Kraj američke hegemonije? – Sirijska kriza ipak otkriva stanje NATO pakta i kurs Washigntona

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je nakon turske invazije na Siriju NATO proglasio savezom u stanju „moždane smrti“. Možda je pretjerao u odabiru termina, ali nema sumnje da su stvari koje su se dogodile istaknule vidljiva proturječja u Sjevernoatlantskom savezu, uključujući i vodeću ulogu koju u njemu imaju SAD.

U privremenom rješenju ove krize, kad bolje pogledamo, ni Sjedinjene Države, ni NATO nisu igrali nikakvu ulogu, prepustivši teren Rusiji koja je na summitu u Sočiju s Turskom 22. listopada okončala napredovanje turske vojske, jamčeći zauzvrat povlačenje i razoružavanje YPG snaga sirijskih Kurda, na koje je Erdogan poslao ratnu mašineriju zbog njihovih veza s apsolutnim neprijateljem kojeg za Tursku predstavljaju “teroristi” Kurdistanske radničke stranke.

Vladimir Putin je maestralno shvatio da su Turci zadovoljni sa samo 20% takozvane sigurnosne zone koju su namjeravali zauzeti, pokazavši se kao pravi vladarem događaja. Posebna važnost ovog događaja je u tome što Turska, druga vojska NATO pakta, nije imala poteškoća napasti kurdske milicije, iste one koje su se za račun Sjedinjenih Država, s kojima Turska u savezu, borile protiv terorista takozvane „Islamske države“.

NATO je u ovom slučaju pretrpio veliki udarac, jer je Turska pogazila dugu tradiciju Sjedinjenih Država, zemlje „primus inter pares“ u savezu, čime su Turci jasno dali do znanja da im je važniji nacionalni interes od solidarnosti među saveznicima.

Talijanski politolog Alessandro Colombo je konačno dobio potvrdu svoje teze iznesene u knjizi nasumično naslovljene “Razjedinjenost svijeta”, kada je napisao „kako su promjene kojima je suđeno da potresu geopolitičko nasljeđe XX stoljeća zapravo dezartikulacija između globalne i regionalne dinamike“.

„Kraj ideološkog sukoba Istoka i Zapada uklonio je posljednji kamen iz temelja diplomatske i strateške globalizacije prošlog stoljeća, onaj koji je jamčio da će, usprkos specifičnostima različitih protagonista, njihovih uloga u igrama, različite regionalne skupine ostati strogo povezane jedne s drugima. Ovaj geopolitički i geostrateški pomak istodobno uređuje odnose regionalnih sustava i globalnog sustava kao odnos podređenosti prvih prema drugom“, piše Alessandro Colombo

Budući da više ne postoji sigurnosna dinamika i zajednički ideološki kod za čitav planet, prethodno formiran otporom takozvanog “slobodnog svijeta” komunizmu, saveznički sustavi postaju sve slabiji, dok u raznim makroregionalnim područjima regionalne sile, kada donose odluke o svojim primarnim interesima, više nikome ne priznaju status hegemona. Turska je više nego jasan primjer ovog pomaka koji se unutar NATO pakta događa u XXI stoljeću, a invazija na Siriju je samo naglasila ove promjene, koje su se nazirale i ranije.

Međutim, iz svega ovog bilo bi preuranjeno zaključiti da su SAD, koje su postale jedina velika svjetska sila nakon raspada Sovjetskog Saveza, izgubile svoj status hegemona, prije svega u NATO paktu.

Prije svega, treba imati na umu nešto što su veliki mediji sustavno „zanemarili“ i da su se američke trupe, nakon napuštanja kurdskog područja Sirije, ipak premjestile nedaleko u istoj regiji, kako bi “zaštitile” najveća naftna polja u tom području. No, čak i uz ovaj nepotpuni scenarij povlačenja, sigurno je da je Trumpova odluka da Kurde prepusti njihovoj sudbini razljutila Pentagon i velik dio takozvane „duboke države“, odnosno svih onih koji su i dalje predani internacionalističkoj viziji globalne prisutnosti američkih snaga. Američki predsjednik, često optuživan za nedosljednost, ipak je ostao vjeran svom predizbornom obećanja i u ime slogana „America First“ se odmaknuo od onoga što je nazvao “smiješnim beskonačnim plemenskim ratovima”.

