Klimatske promjene iz perspektive ekološkog aktivista – stvari su postavljene naopako

Kada sam bio nešto mlađi, maštao sam da će se s vremenom pojaviti takva ekološka svijest u svijetu, koja će omogućiti oplemenjivanje gotovo beskrajnih prirodnih potencijala, umjesto da ih se sustavno obezvrjeđuje i gazi. Takvu svijest ne prepoznajem u dosadašnjim zelenim politikama, a još manje u frenetičnim klimatskim pokretima, čija misija je zazivati apokaliptične scenarije koji nalikuju na smjesu horror filmova, futurologije i religijske dogme.

Od toga ništa ne odstupa ni COP26, koji se održavao u Glasgowu od 31. listopada do 13. studenog. Gotovo da nema većeg medija, koji nije našao za shodno objaviti frustrirajuću konstataciju Grete Thunberg da je COP26 „veliki neuspjeh“ kao središnju vijest cijelog događaja. No Greta ipak ima razloga biti zadovoljna. Doznali smo da je naučila upotrebljavati „swear words“ u kontekstu, a kamere su također snimile klimatske aktiviste kako ispred zgrade održavanja konferencije složno pjevaju protestnu pjesmicu „zataknite si klimatske promjene u stražnjicu“ (pomalo ironično, zar ne?). Za to vrijeme u Scottish Event Campusu, američki predsjednik je opravdao svoj nadimak „Sleepy Joe“, a Boris Johnson je u svoj otrcani i nemaštovit govor elokventno inkorporirao Gretine riječi godine – bla, bla, bla, i tako spasio svoj renome političara kompetentnog za klimatske prilike. Farsa je potpuna.

No u nečem je Greta ipak u pravu, a to je kada kaže da posljednji u nizu UN-ovih klimatskih summita nije ništa drugo nego „ekomanipulacija sjevera“ i da na njemu „krupni interesi traže rupe kako bi nastavili raditi po starom“. U potpunosti se slažem s ovim riječima, iako one za mene imaju sasvim drugo značenje.

Nije sporno da se u Davosu, Cornwallu i Glasgowu okupljaju elite koje su u narativu o klimatskim promjenama prepoznale svoj interes, i sada ga guraju iz vlastitog koristoljublja. No manipulacija se jednako tako može pripisati i klimatskim aktivistima, koji klimatskim sastančenjima rade dodatni PR (besplatno ili ne, vrijeme će pokazati). Zapravo, manipulacija je višeslojna poput gorke torte na kat – političke elite manipuliraju znanstvenim teorijama i podacima, „službenim konsenzusom“ i naposljetku samim klimatskim pokretima i organizacijama, koji zatim, koristeći se emotivnim faktorom, u priču uvlače i građanstvo. Svi zajedno sudjeluju u nametanju kolektivne krivnje običnom čovjeku, koji nije radio ništa drugo nego konzumirao proizvode i usluge koje mu je nudila industrija, prihvaćajući ih s namjerom da si olakša svakodnevni život. Priznajmo, krivi smo!

Ono što strši kao leitmotiv tzv. klimatske akcije je fiksacija na CO2 i njegov utjecaj na klimu. Premda postoje znanstvene spoznaje o međusobnoj korelaciji CO2 i klime, ovaj segment izučavanja klimatskih prilika sada poprima fetišistički oblik, što istovremeno isključuje druge činitelje klimatskih promjena. Zanimljivo je da se suvremeni klimatski aktivisti skoro uopće ne bave pitanjima zagađenja okoliša. Očuvanje flore i faune te zaštita pojedinih ugroženih biljnih i životinjskih vrsta spominje se samo u kontekstu klime, odnosno samo ukoliko se može tumačiti klimatskim promjenama i pripisati globalnom zatopljenju. Druge vrste zagađenja kao da ih ne zanimaju. Nešto stariji čitatelji sjetiti će se Sandozove afere iz 1986. godine, kada su iz njihovog skladišta u Baselu procurile tone opasnih kemikalija, što je rezultiralo zagađenjem rijeke Rajne i uništenjem ribljih staništa, a imalo je i dugoročne posljedice na zdravlje porajnskog stanovništva. Pa ipak, o mogućim opasnostima koje za nas predstavlja rad petrokemijske i farmaceutske industrije nema puno razgovora. U međuvremenu su Sandoz i njemu srodne kompanije podigli svoje sigurnosne standarde. Zašto im ne bismo vjerovali? Puno bolje je pokušavati mjeriti prosječne globalne razine temperature nego se baviti nekom tamo Rajnom.

Kao jedna od najkompetentnijih osoba za pitanje klimatskih promjena, Freeman Dyson je pokušao odgovoriti na fenomen suvremenog klimatskog diskursa, koji po njemu prenaglašava negativni utjecaj CO2 na klimatske uvjete. Ovaj profesor i istraživač s polja matematičke fizike na Institutu za napredna istraživanja u Princetonu počeo se baviti pitanjima čovjekova utjecaja na klimu prije otprilike pedeset godina. Današnje klimatske aktiviste je za jedan intervju komentirao na sljedeći način: „Nemam namjeru analizirati koji su njihovi motivi…postoji određena religija u kojoj mnogi vjernici vjeruju kako su klimatske promjene zle i da nam slijedi katastrofa ako ne poduzmemo drastične mjere. Riječ je o sustavu vjerovanja kojeg ja ne razumijem.“

