između Pekinga i Afrike je u 2011. narasla na 166 milijardi dolara kineskog izvoza u Afriku, a vrijednost robe, uglavnom sirovina za kinesku industriju, koju je Kina uvezla iz afričkih zemalja iznosila je 93 milijarde dolara.

Napomenimo kako je Kina deset godina ranije iz Afrike uvezla sirovina u vrijednosti „samo“ 5,6 milijardi dolara. Afričkim zemljama je Kina u srpnju 2012. za period od tri godina ponudila 20 milijardi dolara zajma, što je bilo dvostruko više od iznosa kojega je izdvojila u tri godine koje su prethodile toj ponudi.

Kasnije su ovi iznosi rasli i ako je 2016. Kina u Afriku službeno uložila 36,1 milijardu dolara, tijekom 2017. je taj iznos vjerojatno premašio 48 milijardi dolara. Opet govorimo o službenim brojkama koje je Peking prijavio, dok je stvarni iznos nepoznat. Kini se u ovom pohodu pridružila i Rusija, koja je prošle godine u listopadu afričkim zemljama iz humanitarnih razloga oprostila 20  milijardi dolara duga, ali Moskva nema potencijal za ulaganja kao Kina, jer resurse mora usmjeriti na razvoj svog Dalekog istoka i polarnog područja uz Sjevernu pomorsku rutu.

Vraćajući se na kinesku „gospodarsku diplomaciju“, Georg W. Bush i Dick Cheney su odgovorili uredbom o osnivanju Afričkog zapovjedništva Pentagona (AFRICOM). Ona je potpisana u veljači 2007., a State Department je odlučio kako mora postati operativan u najkraćem mogućem roku.

Formalno je AFRICOM stvoren kako bi se suprotstavilo terorizmu i pobunama u regiji Sahela i delti Nigera. Službeno, druga zadaća je obuka američkih savezničkih vojski u Etiopiji, Sudanu Darfuru, Ugandi, Ruandi, Kongu, Sejšelima, Maliju, Nigeru, Senegalu, Nigeriji, Liberiji, Kamerunu, Gabonu, Keniji i Tanzaniji, a te im vojske kasnije služe za provedbu kontroliranog kaosa ili povremene državne udare protiv “nepoćudnih vlada”. I sada usporedite područje i zemlje gdje su prisutne američke i francuske trupe i gdje su eskalirali sukobi i dobit ćete ista područja.

U Stuttgartu, u Njemačkoj, gdje se nalazi njegov zapovjedni stožer, ozbiljno se počelo raditi 1. listopada 2008. Zadaća AFRICOM-a je definirana sljedećim riječima: „AFRICOM ima zadaću da kroz vojnu podršku štiti političke interese Sjedinjenih Država u Africi, što će činiti pružajući potporu oružanim snagama 53 afričke države“.

Odlučeno je kako State Department s američkim veleposlanstvima u Africi mora surađivati na najvišoj razini, a ta suradnja je morala obuhvatiti i USAID.

„AFRICOM će osigurati ljude i sredstva za aktivnosti koje financira State Department u Africi, a kako bi što bolje koordinirali programe osposobljavanja oružanih snaga afričkih zemalja, osoblje AFRICOM-a će tijesno surađivati s ljudima iz američkih veleposlanstava u Africi“, navodi se u službenom priopćenju.

U Washingtonu se 27. listopada 2008. održao skup pod imenom „International Peace Operations Association“ , a na njemu je bivši zapovjednik AFRICOM-a, general Kip Ward, ovako opisao svoju misiju: „U dogovoru s međunarodnim posrednicima i američkim državnim agencijama, a sve u svrhu stvaranja stabilnog i sigurnog ozračja, AFRICOM uz podršku američke vanjske politike povodi vojne programe i druge slične operacije u Africi“.

Iako na skupu nitko nije spomenuo Kinu, svima je bilo jasno kako je AFRICOM osnovan kako bi pokušao spriječiti jačanje kineskog utjecaja u Africi, koji je iz godine u godinu bilježio sve bolje rezultate.

Kina je s afričkim zemljama uspjela potpisati dugoročne ugovore o isporukama sirovina, a zauzvrat im je ponudila novčanu pomoć pod mnogo boljim uvjetima od Međunarodnog monetarnog fond, a da spominjemo lešinarske fondove s Wall Streeta koji se redovito javljaju u ulozi „kreditora“.

