KP Kine i religija: Xi je odlučio da Kinezima treba duhovno i kulturološko sidro

Proteklih mjeseci smo iz zapadnih medija čuli doslovno sve loše što se moglo napisati o Kini i odnosu vlasi Pekinga prema vjeri i vjerskim zajednicama, posebno prema muslimanima u Xinjiangu i kršćanima općenito. Ali sve što je napisano se uz malo truda vrlo lako moglo demantirati. O navodnim „koncentracionim logorima za muslimane u Xinjiangu“, koje ne vide Ujguri u Kazahstanu, Uzbekistanu i Kirgistanu, gdje ih je ukupno oko 350 000, a vidi dvadesetak disidenata „Svjetskog ujgurskog kongresa“ u američkoj saveznoj državi Virginija i njemačkom gradu Münchenu, već smo pisali. Jednako tako su sa „svim detaljima upoznati“ novinari raznih ureda katarske Al-Jazeere, uključujući Al-Jazeeru Balkan, a najbolje od svih sa situacijom u Xinjiangu su „upoznati“ pripadnici islamističke separatističke organizacije ETIM u Turskoj, koja služi i za regrutiranje boraca Al-Qaede i „Islamske države“ u Siriji.

Međutim, najnovija glupost, jer se drugačije ne može nazvati, jeste vijest da Komunistička partija Kine piše novi Kur’an, koji će biti „prikladan socijalističkom putu i razvoju zemlje“. Umjesto da čitatelje zamaramo s demantijima, bilo bi dobri da se sami informiraju iz neovisnih izvora i islamu u Kini i vjerskim slobodama kineskih muslimana. Peking neće dozvoliti propovijedanja vehabijsko/selafijskih imama školovanih u Saudijskoj Arabija i strogo će braniti propagiranje separatizma u džamijama. To je točno, ali se Kur’an neće „prepisivati“, niti će se mijenjati, jer je to sveta knjiga, sa svojim dogmama i bilo kakva izmjena bi je obezvrijedila i obesmislila kao riječ Allahovu prenesenu ljudima na Zemlju preko poslanika Muhameda. Zar netko zaista može povjerovati da su u Komunističkoj partiji Kine toliko glupi da ne znaju da takvu „svetu knjigu“ nitko ne bi propovijedao niti bi je itko čitao i da bi stvorili ogromne probleme u Xinjiangu.

No, istina je da Kina ima pristup prema islamu kojeg mnogi muslimani ne odobravaju, kao što je istina da među Ujgurima djeluju separatističke skupine povezane s Al-Qaedom i fundamentalistima iz Saudijske Arabije, koje kroz religiju žele potaknuti ujgursku manjinu na odcjepljenje od NR Kine. Hoće li Peknig dozvoliti odcjepljenje Xinjianga? Naravno da neće. S druge strane, ostavit će Ujgurima slobodu vjeroispovijesti upravo onoliko koliko treba za učenje Kur’ana i vršenje vjerskih obreda koje će voditi imami koje odobre središnje vlasti, a među njima nema mjesta za strance. Konačno, imami koji dolaze iz inozemstva ili koji su se školovali u vjerskim školama u Saudijskoj Arabiji su se pokazali kao izbor radikalizacije brojnih islamskih zajednica u svijetu, uključujući neke u regiji.

Kršćanstvo

Što se tiče kršćanstva, religije koja nije izvorno kineska i koja je došla s kolonizatorima, Peking je tek prošle godine potpisao povijesni sporazum s Vatikanom o izboru rimokatoličkih biskupa u zemlji.

Sporazum je potpisan u Pekingu u rujnu 2018. Vatikan je objavio da sporazum “nije politički nego pastoralni”. Po izvorima iz Vatikana, sporazum daje Vatikanu pravo glasa u imenovanju biskupa i daje Papi mogućnost da uloži veto na kandidate. Kineski katolici, njih oko 12 milijuna, podijeljeni su na podzemnu crkvu odanu Vatikanu i Katoličko domoljubno udruženje koje nadzire država. Sada će se ovaj raskol pokušati ukloniti, jer je mnogo onih ima onih koji žele približavanje dviju strana i izbjegavanje potencijalne shizme. Naravno, vlastima u Pekingu na pamet ne pada da piše svoju „crvenu Bibliju“, iz istog razloga zbog koje neće „prepisivati“ Kur’an. No, mašta propagande je neizmjerna, pa smo tako čuli i ovakve besmislice.

Što je Kina odlučila raditi u smislu vjere?

Nakon stoljeća i više represije protiv „uvezenih religija“, koja se protiv muslimana i kršćana provodila prije nego su vlast preuzeli komunisti, a ta se praksa nastavila sve do prije dvadesetak godina, Kina je otvaranjem svijetu počela popuštati i u području vjerskih sloboda.

