Kineska priča je uvertira priče da svijet nakon ovog više nikada neće biti isti

Proteklih tjedana ne postoji aktualna tema koja bi se mogla obraditi a da nije vezana za novi koronavirus koji je dobio ime Covid-19. Oko činjenice da taj virus postoji se slažu svi, kaoi da je prvo veliko žarište pandemije bila pokrajina Hubei i njezin glavni grad Wuhan. Oko porijekla virusa se vode polemike, ali se istina vjerojatno nikada neće znati i ostat će se pri službenoj verziji da su se prve infekcije dogodile s prelaskom koronavirusa sa životinja na ljude upravo u Wuhanu.

Reakcija Kine je bila neposredna i nije gubila vrijeme, kao u slučaju virusa Sars, da obavijesti Svjetsku zdravstvenu organizaciju i obavijesti svjetsku zajednicu o mjerama koje će poduzeti, uz upozorenje ostalima da virus s ekstremnom lakoćom prelazi s čovjeka na čovjeka i da treba poduzeti mjere zaštite.

Kina je obuzdala epidemiju nadljudskim naporima, kojima su se neki divili, a drugi su u svemu vidjeli predstavu Komunističke partije Kine, koja iz mazohističkih pobuda obara gospodarski rast i 58 milijuna ljudi pokrajine Hubei, a posebno 11 milijuna stanovnika Wuhana, stavlja u željeznu karantenu.

Vodstvo Kine je donijelo odluku da je virus opasan i da su prioritet obuzdati epidemiju, a stopu gospodarskog rasta za 2020. je vlada u Pekingu revidirala sa 6 na 5%. Postoji široki i opravdani konsenzus u Kini i svijetu da će prvi kvartal zbog Covida-19 i svih poduzetih mjera donijeti smanjenje BDP-a. Za cijelu 2020. godinu su ekonomisti revidirali svoje projekcije za Kinu prema dolje. Goldman Sachs spustio je početnu prognozu rasta od 5,5% na 3%, S&P je smanjio s 4,8% na 2,9%, a Nomura sa 4,8% na čak 1,3%. Kineska vlada ostaje pri službenoj procjeni da se projekcije mogu revidirati s početnih 6% za 2020. godinu na 5%. Ali o ekonomskom aspektu ćemo nešto kasnije, jer se nakon Kine zaraza u većoj mjeri prvo proširila na Iran i sveti grad Qom, a kasnije na sjevernu Italiju. Od tada se u nekoliko tjedana raširila po cijelom svijetu i uvelike je utjecala na društvene odnose, način donošenja političkih odluka, koje sada diktiraju agencije za javno zdravstvo, a globalna ekonomija će zapasti u krizu, prema mnogima, veću od one koja je izbila 2008. godina.

Kineski model

Obzirom da sam za ovaj portal obradio gomilu materijala dok je epidemija bila lokalizirana na područje pokrajine Hubei, prateći kineske službene internetske stranice i sve dostupne medije na internetu, jer „obično kinesko pismo“ čak i Google prevodi prilično dobro, nikada i nigdje se nije spomenula ili čula riječ „panika“. O teorijama da je sve ovo „društveni eksperiment“ nije bilo ni govora i svi su bili usredotočeni na suzbijanje epidemije.

Iskustva Hubeija

Kao što je poznato, sada je u Kini situacija pod kontrolom. Novih slučajeva zaraze ima, ali su to Kinezi koji dolaze iz inozemstva, a dnevno umre nekoliko ljudi, uglavnom pacijenti koji se tjednima bore za život i na kraju su izgubili bitku.

Obzirom na činjenicu da je epidemija pod nadzorom, Kina mora razmišljati o tome kako najbolje upravljati fazom obnove nakon katastrofe. Bilten o novim infekcijama daje umirujuće podatke s prosječno 50 pacijenata dnevno, od kojih većina dolazi iz inozemstva.

Vide se znakovi stabilizacije, počevši od ponovnog otvaranja tvrtki, restorana, pa čak i turističkih mjesta poput Velikog zida. Zašto Kina odjednom otvara sve i navodno „riskira povratak na staro“? Jedino uvjerljivo objašnjenje je da je kineska vlada doista obuzdala neugodni koronavirus.

