Panama je 13. lipnja prekinula diplomatske odnose s Tajvanom i uspostavila ih s Narodnom Republikom Kinom. Predsjednik Paname, Juan Carlos Varela, kao jedan od glavnih razloga ove odluke je naveo “isti stav dvije zemlje oko razumijevanja važnosti globalizacije”. Čudna stvar, jer su Panama i Tajvan obični američki sateliti. Dakle, ako se netko iznenada sjetio “razumijevanja važnosti globalizacije”, nije jasno kako je to bila Panama. Kako to objasniti?
Znamo da 1949. kineski građanski rat završio dolaskom na vlast Mao Ce-tunga i komunista, dok je Kuomintang, podržan od strane Sjedinjenih Država, pobjegao na otok Formozu, današnji Tajvan, gdje Čang Kai-šek, uz američku pomoć, nametnuo vojnu diktaturu.
Godine 1966. je u glavnom gradu Tajvana, Taipeiju, stvorena “Svjetska antikomunistička liga“, koja još i danas postoji, ali pod imenom “Svjetske lige za slobodu i demokraciju” (WLFD), koja se sastaje i surađuje s fašistima i ultraliberalima, koji očigledno imaju zajedničke interese. Oni se na Tajvanu sastaju pod paskom Washingtona, koji se oduvijek borio protiv komunizma, posebno Kineza.
No, s vremenom se odnos snaga promijenio. 1970. Kina zamjenjuje Tajvan u Ujedinjenim narodima, a 1979. Su Sjedinjene Države priznale Narodnu Republiku Kinu. A sada, nakon gotovo 40 godina, to rade američki sateliti. Panama je priznavala Tajvana sve dok se Sjedinjene Države nisu zabrinule zbog kineskog projekta “Novog Puta svile” i pomorskih ruta ovog velikog projekta.
U lipnju 2016. je završena rekonstrukcija Panamskog kanala, koji je sada širi i dublji, zbog čega je udvostručio kapacitet. Kroz modernizirani kanal Amerikanci će moći brže prevoziti energente iz Meksičkog zaljeva, na primjer u Kinu. A kineska robe će moći doći u Europu, zaobilazeći Rusiju, Tursku i ostale konkurente.
Razumijevajući rizike, Kinezi su, uz sudjelovanje Ruske Federacije, 2014. godine započeli izgradnju kanala u Nikaragvi. Odmah na početku su naišli na prosvjede poljoprivrednika i udruga za zaštitu okoliša, a zatim je HKND grupa, odgovorna za projekt, imala financijskih poteškoća. Ukratko, Sjedinjene Države su uspjele zamrznuti projekt.
Čini se da je priznanje Kine od strane Panama nešto čime je Trump odlučio ublažiti kinesku gorčinu zbog nepostojanja alternative rute, osim one koju između Pacifika i Atlantika kontroliraju SAD.
Međusobna ovisnost između kineske i američke ekonomije je dobro poznata. S obzirom na uvredljivu retoriku tijekom njegove izborne kampanje, očekivalo se da će Trump tu ovisnost razbiti, ali se čini da se jednostavno odlučio koristiti njome.
Tako je u prvom obraćanju Kongresu Trump obećao “kako će oživjeti industriju koja je na umoru, osobito rudnike ugljena”. Od veljače 2017. godine Kina zbog sankcija navodno više neće kupovati ugljen iz Sjeverne Koreje, koja je četvrti po veličini dobavljač Kine ovog resursa. Dosad je udio ugljena u kineskoj energetskom sektoru bio oko 70%, a do 2020. godine će se smanjiti na 67%.
Ali prvo, to nije veliki pad, a kao drugo, čak i planirano smanjenje od 160 milijuna tona potrošnje neće imati veliki utjecaj na ukupnu potražnju od oko 3,7 milijardi tona, što odgovara polovini globalne potrošnje.
Istina, kineske termoelektrane se sve više zamjenjuju plinskim postrojenjima, ali problem i dalje ostaje u metalurgiji. Stoga, kako bi kompenzirala smanjenje opskrbe ugljena iz Sjeverne Koreje, Kina znatno povećava uvoz iz Amerike.
