Kina traži mjesto koje joj pripada u svijetu ili priprema osvetu za „stoljeće poniženja“

Od „Made in China 2025.“ do Novog puta svile, pa sve do nedavnog sukoba sa Sjedinjenim Državama, istina, kao odgovor na Trumpove carine. Međutim, ono što se svi pitaju je teži li Kina globalnoj hegemoniji ili samo želi svoje zasluženo mjesto u međunarodnoj zajednici?

Ovdje se treba vratiti malo u povijest. 1. listopada 1949. Mao Ce Tung završava krvavi građanski rat i proglašava rođenje Narodne Republike Kine. U proljeće i ljeto 1989., na valu raznih „Obojenih revolucija“ koje su pogodile postsovjetski prostor, uzrokujući pad komunističkih vlada koje su bile bliske „Sovjetskom carstvu“, dio kineskog naroda je potaknut na „ustanak protiv diktature“ i preplavio je ulice glavnog grada. Proljeće te godine u Pekingu je bilo burno, uz napade na vojsku i policiju, mrtve i ranjene pripadnike snaga sigurnosti, zapaljena oklopna vozila i obješene leševe izgorjelih vojnika na stupovima javne rasvjete. To je ono što nam nisu rekli i povijest počinje intervencijom vojske na Tienanmenu. Međutim,  7 tjedana prosvjeda, do 4. Lipnja 1989., je kineska vlada bila je iznimno umjerena prema onima koji su paralizirali središte kineske prijestolnice. Premijer se izravno sastao s prosvjednicima, a sastanak je emitiran na nacionalnoj televiziji. To nije smanjilo napetosti, nego je ohrabrilo prosvjednike koji su znali da imaju punu potporu Sjedinjenih Država. Usred Trga Tiananmen su podigli ogromnu statuu sličnu Kipu slobode, signalizirajući cijelom svijetu njihove simpatije za zapadne zemlje, a posebno za SAD. Ali nakon paljenja vojnike kolone i likvidacije vojnika, vlasti donose odluku da se 4. lipnja kineska vojska vrati na trg, ali ovaj put naoružana. Pobuna je ugušena i nije uspio plan prema kojem je većina u američkoj vladi i medijima očekivala da će prozapadne snage zbaciti kinesku vladu, jer je isti uspjeh napravljen u Srednjoj i Istočnoj Europi, nakon prozapadnih „reformi“ Mihaila Gorbačova. Kina j preživjela 1989. i kreće na put ekonomskog razvoja i reformi koje su odbacile nepotrebne, neučinkovite i štetne dogme marksizma, zadržavajući od ove ideologije ono što je kompatibilno s kineskom tradicijom i kulturom. Uspjeh je bio zajamčen.

Xi Jinping, koji je 2013. bio tek nekoliko mjeseci na vlasti nakon što je preuzeo predsjedništvo od Hu Jintaoa, izjavljuje da više od milijardu građana zemlje ima viziju veličine i prosperiteta. Tu viziju i u svrhu njezine realizacije naziva “Kineski san” i najavljuje „Made in China 2025.“ i takozvani Novi Put svile.

I tako dolazimo do 2016. i uspona Trumpove administracije s kojom započinje prvo poglavlje Hladnog rata novog tisućljeća, onog između Sjedinjenih Država i Kine. Iako je 2012. Barack Obama u svom govoru u parlamentu Australije najavio novi strateški pravac prodora Sjedinjenih Država u azijsko-pacifičku regiju, što je u članku za Foreign Policy godinu dana ranije opisala Hillary Clinton, tek se s dolaskom Trumpa u Bijelu kuću otkrivaju karte i počinje igrati oštro.

Navedeni datumi su nesumnjivo važni, ali da bismo shvatili što je u mislima Xi Jinpinga, moramo zaboraviti XX i XXI stoljeće i ponovo otvoriti udžbenike povijesti u dijelu o imperijalističkom širenju sila Europe i Sjedinjenih Država u Aziji u drugoj polovici XIX stoljeća.

Kina XIX stoljeća je bila potpuno različita od sadašnje. To je bila nevjerojatno opadajuća imperija, čije su granice svakodnevno kršile najveće svjetske sile, željne fragmentacije i podijele najvećeg azijskog carstva bogatog resursima i jeftinom radnom snagom.

Ako je za Zapad, tada shvaćen kao europski poredak Beča i Sjedinjenih Država, XIX stoljeće bilo zlatno doba imperijalizma, za Kinu se ono pamti, podučava u školama i komemorira kao stoljeće sramote i poniženja.

Sve počinje otprilike 1839., izbijanjem Prvog opijumskog rata, a završava 1949., pobjedom Maovih komunističkih revolucionara i ulaskom Pekinga u sferu utjecaja Moskve, koja je odoljela stoljetnim zapadnim i japanskim upadima.

