Koji su bili Erdoganovi „aduti“ za pregovore s Putinom u Moskvi

Ovaj put to nije bio Istanbul ili Soči, sastanak između ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana je bio zakazan za četvrtak i održan je u Moskvi. Za poznavatelje diplomacije to svakako nije drugorazredni element. Igralo se u ruskoj kući, licem u lice odvijali su se pregovori kremaljskim odajama ruskog predsjednika, a ne na neutralnom terenu. Ovo je treći put u nekoliko mjeseci da su Putin i Erdogan razgovarali oči u oči. Njih dvojica su se u listopadu sastali u Sočiju, a tada je na dnevnom redu bila eskalacija koju je u Siriji protiv Kurda započela Turska. Zatim su se vidjeli 8. siječnja u Istanbulu povodom inauguracije dijela Turskog toka, ali su se onda dotakli i situacije u Libiji. Sada je došao na red rat u Idlibu, gdje se sukobljavaju turske snage i islamistike terorističke skupine, koje zajedno provode napade na sirijsku vojsku. I zato nije slučajno da je Erdogan ovoga puta pozvan da ide u Moskvu.

Poziv na Putinovu naredbu

Sirijski scenarij je eskalirao počevši od siječnja. U prvim tjednima nove godine vojska Damaska je počela napredovati u provinciju Idlib, posljednjoj pokrajini koja je sada djelomično izvan njezine kontrole. Ali ovo je također provincija koja ima kilometre granice s Turskom, ista ona iz koje je između 2011. i 2012. Ankara poslala na tisuće džihadista i islamista u rat protiv Assada. I sada je Erdogan odlučio kako nema namjeru ponovno vidjeti zastavu Sirijske Arapske Republike na graničnim prijelazima s Idlibom. Iz tog razloga je njegova reakcija na posljednje vojne operacije sirijske vojske bila vrlo oštra. Prvo je poslao sredstva i novo naoružanje sirijskoj Al Qaidi i islamističkim bandama koje je financirao i koje kontroliraju veliki dio pokrajine, a zatim je poslao i svoje vojnike u bitku, a to je stvorilo nove i veće napetosti.

U prvom zračnom udaru „sirijske vojske“, barem službeno, ubijeno je najmanje 36 turskih vojnika, iako je brojka vjerojatno veća. Kasnije je broj mrtvih rastao, a Erdogan je u bitku ubacio dronove i rakete zemlja-zrak, prve za udare po Sirijcima, a druge za Ruse, koji sa svojim modernim zrakoplovima takoreći imaju monopola nad zračnim prostorom nad Idlibom. Turska je srušila najmanje 3 sirijska vojna zrakoplova, posljednji u utorak. Prethodno su oborena dva helikoptera Mi-17. Prva dva zrakoplova su srušena z granicu s Turskom, ali treći, školsko-borbeni zrakoplov L-39 je oboren u području zapadno od Maarat Al-Numana. U početku je bilo više verzija turskih zračnih napada, da bi se na kraju ispostavilo da su sirijski zrakoplovi oboreni projektilima zrak-zrak AIM-120 dugog dometa, zbog čega turski F-16 i nisu morali ulaziti u zračni prostor Sirije. A upravo bi u zračnom prostoru Rusi sada na neki način željeli razjasniti situaciju. Vojni izvori posljednjih dana govore o mogućnosti da su ruski specijalci počeli provoditi razne aktivnosti, uključujući i elektroničke, protiv turskih bespilotnih letjelica. To učinjeno prilično uspješno da su Turci do dana pregovora ostali bez tri drona Bayraktar TB2 i šest dronova ANKA, što je znatno smanjilo turske zračne sposobnosti. Ove su aktivnosti omogućile sirijskoj vojsci da vrati kontrolu nad Saraqibom, a dan uoči pregovora da oslobode naselje Al-Afs i dva sela zapadno od Saraqiba, manje područja s dva sela zapadno od Aleppa, a dok je Erdogan izlazio iz svog predsjedničkog zrakoplova u zračnoj luci u Moskvi, ruski i sirijski zrakoplovi su provodili udare po cijelom Idlibu.