Dyson nikada nije poricao da postoji korelacija između CO2 i prosječnih razina temperature, no podsjećao je da se klimatska predviđanja baziraju na matematičkim modelima, koji nisu precizni. Čak su njegovi vlastiti modeli pogriješili u predviđanjima globalnog zatopljenja. Neki od njemu bliskih znanstvenika s princetonskog sveučilišta, poput Williama Happera, tvrdili su da je prekid u kontinuitetu globalnog zatopljenja objašnjiv solarnim ciklusima, kao i utjecajem Pacifičke dekadne oscilacije, koja smješta višak topline u dublje dijelove oceana i time utječe na temperaturu površinskog zraka. O prirodnim čimbenicima klimatskih promjena mogla bi se povesti vrlo stručna rasprava, no ono u čemu se i Dyson i Happer slažu je da CO2 nije neprijatelj klime br. 1 i da bi nam u budućnosti on čak mogao pomoći u očuvanju ekosustava. Globalno zatopljenje stoga nije neki linearni proces koji nas vodi u klimatsku katastrofu, već je trend prirodnih ciklusa, čije efekte svojim djelovanjem možemo pojačati. Dysona nitko nije uspio uvjerljivo demantirati, a Happera su kritizirali ponajviše zbog njegovih veza s administracijom Donalda Trumpa. Neki internetski izvori su mu čak spočitnuli da nije službeni stručnjak za klimu. Hvalevrijedno i pronicljivo opažanje, koje dobiva na težini kad se sjetimo da je političar Al Gore autoritet svjetskog glasa za klimatske promjene, a Greta Thunberg kao glasnogovornik klimatskog pokreta nije dogurala do fakulteta. A zašto i bi, kad je i ovako citira britanski premijer.

Uvjerenje da je CO2 dominantni uzročnik klimatskih promjena dovodi do površnih i kratkovidnih klimatskih javnih politika, kao što je na primjer Europski zeleni plan. Njegov primarni cilj je svesti neto emisije stakleničkih plinova na nulu do 2050. godine. Ako poslušamo Dysona i Happera, pitanje je da li će „dekarbonizacija“ uroditi očekivanim rezultatima. S druge strane, borba s metanom, čije su se emisije u posljednjih tri desetljeća povećale do neslućenih razina, je kao borba s vjetrenjačama. Problemi ove platforme se nižu dalje – renoviranje postojećih stambenih objekata u „energetski učinkovite“ zgrade je skup i zahtjevan sport, koji bi ljudima mogao poprilično zakomplicirati život. U Engleskoj se obećavaju poticaji za ugradnju termalnih pumpi u kuće s tradicionalnim načinom grijanja, no one su i dalje neprikladne za velik broj domaćinstava, a upitno je i koliko će biti učinkovite u usporedbi s centralnim grijanjem. U prvom planu je održivost pa zeleni plan nema ništa protiv arhitekture pametnih gradova, koja ne vodi previše računa o prirodnim travnatim površinama i endemskom drveću, građevnim dobrima i javnim površinama prilagođenim svima. Malo toga što se u gradovima predviđa je u stvari zeleno. Jedina svjetla točka zelenog plana je spoznaja da je obnova prirode brzo i jeftino rješenje za apsorpciju i skladištenje ugljika. To je u neku ruku i priznanje, jer razine CO2 koje sami stvaramo nisu nikakav problem dok god raspolažemo mehanizmima za njihov povratak u okoliš, što će spriječiti emisije u atmosferu.

I na kraju preostaje nepravedno raspoređeni teret klimatskih politika iz perspektive međunarodnih političkih odnosa. Recimo na trenutak da prihvaćamo borbu protiv CO2, jer se na taj način borimo za svježiji, čišći zrak. Već površinskim uvidom u problematiku možemo uočiti silnu nepravdu. Dok Europljani razmišljaju o svom ugljičnom otisku, Kina prema podacima Europske komisije iz 2019. godišnje ispušta oko 1535 megatona CO2. Paralelno s nastojanjima EU da Europa postane prvi klimatski neutralan kontinent, Xi Jinping tek najavljuje da će Kina prestati financirati postrojenja na ugljen, s naglaskom na neodređeno buduće vrijeme. Što slijedi kao zaključak? Da li Europa treba provesti sustavnu klimatsku akciju, jer Kina treba ostvariti monopol na zagađivanje atmosfere? Ako sudimo prema statistikama, Trumpova kritika Pariškog sporazuma bila je sasvim utemeljena. Trump se barem nikad nije pretvarao da je netko tko nije, što ne možemo reći za Joe Biden-a, koji u medijskim priopćenjima recitira ključne fraze iz klimatskih udžbenika, a kad se kamere ugase, svesrdno pomaže naftnim lobijima i daje od sebe sve što može.

Zanimljivo je kako lako smo pristali na kolektivnu krivnju i vjerovanje u katastrofične scenarije, koji su ništa drugo nego nečija procjena. Freeman Dyson je britko komentirao i kulturalne razlike u prihvaćanju pesimističkih stavova – stanovnici Indije ili Kine su poprilično optimistični u pogledima na život, iako su njihove vlade veliki zagađivači. Na Istoku je mnogo više životnih prilika i veći je životni standard nego prije nekoliko desetljeća. Dysonovo zapažanje, da je klimatski pesimizam nešto što je svojstveno Zapadu i to baš njegovoj akademskoj zajednici, rasvjetljava društvenu dimenziju klimatskih pokreta koji su vjerojatno više ukorijenjeni u gubitku smisla i životnog usmjerenja, nego u alarmantnoj klimatskoj situaciji, kojom će nas iz središnjih medija bombardirati sve više.