Kriza „financijskih mjehura“ i Covid-19 uvode „više države“ i odbacuju dogmu slobodnog tržišta

Znate li tko je Leonardo del Vecchio? To je najbogatiji čovjek u Italiji, na čelu Luxottice, među najvećim talijanskim privatnim tvrtkama s desecima milijardi eura prometa.

Del Vecchio je doživio rat i glad, a živio je čak u sirotištu. Tada je napravio veliki uspon i postao prvi milijarder u Italiji.

S njim je prošlog tjedna razgovarala talijanska La Republica. U nekom trenutku evo što piše.

“Do sada smo mislili da je javni sektor manje učinkovit od privatnog. Vjerujem da su tisuće liječnika i medicinskih sestara, koji svakodnevno riskiraju život, pokazali da to nije tako. Nadam se da će takav osjećaj radnog ponosa ostati i u budućnosti”, rekao je Leonardo del Vecchio.

Govorimo o talijanskom „javnom“ sektoru, masakriranom proteklih  desetljeća. Sektor je devet godina bio bez povećanja ugovora o radu, a zatim ponižen od strane Reenzijeve ministrice Marianne Madie.

Srezano je 600 tisuća radnih mjesta, ali ministrica za javne funkcije Dadone, inače iz Pokreta 5 Zvijezda, daje do znanja da „smart working“ dobro funkcionira u administraciji.

Bilo bi zanimljivo znati koliko je u privatni sektor posljednjih godina investirao u tehnologiju kako bi poboljšao učinkovitost. Mnogi nisu učinili ništa, a grabili su profit zahvaljujući mizernim plaćama, da bi taj novac uložili u financijsku imovinu, dionice, državne obveznice i druge financijske instrumente, koji sada gube 35% vrijednosti širom svijeta.

Zaista je remek djelo to “privatno”, ali ovo nije kraj i posljednje stranice ekonomske transformacije Zapada tek treba napisati.

Ali ovo nije ništa neočekivano. Na kraju se i SAD pod Trumpom okreću modelu s  „više države“ u ekonomiji.

Naime, izvješće Međunarodnog monetarnog fonda od 21. siječnja 2014. je predvidjelo da će to biti godina izlaska iz recesije na globalnoj razini, ali da će za rast svjetskog gospodarstva od 3,7% biti najzaslužnije zemlje skupine BRICS, odnosno Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Kina s rastom od 7 do 8%, Rusija od 2 do 2,5%, itd. I dok je globalna ekonomija pokazivala znakove oporavka, Europa je i dalje uporno provodila mjere MMF-a, Europske komisije i Europske središnje banke, iako se vidjelo da ne daju rezultate. Mjere štednje, koje uključuju bolne rezove u javnoj potrošnji, manja izdvajanja za zdravstvo, školstvo, socijalne programe, kao i fleksibilizaciju tržišta rada, bolje rečeno pretvaranje radnika u robu za jednokratnu upotrebu, oštro je osudio poznati dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman.

Barry Eichengreen, bivši savjetnik MMF-a, te profesor ekonomije i političkih znanosti sa Sveučilišta u Kaliforniji, analizirajući makroekonomske pokazatelje i tržišta kapitala, u intervjuu za Der Spiegel 2014. je istaknuo kako su Sjedinjene Države također u riziku, jednako kao i Europska unija, budući da se i EU i SAD oslanjaju na financiranje novcem koji dolazi od državnih obveznica čime samo stvaraju „financijske mjehure“.

Ne zaboravimo kako na financijske špekulacije i uslužne djelatnosti otpada skoro 80% američkog bruto domaćeg proizvoda, a onda je taj je model preuzela i Europska unija, i to zajedno s „kvantitativnim popuštanjem“ i oštrim mjerama štednje u javnoj potrošnji na štetu širokih slojeva stanovništva koje je snosilo sav teret krize onda, a snosit će ga i sad. S druge strane imamo paradoks enormnog bogaćenja nekolicine pojedinaca kojima upravo ovakve okolnosti jamče najveći profit.

Bruxelles je sam sebi kopao grobnicu

Sve ovo bi se dogodilo i bez koronavirusa, tako da je pandemija dobar izgovor za sve štete počinjene lošim upravljanjem.