Od kada su u Siriji počeli padati turski dronova, a sirijska vojska povratila izgubljena područja, udari Turaka su neznatni u odnosu na prvi dan turske osvete. Sada, nakon eskalacije i neuspješnih sastanaka ruske i turske delegacije, Putin je definitivno mogao pozvati Erdogana na red, a glavna briga Kremlja će gotovo sigurno biti zaustavljanje kršenja sirijskog zračnog prostora.

Erdogan je izoliran

Turski predsjednik je sa svoje strane, osim što je morao igrati u gostima, također morati uzeti u obzir činjenicu da je u Moskvu stigao sigurno ne s pozicije sile. Njegove intervencije u Idlibu nisu promijenile tijek bitke. Osim reakcija Turske na smrti turskih vojnika, Assadov napredak se mogao nastaviti bez većih previranja. S vojnog stajališta, islamističke milicije koje podržava Erdogan izgledaju u rasulu i sa sve manje i manje ljudi i sredstava na raspolaganju. Ankara stoga ima samo nekoliko karata na koje igrati, tim više što se, usprkos prijetnjama s kojima se suočava EU zbog migranata, Erdogan kao adut ne može predstaviti ni europsku ni NATO potporu.

Suprotno tome, iz Bruxellesa, sjedišta institucija EU i NATO pakta, osim nekoliko solidarnosti, nitko nije stao na stranu Turske na fronti u Idlibu, a europski glavni mediji polako daju za pravo Assadu i priznaju da se sirijska vojska ipak bori protiv terorista.

Jedini pravi cilj kojem je Erdogan mogao težiti u Moskvi je postići barem kompromis oko priče o izbjeglicama koje dolaze iz Sirije, to jest stvaranje sigurnosnog pojasa oko granice kako bi se spriječilo da tisuće ljudi pritišću turske granice. Ali ovdje Putin raspolaže podacima koje mu je dostavio Centar za pomirenje zaraćenih strana iz Hmeymima, koji zna točan broj ljudi koji se iz južnog Idliba kreću prema sjeveru, a ne izmišljenim podacima koje plasira agencija Anadolu ili katarska Al Jazeera.

Za ostalo je, međutim, sultan posljednjih tjedana pomalo uskraćen, a mediji danas govore o turskom „taktičkom povlačenju u Idlibu“.

To je u određenom smislu i logično, jer je Erdogan izoliran na međunarodnoj razini. Nakon što je pokrenuo napad na Siriju u Idlibu i uzalud zatražio pomoć EU i NATO pakta, sada samozvani „sultan“ ne može mirno spavati čak ni na domaćem frontu. Već neko vrijeme mu u zemlji sve ide nizbrdo. AKP, stranka koju je osnovao 2001. godine, na administrativnim izborima prošle godine je izgubila kontrolu nad svim glavnim turskim gradovima, uključujući Istanbul i Ankaru.  Podrška stranci, zahvaljujući i nesretnom trenutku za gospodarstvo, već dugo nije na najvišim razinama. Turski predsjednik je zato i pokušao učvrstiti i zbiti unutarnji front s vojnim avanturama, kako antikurdskim u Siriji, tako i novijim u Libiji i protiv Assada u Idlibu. Cilj mu je bio držati državu ujedinjenom „pred terorističkim prijetnjama“ i prikazivati Ankaru kao novog vodećeg aktera na Bliskom istoku. Ali rezultati u ovom trenutku nisu onakvi kakvima se nadao sve osamljeniji sultan.

Uz navedeno, spomenimo da je u turskom parlamentu večer uoči Erdoganovog puta u Moskvu izbila opća tuča između zagovornika kampanje i protivnika iz redova najveće turske oporbene Republikanske stranke. To odražava nepostojeće jedinstvo turskog društva do kojeg je Erdogan htio  doći s vojnom avanturom u Idlibu.

Utjecaj mrtvih vojnika i novih izbjeglica

Posljednjih dana u Istanbulu je sve više turskih zastava na javnim mjestima, čak i onim izvan zakonskih propisa. Na sveučilištima, kao i u stanicama podzemne željeznice, velike zastave s polumjesecom koje su građani i turisti dobro poznavali pojavili su se odjednom na ulazu ili na mjestima javnog okupljanja. Ovo u stvari nije velika vijest. Ali to je simbol onoga što se događa u zemlji i želje vlade da se utječe na javno mnijenje. Nakon smrti više od 50 vojnika u Idlibu, Erdogan je računao na osjećaj solidarnosti i nacionalnog ponosa i da bi to moglo utjecati na vrlo visok turski patriotski osjećaj. Ali ovo je slab način da se trenutna uprava riješi kontroverzi i političkih rasprava o prikladnosti vojnih misija kojima je Erdogan izložio tursku vojsku.

