Koliko je jaka turska vojska?

Na sirijskom frontu je uglavnom mirno, ako izuzmemo koji artiljerijski hitac kojeg ispale jedna i druga strana u ravnice i maslinike Idliba, bez stvarne namjere da se pogodi bilo što. Možda je ovo trenutak da se osvrnemo na „drugu najveću vojsku NATO pakta“, kako vole zvati turske oružane snage, koje su to samo po broju vojnika, ne po borbenoj snazi, jer odma moramo navesti Veliku Britaniju i Francusku koje posjeduju nuklearna oružja, tako da već pada na četvrto mjesto.

Međutim, turskoj vojsci nije mjesto čak ni tu, što se vidjelo u nedavnom borbama i Idlibu, gdje su napadi provođeni isključibovo dalekometnim topništvom i napadačkim dronovima, a F-16 su oborili dva sirijska Su-24 i jedan L-39 raketama zrak-zrak dugog dometa AIM-120, ne ulazeći u siirjski zračni prostor, što je detalj kojeg je trebalo posebno objasniti, iako je besmislena tvrdnja generala Hulusija Akara da je turski F-16 odgovorio vatrom i oborio sirijski školsko-borbeni zrakoplov zato što ga je sirijski pilot napao u zračnom prostoru Idliba. Da je bilo tako, onda je ubijeni sirijski pilot imao mazohistike ili suicidalne porive, što nije bio slučaj.

Turci tvrde da su „pobili od 2000 do 3000 sirijskih vojnika“ i „uništili“ su dio zračne flote, protuzračne obrane i na stotine tenkova, borbenih oklopnih vozila, haubica, višecijevnih raketnih sustava i teških, srednjih i lakih artiljerijskih oružja. Dokazani gubici su, naravno, višestruko manji, iako ih je bilo, posebno u danu kada je Turska tražila primirje od Moskve da izvuče mrtve i ranjene, što je iskoristila za masovni napad dronovima, artiljerijom i miješanim tursko-terorističkim jedinicama na položaje sirijskih vladinih snaga i Hezbollaha jugozapadno od Aleppa. Ta i druge akcije su navodno bile odgovor na sirijske napade na turske položaje u Idlibu, uslijed kojih je, prema izjavama Ankare, ubijeno više turskih vojnika. U pravilo, narativ Turske je da su Sirijci njih napadali, a oni su „samo odgovarali vatrom u znak odmazde“.

Situacija u sirijskoj provinciji Idlib eskalirala je u siječnju, kada su trupe Bashara Al-Assada izvele napad na položaje terorističkih organizacija koje je podržala Turska. Prema analitičarima, Turci su jedva dočekali, samo kako bi NATO pakta. Ali je savez već rekao da neće slati snage u Idlib u okviru petog članka povelje organizacije, koji podrazumijeva da, kada bude napadnuta jedna zemlja članica, sve ostale trebaju intervenirati. Odnosno, rekli su Turskoj da probleme mora rješavati sama, a to je prilika da vidimo s kojim bi snagama to trebala učiniti.

Turska vojna potrošnja

U 2018. i 2019. godini su, manje ili više, sve zemlje NATO pakta povećale vojnu potrošnju, ali nijedna kao Turska, čija je vojna potrošnja porasla za 20%, dok su ostale zemlje trošile u prosjeku samo 10% više od prethodnih iznosa. To se uklapa u cjelokupnu strategiju turskih vlasti supstitucije uvoza u sektoru naoružanja.

Naime, oko 30% sve vojne potrošnje u Turskoj otpada na kupovinu novog oružja te na istraživanje i razvoj, posebno je  značajno da se gotovo trećina, točnije 28%, svih znanstvenih istraživanja u zemlji provodi u vojno-industrijskom kompleksu. Osim toga, te brojke posljednjih godina stalno rastu.

Za sada je zemlja još uvijek previše ovisna o oružju iz uvoza. Na primjer, Turska još uvijek nema ni svoje tenkove, ni podmornice, ni borbe ne zrakoplove i svu su uglavnom američki ili njemački.