Treba naglasiti kako Eichengreen nije bio usamljen u crnim prognozama, jer su prosincu 2013. eksperti danske investicijske „Saxo Banke“ naveli 10 ključnih problema zbog koji bi moglo doći do urušavanja europskog gospodarstva.

Jedan od njih je stvaranje bankarske unije unutar eurozone, čime po mišljenju generalnog direktora danske investicijske banke, Larsa Seiera Christensena, „Europska unija sama sebi kopa grobnicu u koju će sahraniti svoju ekonomiju“.

„Europska središnja banka sa sjedištem u Frankfurtu će od listopada 2014. bit zadužena za nadzor više od 6 000 banaka eurozone. To vrlo mudro, ali nedemokratski. Nova bankarska unija će biti nastavak neuspjelog eksperimenta eura, koji je opet glavni uteg za gospodarski rast i nastavljati će uništavati ekonomiju“, u intervjuu za RT je izjavio Lars Seier Christensen i dodao „kako u Europi neće biti gospodarskog rasta dok se ne riješi ovaj problem i da Grčka, Portugal i Njemačka jednostavno ne mogu dijeliti istu valutu, jer je očigledno da to ne funkcionira“.

Član nadzornog odbora Saxo Banke i ekonomist koji je sastavio u najmanju ruku apokaliptično izvješće, Steen Jakobsen, kao najveći problem je naveo i odluku Europske komisije da oporezuje imovinu svih onih koji posjeduju više od 100 000 eura, model koji je oproban na Cipru i koji se očigledno svidio čelnicima Trojke. Danci se ne slažu s takvim modelom i tvrde „kako nije dobro da uspješne banke spašavaju one propale, a pogotovo da se to, pod izlikom kako se ne želi dirati novac poreznih obveznika, čini s privatnom ušteđevinom“.

“Europa u okviru bankarskih sporazuma treba naći određenu količinu sredstava za dokapitalizaciju bankarskog sustava i podržati slabe nacije. Po mom mišljenju europska ekonomija počinje ličiti na plansku privredu sovjetskog tipa, samo što se sad dugoročno ne planira količina proizvodnje u realnom sektoru, već oduzimanje tuđih bogatstava“, rekao je Jacobsen i dodao „kako to dovodi do jačanja euroskepticizma i rasta popularnosti radikalnih pokreta diljem unije“.

I bio je u pravu, jer je svaka sljedeća mjera bila kao koprcanja u živom blatu i na kraju smo došlo do odluke ESB o „kvantitativnom popuštanju“, preuzetom od američkog FED-a.

Ulagači su tada kupovali dionice Amazona ili Twittera po nekoliko puta većoj cijeni od tržišne jer su bili zavedeni brendom i umjetnim napuhavanjem njihove vrijednost po modelu „zombi korporacija“.

Tu su bile prekomjerne cijene dionica pet tvrtki, Amazona, Netflixa, Twittera, Pandora Media i Yelpa, koje su na tržištu postizale cijenu i do 700% više iznad procjene tržišne vrijednosti. Sada je vrijeme za „korekciju“, koja se morala dogoditi s Covidom-19 ili bez njega.

“Te su kompanije imale fenomenalne godine, a zanimljivo je kako nitko ne govori o tome koliko je visoka tehnologija skupa. Osobno tvrdim da se iza brenda kojeg ljudi prepoznaju krije najveća opasnost i to zbog činjenice da se pri kupnji dionica u sektoru visoke tehnologije svi odlučuju kupiti ono što poznaju. Iako je Bezos vjerojatno najpoznatiji biznismen na svijetu, to ne opravdava da netko za jedan dolar zarade plati 300“, prenapuhavanje cijena dionica poznatih tvrtki koje se bave visokom tehnologijom je komentirao Steen Jakobsen.

Spomenuo je i cijenu barela nafte i tada je rako da će pad ispod 80 dolara za barel uzrokovati opći kaos na tržištima kapitala. Ali pad cijene crnog zlata je bio neizbježan. Na tržište se tada vratio Iran, a naftu je počela proizvoditi Libija, dok su kasnije Saudijci u dogovoru s Obamom povećali proizvodnju da bi s ničim cijenama nafte pojačali učinak sankcija protiv Ruisije.