Britansko carstvo je bilo to koje je označilo početak stoljeća poniženja za Kinu. London je živio u uvjerenju da je Kinesko carstvo jednako dekadentno kao i Mogulsko carstvo na Indijskom potkontinentu i da je moguće tiho prodrijeti na golema područja dinastije Qing pomoću trgovačkog oružja, to jest, pomoću Istočno-indijske kompanije (East India Company).

Trgovina opijumom bila je „casus belli“ za pokretanje rata. Kinezi su vjerovali da je trgovina opijumom nečista, a od ’20-ih godina su je pokušavali iskorijeniti otmicama, požarima, uhićenjima, namećući sve stroža ograničenja stranim trgovcima. Još jedna operacija protiv opijuma iz 1839. godine izazvala je bijes Londona. Tri godine su Britanci nemilosrdno bombardirali obale kineskog carstva, nanoseći ozbiljnu štetu kineskoj  lučkoj infrastrukturi. Britanska strategija preimenovana je u „diplomaciju topova“, zahvaljujući velikom korištenju teške artiljerije.

Kina je 1842. pristala sjesti za pregovarački stol. Bio je to početak ere takozvanih nejednakih ugovora, počevši od Nanjinga, zbog kojih je Kinesko carstvo moralo prihvatiti da njeni radnici budu uključeni u sve vrste proizvodnje koje zahtijevaju zapadni trgovci, posebno drogom poput opijuma, moraju prodati male i velike dijelove teritorija, uključujući Hong Kong, te jamčiti Britancima nekažnjavanje za zločine počinjene na licu mjesta, prema jurisdikciji koja se temelji na konceptu ekstrateritorijalnosti.

Politika popuštanja nije umanjila apetit britanske sile, već ga je još više potaknula, ali je gurnula i ostale europske sile, Sjedinjene Države i susjedne zemlje, te vječno neprijateljski Japan, na isti pristup.

1856. izbija Drugi opijumski rat, 1894. izbio je prvi rat protiv Japana, a 1899. multinacionalna koalicija je pokrenula invaziju na Kinu i zaustavila bokserski ustanak. 1903. godine Britanci su napali Tibet, a od prvog poslijeratnog razdoblja do Drugog svjetskog rata zemlja je bila prepuštena japanskim hegemonskim ambicijama.

Bilo je to sto i deset tragičnih godina za jednu od najstarijih i najponosnijih civilizacija na svijetu, a sjećanje na to razdoblje nikada nije izblijedjelo. Komunistička partija Kine je od rođenja uzela u obzir pretrpljene sramote i revolucijom se dijelom osvetila za ponižavanja.

Nakon neuspješnih iskustava Velikog skoka naprijed i Kulturne revolucije, Kina se od ’70-ih preferirala ponovno usredotočiti na Zapad, privlačeći ulaganja i preseljenja proizvodnje koja su omogućila državi da doživi najveći gospodarski rast u svjetskoj povijesti.

Nakon više od 40 godina od tog otvaranja, prevladava uvjerenje da je Kinu i dalje jeftina tvornica Zapada. Onda dolazi Xi Jinping, koji je odlučio realizirati skriveni san svojih prethodnika i osvetiti se za stoljeće sramote.

Osveta se prvo dogodila osvajanjem mekog trbuha Zapada, odnosno Europe, kroz ulaganja u strateške sektore, invazijom jeftine robe koja je doslovno nagrizla nacionalna tržišta, a time i otporne kapacitete nacionalnih gospodarstava. Kina se zatim potpuno  otvara Africi, ali za „crni kontinent“ ima drugi pristup, jer Peking prema tim narodima nema ni trunke povijesnog revanšizma. Tako je Afrika proteklih godina završila u centru pažnje kineskih strateških ulaganja.

I konačno, kineski ciljevi su najavljeni i u Aziji. Azijska infrastrukturna investicijska banka i Novi Put svile su način monopolizacije kontrole nadkontinentnih komunikacijskih koridora i stvaranja korisnih manevarskih prostora u antizapadnom, antijapanskom i antiindijskom ključu. Iako ima i onih koji tvrde da Peking sve to radi i u antiruskom ključu, odnos kineskih vlasti prema velikom infrastrukturnom projektu Moskve, „Koridoru sjever-jug“, koji povezuje St. Peterburg, Baku i iransku luku Bandar Abas, sve do zapadnih indijskih luka, dokaz je da su ova dva infrastrukturna projekta komplementarna i Kina ruskog partnera neće ometati u realizaciji euroazijskog sna. Naprotiv, čak ga i potiče, jer će se kasnije lako povezati s već gotovim projektom.

Točno je da Xi ne razmišlja o savezima u pravom smislu te riječi. Peking ide tamo gdje se ulaganja mogu isplatiti. Samo razumijevanjem ovog važnog elementa moguće je razumjeti odluku o „suspendiranju“, vjerojatno i napuštanju projekta velikog kanala u Nikaragvi koji je trebao biti konkurencija Panamskom kanalu, što se dogodilo  nakon izbijanja novog gotovo građanskog rata s latinoameričkoj zemlji.