Kolaps lire, koji se dogodio sredinom 2018. godine, teško je pogodio kupovnu moć Turske, ali je s druge strane pokušaje stvaranja „vlastite turske“ vojske, što bi povećalo i prihode od izvoza. Do sada su postignuti uspjesi u razvoju različitih oklopnih transportera i vojnih kamiona, tenkova, uključujući autonomne, te bespilotnih letjelica, iako su prilično skupe, a Sirija i Libija su smanjile turski arsenal ovih važnih oružja.

Brojne „strategije“ koje oblikuju viziju buduće politike Turske, među glavnim ciljevima proglašavaju standardnu „borbu protiv terorizma“, iako na terenu isključivo Kurda, jamčenje unutarnje sigurnost zemlje i jačanje njenih granica, prije svega sa Sirijom, ali i susjednim Irakom.

To objašnjava i klađenje, prije svega, na obrambeno oružje. Osim toga, pokušaj vojnog udara iz 2016. godine igrao je važnu ulogu u prebacivanju fokusa s vanjskih na unutarnje prijetnje. Ti će događaji kasnije značajno utjecati na kvalitetu obuke moderne turske vojske, jer su redovi časnika tada „očišćeni“, a čistka stručnog časničkog kadra i nedostatak borbenog iskustva među aktivnim vojnicima može igrati važnu ulogu u trenutnim i budućim sukobima.

Erdogan je na vrh vojske doveo sebi odane generale vrlo upitnih kompetencija. Tako se ministar obrane, general Hulusi Akar, tijekom sukoba u Idlibu pozivao na volju Allaha, a na konferencijama za novinare, osim uobičajenih priča o stotinama ubijanih Sirijaca i svakodnevnom uništavanju sirijske vojne opreme nešto stručnije u vojnom smislu od njega nismo mogli čuti.

U dijelu koji se tiče „veličine turske vojske“, ona je velika po borju vojnika i Turci su sa svojih 355 200 „aktivnog“ osoblja su gotovo dvostruko veći od Francuske, koja ima 204 000, a nakon toga slijede Nijemci sa 180 000, Talijani sa 171 000  i Britanci sa 148 000 vojnika u aktivnom sastavu.

Ali Turska je inferiornija po vojnoj potrošnji. I to vrlo ozbiljno. Tu ne vrijedi gledati stopu povećanja potrošnje, već brojke izražene u američkim dolarima. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2018. za vojne potrebe izdvojilo 59 milijardi dolara, Francuska 51 milijardu, a Njemačka 50 milijardi dolara. Turska je 2018. godine za ogromnu vojsku, u smislu broja vojnika i personala u ministarstvu obrane,  izdvojila samo 12 milijardi dolara. Čak je i Španjolska sa svojih 13,5 potrošila više.

Naravno, ove brojke ne govore izravno o snazi ili slabosti vojske, pogotovo jer Turci imaju puno više vrsta oružja od svojih NATO saveznika. Tenkova, na primjer, imaju 2300, a Francuzi, Britanci i Nijemci zajedno imaju 663 komada. Turska ima 308 borbenih zrakoplova, a Francuzi 208. To jest, naizgled je turska vojska opremljenija od saveznika, a u mnogim rodovima i boljim oružjem.

Ali ipak treba podsjetiti da je značajan dio tog oružja tehnički zastario. Na primjer, najmoćniji turski borbeni zrakoplov je F-16 Fighting Falcon, razvijen ’70-ih. Isti je slučaj s američkim tenkovima M48A5, kojeg su SAD prestale koristiti sredinom ’90-ih, a Turska ima 750 takvih tenkova, trećinu od ukupnog voznog parka. I svi su u službi, ali možda se mogu pokazati dobrima u ratu protiv Kurda, čak ni protiv njih, dok bi u sukobu s bilo kojom redovnom vojkom lako bili „izbačeni iz stroja“.

Turski saveznici odavno prelaze na modernije oružje, zbog čega i Ankara povećava troškove. Ali je problem što veliki dio novca odlazi na neke redovite stvari, poput osnovnih plaća vojnog osoblja i troškova administracije ministarstva obrane.

