Kina nije prijetnja prosperitetu Italije

Članstvo Italije u kineskoj inicijativi Pojas i put (BRI) treba obnoviti krajem ove godine, a zapadni mediji spekulišu da bi Rim mogao odlučiti da napusti pakt.

Italija je postala prva i jedina nacija G7 koja se pridružila kineskoj infrastrukturnoj viziji vrijednoj više milijardi dolara, potpisavši memorandum o razumijevanju (MoU) neposredno prije nego što je val antikineskog raspoloženja pokrenut u svijetu. Zaista, rukovodstvo zemlje je tada bilo na sasvim drugom mjestu, s Italijom koju je predvodio Giuseppe Conte iz Pokreta pet zvijezda, čiji je populizam okrivio euroatlantski establišment za desetkovanje italijanske ekonomije kroz dužničku krizu 2008. i brutalne mjere štednje koje su pratio. Nije ni čudo što je Italija odlučila da gleda na istok.

Čak ni 15 godina nakon događaja iz 2008. godine, italijanska ekonomija se još uvijek nije u potpunosti oporavila. Vrijedio je 2,4 biliona dolara na kraju te godine, ali sada iznosi samo 2,1 bilion dolara i jedva da raste. Nove i istovremene ekonomske krize uzele su danak. Sadašnje rukovodstvo Italije više ne vjeruje da svi putevi vode do Rima, a kamoli do modernog kineskog Puta svile – radije, vode u Washington.

Kako je pritisak na zemlju rastao, njeni uzastopni lideri, Mario Dragi i Giorgia Meloni, nastojali su vratiti njenu vanjsku politiku na transatlantski orijentirane ciljeve, okončavajući njenu pobunu protiv establišmenta i na taj način razmišljajući o odustajanju od velike inicijative Kine.

Začudo, istina ostaje da su EU i SAD te koje predstavljaju najveću prijetnju prosperitetu Italije, a ne Kina. Iako će odbacivanje BRI-a dobiti pohvale od strane komentatorskih krugova u ovim zemljama u kojima dominiraju SAD, realnost je da one ne nude alternativu, nikakve planove i nikakve poticaje da Italiju učine bogatijom zemljom. To je „bolesnik“ G7, napredne ekonomije koja je sve više gubila svoju konkurentnost, ali i one koja je gurnuta u pad jer je južna zemlja EU i čisti gubitnik politike evrozone.

Upravo zbog ekonomskih potresa sa kojima se zemlja suočavala u proteklih 15 godina i široko rasprostranjenog političkog nezadovoljstva, radikalna i populistička politika je dobila na udaru. Kina je s pravom viđena kao alternativa, zemlja koja bi mogla brzo proširiti italijanski izvoz i investirati u javnu infrastrukturu koja se raspada.

Međutim, to je brzo postalo politički nekorektno. Italijanski lideri tvrde da je učešće u BRI bilo gubljenje vremena. Međutim, realnost je takva da je evrokrata Mario Dragi, kada je došao na funkciju, pokušao da resetuje italijansku spoljnu politiku i počeo da koristi nove „zlatne moći“ da stavi veto i poništi kineska ulaganja u Italiji u velikim razmerama. Samo 2021. blokirao je tri kineska preuzimanja , uključujući proizvođača sjemena i povrća.

Nakon Dragija, Giorgia Meloni, uprkos svom vanjskom populizmu, bila je još sklonija obećanju lojalnosti Rima transatlantskoj stvari, odlučivši da glasno podrži Ukrajinu u njenom sukobu s Rusijom, pa čak i posjeti Kijev. U ovoj fazi, vrlo je malo iznenađenje da njena zemlja razmišlja o otkazivanju učešća u BRI-u, nečemu što može postići političke poene i pomoći da se razbiju sumnje u njenu lojalnost Briselu i Washingtonu.

Predvidljivo, narativ mejnstrim medija spremno prikazuje BRI u grabežljivim i zlonamernim terminima, zanemarujući očiglednu empirijsku istinu da je EU ta koja je opteretila Italiju državnim dugom većim od njenog BDP-a, a ne Kinu. Naravno, ne postoji alternativna šema ili plan za Italiju u ponudi ako napusti BRI, što znači da sebi odsiječe nos u inat.

Odustajanjem od svog članstva u BRI, Italija će nesumnjivo izgubiti priliku da masovno poboljša svoju trgovinsku konkurentnost, naime odustajanjem od projekata kao što su luke u kineskom vlasništvu i željezničke veze. Kao primjer za to, Grčka se na jugoistoku pozicionirala kao “kapija u Evropu” kroz kinesko vlasništvo nad lukom Pirej i njenim povezujućim željezničkim prugama, što omogućava da teret ide gore kroz Suecki kanal u Mediteran, u luku a zatim i širom Evrope. Italija se mogla natjecati za udio u ovome, ali je odlučila da to ne učini, i nije da će prodavati nešto dodatno SAD-u sa svojom protekcionističkom politikom „Amerika na prvom mjestu“, zar ne?

Čineći to, Italija je odlučila da prestane da bude lider koji sledi sopstveni put u svetu kako bi bolje ojačala svoj globalni uticaj, već da umesto toga bude sledbenik, da igra drugu violinu transatlantskom establišmentu koji ga ne vidi kao posebno istaknutog partnera za početak. Italija se pridružila BRI-ju upravo zato što joj je dosadilo da bude „suzimalac pravila“ iz Brisela, na sličan način kao što je Grčka iskusila.

Sada se čini da je se ponovo sretno što se održava politička ortodoksnost elitističke G7 koju predvode SAD. Čineći to, može se oprostiti od svake nade da će uskoro ponovo postati moćna i utjecajna zemlja. Italija je cijenjena uglavnom zbog svoje prošlosti, za razliku od onoga što nudi svijetu sada, i ako njeno sadašnje vodstvo ima svoj put, to će vjerovatno i ostati.