Ali Peking je dobro svjestan da se demon ponovno može roditi iz pepela, zbog čega je zatvorila svoje granice za strane posjetitelje do datuma koji još nije određen. CCTV ističe da su 90% povratnika u Kinu uglavnom studenti koji se vraćaju kući.

Kina ponovo kreće, ali prisiljena to činiti polako kako bi izbjegla pogrešne korake. Međutim, stanovništvo pokrajine Hubei, gdje se nalazio epicentar infekcije, moralo je izdržati željeznu karantenu koja je trajala oko dva mjeseca. Tek sada su mjere, naređeno odozgo, počele popuštati.

Kinesko iskustvo pokazuje da dva mjeseca željezne karantene, bez obzira na činjenicu da su stanovnici pokrajine Hubei pokazali jednako željeznu disciplinu, otkriva posljedice života u neprirodnim uvjetima, koji se mogu usporediti samo s teškim kućnim pritvorom.

Mnogi stanovnici “zaražene provincije” su s ukidanjem mjera krenuli izvan pokrajine Jiangxi odlučile spriječiti masovne dolaske. Bilo je čak i sporadičnih slučajeva sukoba građana i policije na „granici“ dvije pokrajine, gdje su vlasti pokrajine Jiangxi postavile improvizirane kontrolne punktove. „Sukobi“ su bili kratki i zbunjujući, ali omogućuju da shvatimo što se događa na granici između Hubeija i Jiangxija i da ljudima neposredno prije i nakon ukidanja karantene treba psihološka pomoć.

Neovlaštena kontrolna točka

Vlasti Jiangxija su u strahu od invazije ljudi iz Hubeija postavili neovlaštene kontrolne punktove na granici između dviju provincija. Frustracija građana Hubeija, nakupljena u desecima dana karantene, izazvala je bijes i dogodila se svađa, čak između pripadnika policije jedne pokrajine s kolegama iz druge. No sve se brzo smirilo i sada već stižu vijesti da su otvorene sve zračne luke u Wuhanu, osim međunarodne, a vraćaju se i linije autobusnog i željezničkog transporta.

Nakon završetka karantene, građanima Hubeija koji su radili u drugim kineskim provincijama bilo je dopušteno da se presele, ali s dokumentom koji svjedoči o njihovoj negativnosti na Covid-19. Okrug Huangmei je uvijek u Hubeiju, ali najbliža stanica za one koji tamo žive nalazi se u okrugu Jiujiang, Jiangxi, susjednoj provinciji. Prema lokalnim medijima, vlasti u Jiujiangu su osigurale posebne linije kako bi bolje organizirali kretanja građana.

Scene od petka, kada je policija Jiujianga neovlašteno postavila kontrolni punkt, brzo su zaboravljene, ali ne i od pravosuđa, koje je pokrenulo istragu kako bi se kaznili krivci. Ova mala digresija je potrebna za razumjeti s koliko takta treba pristupiti ovom problemu, jer sve u trenutku može prerasti u sukob, a strah i panika su vrlo eksplozivna mješavina, posebno ako se potiču neprovjerenim informacijama.

Rusija je u tom smislu uvela cenzuru i pozvala na odgovornost Radio Eho Moskve, koji, iako glas prozapadnih liberala u zemlji, ovaj put ne prosvjeduje.

Kinesko iskustvo

O ovome će se vjerojatno tek pisati opširna izvješća, službena i na razini stručnjaka, ali je činjenica da su Kinezi problemu pristupili ozbiljno, disciplinirano i bez panike. „Panika“ je bila riječ koja se ne izgovara, za razliku od nas Europljana, gdje javne rasprave ljude, ili barem one koji imaju čelične živce da ih prate, dovode do ludila.

Ipak, danas je već čitavom planetu jasno da je za borbu protiv epidemije koronavirusa potrebno učiti od Kine, a ako to nije moguće, prije svega zbog slabe i neučinkovite države, barem od Južne Koreje, iako se za nas Europljane ta dva pristupa u suštini ne razlikuju previše. I Seul je mijenjao zakone o privatnosti i uvodio posebne mjere na ograničenim područjima kako bi pratio i upozoravao one koji se ne drže uputa.

