Kubanska “perestrojka” i neutemeljeni strah od sovjetskog scenarija

Kubanci su glasovali za novu verziju ustava i zemlja će od sada imati premijera, vladu, privatne tvrtke i strana ulaganja. Čini se da će ideja izgradnje komunizma konačno pasti u zaborav i da je na Kubi sve manje ostavštine Fidela Castra.

Fidel Castro nije bio samo jedan od najodanijih saveznika socijalističke Moskve, nego i jedan od njezinih najzanimljivijih studenata.

Mnoge druge zemlje “velikog socijalističkog tabora” su radije išle svojim putem, spajajući ideje Marxa i Lenjina negdje s crnim ili arapskim  nacionalizmom, a negdje sa socijaldemokracijom. Jedinstva o ovom pitanju nije bilo ni u Europi. Dok je Bugarska bila zadovoljna sovjetskom ekonomijom planskog tipa, a Rumunjska je aktivno pozajmljivala novac na Zapadu, mala poduzeća su cvjetala u Čehoslovačkoj i Mađarskoj, bivša Jugoslavija je imala svoj model, a Politbiro Centralnog komiteta KP Sovjetskog Saveza je mnoge modele proglasio kontrarevolucionarnim.

Castrova Kuba je slijedila SSSR, potpuno vjerujući u sve preporuke iz Moskve. Stoga su njegova vlast i nacionalno gospodarstvo na otoku slobode imali približno istu snagu i slabost kao i njihove kolege u Sovjetskom Savezu.

Glavne poteškoće kubanskog gospodarstva su bili ukupni prirodi javnog sektora, kronična nestašica robe, valuta koja se ne može pretvoriti u ništa, nedostatak stranih ulaganja i neučinkovito upravljanje poduzećima. Svijetla strana su bila i još su uvijek socijalna jamstva, borba protiv siromaštva, univerzalna dostupnost obrazovanja i zdravstva, uz visoki stupanj razvoja oba sektora. Tu je i odbijanje mnogih konzervativnih dogmi, tako da je Kuba dugi niz godina ostala jedina latinoamerička zemlja u kojoj etničko ili socijalno podrijetlo nikoga nisu kočili da se popne na društvenoj ljestvici.

Naravno, Kubu se ne može ocjenjivati bez da se uzme u obzir šezdeset godina pritiska i ekonomske blokade od strane Sjedinjenih Država. Bez njezina tog pritiska su Kubanci mogli računati na mnogo dostojanstveniji život. Međutim, i kubanski socijalizam mogao je biti nešto drugačiji, ali je bio kopija sovjetskog, iako s rumom, cigarama, plažom i plesom.

Ali kad je SSSR nestao, a Havana izgubila snažnu potporu, brzo je postalo jasno da je kubanski socijalizam bio Castrov, a ne Politbiroa  iz Moskve, kao što je bilo u Čehoslovačkoj.

Castrov je sustav preživio kroz niz izazova i reformi, sve dok se Fidel konačno nije povukao iz zdravstvenih razloga i uzde predao bratu Raulu, ništa manje zaslužnom i ideološki iskusnom zapovjedniku Kubanske revolucije.

Ipak, predsjednik je bio druga osoba. Nije bio vezan brojnim obvezama i navikama, bio je spreman pogledati situaciju iz drugog kuta i na otoku slobode je sve mirisalo na promjene.

Dvije godine nakon promjene vlasti na Kubi nije počela “perestrojka”, već nešto što bi se moglo usporediti s Kosiginovim reformama u SSSR-u. Ovaj preokret se događao “na terenu” ili na razini uredbi iz Havane i gotovo nikada nije bio zakonski potvrđen. Na primjer, Raul Castro je neočekivano objavio da oko dvije stotine vrsta komercijalnih aktivnosti u zemlji nisu nezakonite, što je potaknulo već postojeće samozapošljavanje Kubanaca na tržištu.

Nakon toga je uslijedilo niz pravih zakona koji su stanovništvu dali nove ekonomske slobode, kako u sferi proizvodnje i malih poduzeća, tako i u sferi potrošnje. Odjednom se moglo kupiti nešto što nije bilo lokalno, čak i strani automobili. Ali prve žrtve na oltaru tržišta su bile turistički sektor i kozmetički saloni, što je rezultiralo povećanim protokom turista na otoku. Nakon povezivanja Kubanaca s internetom je turizam postao još jači i nastavlja rasti.

