Kolonijalizam 2.0: Kako SAD i UK uzimaju ono što žele od ”manjih sila”

U ime sankcija, geopolitičkih interesa ili takozvanog „poretka zasnovanog na pravilima“, kolonijalne sile rade ono što najbolje rade – pljačkaju one koje vide kao slabe i neposlušne

Postoji stari vic koji još ima odjeka. Dijete pita svog roditelja: „Zašto u Egiptu postoje piramide?“ Roditelj odgovara: “Zato što su bile prevelike da bi ih mogli odnijeti u Britaniju.”   Naravno, mnoge istinite riječi se izgovore u šali. Zaista, postoji apokrifna priča da je u vrijeme kada je Vladimir Lenjin bio u egzilu u Londonu, uživao da vodi prijatelje u Britanski muzej i objašnjava im kako su i iz kojih dalekih zemalja ukradeni svi antikviteti.

Moglo bi se pomisliti da su ovi dani kolonijalne pljačke završili, ali bismo se jako prevarili. Aktuelnih primjera ima na pretek. Značajno je, naravno, zamrzavanje od strane SAD 7 milijardi dolara iz afganistanske blagajne – novca koji SAD i dalje drži čak i dok gleda kako Afganistanci umiru od gladi. Očigledno, SAD vjeruju da, nakon što su opustošile Afganistan kroz 20 godina rata, a i prije toga podržavajući terorist-mudžahedin, imaju pravo na određenu kompenzaciju. Ova naopaka vrsta rezonovanja obiluje umovima onih na Zapadu koji jednostavno vjeruju da mogu uzeti šta god žele.

Slično tome, SAD sada pljačkaju Siriju – još jednu zemlju koju su militanti koje podržava Washington u velikoj mjeri uništili u kampanji svrgavanja izabranog predsjednika – većinu svoje nafte, čak i dok Sirija pati od ozbiljnih nestanka energije. Tako, prema sirijskom ministarstvu nafte , “američke okupacione snage i njihovi plaćenici”, pozivajući se na Sirijske demokratske snage (SDF), koje podržavaju SAD, “kradu do 66.000 barela svakog dana s polja okupiranih u istočnom regionu,” što iznosi oko 83 posto dnevne proizvodnje nafte u Siriji.

Prema podacima ministarstva, sirijski naftni sektor je pretrpio gubitke od “oko 105 milijardi dolara od početka rata do sredine ove godine” kao rezultat američke kampanje krađe nafte.

Pored toga, u saopštenju se dodaje da su pored finansijskih gubitaka koje je pretrpio naftni sektor “gubici života, uključujući 235 mučenika, 46 povređenih i 112 kidnapovanih”.

Jedna od najvećih pljački koje su SAD izvele je protiv Rusije. Nakon pokretanja ruske vojne operacije u Ukrajini, SAD su zaplijenile nevjerovatnih 300 milijardi dolara ruskih trezorskih sredstava koja su deponovana u inostranstvu. To je učinjeno, naravno, bez ikakvog odgovarajućeg postupka, i na veliku štetu ruskog naroda – i uz jedva kritičku riječ zapadnih stručnjaka.

Američki tretman Venecuele obiluje drugim primjerima. Dok pišem ove riječi, SAD manevrišu kako bi zaplijenile komercijalni avion 747 iz Venecuele na osnovu toga što je nekada pripadao iranskoj aviokompaniji koja je imala neke veze s iranskom Revolucionarnom gardom (koje je Washington označio kao teroriste) – što bi moglo zvučati kao slabo opravdanje, ali SAD zaista ne treba razlog. A ovo je jednostavno vrh ledenog brega. SAD su već zauzele najveći pojedinačni izvor prihoda Venecuele – njenu američku naftnu kompaniju CITGO – i sada su u procesu rasprodaje ove kompanije u komadima, čak i dok Washington ukida ograničenja na venecuelansku naftu kako bi ojačao vlastitu ekonomiju. Velika Britanija je u međuvremenu odlučila zadržati više od milijardu dolara u zlatu koje je Venecuela naivno deponovala u Englesku banku na čuvanje. Da bi uvreda bila veća, SAD nastavlja da kritikuje Venecuelu zbog teškoća koje njen narod trpi kao direktnu posljedicu ove pljačke.

U međuvremenu, SAD nastavljaju progon kolumbijskog biznismena Alexa Saaba zbog pokušaja da nabavi hranu i lijekove za venecuelanski narod, kojem su takve pogodnosti uskraćene američkim sankcijama. Saab je uhvaćen po nalogu SAD-a u Kabo Verdeu 2020. godine dok je leteo za Iran da pregovara o dogovoru za humanitarne zalihe, uključujući lijekove za suzbijanje pandemije koronavirusa, u misiji koju je zaposlio u Caracasu. Saab je od tada prebačen u savezni zatvor u Majamiju na Floridi, uprkos nepostojanju sporazuma o izručenju između SAD-a i Kabo Verdea, i on nastavlja da čami u zatvoru dok se točkovi američke “pravde” okreću brzinom puža da bi riješili njegov slučaj. Ukratko, ne samo da su SAD slobodno pokrale iz Venecuele, već će se i potruditi da zaustave one koji pokušavaju da nabave osnovne potrepštine za venecuelanski narod.

Sve ovo ilustruje da kolonijalne navike teško umiru, a SAD su uvijek spremne da se okrenu isprobanoj i pouzdanoj tradiciji pljačke – bilo da se iskopa iz jedne od najgorih ekonomskih kriza u posljednjih nekoliko godina, ili da primora druge nacije da služe njihovim sopstvenim geopolitičkim interesima. Činjenica da je Sjedinjenim Državama dozvoljeno da se izvuku s ovim pokazuje da u Washingtonu nametnutom „poretku zasnovanom na pravilima“ vladavina prava nije ništa drugo nego oruđe koje koriste moćni da zadrže slabe.

Autor: Daniel Kovalik