Korejcima je bilo lakše u smislu da su se Kinezi prvi morali boriti protiv ovog virusa, kad se o gotovo ništa još nije znalo, a terapijske su se metode tek isprobavale. Ali sada statistika Kinu pokazuje da je epidemija gotovo zaustavljena. Kanali za širenje epidemije unutar zemlje su blokirani. To je u velikoj suprotnosti sa situacijom u Sjedinjenim Državama, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj i Italiji, gdje su se na takve mjere odlučili tek kada je epidemija uzela maha.

Ali zapadni mediji, priznajući ove uspjehe u Kini, svejedno opisuju kineski sustav borbe protiv virusa kao primjer „bijesnog totalitarizma“. Prema njima je kineska država uvela stroge restriktivne mjere, a kineske sigurnosne službe su prisilile sve da ostanu kod kuće, svi su bili podvrgnuti strogom nadzoru i tako dalje.

Međutim, zapadni komentatori se u pravilu nikada ne usredotoče na ono bitno. Oni uglavnom vrlo malo razumiju što je Kina  i koliko je kinesko društvo daleko od njihovog društva. Nadalje, zapadni mediji još uvijek vode ideološku borbu diskreditiranja Kine, koja se u XXI stoljeću nametnula kao glavna prepreka zapadnom imperijalističkom bloku i unipolarnoj hegemoniji, koja je, srećom, očito na izdisaju.

Umjesto toga, zar se teško složiti s činjenicom da suvremena kineska država ima ogroman potencijal koji se vrlo učinkovito koristi u borbi protiv epidemije i drugih izazova. Kineski zdravstveni sustav pokazao se izvrsnim. Ali još važnije je što zapadni mediji ne vide da najvažniju ulogu u borbi protiv epidemije u Kini sada ne igra država, već kinesko civilno društvo, koje po Otvorenom društvu Georga Sorosa i ne postoji.

Ali tko je barem malo proučavao kinesku upravu i samoupravu, zna za impozantan sustav samoupravnih tijela,  kondominija, susjedstva i okruga u Kini. Taj slojeviti sustav mjesnih odbora stvoren je uz potporu središnjih vlasti još u pedesetima. Naravno, nije stvoren od nule, već je zasnovan na drevnim tradicijama kineske zajednice.

Ovaj snažni osnovni sustav samouprave desetljećima pomaže središnjim vlastima u provođenju njenih politika. I danas zauzima vrlo važno mjesto u životu kineskog društva. Lokalni odbori pružaju raznovrsnu socijalnu pomoć, prate red u svojoj četvrti i kvartu, pomažu stanovnicima da rješavaju probleme rada i stanova, pružaju usluge, organiziraju amaterske predstave, čak rješavaju i obiteljske sukobe.

Ovaj sustav samouprave odozdo prema gore igrao je i još uvijek igra ključnu ulogu u borbi protiv epidemije. Aktivisti i radnici odbora odlaze kućama i obilaze stanove, detaljno objašnjavaju vladine mjere protiv epidemije, mjere temperaturu, dijele državnu pomoć i dostavljaju hranu starijim osobama kako ne bi morali ići u kupovinu.

Mnoga ograničenja društvenog života, koja su bila potrebna za brzo iskorjenjivanje epidemije u Kini, nisu toliko nametnuta od strane državnog aparata, već djeluju kao mjere samokontrole i samodiscipline, baš kao u Južnoj Koreji i na što računaju vlasti Švedske. Predstavnik odbora za lokalnu samoupravu, kojeg ljudi znaju od djetinjstva, nadležan za upoznavanje ljudi s potrebnim mjerama i nadzire njihovu provedbu i to nikada nije teško naoružan policajac ili vojnik u punoj ratnoj opremi, kao u zapadnim zemljama.

Kinesko društvo, zahvaljujući razvijenim osnovnim strukturama samouprave, mnogo je sposobnije za samoorganizaciju od zapadnih društava, koja, ako su nekada i bila ujedinjena i funkcionalna, danas su u dobroj mjeri uništena liberalnim dogmama.