Međutim, odluka o povlačenju iz Sirije, koja je pod pritiskom revidirana na premještanje u pustinjska naftna polja Omar, ne može sakriti otvoreno neprijateljski stav Trumpa prema multilateralnosti. Jednako tako, naglasak aktualnog predsjednika na  nacionalnim interesima Sjedinjenih Država nas ne smije dovesti u zabludu i da nas kratko pamćenje dovede do toga da zaboravilo da je Obama započeo veliko američko „povlačenje“ trupa iz Iraka.

Da se razumijemo, Barack Obama u svoja dva mandata u vanjskoj politici nije napravio ništa čime bi zaslužio pohvale i povlačenje iz Iraka 2011. je bio više osobni izbor odluka koju je donio nakon velikih i beskorisnih napora u katastrofalnim “humanitarnim” ratovima koje su promovirali neokonzervativni ideolozi.

Naime, 2010. godine se iz Iraka prvo povukla 4. udarna brigada, 2. pješačka divizija, posljednje američke borbene snage u arapskoj zemlji. Ipak, tada je još uvijek oko 50 000 američkih vojnika ostalo u zemlji u savjetodavnom svojstvu i tamo su ostali do kraja 2011. Onda je Obama u listopadu 2011. naredio potpuno povlačenje trupa iz Iraka. SAD su zadržale veleposlanstvo u Bagdadu i oko 17 000 vojnika, a konzulatima u Basri, Mosulu i Kirkuku je dodijeljeno više od 1000 vojnog osoblja. Ostavljeno je između 4000 i 5000 pripadnika raznih privatnih vojnih tvrtki. Kasnije je povučeno kompletno vojno osoblje, osim vojnih savjetnika, da bi se Barack Obama kasnije predomislio i zbog navodne borbe protiv „Islamske države“ iznova poslao „pomoć Bagdadu“. Nakon poraza „kalifata“ se veći dio snaga vraća u SAD i trenutno je u Iraku raspoređeno između šest i sedam tisuća američkih vojnika.

Ali ovo taktičko povlačenje ne znači i kraj hegemonije. Još nismo u razdoblju u kojem se međunarodni poredak određuje na pluralistički način. Istina je da Washington više nigdje ne može diktirati svoje zakone, ali je i dalje jedina supersila koja je vojno prisutna u svakom kutku svijeta.

Uzmimo slučaj Kine, koju neki navode kao konkurenta i izjednačuju je sa  Sjedinjenim Državama. Kina snažno jača svoju mornaricu kako bi proširila svoju kontrolu nad čitavim Južnim kineskim morem, uključujući i nad nizu otoka nad kojima ima sporni suverenitet.

Ovoj se strategiji SAD suprotstavljaju s vlastitim zračnim i pomorskim snagama koje su raspoređene kao „potpora“ onim državama tog područja koje se protive ciljevima Pekinga. Istina, Kina nastoji ojačati svoju ulogu, ali ipak igra defanzivnu ulogu, jer se sukob ne odvija pred obalama Kalifornije, već u vodama kineskog geopolitičkog područja.

To se odnosi i na Rusiju, „protivnika“ kojeg Washington okružuje zahvaljujući NATO paktu, baltičkim zemljama i istočnoj Europi. Uostalom, brojke govore same za sebe. 2016. godine SAD su na svoju ratnu mašineriju potrošile preko 1000 milijardi dolara, a “ekspanzionistička” Rusija samo 61 milijardu.

Ovaj je američki vojni proračun je točniji, jer objedinjuje proračun Pentagona, onaj kojeg „pojedu“ CIA i razne druge obavještajne agencije, izdaci za naoružavanje i financiranje državnih i nedržavnih aktera koji djeluju na kineskim i ruskim granicama. Ali ako u obzir uzmemo samo proračun američkog ministarstva obrane, čak i on je toliki da ne ostavlja prostora za nedoumicu. Dovoljno je pogledati oko sedam stotina baza izvan njihovog teritorija s kojima su Sjedinjene Države i dalje vojno prisutne u svim područjima planete.

VIDEO: Ključne američke baze u inozemstvu

Ako pređemo na financijsko pitanje, nejednakost je slična i nastavlja se kontinuitet onoga što je Valéry Giscard d’Estaing nazvao „pretjeranom privilegijom dolara“. Za razliku od Sjedinjenih Država, koje su u dugovima i imaju negativnu trgovinsku bilancu, Kina i Rusija nisu dužne i imaju višak u  vanjskotrgovinskoj bilanci.

Ali SAD se oslanjaju na dolar kao svjetsku rezervnu valutu i zato ne trebaju inozemne rezerve, što im omogućava projekciju sile izvan svojih granica.

