Koliko puta su SAD rekle „samo nam vjerujte“, a zatim lagale?

U jednom danu, dva člana američkih medija koji su tražili pojašnjenje i dokaze od Bidenove administracije su prikazani kao simpatizeri Rusije i ISISa.

Napori američkih medija da utvrde objektivnu istinu – umjesto da se ponašaju kao stenografi za vladu i njene zvanične narative – sada se očigledno smatraju činom nelojalnosti našoj zemlji i lojalnosti njenim neprijateljima.

Prvi slučaj dogodio se tokom rasprave u kojoj je sekretar za štampu Bijele kuće, Jen Psaki, u srijedu objašnjavala američku likvidaciju najnovijeg „lidera ISIS-a” Abu Ibrahima al-Hašimija al-Kurajšija u provinciji Idlib na sjeverozapadu Sirije. Prema televizijskom prepričavanju događaja predsjednika Joe Bidena, meta se raznijela i ubila neke članove porodice i druge osobe baš kada su američke trupe krenule da ga ubiju. Zašto bi to uradio? Zato što je “kukavica”, rekao je Biden.

„Znam da su SAD dale svoju izjavu da je ISIS sam detonirao bombu. Ali da li će SAD pružiti bilo kakav dokaz? Jer možda postoje ljudi koji su skeptični prema događajima koji su se desili i šta se dogodilo civilima“, pitala je dopisnica NPR iz Bijele kuće Ajesha Rasko.

„Skeptični prema procjeni američke vojske koji su otišli ​​i ubili vođu ISISa?“ odgovorila je Psaki. „Da ne daju tačne informacije? A ISIS pruža tačne informacije?”

Napominjemo da novinarka nije rekla da ISIS (IS, Islamska država) ima kontranarativ, samo da je zvanična priča koju je objavila američka vlada vrijedna skepticizma. A SAD su svakako zaslužile skepticizam u Siriji. Ne samo da su prodavali narative koji prikazuju aktiviste Bijelih šljemova osnovanih od strane privatnih izvođača sa Zapada kao dobre humanitarce i objektivne svjedoke, a ne kao zgodnu propagandu, već je upravo prošlog novembra New York Times objavio priču sa naslovom: „Kako su SAD sakrile vazdušni napad koji je ubio desetine civila u Siriji“. U martu 2019, prema izvještaju, borbeni avion F-15E bacio je „bombu od 250kg“ na grad Baghuz, neposredno prije nego što je drugi avion bacio još dvije bombe od po 1.000kg. Tek nakon istrage Timesa, CENTCOM je priznao da je možda ubio do 80 ljudi, uključujući civile, ali je tvrdio da su žene i djeca možda bili „borci“.

Sada bi se moglo zaključiti da je sve u ratnoj zoni poštena igra. U redu, ali nemojte se onda iznenaditi kada njihovi sunarodnici na kraju mrze SAD u narednih nekoliko generacija (znate, zbog „sloboda“, kako uzastopne administracije rutinski tvrde).

Sirijski sukob je takođe bio pozadina za ubistvo iranskog generala Kasema Sulejmanija koje su podržale SAD na susjednom iračkom aerodromu u Bagdadu prije dvije godine, nakon čega je Trumpova administracija javno tvrdila da je bila samoodbrana i američki obavještajni podaci sugerišu da je Sulejmani planirao neposredan napad na Američke interese. Dopis Bijele kuće je kasnije razotkrio taj izgovor.

Istog dana kada se Psaki branila od novinara koji nisu automatski prihvatili najnoviji scenario holivudskog filma koji prodaje Washington, portparol State departmenta Ned Price optužio je novinara veterana da favorizuje Rusiju u odnosu na Ameriku kada se usudio da traži dokaze za Priceovu tvrdnju da je Rusija planira događaj „lažne zastave“ da bi opravdala invaziju na Ukrajinu.

Price je optužio Rusiju tokom brifinga za štampu da „razvija lažni izgovor za pokretanje i potencijalno opravdanje vojne agresije protiv Ukrajine“. Novinar veteran Matt Lee iz Asociated Pressa zatražio je dokaz – stvarne dokaze koji prate Priceove tvrdnje. Price je tada odgovorio: „Ako sumnjate u kredibilitet vlade SAD, britanske vlade, drugih vlada i želite da nađete utjehu u informacijama koje Rusi saopštavaju – to je na vama.“

Dugogodišnji ugledni član američkih medija je odmah bio napadnut – sve zato što se usudio da pokaže skepticizam prema onome što bi na kraju moglo postati izgovor NATO i SAD za rat, a ne ruski izgovor. Retorika lažne zastave, koja ukazuje na neku vrstu potencijalne buduće prijetnje savezniku u NATO, koristila se od strane vojne alijanse da opravda pomjeranje oružja sve bliže ruskoj granici.

SAD efektivno postavljaju narativ prema kojem sve što se sada dešava na granici Ukrajine i Rusije može biti prikačeno Rusiji i opravdati agresiju NATO, bez obzira na to ko bi mogao biti odgovoran za taj čin.

Koliko puta su SAD već stvorile lažne izgovore da opravdaju ratove i invazije kroz istoriju, a zatim rutinski lagale javnost o stvarnosti sukoba koji su uslijedili?

U Iraku je postojala „neposredna prijetnja“ oružjem za masovno uništenje koja je opravdala invaziju u toj zemlji. Postojala je „neposredna prijetnja“ incidentom u Tonkinskom zalivu koji je izazvao umiješanost SAD u Vijetnamski rat, praćen spektaklom poražavajućeg izlaska iz ambasade u Sajgonu nakon što su javnosti rekli da Amerika i njeni saveznici „pobjeđuju“ u ratu . Postojala je „neposredna prijetnja“ marksističkih sandinista u Nikaragvi koja je navodno opravdavala tajnu prodaju oružja Iranu da bi se finansirali Kontrasi, dok su lagali javnost o tome. Zatim „neposredna prijetnja“ naoružanog Irana. U skorije vrijeme, postojala je „neposredna prijetnja“ Talibana u Avganistanu, što je rezultiralo time da je Bijela kuća proglasila njihov „poraz“ nakon invazije, nakon čega je godinama kasnije uslijedio nagli vojni izlazak SAD iz zemlje sa talibanima koji su ponovo preuzeli potpunu kontrolu.

Strah je oduvijek dozvoljavao američkoj vladi da mobiliše javnu podršku – bilo da se radi o komunizmu, terorizmu ili čak virusu. Strah im je takođe prečesto davao slobodan pristup da preduzmu radnje koje su od upitne vrijednosti za prosječnu osobu, čiji se interesi rutinski žrtvuju za interese elitne nekolicine. Oni više ne zaslužuju sumnju u bilo šta što izlazi iz njihovih usta. A zalaganje za najbolje interese američkog naroda nije neprijateljska akcija – to je sama definicija patriotizma.

Autor: Rachel Marsden