Turska i saveznici imaju različitu opremu, kao i različite plaće vojnika. Uvijek, kada govorimo o vojnoj potrošnji, mislimo na “komade željeza”, ali značajan dio novca ide za plaće osoblja. Na primjer, ako uzmete borbeni zrakoplov pete generacije F-35, jasno je da će pilot za njega koštati puno više od samog zrakoplova. Uostalom, treba ga osposobiti, educirati tako da dostigne određenu razinu i onda plaćati najmanje desetljeće i pol do dva, a tu je dugoročno vrlo proces.

Ovdje su brojevi nekih glavnih oružja dostupne turskoj vojsci:

• Borbeni tenkovi: 2379, među kojima je 713 Leoparda, 916 tenkova M60 i 750 tenkova M48A5.
• Borbeni zrakoplovi: 308, među kojima je 27 zrakoplova F-5 Northrop, 233 zrakoplova F-16 Fighting Falcon i jedan F-35.
• Helikopteri u zrakoplovstvu: 35, od kojih su trećina njih, odnosno 12 komada,  američki S-70A Black Hawk iz ’70-ih.
• Bespilotne borbene letjelice: 33, sve dronovi Bayraktar TB2 dronovi srednjeg dometa vlastitog dizajna, te oko 60 dronova ANKA, 66 točnije, ali govorimo o brojkama prije „dronopada“ u Sirji i Libiji, gdje je Turaka u jednoj i drugoj zemlji izgubila najmanje po deset borbenih dronova, od kojih po tri do četiri Bayraktara. Podatke je lako naći na interentu i dokazivo oborene turske dronove, za koje postoje fotografije i snimke olupina. Propagandni mediji sirijske i libijske vojske navode i veće brojeve, ali to nije potvrdilo ni Assadovo ni Haftarovo ministarstvo obrane.
• Podmornice: 12, od kojih četiri klase  Atilay, a osam klase Prevez/Gür, sve izrađene u Njemačkoj.
• Fregate: 12, od kojih su osam njih klasa Gabya, modernizirane verzije američkih brodova proizvedenih od 1975. do 2004. godine.

Procjena borbene učinkovitosti turskih oružanih snaga težak je zadatak, jer zahtijeva analizu previše faktora. Ali turska vojska tradicionalno se smatra drugom među zemljama NATO pakta, odmah iza američke. To se više objašnjava i povijesnim razlozima, jer se turska vojska oduvijek smatrala elitom društva u zemlji, a manje tehničkom opremom i visokom razinom školovanja časničkog kadra.

Istodobno, moral turskih vojnika je danas vrlo upitan, što su više puta nakon 2016. godine primijetili čak i lokalni stručnjaci. Krivac za pad morala i želje za borbom su novi zakoni koji su oslabili politički utjecaj vojske, a na drugoj strani su povećali ulogu predsjednika. Turski časnički kadar, osim Glavnog stožera u kojem su postavljeni Erdoganu slijepo odani generali, nezadovoljan je novom ulogom u društvu i to se odražava u moralu za potencijalni, ne za stvarni sukob s neprijateljem kojeg izmisli Erdogan, a njemu su neprijatelji takoreći svi. Od Grka do Bugara, od Kurda do Iračana, a Sirijce svih etničkih i vjerskih skupina da ne spominjemo, s izuzetkom Turkomana na sjeverozapadu arapske zemlje.

Što se tiče saveznika, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je očito preskočio predavanja iz povijesti i ne zna da je Osmansko carstvo imalo moćnu ratnu mašineriju sve dok je porobljene zemlje nije tretirala kao poraženo roblje, već je ostavljalo lokalnu vlastelu na položajima, a oni su zauzvrat sudjelovali u turskim vojnim pohodima protiv carstava na zapadu i istoku, na jugu i sjeveru. Erdogan nikada neće imati nijednog saveznika, poput nekih sultana. Jedini saveznik na kojeg može računati, i to apsolutno nepouzdan, su teroristi sirijske Al-Qaide ili organizacije Hayat Tahrir Al-Sham, potom Islamska stranka Turkestana, Ansar Al-Shariya, Huras Al-Din, Noureddin Al-Zenki, bridaga Sultan Murat i slični, a s njima se ne gradi „novo Osmansko carstvo“ o kojem sanja Erdogan i njegovi obožavatelji.