Po pritiskom sankcija Rusija je od 2015. pokrenula modernizaciju i velika ulaganja u poljoprivredni sektor. Najnovije informacije govore da će i ove godine oboriti rekord u proizvodnji i ipak doseći najoptimističnije prognoze od 133 milijuna tona proizvedenih žitarica. Čime je oborila apsoluti sovjetski rekord iz 1978. godine, kada je cijeli SSSR proizveo 127,4 milijuna tona.
Ministar poljoprivrede Aleksandar Tkačev je rekao da bi ruskog izvoz žitarica u 2017. i 2018. poljoprivrednoj godini mogao dosegnuti rekordnih 40 milijuna tona, čime Rusija postaje najveći izvoznik žitarica u svijetu posljednjih godina, premašivši SAD. Njemački časopis Spiegel je pisao o oštrom porastu poljoprivrede u Rusiji, a njemački analitičari su istaknuli kako će izvoz žitarica Rusiji donijeti više prihoda od prodaje oružja, čak i ako taj sektor također bilježi veliki porast narudžbi.
Uz izvoz proizvoda, poljoprivreda je oživjela i dovela do procvata brojnih drugih industrija, najviše petrokemije i proizvodnje traktora, kombajna i priključaka za razne vrste poljoprivrednih strojeva.
Međutim, nije samo Rusija, u uvjetima diversifikacije gospodarstva, odlučila da je poljoprivreda posebno važan sektor.
Isto je učinila i Kina, čak i prije svog sjevernog susjeda. Naime, krajem 2013. Xi Jinping povlači “crvenu liniju” obrane kineskih obradivih površina i proizvodnju hrane proglašava prioritet u očuvanju društvenog razvoja. To je učinjeno usprkos prognozama da će zbog ove namjere doći do pada rasta bruto domaćeg proizvoda, na što su burze u cijelom svijetu reagirale prilično negativno.
No, za državni vrh Kine nije bilo dvojbe. Ulaganja u poljoprivredu su od tada postala prioritet. Na dvodnevnoj Središnjoj ruralnoj radnoj konferenciji u studenom 2013. su zacrtani prioriteti u sljedećem razdoblju glede ruralnih reformi.
”Hrana u svakom slučaju mora ostati u našim rukama, jer samo kada je zemlja sposobna samostalno proizvesti dovoljne količine hrane, može vladati situacijom i kontrolirati gospodarstvo i društveni razvoj”, stoji u dijelu izjave za javnost nakon konferencije kojom je predsjedao kineski predsjednik Xi Jinping.
Na konferenciji je istaknuto kako je upravo poljoprivreda najslabija točka u kineskom gospodarskom rastu.
”Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu, ali ima samo 9% obradivih površina na globalnoj razini, pa naš cilj mora biti unaprjeđivanje tehnologija u proizvodnji hrane, kako bismo osigurali dovoljne zalihe hrane. Ako Kina želi ostati snažna i poljoprivreda mora biti jaka. Ako Kina želi biti lijepa i krajolik mora biti lijep. Ako Kina želi biti bogata, poljoprivrednici moraju biti bogati”, stoji u izjavi.
Godišnja proizvodnja žitarica je u ukupnom iznosu 2013. porasla za 2,1 posto, ali su to još uvijek bile zanemarive količine.
Peking je odlučio da poljoprivredne površine ne budu manje od 120 milijuna hektara. Kineska vlada je obećala i da će poboljšati kvalitetu poljoprivrednih proizvoda i sigurnost hrane.
”Kultura zemljoradnje neće biti uništavana, a sela koja su oduvijek izvorišta tradicionalne kineske civilizacije neće postati pusta sela ili rodni kraj koji živi još samo u sjećanju”, navodi se u izjavi najviših dužnosnika Centralnog komiteta KP.
Reforma sela je podvučena kao ključno područje u paketu reformi nakon Trećeg plenuma održanog u studenom 2013.
Resursi i očuvanje okoliša moraju se dovesti u ravnotežu, a mnogobrojno stanovništvo opskrbiti s dovoljno sjemenja.