Ipak, ima nade, i to upravo zahvaljujući Covidu-19. Italija, na primjer, zemlja u kojoj sportaši i obični ljudi uglavnom ne znaju tekst himne i nacija je za njih nešto apstraktno, osim kad igra talijanska reprezentacija u nogometu, odjednom skidaju zastave EU i stavljaju talijanske trobojke i s balkona zajedno pjevaju „Fratelli d’Italia“, himnu Republike Italije.

Ali u zapadnim zemljama se društvo otuđilo i nevladine udruge, koje su trebale biti simbol otvorenog društva, dovele su do njegove atomizacije i podjela u stotine međusobno nepomirljivih tabora.

Zbog toga, a ne zbog nečeg drugog, se danas protuepidemijske mjere moraju nametati čvrstom, pa čak i naoružanom rukom. Međutim, ove mjere ne djeluju tako učinkovito kao u Kini.

Proučavajući kineske lokalne odbore je lako zaključiti da su osnovne strukture koje vidimo u Kini pravi primjer civilnog društva, dok je “civilno društvo” na Zapadu u velikoj mjeri obična imitacija koja se uglavnom sastoji od nevladinih udruga koje se financiraju velikim kapitalom i koriste se za upravljanje zemljama koje ne znaju pružiti adekvatan odgovor ovim „paradržavnim strukturama“.

Čekaju nas velike promjene

Što god bio ovaj virus, čekaju nas velike promjene i zato na vrijeme treba proučavati tuđa iskustva, jer će se u svijetu, jednom kada bude „resetiran“, teško ukazati nova prilika, ili se neće ukazati barem narednih nekoliko desetljeća. Mi ne možemo biti Kina, to je točno, ali gubiti vrijeme na besmislene rasprave je najgore što u ovom trenutku možemo učiniti. Covid-19 je tu, pandemija je službeno proglašena u cijelom svijetu i sve su priče u tom smislu bespredmetne, osim ako ne služe za razbibrigu i prosipanje komentara po društvenim mrežama.

To je otprilike i bila poruka mog prošlog članka, u poruci da je besmisleno pričati o „društvenom eksperimentu“, brojati umrle i raspravljati je li starica od 92 godine na onkologiji u bolnici umrla od raka i starosti ili od koronavirusa, na kojeg je također bila pozitivna. Toliko o tome.

Pandemija koronavirusa je proglašena i tu je i već se uspoređuje bilo s padom Berlinskog zida i padom Lehman Brothersa, odnosno s događajima koji su preoblikovali moderni svijet. Takve su usporedbe, naravno, uvjetne i nisu uvijek ispravne, ali suština je da je pandemija već dovela do takvih promjena u svijetu,  globalno-političkih, ekonomskih i naših čisto domaćih, koji Covid-19 sigurno mogu svrstati u jedan od najvažnijih događaja u povijesti čovječanstva, nešto poput “crne kuge” iz XIV stoljeća i invazije Huna na čelu s „Bičem Božjim“.

Huni su barbarskim plemenima otvorili put prema zemljama Rimskog carstva, što je u konačnici dovelo do stvaranja nacionalnih europskih država. A “crna kuga” je pokosila 60% europskog stanovništva, što je stvorilo slobodno tržište rada u nekim zemljama i zapravo je ukinula kmetstvo. Prema tome, zapadnoeuropske nacije kugi duguju svoj “slobodoumni” karakter. A koronavirus već sad ima šansu da za nekoliko mjeseci preoblikuje cjelokupnu svjetsku ekonomiju, ukine stare političke trendove i stvori nove, ali i da popravi nešto u psihologiji čitave generacije.  Možda čak i promijeni vektor razvoja svjetske znanosti.

Nacionalne države se vraćaju

O ovome sam već nešto pisao u članku o iznenadnom obratu u retorici francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je rekao da EU nije ništa više od monetarne unije.

Možda se nacionalne države neće vratiti svugdje i u svim segmentima. Različiti karakteristični modeli vlasti pokazali su različite stupnjeve učinkovitosti u zaštiti svojih građana. Ali upečatljivo je da je taj stupanj učinkovitosti povezan ne s političkim sustavom, već s mentalitetom, zbog čega je bio potreban uvod s Kinom. Još jednom su se kultura i povijest pokazali važnijim od zakonodavstva.