Danas na Kubi možete čak prodati i kupiti nekretninu, a prava na posjedovanje kuća, stanova i poslovnih prostora proširena su na strance kubanskog podrijetla. Zbog toga se cijena nekretnina u Havani povećala osam puta.

Zahvaljujući pojedincima je prijeko potrebna valuta konačno ušla u zemlju. Druga stvar je da papirni novac na otoku još uvijek postoji u dvije verzije – pesos za lokalno stanovništvo i pesos za posjetitelje. Za one koji moraju koristiti prvu opciju je problem nestašica proizvoda i dalje akutan.

Raul Castro, kao prvi tajnik CK KP Kube, te njegov nasljednik Miguel Díaz-Canel na čelu Državnog vijeća, obećali su da će se reforme nastaviti, da će se deficit prevladati i da će se životni standard stanovništva povećati. Sada raste, ali ne dovoljno brzo. Zadaci današnjice su uskladiti ustav zemlje s realnošću života i ažurirati sustav državne uprave.

Stvarnost je takva da u desetoj godini Raulovih reformi već možemo govoriti o punopravnom “restrukturiranju”. Zemlja na nekim mjestima napreduje, iako ne brzo, dok na nekim cvjeta vlastiti zadružni pokret. Ali na papiru, to jest prema ustavu, Kuba uopće ne priznaje tržišno gospodarstvo i pravo na privatnu imovinu.

Sada će se to priznati. Štoviše, naglasit će se važna uloga stranih ulaganja u nacionalno gospodarstvo, uz jamstva da se ništa neće oduzimati ili nacionalizirati.

Prema Središnjem izbornom povjerenstvu u Havani je 73,3 posto Kubanaca glasovalo za paket promjena, a izlaznost na referendum je bila 84,4 posto. Također su glasali za da za uvođenje funkcije premijera, a predsjednik neće moći obavljati dužnost  više od dva petogodišnja mandata. Istina, neće biti birani izravno, već glasovima zastupnika Narodne skupštine, čiji će predsjednik proglasiti vodstvo i Državno vijeće ili vladu.

Stručnjaci objašnjavaju da na Kubi neće postojati podjela vlasti, ali će se neke ovlasti prebaciti na općine, tako da budu bliže ljudima. Općenito, novi amandmani će značajno proširiti ekonomska i osobna prava Kubanaca.

No, unatoč svemu, nova revolucija se nije dogodila i ne bi smjelo biti naglih promjena. KP Kube će zadržati svoju vodeću ulogu. Kuba će ostati “socijalistička zemlja jednakih građana”, čija je dobrobit, osobna i kolektivna, kubanski put u komunizam. I najvažnije, kao što je rečeno, promjene u ustavu će radije priznati već uspostavljeni poredak stvari, nego otvarati nove horizonte.

Čak i sama promjena ustava putem referenduma ne može se nazvati temeljno novim korakom, jer se ista stvar na Kubi dogodila 1992. i 2002. godine.

Neke doista radikalne ponude, iako ih je parlament odobrio prošle godine, nisu uključene u konačni paket ustavnih reformi, a eliminirane su u fazi “narodne debate”. Na primjer, prethodno se pretpostavljalo da će riječ “komunizam” nestati iz temeljnog zakona Kube, te da će u zemlji biti legalizirani istospolni brakovi.

Međutim, Kuba će se u tom smislu i dalje držati na odmaku od većine zemalja Latinske Amerike, iako glavnu i iznimno aktivnu LGBT organizaciju na Kubi predvodi kći Raula Castra, Mariela. Bez obzira na aktivizam svoje kćerke, službeno odbijanje komunističkog sna i ovakav liberalni iskorak su još uvijek su previše za komandanta Raula Castra (87).

Iako otvara prostor za poslovanje, kubansko vodstvo je oprezno i odmjerava svaki korak. Cilj nije mijenjanje vektora razvoja zemlje, već očuvati kubanski socijalizam. O tome se raspravlja s mnogim stručnjacima, prvenstveno kineskim, ali i s ljudima na svim razinama, kako bi promjene imale puni legitimitet.

Bez obzira koliko su njihovi režimi bili slični u vrijeme kad je Fidel bio mlad, U ovom trenutku ništa ne govori da će kubanska “perestrojka” otok slobode gurnuti u kaos kojeg je prošao Sovjetski Savez i neovisne republike koje su nastale na njegovim razvalinama.