Kroz “propulzivna” ulaganja, odnosno materijalnu imovinu i vlasnički kapital, Washington većinu tuđih trgovinskih viškova mora pretvoriti u dolarske rezerve i „riješio je problem“.

Stoga pravi diskontinuitet Trumpovog predsjedavanja u usporedbi s Obamom nije djelomično povlačenje trupa, jer su i jedan i drugi napravili sličnu stvar, već je to Trumpovo neprijateljstvo prema multilateralnim organizacijama, zbog čega ga rušenje „atlantske solidarnosti“, od strane Turaka možda nije pretjerano ni uznemirilo.

Trumpova sklonost da u međunarodnim odnosima pregovara pojedinačno sa svakom državom ili malom skupinom država je evidentna. Podsjetimo da aktualni američki predsjednik nije slijepi obožavatelj ni NATO pakta, ni Europske unije, što se vidi po nedavnom pozivu Italiji da napusti EU. Što se NATO pakta tiče, Trump razumije da je ovaj savez imao smisla za vrijeme Hladnog rata i „komunističke prijetnje“, ali sada se za pravdanje njegovog postojanja moraju izmišljati razni izgovori, od „ruske agresije“ do „ekspanzionističke Kine“ i „širenja zlokobnog utjecaja Irana“ na Bliskom istoku. Zato i svjedočimo sve većem odmaku Washingtona od utjelovljenja „atlantske solidarnosti“ i jačanju veza i sve veće koordinacije u posljednje vrijeme Sjedinjenih Država sa skupinom „Five Eyes“, špijunskim savezom pet velikih zemalja engleskog govornog područja s kojima Trump uspostavljajući privilegiran odnos u odnosu na ostale saveznike.

Nepotrebno je reći da bi Brexit mogao ubrzati ovaj ionako brzi put ka novoj konsolidaciju snaga na globalnoj razini u kojem bi se SAD mogle riješiti beskorisnih i nepotrebno skupni „saveznika“.

Kako god to tumačili, s Trumpom ili ne, suočavamo se s promjenom u odnosu na unipolarnu hegemoniju posljednjih desetljeća.

Kako je napisao poznati američki povjesničar Arthur M. Schlesinger: „Dvije su se struje uvijek borile za kontrolu američke vanjske politike. Jedna je empirijska, a druga dogmatska. Prva  međunarodne odnose razmatra s povijesne perspektive, a druga u ideološkoj perspektivi. Prva smatra da SAD nisu imune na nesavršenosti, slabosti i zla svih društava svijeta, a druga Sjedinjene Države smatra sretnim carstvom mudrosti i sreće sa savršenim vrlinama, zemlji kojoj je misija spasiti čovječanstvo.“ Danas se klatno naginje prema prvom od dva stava.

Novost je da su SAD morale odustati od „otkupiteljske“ misije iz prostog razloga što je u svijetu sve više zemalja koje ne žele da ih Washington „spašava“ od bilo koga ili bilo čega.

Značili ovo kraj američke hegemonije? Ako pogledamo podatke o vojnoj prisutnost u svijet, koju smo pojasnili u uvodu, onda bi rekli da se još ne može govoriti o kraju. Ipak, sirijska kriza je otkrila da Washington pod Trumpom nije zainteresiran za mesijansku ulogu u svijetu, što u prijevodu znači da je NATO zaista u teškom stanju.

Budućnosti američke vanjske politike, osim ako Trump nije „slučajna anomalija“, a nijedan američki predsjednik nije odabran „slučajno“, mogla bi biti znatno povlačenje unutar svojih granica i vođenje ratova drugim sredstvima. Konačno, bez obzira na to što su američke snage prisutne na kineskim i ruskim granicama, one za čisto obrambene doktrine dvije supersile, ali i zbog oružja kojima raspolažu, predstavljaju uvjetnu prijetnju. Što se tiče politike „monetizacije“ tuđih trgovinskih suficita, da ta taktika više ne daje željene rezultate vidimo i po nužnom nametanju carina od strane Sjedinjenih Država svima, ne samo geopolitičkim rivalima, već i „saveznicima“. Stoga sve upućuje da je unipolarni svijet mrtav i da su se u Sjedinjenim Državama s tim pomirili i struja u Washingtonu koja po Schlesingeru shvaća da SAD nisu izuzetna nacija i nikakav svjetski „mesija“ pokušava očuvati onoliko moći koliko prilike dopuštaju. Po tom se Trump razlikuje od prethodnika, ali to ne znači da će se SAD odreći statusa supersile i hegemona tamo gdje je to moguće.