Nema razloga da tvrditi da su navodno totalitarne ili populističke države bile učinkovitije od uvjetnih „demokracija“. Južna Koreja i Japan su politički zapadnjačke zemlje, ali su pokazale snažnu otpornost na koronavirus zbog dalekoistočne discipline i modela mobilizacije još u fazi razmišljanja. S druge strane, jednako „demokratske“ Italija i Španjolska zabavljaju čovječanstvo pjevajući pjesme s balkona.

Naravno, u sljedećih nekoliko godina u Europi će biti primjetan trend jačanja uloge nacionalne države i smanjenja ovlasti Europske unije. Za pet do šest godina Europska unija će vjerojatno povratiti ono što je izgubila, ali u novim će izbornim ciklusima nacionalno orijentirane stranke i čelnici će dobijati više glasova, što će u konačnici dovesti do oživljavanja nacionalnih država s nekakvim zadržavanjem „paneuropske nadgradnje“. U tom je smislu moguće i jačanje međunarodne uloge pojedinih europskih država.  Europa možda ima “glas”, ili bolje rečeno “glasove”, ali s jakim nacionalnim državama će se prestati doživljavati “muzejski eksponat”.

Sve to ni na koji način neće utjecati na Sjedinjene Države, koje će dodatno napredovati na putu ka izolacionizmu. Unutar samih Sjedinjenih Država vjerojatno neće biti radikalnih promjena i  ništa neće prisiliti Amerikance da stvore nacionalni zdravstveni sustav. Oni će radije izumrijeti nego ultimativno tražiti da ih liječi država. Isto je s društvenim sustavom, koji ne postoji iz istog ideološkog razloga. Neće biti “jačanja države”. To je toliko ukorijenjeno da poprima bizarne oblike.

Jedino što sada povezuje Sjedinjene Države s ostatkom svijeta jesu izuzetno složeni proizvodni i logistički lanci, a oni će se prvi urušiti. Oni se u stvari već urušavaju, iako se Kina tome aktivno suprotstavlja, jer joj SAD trebaju i kao tržište i kao dužnik, jer Peking nema nikakve koristi od bankrota Amerike.

Globalna će se ekonomija radikalno preoblikovati

„Najzloglasniji“ proizvodni lanci koji su bliski Kini sada su jedina tema o kojoj se raspravlja u američkom akademskom istraživačkom establišmentu. Američki stručnjaci i uprava pretpostavljaju da će same velike korporacije, bez vladinog naloga, početi gasiti proizvodnju u Kini i jugoistočnoj Aziji u cjelini, uključujući i zbog sve većih plaća u tom dijelu svijeta.

A ako se proizvodnja počne vraćati “u svoju domovinu”, cjelokupni sustav globalne ekonomije postupno će su urušiti i to će dovesti do krize financijskog povjerenja, padova na burzi, povećanja nezaposlenosti i pada prihoda u zemljama Trećeg svijeta. Dakle, doći će doba nestabilnosti. Općenito, ništa dobro.

Novi ekonomski sustav snažno će ličiti na srednjovjekovni merkantilizam, samo s pametnim telefonima i drugim „gadžetima“. Verbalni rat između Sjedinjenih Država i Kine samo će ojačati, što će samo po sebi stvoriti nestabilnost. Trgovinski ratovi postat će pravilo, jer će ojačane države štititi vlastite proizvođače i težiti stvaranju radnih mjesta.

Dobra je vijest da će zbog “nove industrijalizacije” i preoblikovanja proizvodnih lanaca istovremeno biti moguć lokalni ekonomski rast. Ali tu opet treba izabrati nacionalno osviješteno i patriotsko vodstvo. Imamo li mi ili ne takve kandidate, to je drugo pitanje.

Ratovi neće prestati

Da, ratovi u svijetu neće prestati, ali će postati cinični. Nijedna epidemija ili prirodna katastrofa još nisu doveli do sukoba između država ili naroda. Cijeli spektar vanjskopolitičkih problema će preživjeti pandemiju u potpunosti, a čak će se proširiti zbog pojave novih zona nestabilnosti u Aziji.