Međutim, nova suradnja između SAD-a i Kine u energetskom sektoru nije ograničena samo na ugljen. Ovaj mjesec je Kina neočekivano odustala od izgradnje dva nova plinovoda iz Sibira, objašnjavajući odluku novim uvjetima na tržišnu plina, zbog koji ne vidi potrebu za projektom “Moć Sibira 2” i plinovodom “Daleki istok-Sahalin“.
Zbog činjenice da su ponude i globalne cijene nafte pale za gotovo pola, kupnja prirodnog ukapljenog iz Sjedinjenih Američkih Država postaje korisnija. Ništa osobno, ovo je samo posao.
Ako ćemo vjerovati Bloombergu, Xi Jinping i Donald Trump su se dogovorili o isporukama LNG od travnja i svibnja, a američko Ministarstvo trgovine je najavilo potpisivanje bilateralnog trgovinskog sporazuma, prema kojem će američke energetske tvrtke imati pristup kineskom tržištu.
Istog mjeseca, na vrhu summita “Novog Puta svile” u Pekingu, šef kineske državne tvrtke CNPC Wang Yilin je rekao da Kina nastoji diversificirati opskrbu i temeljiti poslove s američkim naftnim saveznim državama. U tu svrhu namjeravaju zajednički graditi LNG terminale.
Glavni ekonomist BP Rusije i Zajednice neovisnih Država, Vladimir Drebencov, vjeruje da Kina u bliskoj budućnosti neće povećati kupnju plina iz Rusije, budući da ga kupuje iz središnje Azije, a razvija i svoj vlastiti plin iz škriljca. Sada je tu i američki LNG.
Svijet se mijenja vrlo brzo i pratimo specifičnu bitku u vrlo posebnom sektoru između dva čudovišta koja samo žele uništiti jedno drugog, ali koji su tako čvrsto povezani da kolaps jednog nesumnjivo znači kolaps oba. Kina i SAD stvaraju simbiozu na principu ljubavi i mržnje, a svi ostali će postati sateliti jednog li drugog diva.
Naime, Kina je lokomotiva globalizacije, dok je SAD i zapadna Europa, začudo, napuštaju ili pokušavaju nekako izaći iz nje, jer nitko ne zna li je moguće promijeniti putanju skokom preko provalije kada ste prešli već 90% puta. U međuvremenu je Kina aktivna u svim smjerovima.
Mnogi vjeruju da je komunizam u Kini je površan i da je zemlja već odavno napustila modernizirani sustav državnog kapitalizma i polučila ekonomski uspjeh, sa svim svojim proturječnostima. U stvari, ništa od toga nije točno. Kina je u fazi tranzicije iz kapitalizma u komunizam, ali s proširenim modelom Novog Ekonomskog Plana (NEP).
Šef države je Komunistička partija koji provodi takozvanu diktaturu radničke klase. U rukama države je 50% gospodarstva, dok drugih 50% živi u uvjetima tržišta, natječući se s javnim sektorom, a kad izgubi, onda ga se apsorbira u NEP socijalizam. Ubrzavanje ove faze je nemoguće, posebno zbog ogromne populacije, kojoj se jednostavno ne može pružiti sve što je potrebno za društveni razvoj, koristeći samo unutarnje resurse.
Sovjetski Savez je imao više ili manje sve, ali Kina ne. A ako nemate tu mogućnost, a ona je apsolutno nužna, sredstva treba uzeti negdje. Iz toga je nastala potreba za globalizacijom, “Novim Putem svile” i sve što ide uz to.
Je li ovo nastanak saveza sa Sjedinjenim Državama? Teško da se može o tome govoriti, posebno ne nakon najnovijeg izvješća Pentagona, koje je razbjesnilo Peking. Naime, izvješće američkih analitičara optužuje Kinu za vojnu ekspanziju, što je izazvalo ogorčenje političkog vrha Kine. Čini se da su odnosi između Pekinga i Washingtona slični odnosu dugogodišnjih supružnika koji su dosadili jedan drugome i osuđeni su se svađati cijelo vrijeme, dok istovremeno ne mogu jedan bez drugoga.
