Kurdsko pitanje u Siriji i Iraku – Nova geopolitička katastrofa

Kako se bliži dan referenduma u iračkom Kurdistanu sve više rastu strahovi od izbijanja novog sukoba na Bliskom istoku. U njemu bi Kurdi za neprijatelje mogli imati iračku saveznu vojsku i šiitske snage, ali i Tursku, Iran i sirijske provladine snage. No, lider iračkih Kurda, Massoud Barzani, jučer je Bagdadu uputio ultimatum i središnjim vlastima dao rok od tri dana da se izjasne o pitanju moguće neovisnosti Kurdistana.

Ultimatum Bagdadu

Massoud Barzani je dao Bagdadu rok od tri dana ”za postizanje sporazuma s Erbilom, kojeg bi podržala međunarodna zajednica, koji bi bio alternativa referendumu koji će na kraju dovesti do neovisnosti”, prenosi kurdski portal Rudaw.

Govoreći na skupu za neovisnost u Soranu u utorak, Barzani je rekao kako irački Kurdi nemaju problem s međunarodnom zajednicom, koja se ponudila posredovati između regionalnih i središnjih vlasti, ali se mora postići sporazum s Bagdadom”.

”Alternativa referendumu je bilateralni sporazum između Erbila i Bagdada i dogovor bi bio način koji bi mogao zamijeniti referendum. Ali onda kada međunarodna zajednica, SAD i Europa, podrže taj sporazum i daju jamstva da će on biti proveden”, rekao je Barzani, čime zapravo traži pristanak Bagdada na odcjepljenje kurdistanske regije na sjeveru zemlje.

“Ali bit ću iskren, Bagdad još nije dosegao tu razinu”, rekao je Barzani, dodavši da je središnjoj vladi dao rok od “dva do tri dana da se takav sporazum postigne”.

“Ako nam se ne ponudi nikakva održiva alternativa, nemoguće je odgoditi referendum”, rekao je Barzani i naglasio ”kako je svrha referenduma 25. Rujna reći svijetu da Kurdi žele neovisnost”.

Za Bagdad je ovo neprihvatljiva inicijativa i irački Vrhovni sud je u ponedjeljak donio rješenje o suspenziji referenduma, koji je po odluci “neustavan”, kao što bi bilo odvajanje “bilo koje regije ili pokrajine”.

Falah Mustafa, šef Odjela za vanjske poslove u Erbilu, izjavio je u ponedjeljak da Turska, Francuska i UN rade kako bi uvjerili kurdistansku regiju da odgodi referendum, ali je naglasio kako još nisu dobili uvjerljivu alternativu.

Imaju li Kurdi pravo na državu?

Odgovor je – da, obzirom da govorimo o narodu od nekoliko desetaka milijuna ljudi koji živi u četiri države. No, ako pogledamo proces i povijesne okolnosti proteklih nekoliko godina u kojima Kurdi žele ostvariti pravo na samoodređenje, te što sve traže Kurdi u Iraku, ali i Siriji, onda treba podsjetiti na nekoliko važnih činjenica koje bacaju sumnju na njihove dobre namjere.

Prije Iraka spomenimo Siriju, gdje je u tijeku paralelni proces, iako sirijski Kurdi politički nisu u dobrim odnosima s iračkim vladajućim klanom Barzani.

Sirija

Oslobođenje Sirije od snaga terorističkog ”kalifata” je pratilo jačanje nove oporbenog sile koja je nastala u borbi protiv ”Islamske države”. Na sjeveru zemlje su nastale kurdske YPG milicije, paravojne snage sirijskih Kurda koje su predvođene Sjedinjenim Američkim Državama utemeljile kurdsko-arapske ”Sirijske demokratske snage”.

Jednako kao u Iraku, tijekom rata su Kurdi znatno proširili svoj teritorij i proglasili autonomiju na sjeveru Sirije, takozvanu ”Rojavu”. Novi entitet, utemeljen na separatističkim težnjama sirijskih Kurda, je u interesu Sjedinjenih Država, čak i nakon dolaska Donalda Trumpa. Ovaj projekt, umjesto radikalnog scenarija balkanizacije cijele Sirije, zamjenjuje ”mekši plan”, koji bi trebao biti dovoljan za zadržavanje Irana.

To je nedavno napisao The National Interest, koji je pojasnio zašto SAD podupire Kurde u Siriji, iako se formalno protivi referendumu o neovisnosti iračkog Kurdistana.