Umjesto da novčanu pomoć uvjetuju teškim strukturnim reformama,  mjerama štednje ili kao SAD i europske zemlje nametanjem „univerzalnih vrijednosti“,   Kinezi su afričkim zemljama ponudili povoljne zajmove za izgradnju prometne infrastrukture i ustanova kao što su škole, bolnice, itd.

Američki ekspert i savjetnik Pentagona, neokonzervativac J. Peter Pham, otvoreno je potvrdio kako je jedna od primarnih zadaća AFRICOM-a „jamčiti SAD-u slobodan pristup energentima i drugim sirovinama s kojima Afrika raspolaže u izobilju“. No kako se za afrička bogatstva natječu i Kina, Rusija, čak i Japan, svima je jasno od koga AFRICOM mora čuvati afričko blago.

Pred think tankom „Zaklada za obranu demokracije (FDD), J. Peter Pam je u izlaganju koje je prethodilo osnivanju Afričkog zapovjedništva 2007. izjavio: „Afrika se zbog obilja prirodnih resursa kojima raspolaže našla na meti Narodne Republike Kine. Kina, kako bi održala stopu gospodarskog rasta, koji već dva desetljeća zaredom bilježi stopu od 9% i to svake godine, ima neutaživu potrebu za naftom i ostalim sirovinama. Od sve uvezene nafte, jednu trećinu čini nafta koja dolazi iz Afrike. Iz toga se da zaključiti kako nijedna druga regija za Kinu nije od strateške važnosti kao što je to Afrika“.

Mnogi analitičari su očekivali da će Afrika, posebno zemlje na zapadnoj obali kontinenta koje su bogate naftom, postati mjesto na kojem će se sukobljavati dvije svjetske super sile, SAD i Kina.

Kako bi se što bolje suprotstavile kineskom utjecaju, Sjedinjene Države su sklopile prešutni dogovor s Francuskom, koju još od vremena Sarkozya potresa gospodarska kriza. Dio tog dogovora je i bilo rušenje Gaddafija u Libiji, rat u Maliju, kao i uništenje Sahela kroz poticanje plemenskih sukoba između Berbera, Arapa i ostalih etničkih skupina na sjeveru Afrike.

Kanadski sociolog i ekspert za geopolitiku Mahdi Darius Nazemroaya je u jednom od svojih izlaganja izjavio „kako su se Amerikanci odlučili za francusku formulu“.

„Mapa koju koristi Washington u borbi protiv terorizma u Sahelu je vrlo indikativna. Teroristi djeluju u širokom pojasu koji obuhvaća Alžir, Libiju, Čad, Niger, Mali i Mauritaniju, a to je teritorij kojega je Francuska htjela kontrolirati 1957. Pariz je tada tražio da, zajedno sa sjevernim priobalnim dijelom Alžira, cijela ta regija ostane pod njihovim nadzorom“, izjavio je Darius Nazemroaya.

Francuski institut za međunarodne odnose (IFRI) je u izvješću od ožujka 2011. otvoreno, uz određenu dozu sumnje, raspravljao o fenomenu terorističkih ćelija Al-Qaede baš na prostorima koja su bogata naftom, uranom i drugim vrijednim sirovinama.

Pentagon je još 2005. osnovao „Trans-saharsku antiterorističku inicijativu“ (TSCTP) koje su dio Mali, Čad, Mauritanija i Niger, a kasnije su im se „pridružili“ i Alžir, Maroko, Senegal i Nigerija. TSCTI je postao dijelom AFRICOM-a 1. listopada 2008.

Francuski planovi su možda propali s antikolonijalnim buđenjem u Alžiru, ali Pariz nikada nije prestao sanjati o realizaciji svog sna.

Kako ni Francuzi ni SAD ne mogu sebi dozvoliti jačanje kineskog utjecaja u Africi, jedino moguće rješenje je bilo da ne troše snagu na međusobne sukobe, već da se zajedno suprotstave kineskoj „ekspanziji“.