Za upućenije stručnjake ovo nije bila novost, jer su Kinezi odlučili, između ostalog, iako ne manje bitno, prestati koristiti rast BDP-a kao primarni kriterij za ocjenjivanje napretka zemlje i rada dužnosnika. U petogodišnjem planu, koji je isticao 2015. godine, nastojalo se prebaciti kinesko gospodarstvo u novi održivi model rasta koji se temelji na kvaliteti i inovativnosti, iako su znali da će to vjerojatno rezultirati godišnjim rastom BDP-a za oko 7%, umjesto ranijeg od 10%, barem u periodu tranzicije. Neki su tu činjenicu zlobno koristili da umanje vrijednost nastojanja Kine da vrednuje svoje gospodarstvo temeljem konkretnih ostvarenih rezultata, a ne samo pukom statistikom i indeksima na burzi.
Oko 4000 godina poljoprivreda je bila temelj kineske civilizacije, ali su onda polja postala zapuštena.
Frustrirani malom zaradom su se i najbogatiji poljoprivrednici preselili u gradove. No, neki su dalje ostali živjeti u uvjerenju da je zemlja neka vrsta osiguranja, ali je tradicionalna poljoprivreda postala teret za Kinu.
Kao što smo naveli, vrh države donosi odluku da je selo presudno za održavanje društvene stabilnosti i predstavljene su nove gospodarske reforme.
Privatizacija poljoprivrednog zemljišta bi vjerojatno dovela da stvaranja većih gospodarstava, ali bi za Komunističku partiju bila ”političko minsko polje”, jer bi se moglo dogoditi da se vlasništvo nad zemljom koncentrira u rukama nekolicine ljudi.
“Svi ovi problemi su međusobno povezani i zahtijevaju niz reformi. Za njih nema čarobnog štapa”, rekao je Luo Jianchao, vladin savjetnik i profesor na Sveučilištu u Yanglingu.
Krajem rujna 2014. je predsjednik Xi Jinping odobrio eksperiment u Yanglingu i drugim dijelovima Kine, kako bi se uklonio taj problem. Mjera, nazvana ”liuzhuan” nije bila privatizacija, ali je dala poljoprivrednicima pravo na korištenje zemljišta koje mogu prenijeti drugima u zamjenu za najamninu.
Cilj je bio simulirati ”tržište” privatnog zemljišta i omogućiti kineskim obiteljima da se povežu s velikim, industrijskim poduzećima. Teoretski, ”liuzhuan” dopušta da se to dogodi bez kidanja veza između seoskih obitelji i zemlje, jer se, kao sigurnosna mjera, prikupljaju naknade za najam.
Skeptici kažu kako vlada i dalje ne želi uzeti u obzir ”reforme koje su dale rezultate u drugim zemlja” i dati poljoprivrednicima puno vlasništvo nad njihovom zemljom.
Unatoč brojnim kritikama zagovaratelja ”privatizacije i slobodnog tržišta” ili kako vladine reforme za cilj imaju ”prikriveno raseljavanje seoskog stanovništva i njihov odlazak u gradove”, mjera se pokazala dobrom.
Krajem 2016. je Ministarstvu poljoprivrede Kine navelo da će potrošnja hrane 2020. biti povećana za 50 milijuna tona, što je bio problem, ali i dodatni motiv za kinesku vladu.
Ovo pitanje nije novo. Godinama je modernizacija poljoprivredne proizvodnje glavni prioritet nacionalnog planiranja razvoja. Sa samo 7 do 9% obradivih površina na globalnoj razini, Kina se trudi da zadovolji prehrambene potrebe stanovništva koje čini petinu ukupne svjetske populacije.
Pitanja poput kontinuiranog trenda urbanizacije stanovništva, sve veće ovisnosti o uvoznoj hrani i glavno pitanje sigurnosti hrane.
U novom planu Državna banka za ruralni razvoj je priopćila kako će poticaji za razvoj poljoprivrede u petoljetnom planu koji ističu do 2020. godine ukupno iznositi 410 milijardi eura. U okviru posebnih kredita se moraju osigurati višestruki ciljevi razvoja i modernizacije poljoprivredne proizvodnje, zaštita sigurnosti hrane i podržati održivo poslovanje.
Kineska vlada kroz ovu investiciju želi modernizirati kinesku poljoprivrednu proizvodnju i povećati dohodak ruralnog stanovništva do 2020. godine i fokusirati se na ekološku proizvodnju hrane u kojoj se od 2030. više neće koristiti kemikalije.