Za sada je učinak djelomično suprotan. Nije mali broj onih, posebno u velikim gradovima, u kojih se osjećaj nacionalne žalosti suprotstavlja bijesu zbog toga što je došlo do nepotrebnih smrti njihovih vojnika. Ako je i uspio proći razlog za suprotstavljanje kurdskim skupinama u listopadu, tijekom akcije “Izvor mira” pokrenute na sjeveru Sirije, ovaj put dio javnosti na misije u Libiji i Idlibu počinje gledati kao na „hirove Erdogana“, potpuno nepotrebne za nacionalnu sigurnost. Mnogi uopće ne razumiju zašto je vlada poslala njihove vojnike da umru u Tripoliju i Idlibu. Već nakon prvih potvrda o turskim žrtvama u Libiji, koje su stigle posljednjih dana, mnogi su građani počeli odbijati najnovije stavove Ankare u vanjskoj politici. Smrt prvih 50 vojnika ubijenih u Siriji je bila snažan emocionalni udara za mnoge Turke.

Ovome moramo dodati i situaciju s izbjeglicama. Tisuće ih je Erdogan pustio ih u Europu, ali se tamo ne mogu probiti. Oni u Turskoj koji se ne vode za mitovima o Osmanskom carstvu znaju da je Erdogan to učinio samo zato što od EU nije dobio podršku za kampanju u Idlibu. Znaju i da će ti ljudi, ako se ne probiju preko granice s Grčkom, ostati na europskom dijelu Turske ili će ih kasnije turska policija loviti i vraćati u kampove.

Osim toga, među skupinama koje su otišle u Grčku u ogromnoj većini slučajeva nisu Sirijci, već migranti bez dokumenata iz Bangladeša, Afganistana, Pakistana i zemalja Magreba, a njihova prisutnost u velikim gradovima je već izvor kritika prema vladi. Erdogan se nada da će ih oni sada završiti u Europu, ali bi ih mnogo više moglo doći iz Idliba zbog vojnih operacija koje su u tijeku. A svaki migrant koji uđe u Tursku predstavlja razlog više za kritiku vlade, posebno od strane opozicije koja će ga optužiti za neuspjeh u vanjskoj politici, a ekstremistički MHP ga već optužuje što nije poslao cijelu jednu tursku armiju u Siriju, koja bi „slomila Asadovu vojsku i umarširala u Damask“.

Nezadovoljstvo vojske

Ako su gore opisani problemi političke naravi, glavni strahovi za Erdogana zapravo mogu dolaziti iz vojske. Nakon neuspjelog puča 2016. godine, turski predsjednik je započeo fazu potpunog „čišćenja“ oružanih snaga. Smijenio je mnoge generale i zapovjednike, ali prije svega one za koje se sumnja da pripadaju skupini Fethullaha Gülena, klerika i milijardera protjeranog u SAD, smrtnog neprijatelja Erdogana, kojeg sultan sumnjiči da je u Turskoj uspostavio pravu “antidržavu”.

Međutim, turski predsjednik ne može kontrolirati vojsku koliko kontrolira parlament. Vojska je nasljednica sekularističke i kemalističke tradicije i uvijek je bila i ostala institucija sama za sebe, neovisna i s čestim međunarodnim kontaktima i tečajevima za obuku drugačijim od onih u civilnom birokratskom aparatu.

Ako je smrt brojnih vojnika u Siriji i Libiji izazvala puno emocija među stanovništvom, još više je izazvala sumnji u vojsci. Mnogi vojnici sada osjećaju da su puki ulog za žrtvu na oltaru Erdoganovih ambicija. I to će turski predsjednik, obzirom na povijest koju karakteriziraju brojni državni udari u zemlji, morati uzeti u obzir.