Na kraju ono što je najvažnije je recesija u Njemačkoj, koja je vodila takvu politiku da je postala najveće gospodarstvo u eurozoni, ali isto tako je vodila politiku koja nije usuglašena s drugim velikim gospodarstvima kako bi se smanjio planirani prekomjerni trgovinski suficit kojeg ostvaruje njemačko gospodarstvo. Drugim riječima Njemačka od ostalih godinama zahtijeva da se pridržavaju svih mjera usvojenih u Bruxellesu, a kada su u pitanju njemačko gospodarstvo i financije, onda nitko nema pravo reći bilo što.

Zbog tadašnjeg pada cijene energenata u Americi su njemačke tvrtke premjestile proizvodnju s one strane Atlantika, čime su automatski smanjili konkurentnost. Analitičari tvrde kako je za rast srednje i niže klase potrebno provesti mjere kao Kina koja je uvećala unutarnju potrošnju, dok je europski model savršen scenarij za pad gospodarskih aktivnosti.

“Ja ne mislim da pretjerujem. Ne treba zaboraviti da je Europa, a posebno Njemačka, dobro prošla kroz krizu samo zato jer su azijske zemlje odlučile povećati svoje investicije. Veći dio tih ulaganja je, naravno, završilo u njemačkoj automobilskoj industriji. Sada je Njemačka zemlja s puno nižim plaćama, najskupljom strujom na svijetu i milijunima siromašnih radnika, dok svakako izgleda bolje izvana nego iznutra”, istaknuo je u izvješću Saxo Banke 2014. Steen Jacobsen.

Ali dok se Njemačka ipak uspijevala nositi s problemima, situacija u Španjolskoj je bila neizdrživa. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, blagi rast zaposlenosti koji se bilježio od 2010. nije bio dovoljan da se smanji brojka nezaposlenih iz prethodnih godina.

Nezaposleni Španjolci su se suočavali s  suočavaju s velikom problemima, a MMF je savjetovao „da se u najkraćem mogućem roku provede reforma tržišta rada“, što bi značilo da se „fleksibilizacijom tržišta rada“ dokinu prava i uvećao broj radnih sati.

U ništa boljoj poziciji nije bila ni Francuska, gdje je bivši predsjednik Hollande sredinom siječnja 2014. donio odluku o rezovima javne potrošnje u iznosu 50 milijardi eura do 2017., te ukidanja jednog dijela poreza čime će se država odreći 30 milijardi eura.

“Ako Francuska želi zadržati svoj utjecaj u svijetu, ako se Francuska želi mjeriti s Europom, ako želi i dalje upravljati svojom sudbinom, onda mora ekonomski ojačati“, rekao je Hollande objašnjavajući Francuzima što misli postići mjerama za koje je većina eksperata tvrdila i tvrdi i danas da su kontraproduktivne, što je za pravo čudo priznao i sam MMF, iako mi danas ne odustaje od njih, a najbolji primjer su Ukrajina, argentina pod Macrija, Ekvador i uskoro Bolivija.

Što se Njemačke tiče, nakon svega se da zaključiti da je ta zemlja svojim bezobzirnim ponašanjem kupovala socijalni mir na štetu drugih europskih naroda, kao što je već ranije bio slučaj s Europskim paktom o stabilnosti u kojem zajednički europski fond pune sve članice sa stotinama milijuna eura, a ESM je kupovao njemačke državne obveznice „iz razloga što Njemačka ima najbolji kreditni rejting“.

Jasno je da je gospodarstvo Europske unije ovakvo kakvo jest potpuno promašeni eksperiment kojem se još uvijek ne nazire kraj. Brojni eksperti objavljuju stručne analize u kojima navode kako EU neizbježno ide u susret katastrofi.

Kako bi na kraju malo bolje razumjeli o čemu je riječ navesti ćemo nekoliko ključnih razloga koji objašnjavaju ovu krizu i nemogućnost izlaska iz nje sa starim receptima, na što je upozorio Mark Russe, doktor ekonomije sa Sveučilišta u Columbiji (SAD).

Mnoge razvijene zemlje vode bezumnu ekonomsku politiku koja više nema nikakve veze sa samim razvojem, dok je rast ekonomskog potencijala u zemljama u razvoju posve normalna pojava.