Iz tipično zapadnjačkog načina prosudbe, ako se sve što Kina radi temelj isključivo na interesima, onda bi bilo moguće da se uskoro završi i partnerstvo s Rusijom, koje je nastalo u da zadovolji zajedničke potrebe u suprotstavljanju antimultipolarnoj zapadnjačkoj politici prisile, jer bi se moglo reći se to partnerstvo temelji samo na privremenim interesima, a da Moskva i Peking zapravo imaju hegemonske težnje u istim regijama, da među njima vlada međusobno nepovjerenje i dugogodišnje povijesno rivalstvo.

No, kao što smo rekli, to bi bila procjena tipičnog zapadnog geopolitičkog stručnjaka i analitičara, koji previđa korijene novonastalog savezništva, a oni su otpor zapadnom hegemonizmu i imperijalizmu, koji je obje velike nacije uspio poniziti, Kinu cijelo jedno stoljeće, a Rusiju, samo u posljednje vrijeme deset mučnih godina vladavine Borisa Jeljcina, da ne spominjemo odbijene pokušaje invazije na Rusko carstvo. I Peking i Moskva dobro znaju da samo zajedno, „čuvajući leđa jedni drugima“, mogu izdržati sve jače napade „Zapadnog carstva“, a oni su vojne prirode, financijske i ekonomske.

Nevjerojatno bogatstvo stečeno tijekom više od 40 godina neprekidnog gospodarskog rasta omogućilo je Pekingu da na svim kontinentima vodi udvarajuću diplomaciju koja se temelji na darovima u smislu velikih projekata, kao što su stadioni, mostovi, bolnice, autoceste, zgrade za političku upotrebu, potom na razvojnoj pomoći u obliku nenaplativih zajmova, tona hrane i osnovnih potrepština.

Za potonje ćete čuti kako su najupečatljiviji primjer da nijedna hegemonija nije potpuno dobronamjerna i da svjedočimo zamjeni poretka zvan Pax Americana za onog kojeg će jamčiti Kina.

Ali Kina ne izvozi svoje vrijednosti, ne nameće ideologiju i ne traži ništa osim „win-win“ poslovnih ugovora. O kakvoj hegemoniji onda ovdje govorimo?

Osim toga, odnosi s kinom nisu obilježeni nikakvom prisilom i Peking nikoga neće bombardirati ili stvoriti petu kolonu u nekoj zemlji i svrgnuti stari i instalirati novi, marionetski režim. A svjetske nacije, koje su umorne od krvi beskrajnih ratova i promjena režima u režiji Washingtona, preferiraju silu koja do sada nije pokazala vojne ambicije, a čini se da ih i nema, jer se kineski „ekspanzionizam“  temelji na potpuno drugačijem pristupu, gdje je novac jedino moguće „oružje“.

Zanimljivo, isti taj novac, kojeg više nemaju ni SAD ni EU, barem ne za velika ulaganja u svijetu, kada ga u svijetu koristi Zapad zove se „ulaganje“ ili „strane investicije“, a kada s njim dođu Kinezi, onda je „oružje“.

Međutim, to može i biti tako, ali se to trebaju pitati oni postoji li u mislima Xi Jinpinga želja za osvetom ponovno uzdignutog Nebeskog carstva koja može biti kobna samo za Zapad, jer je usmjerena protiv njega.

U stvari, ako je istina da je Europa izgubila politički suverenitet zbog Sjedinjenih Država, podjednako je istina da će izgubiti svu ekonomsku relevantnost zbog Kine, a posljedice sporog prelaska financijskog poretka iz Londona i New Yorka u Peking već su vidljive. Primjetne su masovne selidbe i  akvizicije ključnih tvrtki, zbog čega su u Europi ugrožene kritične infrastrukture, mala i srednja poduzeća, a time i nacionalne ekonomije.

Ipak, ovdje na trenutak treba zastati i naglasiti da se ta osveta ne vidi u odnosima sa zemljama koje nisu bile dio velike antikineske koalicije u XIX stoljeću, a zemlje regije to mogu primijetiti. Hoće li neka od zemalja Zapadnog Balkana biti kolateralna žrtva kineske osvete sve ovisi kako se postavi prema Pekingu. Ako uđe u savez s Washingtonom i Bruxellesom, onda hoće, a ako i dalje bude sudjelovala u ponuđenom okviru „Kina+16“, bloku kojem se pridružila i Grčka, onda neće. Peking je zemljama regije ponudio okvir koji će ih spasiti u trenutku velike naplate računa.

Naravno, Zapad je svjestan toga i zna da će učinak biti još razorniji ako osovina Bruxelles-Washington ne uspije pronaći način za stvaranje razdora između Moskve i Pekinga, jer Rusija s prirodnim resursima i ljudskim kapitalom u kombinaciji s kineskim bogatstvom i težnjom Kine da se potvrdi kao svjetska supersila mogu stvoriti savez s nezamislivim potencijalom na globalnoj razini, a taj savez svakim danom poprima sve jasnije konture.

Tienanmen – 30 godina jedne najvećih-američkih laži o demokratskom ustanku