Kroz Siriju se “vraćaju” tri velika carstva: Rusko, Perzijsko i Osmansko

U glavnom gradu Kazahstana, Astani, danas je počeo sastanak predstavnika Rusije, Irana i Turske, odnosno radne skupine koja prati prekid vatre u Siriji. Na skup su uključeni i stručnjaci iz Ujedinjenih naroda i Jordana, čije je zrakoplovstvo jučer provelo niz iznenadnih zračnih udara po položajima terorista “Islamske države” u zapadnom dijeli sirijske južne pokrajine Dara’a.

Ranije su se na pregovorima u Astani Rusija, Iran, i Turska složili oko trilateralnog mehanizma za nadzor prekida vatre u Siriji. Detalji o mehanizmu i njegovoj provedbi će se raspravljati na današnjem prvom sastanku posebne radne skupine.

Rusko Ministarstvo obrane je ranije najavilo ovaj sastanak, što znači da će tri zemlje raspravljati o koordinirani vojnim aktivnostima kako bi se zaštitile skupine koje pristaju pregovarati i kako uništiti one koje ne žele ili kao terorističke nemaju pristup pregovorima.

Ministar vanjskih poslova Kazahstana Kairatom Abdrahmanov je u petak izjavio da je sastanak će biti tehničke prirode i da je nastavak procesa za rješavanje sirijskog sukoba.

U međuvremenu se u Siriji priprema velika ofenziva čišćenja terorističke enklave istočno od Damaska. Vojna kampanja će se provesti na način kako je oslobođen istočni dio Aleppa.

Kako prenose lokalni izvori, uoči sirijske ofenzive će Rusija osigurati otvaranje humanitarnih koridora u Istočnoj Gouti, terorističkoj enklavi istočno Damaska.

Ta će područja biti strogo demilitarizirana, poput onih u Aleppu, i neće se koristi za pokretanje napada od strane sirijske vojske protiv samozvanih “umjerenih pobunjeničkih skupina”, među kojima je najveća prosaudijska skupina Jaish Al-Islam.

Vojni izvor je rekao da će glavni humanitarni koridor bit će postavljen kog izbjegličkog kampa Wafiddeen, koji se nalazi u neposrednoj blizini islamističkog uporišta Doume.

Civili i “pobunjenici” će imati pristup humanitarnim koridorima najmanje sljedećih deset dana, dodao je izvor. Sirijska vojska uskoro planira pokrenuti vojne operacije velikih razmjera i već je podijelila operativna područja “pobunjenika” u četiri sektora, kao u istočnom Aleppu. Plan je da sirijske snage i saveznici postepeno slabe volju neprijatelj, do potpunog oslobođenja tog područja.

Na sjeveru zemlje, u području sjevernog Aleppa, turska vojska i njeni lokalni saveznici trpe velike gubitke u borbama protiv terorista “Islamske države”. Zasebne operacije u području južno od Al-Baba vodi i sirijska vojska, ali s puno većim uspjehom.

Unatoč izvješćima da su turske snage i takozvana Slobodna sirijska vojska uspjeli zauzeti grad Bza’a, nekoliko kilometara istočno od Al-Baba, vijest je kasnije demantirana, a turske snage i njima odane sirijske islamističke milicije su se povukle uz znatne gubitke. ISIL je u tom području još uvijek relativno jak, jer kontrolira najveće gradove u istočnom dijelu pokrajine Alepppo, Al-Bab i Deir Hafer. Prema informacijama agencije terorista “Islamske države”, Al-Amaq, tijekom nedavnih borbi su teroristi ISIL-a ubili oko 15 turskih vojnika i militanata takozvane Slobodne sirijske vojske. No, sukobu se u tom dijelu pokrajine nastavljaju.

U istom područje napreduju sirijske vladine snage, koje su zauzele nekoliko sela južno od Al-Baba, od kojih je najvažnije zauzimanje mjesta Ayashia i sjeverne uzvisine, odakle nadziru ključne opskrbne pravce prometnice za ISIL i pod vatrenim dometom imaju gradić Tadif, koji je od Al-Baba odaljen oko 3 kilometra. Istim tempom se napreduje u južnom dijelu istog bojišta, uz obale jezera Jabbal. Kako se čini, ako se želi spasiti od potpune propasti i dokazati borbenu učinkovitost, turska će vojska u kampanji “Štit Eufrata” trebati rusku, vjerojatno i pomoć Assadovih snaga. Kampanja koja je trebala trajati dva mjeseca, te stvoriti sigurno područje za sirijske izbjeglice od Jarabulusa do Azaza, produljila se i traje već pet i pol mjeseci. Erdoganu hitno treba nekakav vojni uspjeh, što znači da će diplomacija i ministarstva obrane Rusije, Irana i Turske danas u Astani imati pune ruke posla.