Situacija može postati samo transparentnija, jer će nova preraspodjela resursa omogućiti izbijanje neprijateljstava pod jednostavnim sloganom: “Želim ovo jer smatram da je moje i treba mi”, umjesto da se cijela priča oko ratova obrazlaže složenim legendama o “demokraciji” i “spašavanju ljudi od tiranija”.

Ovo će vjerojatno biti najočitija promjena koju će koronavirus donijeti planeti. Ona koja se može vidjeti i dodirnuti. Međutim, promjene u psihologiji mase i ponašanju elitnih skupina društva još su važnije, jer upravo ti pomaci određuju trendove ne za nekoliko godina, već za oko 30 do 40 godina, odnosno za vrijeme aktivnog života jedne generacije.

Znanost će se promijeniti

Znanost će postati strateški sektor. Američka strast prema komforu jedno je od glavnih obilježja njihovog nacionalnog karaktera. To je dovelo milijune i milijune talentiranih znanstvenika i inženjera da desetljećima razvijaju nove modele obične perilice za rublje, zapravo cijelo XX stoljeće. Tako se i dalje pjevalo i plesalo. Znanstvenici su zaposleni u profitabilnim industrijama, umjesto da bave osnovnom znanosti. Ovaj je trend s vremenom postao globalan, a da nije ove pristranosti znanstvenika i inženjera na tržištu rada već bi i na Marsu rasla i cvjetala stabla trešanja i jabuka.

Koronavirus će sigurno pridonijeti tome da će se pažnja djelomično prebaciti na fundamentalnu znanost, a ne samo na medicinsku. Čovječanstvo će razmišljati o svojoj budućnosti ne samo u smislu novog modela usisavača, već i u smislu zaboravljene znanosti budućnosti. Više će se pozornosti posvetiti ne samo mikrobiologiji i umjetnoj inteligenciji, već i klasičnoj fizici, astronautici, teoriji superprovodljivosti i drugim prethodno “neprestižnim” industrijama. To će povećati ukupni prestiž znanstvenog rada, što se može smatrati pobjedom znanstvene zajednice nad konformizmom.

S druge strane, ako ste primijetili, niti jedan svjetski think-tank nije uspio predvidjeti pandemiju. Bilo je nekih studija o izbijanju pandemije upravo koronavirsa, i to u međunarodnoj zračnoj luci u Berlinu, ali nitko nije razvio sveobuhvatnu strategiju za borbu protiv nje. Svjetska znanost, posebno angloamerička, pokazala je da ne zna kako analizirati informacije, već samo kako proizvoditi ideologiju. Naravno, to ima svoje opravdanje, jer se ideologija u vremenu sukoba traži čak i više od informacija.

Životni stil će se promijeniti

„Milenijska generacija“ danas svima drugima nameće nove potrošačke standarde i osebujan način razmišljanja utemeljen na nedostatku obrazovanja i točnih podataka. Sustav uvjerenje koji se pojavio tijekom posljednjih 20 godina brzog razvoja interneta negirao je privrženost mjestu i vremenu. „Milenijska generacija“ živi na kredit u unajmljenim stanovima, dijeli automobile, jede brzu hranu, rade u coworkingu i sve što zarade troše na putovanja. Nisu vezani za ništa, nemaju ništa svoje. Oni to svojstvo uopće ne stvaraju, već ga samo izražavaju. Njihov glavni cilj je gomilanje emocija i dojmova.

Zbog takvog svakodnevnog ekonomskog ponašanja je i sama ekonomija počela mutirati. Ali industrija emocija, kao što je turizam, pretrpjela je najveću štetu od pandemije, jer je za sve užasna slika da milijuni ljudi istovremeno lutaju svijetom s ciljem snimanja selfija i nose virus.

Koliko će koronavirus utjecati na psihologije masa? Pandemija nije uzbudljiva avantura, već bolest i u najgorem slučaju, naravno, prava smrt. U nekim ugodnim europskim zemljama su gradska groblja puna.