Interesi globalnog kapitala se ne podudaraju s interesima naroda. Francuska je u 30 godina izgubila tri milijuna radnih mjesta u industrijskom sektoru i to zbog neobuzdane politike slobodnog tržišta na globalnoj razini.

“Kako može Europa zadržati tekstilnu industrija, ako u Bangladešu radnik zarađuje manje od jednog eura dnevno?“, pitanje je koje je postavio Mark Russe i dodao kako, po njegovom mišljenju, Europa mora proizvoditi sve što može, a tek onda se okrenuti inozemstvu.

Jedan od razloga kojega tehnokrati često zaboravljaju je da ne postoji stabilno gospodarstvo bez jakih duhovnih vrijednosti. Tradicionalne duhovne vrijednosti obilježile su političku, vojnu i ekonomsku veličinu Europe i Francuske za vrijeme revolucije.

„Europa je u stanju političke, duhovne, demografske i vojne propasti. Takva razgradnja utječe na sve aspekte života. Nije moguće imati stabilnu ekonomiju bez jake motivacije, što može biti i moto „rad , obitelj i domovina”, rekao jer dr. Russe, ali ovaj slogan je od liberala odbačen jer „miriše na nacizam“.

Zadnji razlog je želja da se kreditiranjem javne i privatne potrošnje razvije ekonomija potražnje, dok je recept za naprednu ekonomiju posve drugačiji. Napredna ekonomija je ona koja ima realni sektor i konkurentne tvrtke koje posluju izvozeći svoje proizvode.

Možda će treća točka nekima izgledati besmislena, ali je dr. Rosse potpuno u pravu kada govori o nedostatku motivacije u društvu u kojem se kao uspjeh ne vidi prosperitet cijelog društva, nego isključivo osobni probitak, no to je sam bit neoliberalnog koncepta.

On je naveo tri univerzalne vrijednosti koje mogu biti poticaj bilo kojem narodu u svijetu, ali treba dobro paziti da njegov moto ne postane: „Vođa, obitelj i domovina!“, uz ostalu „prtljagu“ koju su početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća pa do njihovog sloma koristili talijanski fašisti, kasnije njihovi „kamerati“ u Njemačkoj.

Ipak, nakon svega navedenog, sada kao da ima prostora za optimizam i sad je već jasno da su teorije Miltona Friedmana upropastile sve narode čije su se političke „elite“, bez razlike bile one socijaldemokrati, konzervativci ili hunte u Latinskoj Americi, odlučile za takav ekonomski model.

Na drugoj strani imamo države i narode koji imaju svoj vlastiti put i gospodarske modele kojima Bruxelles i Washington uspiju naći na stotine „nedostataka“, ali koji su se pokazali učinkovitima. Tako ćemo Rusiji zamjeriti na promoviranju tradicionalnih vrijednosti, Kini i Rusiji zajedno na državnom kapitalizmu koji privatnom sektoru brani preuzimanje strateški važnih gospodarskih sektora, Iranu koji želi unaprijediti nuklearni sektor pod izgovorom da je „nepouzdana regionalna sila koju vode šiitski fanatici“, a Latinskoj Americi jer se uopće usudila pomisliti da se oslobodi ove pogubne politike. I dok se gubimo u kritiziranju, sukobljavanju i otvorenim agresijama na zemlje izvan stare Europe, polako ali sigurno, ako ćemo vjerovati ekspertima, naši birokrati i korumpirane elite su nas vodile u propast.

Ali sada tonu i oni. Milijarderi svaki dan na burzama gube basnoslovne svote novca. Najmanje 30% na dionicama  samo u Americi. Zbog toga se sada okreću receptima u kojima je javno bolje od privatnog i traže više države kako bi se spasile „burze“, a time i njihovi osobno bankovni računi. Čini se da je Marx ipak bio u pravu kada je rekao da do promjena, što je u to vrijeme značilo revoluciju, može doći samo u naprednim kapitalističkim zemljama. No radikalnim promjenama ćemo tek svjedočiti, jer su ove odluke američke uprave za sada samo protupožarne mjere za suzbijanje negativnih učinaka krize zbog koronavirusne pandemije. Kako kriza nema veze s Covidom-19, ono glavno tek slijedi, a mnogima se na Wall Streetu to neće svidjeti.