Javno, čak i s navedenim pokušajima dodatnih gospodarskih veza, Kina i SAD pokušavaju zadržati normalne odnose, a stalno se svađaju i oko važnim pitanja, kao i malih stvari. Posljednji sukob je izbio zbog izvješća analitičara Pentagona od sto stranica u kojem se optužuje Kinu za vojnu ekspanziju i potragu za vojnim bazama daleko izvan teritorija Kine. U Pekingu su strašno ogorčen i odgovorili su kako sve što čine, rade zbog zaštite mira i stabilnosti. Dakle, bilo kakvo jačanje gospodarskih veza uvijek prati paničan strah Pentagona da Kina kao vojna velesila ne premaši SAD.
Što se tiče Rusije, odnosi s Kinom idu uzlaznom putanjom od 2001. godine, a najavljena diversifikacija opskrbljivača Kine će imati malo ili nikakvog utjecaja na ruski izvoz.
U studiji koju je ovih dana objavio BP, navodi se da je 2016. Rusija proizvela 12,2% nafte u svijetu, plina 16,2% i 5,2% svjetske proizvodnje ugljena.
Proizvodnja nafte u Rusiji u 2016. je dosegla novi postsovjetski rekord i s proizvodnjom u prosjeku 11,2 milijuna barela dnevno je ostvarila 12,2% svjetske proizvodnje. Proizvodnja plina je zabilježila umjereni porast od 0,5%, te iznosila 16,2% svjetske proizvodnje.
Ruski izvoz nafte je porastao prošle godine za 2,1% i iznosio 8,6 milijuna barela dnevno, što je 13,2% svjetskog izvoza. Kini je već duže vrijeme Rusija prvi dobavljač nafte, što je ranije bila Saudijska Arabija.
Izvoz plina je povećan za 6,1% i dosegao 204,8 milijardi kubika, što je 2016. bilo ukupno 18,9% svjetskog izvoza.
“Rusija je 2016. zadržala poziciju najvećeg izvoznika nafte i plina u svijetu i izvozi 77% proizvedene sirove nafte, 33% plina i 55% ugljena”, naglašava BP, koji u studiji podsjeća da je Rusija šesta po veličini u svijetu u smislu dokazanih rezervi nafte, sa 6,4% svjetskih rezervi, a sa 17,3% na drugom mjestu u smislu dokazanih svjetskih rezervi plina.
Prema ruskoj Saveznoj carinskoj službi su na godišnjoj razini prihodi od izvoza nafte u razdoblju od siječnja do travnja ove godine porasli za 53,86%, a najveći kupci su Kina i zemlje Zajednice Neovisnih Država, gdje se bilježi kvartalni rast izvoza od 1,5 do 2%.
Kao što smo rekli, stvari se brzo mijenjaju, iako je odnos Pekinga i Washingtona u trokutu Kina-SAD-Rusija puno kompleksniji i problematičniji, od odnosa kineskog vrha i Moskve.
Kako god, Kina ne izvozi svoje “vrijednosti”, kao EU ili SAD, dakle to bi bila globalna povezanost, što je neizbježno. Sumnjam da bi Peking ikoga svrgavao i nametao u svoj politički i ekonomski model. Ima Rusa, liberala i šizofrenika, koji tvrde da Kina u stvari polako “okupira ” Rusiju, što su gluposti. No, nije tema.
Laki nije to baš tako. Radio sam s Kinezima. Neće ti oni kupiti ništa europsko, ako postoji kinesko. Europljane očima ne mogu vidjeti. Uzimaju nas za budale. Obitelj im je na prvom mjestu, a onda novac koji im je slaba točka. Oni ne žele širiti svoj politički i ekonomski model, jer ne žele konkurenciju. Slično se ponaša i Erdogan. Oni stvaraju svoj svijet za kojeg trebaju mase. Kina je ima, a Erdogan ih mora stvoriti, što čini svakog dana. Demografija se ne popravlja konzumerizmom, već tradicijom i nadom u bolje sutra. Konzumeristi ne misle na sutra, nego samo na moment.
Washington je okupiran od terorista. Za razliku od Moskve i Pekinga koji uspostavljaju konstruktivne odnose.