Glavni razlog je “pomak ravnoteže snaga u korist Teherana, Moskve i libanonskog Hezbollaha, koji je smanjio  sposobnost Washingtona da utječe na procese u Siriji”. Uz pomoć Kurda, SAD očekuje stabilizaciju Bliskog istoka, smanjujući utjecaj Irana i Turske u regiji.

The National Interest ponavlja klišeje zapadnog tiska, prikazujući sirijski Kurdistan kao ”kolijevku zapadne vrijednosti na Bliskom istoku, gdje vladaju demokracija, sekularizam, egalitarizam i međuetnička tolerancija”.

Drugim riječima, sirijski Kurdistan je ”bedem u borbi protiv islamskog radikalizma”.

Međutim, prema francuskom analitičaru Thierryu Meyssanu ova ”idila” nema veze sa stvarnošću. Od kraja 2014. godine je sirijski Kurdistan je područje u kojem se provodi etničko čišćenje lokalnog arapskog i drugog nekurdskog stanovništva, a paradoks je da je CIA za podršku kurdskom separatizmu u Siriji uspjela mobilizirati ”ljevičarske” krugove iz Europe. Zapadna ljevica ne vidi ili ne želi vidjeti da u Siriji ne podržava nikakve marksističke ideje, nego imperijalistički projekt ”Američkog carstva” na umoru.

No, cilj je ostvaren i uspjele su se konsolidirati takozvane ”marksističke” skupine, koje čine ”komunističko krilo” stranih boraca u redovima YPG snaga, a time i Kurdistanske radničke stranke u Turskoj (PKK). Za podršku borcima koji se bore za ”svijetlu budućnost” Sirije su poslani dragovoljci iz desetak ljevičarskih organizacija, najviše iz Irske, Francuske, potom ”Međunarodni antifašistički bataljun” iz srednje Europe, ”Međunarodne revolucionarne snage narodnih pobunjenika” iz Grčke, dragovoljci raznih skupina iz Španjolske i  Kurdi iz Turske.

Kurdska regija na sjeveru Sirije je gotovo zbrisana s lica zemlje u listopadu 2014. godine, kada su teroristi ISIL-a osvojili grad Kobani, samo 10 kilometara od turske granice. Prije ovog tragičnog događaja, sirijski Kurdi su i dogovoru i uz pomoć Damaska branili tri sjeverne regije.

Međutim, tijekom teških borbi na sirijskoj-turskoj granici u listopadu 2014. se vođa sirijskih Kurda, Salih Muslim, okrenuo Zapadu i započeo proces stvaranja kurdske države u Siriji. Ovo je bilo u suprotnosti s programom Stranke demokratske unije (PYD), jer je cilj Kurdistanske radničke stranke (PKK), koju se može nazvati središnjicom u okviru koje djeluje sirijski PYD i iranski PJAK, bio uspostava kurdske države na teritoriju Turske.

Podsjetimo da je većina kurdskoga stanovništva u Siriju došla tek početkom prošlog stoljeća i nakon genocida nad Armencima, iako se povijesno Kurdi u regiji spominju u predarapskom razdoblju.

Ipak, sve do nedavno nisu imali ni sirijsko državljanstvo. 1980. je sirijski predsjednik Hafez Al-Assad militantima PKK dao vojni kamp u pograničnom području Libanona, u dolini rijeke Beka’a, jer je dva milijuna Kurda trebao da spriječi teritorijalne pretenzije Turske. Međutim, nakon što su Kurdi postali američki saveznici u borbi protiv ISIL-a, situacija se promijenila.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan otvoreno istupa i djeluje protiv kurdskog projekta u Siriji, strahujući za teritorijalni integritet svoje zemlje. Protiv Kurda je pokrenuo i vojnu operaciju u sjevernoj Siriji u kojoj se koristio militantima takozvane ”Slobodne sirijske vojske” i radikalnim skupinama koje kontroliraju turske tajne službe. Turska kampanja je zakomplicirala završetak rata u Siriji, ali se podudara s interesima Damaska, koji također želi obuzdati kurdski separatizam.

Ipak, Thierryu Meyssanu drži kako ”Sirijski Kurdistan” neće tražiti odcjepljenje iz Sirije, kako tvrdi The National Interest. Razlog za to je nova ideologija vođe PKK, Abdullaha Ocalana, koji je u doživotnom zatvoru na turskom otoku Imrali.

Usvajanjem nove ideologije pod pritiskom NATO pakta, kojoj je cilj uspostava slobodnih općina, odustalo se od uspostave neovisne kurdske države, zbog čega se takozvana ”Rojava” u ožujku 2016. godine ograničila na autonomiju.