Za vrijeme svoga posjeta Abijanu, bivši francuski ministar gospodarstva i financija Pierre Moscovici je u prosincu 2012. izjavio „kako francuske kompanije moraju prijeći u protunapad i pokrenuti ofenzivu protiv kineskog utjecaja u Africi“.

„Evidentno je da je Kina sve prisutnija u Africi, a francuske kompanije imaju sredstva kako bi se protiv toga borile. One moraju biti prisutne na teritoriju. Moraju se boriti“, izjavio je Moscovici tijekom posjete Obali Slonovače.

Francuski ministar je u Obali Slonovače u prosincu 2012. koristio vojnu terminologiju u suprotstavljanju ekonomskom prodoru Kine. Moscovici je očito bio vizionar i kao da je „predvidio“ sukobe koji su, kako je nedugo potom prenio afrički portal Ivorian, istok Obale Slonovače pretvorili u pravo bojno polje.

Naime, tada su, takoreći niotkuda,  „neidentificirane naoružane skupine upale u gradove Tai, Bloléquin, Toulepleu i Touba, a u sukobima stradalo više od 200 ljudi“. Tako je stvorena još jedna „mukotrpna zadaća“ za AFRICOM i Francusku.

Propadaju planovi Washingtona i Pariza

Međutim, prema posljednjem izvješću, objavljenom 26. ožujka u internetskom časopisu Quartz, čak i ako sukobi u „zoni odgovornosti“ francuske i američke vojske i dalje traju, glavni plan Georga W. Busha i Dicka Cheneya, kasnije Obame i Sakrozya nije ostvaren.

Na Zapadu i dalje traje rasprava je li uspon Kine u Africi i kineski kapital prepreka koja afričke vlade tjera na prakse koje sprečavaju smanjenje siromaštva.

Profesora sociologije na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, Ching Kwan Lee, objavio je knjigu koja je pokušala umanjiti doprinos Kine razvoju Afrike u kojoj se fokusirao ne etnografsku studiju bakra i građevinske industrije u Zambiji. Rad istražuje kineski državni kapital u odnosu na globalni privatni kapital.

Ipak, Ching Kwan Lee tvrdi da izrazi koji se često koriste u raspravama o kineskom kapitalu u Africi, poput izgradnje carstva, kolonijalizma i hegemonije, ne dozvoljavaju ispitivanje stvarnog ponašanja, prakse i mogućnosti kineskog kapitala.

Kako nam onda Lee pomaže da rekonstruiramo kineski narativ u Africi? Umjesto da se fokusira na poduzetnike migrante ili privatne kompanije, Lee tvrdi da posebnost kineskih ulaganja ima veze s državnim kapitalom, ali da snagu i utjecaj Kine prate pogrešni “zbirni statistički podaci o trgovini, ulaganjima i migracijama na cijelom kontinentu”.

Gotovo da nije bilo kritičkog ispitivanja različitih vrsta kapitala koji prolaze Afrikom, povezanog ponašanja i stvarnih trendova i obrazaca zaliha izravnih stranih ulaganja.

Opseg kineske prisutnosti u Africi pomalo je zbunjujući. Mediji, kao i stručnjaci, daju netočne podatke o obrascu širenja kineskih ulaganja i uglavnom se precjenjuju kineski krediti.

Lee crpi negativne informacije o kineskom kapitalu kako bi „osvijetlio“ prakse u Zambiji. Koristi tri povijesna okvira, globalnu financijsku krizu iz 2008. godine, razvoj politike zbog pada poreza i dodavanje vrijednosti.

Ali kineski kapital oblikuju dva imperativa. Prvi je prilagođavanje nacionalnim potrebama i razvojnim strategijama u afričkim zemljama, uključujući Zambiju. Razvojne strategije uključuju, na primjer, politike o dodavanju vrijednosti mineralnim sirovinama prije nego što se izvezu u Kinu, što zemlji osigurava veće prihode. Obrazac je jednostavan. Sve dok Kina vidi koristi u konačnoj bilanci, za Peking je to poželjna „win-win“ poslovna suradnja s afričkim partnerima.

Ovakvo ponašanje kineskog kapitala suprotno je ekstraktivnoj prirodi zapadnog kapitala. Zapadni kapital vođen je motivom maksimalnog profita i posvećuje malo pozornosti nacionalnim razvojnim ciljevima, uključujući rad, oporezivanje i dodanu vrijednost.