Povratak na svjetsku scenu tri bivša velika carstva

U širem smislu, izostanak predstavnika Sjedinjenih Država i uklanjanje Saudijske Arabije iz pregovaračkog procesa se može tumačiti i kao povratak na međunarodnu scenu velikih istočnih carstava.

Ranije održani summit u Astani o Siriji, te njegov nastavak, uz predstavnike Ujedinjenih naroda i hašemitske dinastije,što je za islamski svijet posebno važno, učvršćuje uspon osovine Moskva-Teheran-Ankara. Uz moguće okončanje sirijskog sukoba se ne smije zaboraviti ni na izglede Kazahstana u povratku na novi Bliski istok.

Sastanci u Astani posvećeni su Siriji, ali i drugim osjetljivim pitanjima u regiji, a čini se da ključeve cijelog Bliskog istoka u rukama danas drže Rusija, Iran i Turska. Ove zemlje su odlučile surađivati na svim razinama i njihove vlade poduzimaju napore da se osigura i ojača primirje, te da se unište ISIL i Al-Nusra Front i njihovi saveznici. To je najvažniji zaključak sa summita koji je u Kazahstanu završio 24. siječnja, a nastavio se danas na razini radne skupine. Na sastanku su, kao što je poznato, prisustvovala izaslanstva sirijske vlade i velikog dijela takozvane “oporbe”. Međutim, približavanja stavova između sukobljenih strana još uvijek nema. Islamisti su uvjereni od strane Turske da prihvate primirje, ali ne odustaju od ultimatuma za odlaskom Bashara Al-Assada. No, sve jači kontakti između Moskve, Teherana i Ankare sugeriraju da stvari danas stoje puno bolje nego ranije, posebno ako ih usporedio s besmislenim i lažnim pregovorima Kerry-Lavrov, koji su se bavili istim pitanjima.

Iako se mir u Siriji i dalje čini dalekim, ipak su udareni temelji za stabilnost Sirije i cijelog Bliskog istoka, a čini se i da su prilično čvrsti.

Zapravo, Zapad se nakon katastrofe koju je uzrokovao između 2011. i 2012. godine zaustavio i više nema nikakvih šansi da dobije kredibilitet u regiji. Čini se da su “čuvari” Bliskog istoka danas postali Rusija, Iran i Turska. Kremlj je, u stvari, preuzeo uloge voditelja osovine, koja je stvorena prošlog ljeta, odnosno nakon neuspjelog puča protiv Erdogana u Ankari i naknadnih diplomatskih napora turske vlade, koja se prilično odmakla od SAD-a i Europe.

Paradoksalno, najveća nepoznanica nakon Astane je i dalje uloga Sjedinjenih Država i Europe u cijelom procesu, a poznato je da su SAD i EU izdvojili milijarde dolara kako bi svrgnuli Assada i zauzeli Siriju.

Trump je obećao približavanje Rusiji, te u više navrata rekao da mu je neprijatelj ISIL, a ne Assad, te kako terorizam treba uništiti i iskorijeniti iz Sirije. U tom smislu, stav Washingtona s prilično razlikuje od onoga u vrijeme Obamine administracije, kada su između 2012. i 2014. godine, ali i kasnije, američke zalihe oružja preko saudijskih i katarskih saveznika u velikim količinama isporučivane teroristima i svim milicijama koje se u Siriji bore protiv vlade u Damasku.

Donald Trump je vidio posljedice katastrofalnih odluka njegovog prethodnika, a tijekom prvog mandata i tadašnje državne tajnice Hillary Clinton. Tvrdoglavost u pozivanju na Assadovu ostavku, kao i vizija “balkaniziranog” Bliskog istoka, kojeg su Hillary i Obama htjeli podijeliti na bezbroj etničkih i sektaških državica, naravno, u kombinaciji s obranom interesa regionalnih američkih saveznika s Arapskog poluotoka, samo su uzrokovali nastavak sirijskog pokolja. Međutim, istovremeno se događalo sporo i postupno protjerivanje Sjedinjenih Država, kako iz sirijske arene, tako i iz cijelog Bliskog istoka.

Propaganda medija nije uspjela prikriti nerad i zločine Washingtona, zbog čega trup danas tvrdi da je Obamin posao zapravo bio teški diplomatski poraz. Video snimke “Bijelih kaciga” i navodnih “bolnica koje su bombardirale ruske i režimske snage” ovaj put nisu imale željeni učinak u promjeni ravnoteže snaga na frontu.

Assad je ostao u predsjedničkom uredu, a američka kratkovidnosti je na terenu otvorila put za nove aktere na Bliskom istoku, koje vodi Rusija. Govorimo o možda dvije najvažnije regionalne sile – sunitskoj Turskoj i šiitskom Iranu.