Međutim, opasnost za Siriju je što te ”slobodne komune”, prema ovoj teoriji, trebaju biti etnički homogene. To odgovara američkoj politici na Bliskom istoku, kojoj je cilj regiju podijeliti na male etnički homogene državice, koje će vječno biti u ratu jedna protiv druge. Čak i ako zanemarimo sve ideološke predznake kurdskih planova, jačanjem Kurda u Siriji se naziru obrisi budućih sukoba protiv proturskih i šiitskih milicija u području sjeverne Sirije i na istočnoj obali Eufrata.

Prve naznake mogućih budućih sukoba su se mogle nazrijeti proteklih dana u borbama u Deir Ez-Zoru. Prokurdska propaganda je širila lažne vijesti kako je ISIL vjerojatno srušio sirijski zrakoplov, pokazujući kao dokaz fotografije zrakoplova oborenog u Libiji u 2011.

Izvor ove vijesti, kojim su se koristili Kurda, bila je propaganda agencija terorista ”Islamske države” Al-Amaq, koja uglavnom objavljuje stare fotografije i snimke ili manipulira s vijestima o ”pobjedama kalifata”.

Kao i lažno izvješće o navodnom ruskom ili sirijskom bombardiranju kurdskih vojnika sjeverno od Deir Ez-Zora, takve lažne vijesti su se pojavile ubrzo nakon što je sirijska vojska oslobodila Deir Ez-Zor i prešla Eufrat. Dio dezinformacijske kampanje je usmjeren ka negiranju uspjeha sirijsko-iransko-ruske koalicije u borbama protiv terorista ”kalifata”.

Ova kampanja se sastoji od 3 dijela:

– Lažne vijesti o gubitku sirijskih i savezničkih snaga, uz izvješća da su “ubijeni ruski vojnici”

– Optužbe za civilne žrtve i neprijateljske akcije Sirije, Rusije ili Irana protiv “Sirijskih demokratskih snaga”

– Priopćenja kako su SDF od strane Washingtona dobile pravo na ”samoobranu” i da sirijskoj vojsci na zapadnoj obali Eufrata neće dozvoliti da prijeđu rijeku.

Ovo je samo dio onoga što na poticaj Washingtona ”Sirijske demokratske snage” čine ili bi željele da bude u ovoj geopolitičkoj katastrofi.

Osim toga, SDF sada optužuju Tursku za suradnju sa sirijsko-iransko-ruskim savezom, koji je Ankari ”prodao” sirijske teritorije, poput pokrajine Idlib.

Abu Araj, zamjenik zapovjednika arapske frakcije Jaish Al-Thuwar u SDF snagama, kritizirao je Tursku za sudjelovanje u pregovorima o Siriji u glavnom gradu Kazahstana, gdje Turska s predstavnicima Sirije, Rusije i Irana pokušava pronaći rješenje za sirijsku krizu. On je optužio ”sirijski režim i njegove pristaše da su s Ankarom trgovali za pokrajinu Idlib i druga područja u zemlji”.

“Turska je sirijskom režimu i njegovim pristašama dala više sirijskih područja, ponavljajući scenarij Daraje, Moadamije, Al-Zabadanija i Aleppa, i dobila je Idlib”, rekao je Abu Araj.

Drugim riječima, prema SDF snagama je Turska kriva što je pristala sudjelovati u diplomatskim pregovorima za rješavanje sirijske krize, umjesto da nastavi s pokušajima rušenja Assadove vlade i tako onemogući da sirijsko-iranski savez sudjeluje u borbi protiv Islamske države i oslobodi velika područja zemlje, uključujući naftom bogata područja na istoku zemlje i sjeverno od Eufrata, koja su Kurdi odredili za svoj ”ratni plijen”.

Ali strah Kurda da će ih napustiti njihov novi sponzor, Washington, zapravo postaje stvarnost. Načelnik ruskog Glavnog stožera, general Valerij Gerasimov, je s načelnikom Združenog stožera američke vojske, generalom Johnom Dunfordom, 17. rujna više od sat vremena raspravljao o načinima ponovne uspostave vojne komunikacije u Siriji.

Razgovor je bio nužan zbog problema uzrokovanih u komunikaciji među sirijskim frakcijama na bojnom polju, što za SAD očito veliki problem.

Irak

No, Sirija je samo dio problema, koji je usko vezan za Irak. U međuvremenu je Turska pokrenula vojne vježbe u pokrajini Sirnak na iračkoj granici, gdje je zbog referenduma o neovisnosti kurdistanske regije, koji će se održati 25. rujna, rasporedila vojne snage. Jedina zemlja koja je službeno podržava ovaj proces u Siriji i Iraku je Izrael.