Ali upravljati duhovno praznim narodom vrlo je komplicirano čak i za čelnike Komunističke partije Kine. U Pekingu su shvatili koliko je beskorisno upućivati  prijekore naslijeđene iz vremena Mao Ce Tunga i da to neće doprinijeti političkoj misli Xi Jinpinga ni njegovim intenzivnim sesijama o “socijalizmu s kineskim karakteristikama”. Građani trebaju duhovnu i kulturnu pozadinu u kojoj se mogu ogledati, gdje će prepoznati svoje korijene i pripremiti se za trenutke radosti, ali i nedaće u budućnosti.

Iako uživa u ekonomskom čudu, Kina istodobno ne može pružiti vladi odgovarajuća jamstva za održavanje društvene harmonije u budućnosti. Da, jer bez vlastitih izvora, govorimo u duhovnom i kulturološkom smislu, postoji rizik da sve više Kineza razvije svijest prožetu zapadnjačkim vrijednostima. Stoga je KP Kine shvatila koliku prijetnju sa sobom nosi širenje bilo kakvog stranog utjecaja izvan „Velikog zida“, posebno kulturnog koji proizlazi iz kršćanske religije, ali ništa manje islamskog, ako za duhovne potrebe kineskih muslimana brinu saudijski ili imami bliski Muslimanskom bratstvu.

Ponovno otkrijte prošlost da biste kontrolirali sadašnjost

The New York Times ga je bio u pravu kada je napisao da Kina, čisto iz političkih koristi, oživljava svoja tradicionalna vjerovanja i paralelno s tim poduzima korake kako bi se uklonile neki potencijalno štetni elementi iz uvezenih religija.

Također i zato što su kršćanstvo, ali i islam, religije koje se sukobljavaju sa socijalističkom ideologijom koju je prihvatio Peking. Stoga je mnogo bolje ponovno oživjeti drevna vjerovanja iz kineske prošlosti, jer su ona, prije svega, dio kineskog kulturnog identiteta i savršeno se nadopunjuju s političkom linijom KP Kine.

Trebaju li Kinezi moralne smjernice koje proizlaze iz religije? Ako su Nacionalna skupština, Centralni komitet, vlada i predsjednik odlučili da trebaju, onda je valjda tako. Vlada je stoga odlučila obnoviti mali hram sagrađen u čast Guana Yua, poznatog kineskog ratnika obožavanog prije više od jednog tisućljeća. Osim toga, vlasti su odlučile rehabilitirati drevne kultove i običaje iz kineske prošlosti. Iako s istim žarom, zapravo se radi dijametralno suprotno od onoga što su radili Mao i Crvena garda kada su sve to pokušali iskorijeniti iz Kine s namjerom da izgrade „novog čovjeka“.

Nova religioznost Kine koju vodi država nije ništa drugo do cijena koju Peking mora platiti zbog oštrih politika ranije poduzetih prema islamu i kršćanstvu. Kako se ni islam ni kršćanstvo ne mogu iskorijeniti, njima će se ostaviti sloboda djelovanja, uz zabranu političkog uplitanja i poticanja separatizma, ali će se ljudima ponuditi alternativa u drevnim kineskim vjerovanjima.

Kineski političari vjeruju da je ove dvije “globalne” vjere teško kontrolirati zbog njihovih veza s inozemstvom i međusobnih. Stoga se naglašava  nemogućnost da se one približe službenoj političkoj liniji KP Kina i kao takve će djelovati u skladu s Evanđeljem i učenjem Kur’ana, ali će se spriječiti njihovo širenje i društvenom tkivu kineskog naroda.

Peking više vjeruje drevnim kineskim religijama i kao da je siguran da će one opaliti duhovni plamen u srcima ljudi. Prihvaćanje prošlosti za Kinu označava korjenitu prekretnicu i ruši dvije dogme. S jedne strane, KP Kine, koja se oduvijek zalagala za ateizam, morala je promijeniti kurs i rehabilitira stare kultove prošlosti. S druge strane, čak su i kineske elite, iste one koje su oduvijek smatrale tradiciju zemlje jednim od glavnih uzroka propadanja Kine u devetnaestom stoljeću, sada su prisiljene promijeniti svoje mišljenje.

Stoga uspon na vlast predsjednika Xi Jinpinga označava novu eru u povijesti vjerske politike KP Kine. Nakon uništenja za vrijeme Mao Ce Tunga i razdoblja laissez-faire koje je počelo s ekonomskim otvaranjem azijskog diva, sada svjedočimo trećoj fazi, oživljavanju i velikom preporodu drevnih kineskih religija.