Za provedbu plana iz 2014. je posebnu obuku u prvoj godini prošlo 350 000 ljudi, a odmah nakon donošenja odluke o fokusiranju na poljoprivredi i 179 000 ”malih” poljoprivrednika.
To je bio samo početak putovanja do 2020. godine, kada ističe rok za ovaj plan, koji nije konačan. Partnerstvo s nizom ostalih sudionika je potrebno za postizanje obveza i da donese veću korist poljoprivrednicima, ruralnim zajednicama i na kraju i okolišu.
Usklađivanje plana rasta i pravca kineske poljoprivrede se očituje se u središnjem dokumentu o poljoprivredi i ruralnim pitanjima, kao što su optimizacija proizvodnje žitarica i osiguranje prihoda poljoprivrednika.
Za kraj je razumno pitati se zašto velike zemlje, Rusija i Kina po svom vlastitom modelu, toliku pozornost posvećuju poljoprivredi, dok mnogi drugi zanemaruju ovaj sektor ili se slijepo drže pravila ”tržišnih reformi”, kojima je jedini cilj ugušiti malog poljoprivrednika i favorizirati velike zemljoposjednike i kompanije? Peking, čak i uz ”ideološka ograničenja”, postiže odlične rezultate i plan za 2020. će vjerojatno biti ostvaren. Hoće li Kina nastaviti s modelom ”liuzhuan” i ”simuliranom privatizacijom”, ili će pronaći neki drugi, potpuno je nevažno.
Mnogo toga se može zaključiti iz ove vesti. Tajming ove ruske i kineske inicijative je još jedan pokazatelj njihove koordinacije. Drugi bitan detalj je stavljanje akcenta na poljoprivredu – “onaj ko ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe nema pravu nezavisnost” odnosno može biti žrtva raznih pritisaka. I tako je od davnina. Rusija i Kina definitivno ulaze spremne u period u kome očekuju velike spoljne (ali i unutrašnje) pritiske što se vidi od razvoja sopstvene industrije, preko oružja do poljoprivrede… Oni koji misle da je to samo biznis varaju se. To je strategija koja podrazumeva i političku ofanzivu, stvaranje moćnih rezervi zlata, podizanje zdravstva i školstva na viši nivo… – Često se vraćam na Putinovu izjavu na Uskrs pre nekoliko godina: “Promene koje se dešavaju u svetu su brze i svet se menja do neprepoznavanja”. Izgleda da ni najobavešteniji nisu shvatali o čemu priča. Kako vreme prolazi sve je jasnije… Čitaj više »
Kada bi barem naši nešto znali isplanirati u poljoprivredi i to sprovesti bez da nema nekih namještenja , bez sumnjivih poticaja na obrađene površine koje se ne obrađuju , bez suvišne papirologije, mita , korupcije i da završim ;oteto-prokleto , nema tu blagoslova pa makar ga blagoslovio i onaj huškački biskup “presveti”hmm!
“Samo kada je zemlja sposobna samostalno proizvesti dovoljne količine hrane, može vladati situacijom i kontrolirati gospodarstvo i društveni razvoj” – ovu rečenicu kineskog predsjednika bi trebali čuti elite svih postsocijalističkih zemalja koje su danas neto uvoznice hrane. Jer – riječ je o suverenitetu. Međutim, činjenica da Kina posjeduje samo 9% od ukupnih poljoprivrednih površina, a stanovništva jednu petinu od ukupnog, govori o ekspanzionističkim stremljenima Kine. Predviđaju da će im se kroz tri godine povećati potrošnja hrane za 50 milijuna tona, no hoće li dotad uspjeti i koliko od te količine proizvesti sami? Još 2013. su zakupili na 50 godina 3 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta u Ukrajini (5% ukrajinskog teritorija, zemlja veličine cijele Belgije). Koliko će sutra zemlje 2iznajmiti2 u zemljama koje ne budu mogle vraćati kredite koje im je Kina dala? Prepoznaje li netko tu i svoju državu?
Ne, žetva 1978 za čitavu zemlju bila je 237 mln. tona.
Pa sigurno!! Poljoprivreda i industrija su osnove osnova! To sto nama prodaju folove- numeric (ajd to jos nekako), usluge, tecijarni sektor blablabla- kad nemas hranu badava ti sve ostalo!