Izjave prije razgovora iza zatvorenih vrata

S gore navedenim teškim teretom je Erdogan doputovao Putinu u Moskvu. Nema ga čime ucjenjivati, a situacija s izbjeglicama u Idlibu za ruskog predsjednika ima vrlo praktično rješenje. Izbjeglice mogu proći kroz koridore na slobodni teritorij, a sigurnost će im jamčiti ruska vojna policija, Kao u „Rastanskom džepu“, na primjer, za početak uopće ne treba ni biti sirijske vojske i policije, osim nužnog kadra za popis ljudi i davanje dokumenata.

Naravno, prije dugih pregovora o Idlibu, Putin je uljudno dočekao gosta, slikali su se pred novinarima i dali kratke izjave.

Situacija u sirijskoj provinciji Idlib toliko je eskalirala da zahtijeva izravni osobni razgovor između predsjednika Rusije i Turske, rekao je Vladimir Putin otvarajući pregovore s Erdoganom u Kremlju.

“Mi, kao i uvijek, moramo razgovarati, ali sada je situacija u poznatoj zoni u Idlibu toliko eskalirala da zasigurno zahtijeva naš izravni osobni razgovor”, citirao ga je TASS.

Putin je izrazio sućut zbog pogibije turskih trupa u Siriji, naglasio da nitko nije znao za njihov položaj.

“Na početku našeg sastanka, želim još jednom izraziti iskrenu sućut zbog pogibije vaših vojnika u Siriji. Ubijanje ljudi je uvijek velika tragedija. Nažalost, kao što rekoh u telefonskom razgovoru, nitko, uključujući sirijsku vojsku, nije znao za njihovu lokaciju”, rekao je ruski čelnik.

“Nužno je da razgovaram s vama o cijeloj situaciji koja se do danas razvila, tako da se ništa slično ne dogodi. Da se ne ponovi ubijanje i da ne uništimo rusko-turske odnose na koje smo upućeni, a znam da i vi vrlo pažljivo gledate na to“,  rekao je Putin.

Erdogan je sa svoje strane rekao da je glavni zadatak razvijanje odnosa između Moskve i Ankare, te izrazio uvjerenje da će obje strane u tome uspjeti.

„Sada proživljavamo trenutak u našem odnosu kada su dosegli vrhunac. To se, naravno, odnosi na obrambenu industriju, trgovinske odnose i tako dalje. Vjerujemo da je najveći zadatak promovirati i razvijati naše odnose“, rekao je turski čelnik.

Erdogan je izrazio uvjerenje da će ishod pregovora olakšati situaciju u sirijskom Idlibu. On se složio s ocjenom ruskog lidera i napomenuo da je situacija u ovoj zoni “vrlo napeta”.

“Cijeli je svijet danas ovdje uperio pogled. Vjerujem da će koraci koje ćemo poduzeti danas i naše odluke nesumnjivo olakšati situaciju“, dodao je Erdogan.

Predsjednici Rusije i Turske, Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan, sastanak u Kremlju iza zatvorenih vrata su počeli oko 13:00 po srednjoeuropskom vremenu.

Kako u trenutku pisanja ovog članka dvojica lidera još nisu završila pregovore, ovoj ćemo se temi svakako vratiti i pokušati pojasniti što je dogovoreno u Moskvi. Međutim, iz uvodnog dijela je jasno da je turski vođa u Moskvu došao bez aduta, osim izbjeglica iz Idliba koji mogu preplaviti Tursku, a to nije dobro ni za Rusiju, jer je među njima na tisuće državljana bivših sovjetskih republika iz Središnje Azije, koji su se borili u Idlibu i tamo su odveli obitelji. Navala tisuća „bivših“ terorista u Tursku je sigurnosni rizik i za Rusiju, a Vladimir Putin je itekako svjestan toga da bi ih Erdogan sutra bez ikakvih skrupula poslao u njihove matične zemlje. Ostalo su uglavnom sve problemi Turske, ne Rusije, tako da će biti zanimljivo vidjeti što će i hoće li Erdogan uspjeti dobiti išta u ovim pregovorima. Turski vođa će po povratku sigurno reći da je postignut kompromis i slično, ali ćemo stvarne rezultate pregovora morati tumačiti iz uvijek škrtih izjava Dmitrija Peskova i drugih visokih ruskih dužnosnika.