Na kraju bi zlo i okrutnosti sirijskog rata mogli dovesti do pozitivnog ishoda za budućnost regije. Prvo je kraj američke političke i vojne hegemonije na Bliskom istoku, a drugo, rast povjerenja unutar osovine Moskva-Teheran-Ankara. Savezi na međunarodnoj razini, kao što je uvijek bio slučaj, proizlaze iz zajedničkih interesa i mogu trajati zahvaljujući zajedničkim željama i problemima, a oni su u slučaju Sirije očigledni.

Rusija želi da se su Siriju vrati mir pod Assadovim zapovjedništvom na čelu nacije i očuvanje svojih vojnih baza. Iran ne želi dozvoliti pad savezničke vlade u Damasku ni po koju cijenu, jer bi to bio i kraj takozvanog “šiitskog polumjeseca”, koji se proteže od Teherana do Bejruta. Pad Assada bi bila pobjeda za Izrael i petromonarhije, jer bi Iran ostao izolirani otok u islamskom svijetu, bez ijednog stvarnog saveznika, osim libanonskog Hezbollaha.

Turskoj je imperativ spriječiti nastanak autonomnog kurdskog entiteta u blizini svojih granica, a zna da to može ostvariti samo ako se Bliski istok ponovno stabilizira. Otprilike isti problem, ali u puno manjoj mjeri, ima i Iran, gdje su nakon dva desetljeća ponovno aktivirane terorističke aktivnosti kurdskih separatističkih skupina.

Strategije i zajednički interesi su u ovom slučaju bili neka vrst ljepila koja je stvorila osovinu sposobnu za završetak sirijskog sukoba. No, to je bilo moguće i zbog pobjede Assada na bojnom polju i manjka podrške teroristima i islamističkim skupinama među populacijom. To se najbolje vidjelo u istočnom Aleppu, kada je nakon poraza terorista postalo jasno da većina od skoro 150 000 ljudi ne želi ići za teroristima u Idlib. Svi su ostali na teritoriju pod nadzorom vladinih snaga, osim nekoliko tisuća militanata, pripadnika njihovih obitelji i članova raznih udruga aktivista, “Bijelih kaciga” ili kako se već zovu, a prema podacima Ujedinjenih naroda ih je bilo oko 36 000. Dakle, gromoglasna propaganda o 250 000 do pola milijuna civila koji vape za humanitarnom intervencijom NATO snaga i petromonarhija je bio običan mit, sličan propovijedima shizofrenog klerika Muhammada al-Muhaysinija, koji je tjerao islamističke militante u smrt, “jer moraju osloboditi pola milijuna braće i sestara koje će pobiti šiitski nevjernici i ruski križari”.

Nakon svega, ali u prvom redu zbog vlastitih interesa, Rusiji i Iranu se pridružila Turska.

Summitu u Astani i nastavak procesa potvrdio je da su sukobljene strane u Siriji i dalje udaljene u svojim stavovima, a još uvijek traju teške borbe, pogotovo protiv Al-Nusra Fronta i ISIL-a.

Ključ kazahstanske nove strategije za Siriju i Bliski istok općenito je “čekati” prve poteze nove američke vlade, te vidjeti koje će biti inicijative Trumpa u ublažavanju gorkog poraza, ali samo kako bi se, nakon katastrofalne politike Obame i Clinton, spasio obraz Sjedinjenim Državama.

Astana je do sada dala dokumente koje su potpisali trio Moskva-Teheran-Ankara. Usuglašen je prekid vatre s velikim brojem oružanih skupina, a počeo je i stvarni dijalog između vlade Assada, koji pobjeđuje na terenu, sa skupinama takozvane oporbe koju je Turska uvjerila da se odmakne od ideologije i ciljeva Al-Nusra Fronta.

U tom smislu, Astana je važnija od svih ranijih pregovora i vjerojatno će se u Kazahstanu odraditi sve, prije nego se pokrenu završne pregovori na summitu u Ženevi, koje žele Ujedinjeni narodi.

Što se tiče Sirije, Rusija, Iran i Turska se preuzeli ulogu apsolutnih protagonista o kojim ovisi budućnost cijelog Bliskog istoka. Rasprave o sirijskom pitanju su važne i za Zapad. Dok u Europi i Sjedinjenim Državama mediji i dalje raspiruju strahove o “Putinovoj nedemokratskoj Rusiji”, Moskva s partnerima osigurava buduću stabilnost i Europskoj uniji, jer svijet sigurnijim mjestom može učiniti samo mir na Bliskom istoku i ništa više, što naši kratkovidni lideri nikako ne žele ili ne mogu shvatiti.

Sirija pomirena pod pokroviteljstvom Moskve, Teherana i Ankare, bez Washingtona i sa sve više izoliranom Saudijskom Arabijom, zemljom koja je godinama financirala selafijske i takfrističke bande i organizacije diljem regije i u svijetu, bit će dobra vijest i za smušeni i dezinformirani Stari kontinent.