Lee također ispituje pitanje kineskog kapitala iz perspektive afričkih država i napominje da su nacionalne države koje su „podložne“ Pekingu uglavnom na osovini jug-jug. Ali upravo tamo nema sukoba, a ako ih ima, onda su u usporedbi s onima sjevernije zanemarivi.

Ruanda, koju pamtimo po groznom genocidu, danas je prosperitetna zemlja zahvaljujući Kini.

Prošle godine u kolovozu, tijekom posjete Xi Jinpinga glavnom gradu Kigaliju, otvoren je sjajan novi kompleks u srcu glavnog grada kojeg je s 27 milijuna dolara donacije izgradila Kina. Tio je bio poklon kineske vlade Ruandi ili, kako je rekao premijer Ruande Ngirente, “još jedan pokazatelj kako su odnosi odnos Kine i Ruande sve jači“.

Časopis The Atlantic priznaje da su Kinezi izgradili mnoge projekte koji su dokaz napretka od kraja genocida u Ruandi, od  sjedišta stabilne vlade, industrijskih kompleksa za rastuću ekonomiju, stanove za srednju klasu u nastajanju i druge. Na svim su projektima crvene zastave, zvijezde i plakati koji pokazuju prisutnost Kine u Africi. Međutim, The Atlantic, prema uobičajenom obrascu precjenjivanja kineskih kredita, tvrdi kako Kina ulaže više pažnje i resursa u razvoj Afrike, ali to „potapa narode na kontinentu u sve dublje u dugove i ovisnost o Kini“.

Dakle, iako u zemljama čije vlade surađuju s Francuskom i Sjedinjenim Državama traju ratovi i krvoprolića, one koje napreduju „padaju u dužničko ropstvo Pekinga“, čak i ako imaju punu slobodu da kao vlade određuju stopu dodane vrijednosti na ekstrahirane sirovine koje trebaju kineskoj industriji.

Na Zapadu mnogi istaknut političari, generali i ekonomisti vjeruju, ali ne iznose dokaze, „kako troškovi nadmašuju koristi i da kineske investicije ometaju afrički prosperitet i suverenitet“.

Ali afričke zemlje, na temelju studije profesora Leea, suradnjom s kineskim kapitalom imaju strelovit gospodarski rast. Na primjer, projekt Chambishi Multi-Facility Economic Zone u Zambiji je kinesko ulaganje veće od 900 milijuna dolara i potencijalno stvara oko 7000 radnih mjesta i do 300 milijuna dolara lokalnih ugovora o nabavi. Ovaj i slični projekti dokazuju da nema negativnih društvenih implikacija kineskog kapitala na kontinent.

Dok se bitka za politički i ekonomski utjecaj između Zapada i Istoka odigrava širom kontinenta Afrike , ponašanje kapitala uvelike će utjecati na trenutne i buduće narative. Kina je očito pogodila pravu mjeru u mnogim zemljama i ključnim gospodarskim sektorima. Trenutno, koliko god kontroverzna bila, čini se da je Kina svima glavni partner u izboru, osim ako zemlje nisu okupirane od strane Pariza i Washingtona, uz vječno prisutan London, a oktroirane vlade služe za donošenje zakona koji će olakšati pljačku resursa. Kako ne bi došlo do smjene vlasti, izazivaju se sektaški sukobi, teroristički napadi ili građanski ratovi u kojima se francuska vojska i AFRICOM pojavljuju u ulozi „spasitelja“.

Kada i kako će se zemlje Sahela i sjeverne Afrike izvući iz ovog začaranog kruga, to je teško pitanje, ali ključno za Europu, jer ti sukobi stvaraju stotine, milijune tisuća raseljenih i izbjeglica, od kojih se jedan dio želi domoći Europske unije. Stoga bi Afrika trebala biti tema koja će dobiti više prostora u europskim medijima, ali je to za sada slučaj samo s neovisnim medijima i portalima, dok mainstream sustavno izbjegava pisati o gore navedenom.

The Atlantic / Quartz

Američki tajni ratovi u Africi i opskurni mandat zapovjedništva AFRICOM

Dok Trump napada Kinu, azijski div je “uzeo” Afriku