Potpredsjednik Iraka, Nouri Al-Maliqi, izjavio je da Bagdad neće tolerirati stvaranje ”drugog Izraela” u sjevernom Iraku. Izjavu je dao nakon sastanka između s američkim veleposlanikom u Iraku, Douglasom Sillimanom.

“Nećemo dopustiti stvaranje drugog Izraela u sjevernom Iraku. Referendum će imati opasne posljedice za sigurnost, suverenitet i jedinstvo Iraka. Stoga treba biti otkazan ili odgođen zbog neustavnosti”, rekao je Al-Maliqi i naveo kako će vlada i irački parlament poduzeti ”neposredne korake kako bi se spriječio ovaj opasan razvoj događaja i da će zaštititi jedinstvo, integritet i interese svih Iračana i suverenitet svoje zemlje”.

Ranije je Iran, u slučaju da proglasi neovisnost, najavio zatvaranje granice s iračkim Kurdistanom.

Irački parlament je odbacio je referendum o kurdskoj neovisnosti jer krši odredbe 50 i 109 iračkog Ustava, koji navode da zastupnici parlamenta moraju raditi na osiguranju jedinstva i suvereniteta Iraka. Parlament je pozvao iračku vladu da štiti jedinstvo zemlje i da poduzme sve potrebne mjere u tu svrhu.

U Kirkuku su kurdski predstavnici u lokalnoj vladi glasali za sudjelovanje na referendumu, dok su ga turski i arapski predstavnici u pokrajinskom vijeću bojkotirali. No, guverner Kirkuka je izjavio “kako Turkomani i Arapi koji su bojkotirali sastanak nisu predstavljali svoje narode”.

Majid Izat iz Turkomanske stranke je odgovorio “kako su oni koji su bojkotirali sastanak o podršci referendumu pravi predstavnici lokalnog stanovništva”.

”Ostali, Turkomani, Arapi ili kršćani, članovi su kurdske stranke i bili su na njihovim lokalnim izbornim listama. Oni su nametnuti od strane Kurda i slijede njihovu politiku”, rekao je Majid Izat.

Politički analitičar Aziz Umar je rekao kako je tijekom vladavine Saddama u Iraku bilo kurdskih stranaka u Bagdadu, ali “pravih kurdskih stranaka nije bilo”.

“Govorilo se da su kurdske stranke u Bagdadu bile lažne stranke režima, a sad glavne kurdske stranke čine isto. Nakon pada Ba’ath stranke u travnju 2003. godine, uspostavljene su i financirane mnoge turkomanske stranke u gradu Erbilu i takozvani spornim područjima u kojima se provodi kurdska politika”, rekao je Aziz Umar.

Irački premijer Haidar Al-Abadi je odbacio inicijativu Vijeća Kirkuka i drugih spornih područja koja nisu dio iračkog Kurdistana.

Hadi Al-Amiri, čelnik šiitske organizacije Badr, tražio je od Kurda da biraju između referendumu i Ustava, dok je Muhamad Tamim, koji predstavlja Arape u Kirkuku, izjavio ”kako pravi predstavnici Arapa u Kirkuku, koje su izabrali Arapi, odbacuju referendum”.

”Čuo sam da Kurdi koriste referendum kako bi prisilili Bagdad da prihvati njihove uvjete, osobito po pitanju financija, ali će oni morati platiti Bagdadu 28 milijardi dolara od prihoda nafte iz Kirkuka”, rekao je Muhamad Tamim.

Imad Yuqana, kršćanin Kirkuka i Muhammed Mahdi Al-Bayati, politički vođa i zapovjednik organizacije Badr , osudili su pokušaje Kurda.

”Mi ćemo odbaciti rezultate referenduma u Kirkuku i drugdje’‘, zaključili su predstavnici kršćana i šiita u tom dijelu Iraka. Provincijsko vijeće Diyale je također odbilo referendum.

Iako je Massoud Barzani, čelnik iračkih Kurda, rekao da ovaj referendum nije samo za neovisnost nacionalne države Kurda, nego za neovisnost svih etničkih skupina koje tamo žive, nitko mu ne vjeruje. Ni Turska, ni Iran, ni Arapska liga, dok ga Sjedinjene Američke Države, Europska unija i UN mole da odgodi referendum. To se neće dogoditi i uskoro će se svijet suočiti s novim velikim problemom, možda većim od terorista ”kalifata”, koji drže još nekoliko pustinjskih područja i Siriji i Iraku.