Točka triježnjenja za čitavu generaciju bit će odbacivanje hipertrofiranog narcisizma, koje se temelji na mogućnosti bilo koga da nekažnjeno iznese svoje mišljenje o bilo kojem pitanju na internetu i da bude siguran da je njegovo mišljenje važno i zanimljivo. Osim toga, bit će dovedena u pitanje opsesija vlastitim emocijama i dojmovima. Pomagati starici u susjedstvu u karanteni je nužno i puno važnije nego objavljivati ​​selfije s njom na društvenim mrežama. To je tako iz prostog razloga što starica bez pomoći jednostavno može umrijeti od gladi. Sve to teoretski može, relativno govoreći, “pritisnuti mozak” čitavoj generaciji narcisoidnih individualista, ali promjene će biti. A ova, kao i ona sa znanošću, promjena je na bolje.

Takozvano „civilno društvo“, ono Georga Sorosa, ne kinesko, teško će patiti. Samo se na prvi pogled se čini da mu koronavirus ide u prilog. Uzajamna pomoć, “tristo načina za preživljavanje karantene na Instagramu” i sva druga čudesa. U stvari, osoba razumnog i kritičkog uma, usred smrti i užasa, brzo shvaća da su sve stare smiješne “aktivnosti” bila obična sr*nja.

Sva hodanja po kiši s Gretom Thunberg, slikajući se ili izlažući se na javnim mjestima kako bi spasio prašume, do jurišanja sa skupim brodom Greenpeacea na naftne platforme su danas obične gluposti. U skladu s tim, racionalni će ljudi preispitati same koncepte i pretpostavke zbog kojih se netko društveno aktivan maže bojom, maršira ulicama ili se skida gol i maže crvenom bojom, glumeći svinjske polutke na glavnom gradskom trgu.

Umorni i sumorni ljudi u zaštitnim odijelima, liječnici, vojnici, administratori, graditelji bolnica, političari i svi drugi su ti koji nas spašavaju koronavirusa i stotine drugih bolesti, a “civilni aktivisti” su se sakrili i nigdje ih nema. I iste te prašume spašavaju odrasli, a goli aktivisti namazani bojom samo im smetaju. Ova spoznaja može nanijeti nenadoknadivu štetu modernim trendovima zaštite okoliša i općenito pokrivanju ​​te teme s upotrebom aktivnosti tinejdžera na ulicama u komercijalne svrhe. Zato se i oglasila Greta Thunberg i rekla: „I ja sam sigurno imala koronavirus“, ali su to svi prenijeli više kao šalu, nego kao vijest, što je do jučer bila ova mlada Šveđanka.

Proći će 20 do 25 godina i trenutno „milenijska generacija“ će postati  “moćni i stari“. Oni će odrediti razvojne trendove društva, država, znanosti, kulture. Upravljat će svim. Oni će postati dominantna generacija na planeti, a koje će lekcije izvući iz pandemije najvažnije je pitanje povijesti. Čak i preoblikovanje ekonomije i moguće posljedice za “digitalni svijet”, što je također zasebno pitanje, nisu toliko važni kao ovo, jer će se budući stariji ljudi morati nositi s ekonomijom i politikom. Ali perspektiva je vrlo važna, jer će koronavirus biti glavna “avantura” u njihovom životu. Glavno iskustvo će im biti doista ekstremna situacija.

I za kraj, neki „fizički“ trendovi, poput ponovnog porasta uloge nacionalnih država i nacionalne samosvijesti, sada su očigledni, dok će se psihološke posljedice post-traumatskog sindroma moći shvatiti tek na jesen, i to ako bude istraživanja na tu temu, a primjer ljudi iz Hubeija i susjedne provincije govori da ih nije bilo ni u Kini.

Naravno, nakon “pobjede nad koronavirusom” će vjerojatno doći razdoblje euforije. Svi će se početi ljubiti, grliti i slikati selfije i tek tada će doći vrijeme za postavljanje pitanja današnjoj omladini kako ste? Što mislite o budućnosti čovječanstva? U optimističnom scenariju, a razloga za optimizam ima, moći ćemo moći izdahnuti kada čujemo odgovor.