Kina je projekt istih onih koji je žele uništiti. PPP, je izvrsno opisao stanje duha kineza a obitelj, novac i demografija objašnjavaju sve. Skoro su se jeftino prodali ciokaubojima a koji su ih ovakove stvorili i rade im o glavi. Cijena prodaje je bila dozvola rada Citibanku i JPMorganu, uvoz GMO, plina, nafte, govedine iz đu junajted stejtsa a Ford će umjesto u Meksiku graditi u Kini tvornicu Fokusa. Blekwoter i Erik Prins dobili dozvole da grade vojne baze u Xiangu gdje su ujguri, a pazi sada te iste ujgure huškaju ciokaubojgusari protiv Kine, tko je tu lud. Ciokauboji sada rade isto ono što su radili sa Kinom pod Nixonom. Cilj je udaljiti je od Rusije sa darovima. Pošto Kina ovisi o izvozu robe na ciozapad, ima najviše love u obveznicama, ovisi o morima i oceanima da izveze robu a uveze naftu i sirovine a ta mora i oceane kontrolira… Čitaj više »
Inače izraelci se hvale snimkama uništavanja sirijskih tenkova.
Uf,jako velika tema. Nisam stručnjak za istočnu Aziju naravno,te sam silom prilika puno istraživao. Živio sam skoro godinu dana u Koreji, a prošle godine sam mjesec dana proveo u Japanu,čisto turistički. Tako da ne mogu baš nešto sigurno reći o Kini,ali ukratko ima jedan obrazac ponašanja ljudi i organizacija društva u svim tim zemljama koji je sličan. Buda i Konfucije su u tim društvima puno veći faktori od nekih stranih uvezenih ideja,ideologija za koje mislim da ih nikad nisu uzeli zdravo za gotovo kao mi,ili kako bi rekli po engleški wholeheartedly. Po meni,ljudi rade najveću grešku kada se zamaraju s time je li u Kini komunizam,kapitalizam, nekakav čudan hibrid,ili zapravo najispravnije kopija japanskog modela iz 60,70,80-ih godina što se vrlo često zaboravlja. Oni se sigurno s tim ne zamaraju. Isto tako,ne bih se baš složio sa uobičajenim dogmama da je Koreja,južna naravno,čisti američki satelit koji bezpogovorno sluša gazdu kao recimo… Čitaj više »
Pikaču, hvala puno na trudu i komentaru. I ja sam boravio u Kini. Sve što si napisao, osjetio sam na svojoj koži.
Hocel se ovaj svijet ikad umoriti od trke i strke i dominacije i ganjuge za parama i vlasti i moci.. Dobro smo jos svi zivi …
Bez brige za neku dominaciju Azijata, i oni su samo ljudi sa svojim vrlinama i manama.
Kada je bila prica o opasnosti japanske autoindustrije, i sta od toga bi. Prave oni sada dobra auta ali svi oce voziti BMW (i Japanci).
U Japanu i ne cvijetaju samo ruze a ni u Korej, Samsung ima problema, Daewo vise ne postoji, Nissan pripada Francuzima,…
Kinezi (mislim na njihovo rukovodstvo) su lukave lije i ne treba im vjerovai. Kina je naprosto previše upletena u cijelu tu neoliberalnu ekonomiju sa SAD-om i Zapadom i ne želi to stavljati na kocku, to jest, Kina se očito ne želi upuštati u konflikt sa SAD-om i Zapadom, kao Rusija, odnosno Kina ne daje podršku Rusiji, onakvu kakvu bi trebal dati, već se kurvanjski drži po strani, ili samo malo ponekad je na strani Rusije u Vijeću sigurnosti, kada se glasa o nekim mjerama. Ali ni tu nije uvijek na strani Rusije., jer baš kada se zadnji put glasalo o prijedlogu SAD-a, da kofol “neovisni UN-ovi promatrači” ( u stvarnosti američki ljudi) istraže lažirani napad bojnim otrovima u Siriji prije 3 mjeseca, Rusija je glasala protiv, a Kina je glasala za, na strani SAD-a, Britanije i Francuske. Nakon što je Trump, najavio izlazak iz globalističkih procesa, Kina se odmah sama… Čitaj više »
Kineski predstavnici su sudjelovali na zadnjih nekoliko skupova Bilderberga, to kaže sve, da Kina u stvarnosti nije protiv NWO-a. Na drugoj strani SAD zna da je Kina prejak igrač, pa zato i SAD nikada do kraja neće ići u konfklikt protiv Kine, kao što ide protiv Rusije: Ove trzavice, SAD i Kine, to je samo malo čačkanje.