Lavrov otkrio američku ponudu da Rusija izda Kinu i zašto Moskva to neće učiniti

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je u emisiji „Velika igra“ na Prvom kanalu ruske televizije rekao je da u Moskvi vide želju Washingtona da “isele” Rusku Federaciju iz Kine, ali Moskva sigurno neće pogoršati odnose s Pekingom samo zbog toga da usreći Sjedinjene Države.

„Nećemo pogoršati naše odnose s Kinom samo zato da usrećimo Amerikance, ali ideja da svoje ciljeve trebaju postići pozitivno, razvijajući suradnju, a ne sankcijama i ultimatumima, zaslužuje barem priznanje”, rekao je Lavrov, komentirajući signale iz Washingtona o mogućem „zatopljenju odnosa s Rusijom“, ali je uvjet prekid veza Ruske Federacije s Kinom.

Ruski ministar također je rekao da je tijekom posljednjeg susreta s bivšim pomoćnikom predsjednika Sjedinjenih Država za nacionalnu sigurnost i državnim tajnikom Henryem Kissingerom američki stručnjak primijetio da bi idealna situacija za Sjedinjene Države bila “kada bi američki odnosi  s Rusijom bili bolji od odnosa Rusije i Kine”.

Čini se da je to bila mala epizoda, ali izuzetno elokventna. Analizirajmo to detaljnije.

Prvi detalj. Za važne pregovore  Washington ponovo šalje Henrya Kissingera (96), dugogodišnjeg  umirovljenika koji jedva uspijeva izdržati let do Moskve. Ali to je razumljivo, jer među aktualnom američkom elitom jednostavno nema normalnih pregovarača. Pompeo i Pence ponašaju se poput uniformiranih kauboja, koji uspijevaju izgovoriti gomilu gadnih stvari o Kini samo nekoliko dana prije ključnih trgovinskih pregovora, za SAD, za Kinu i za cijeli svijet.

Drugi detalj. Čak je i tako iskusan pregovarač zapravo prisiljen prijeći iz diplomatskih trikova na izravnu poruku: „Da, već se svađamo s Kinom i to znači da se ne možemo svađati i s vama.”

Onda dolazi medijska tirada uvjeravanja Rusa kako im Kinezi sustavno podrivaju stabilnosti i remete dugoročne ciljeve.

Odnosno, Kinezi su smanjili cijelu rusku tajgu, i to unatoč činjenici da se prema podacima Rostata tajga povećava.

Kinezi su Rusima popili cijelo Bajkalsko jezero, a Rusija svoje resurse prodaje Kini gotovo badava. O da, Kinezi već dugo naseljavaju Daleki istok. Oni bi rado pokazali fotografije milijuna njihovih migranata, ali su im uvijek kada naiđu na nekog Kineza, baterije mobitela ili fotoaparata istrošene. Isti slučaj je bio s ruskim trupama u Donbasu, kada su američki sateliti padali u „black out“ uvijek kad su se nalazili u orbiti iznad istočne Ukrajine. Onda je američki general Philip Breedlove došao na genijalnu ideju da snimi stotine ruskih tenkova i svih drugih vrsta naoružanja u vojarnama u okolici Rostova na Donu, gdje je zapovjedništvo ruske Južne vojne oblasti, kako bi te fotografije pokazao Angeli Merkel, a njemačka mu je kancelarka odgovorila da njemačke službe za te trupe znaju još od ’50-ih godina prošlog stoljeća.

Možda bi američki novinari snimili Kineze u Kini, gdje ih ima dovoljno, kako bi ih prikazali kao migrante u ruskom dalekom istoku, ali su problem vražji blogeri, koji bi našli neki detalj prema kojem bi odredili točne koordinate mjesta gdje su  snimljeni i ismijali list koji bi objavio takvu glupost. Tako da još uvijek čekamo dokaze o „invaziji Kineza“ na ruskom Dalekom istoku, iako se u međuvremenu Rusi ne bune zbog toga, čak ni u liberalnom tisku poput Vedomosti ili Nove gazete.

Da, Kinezi će potajno napasti Rusiju i 400 000 000 vojnika Narodno-oslobodilačke vojske Kine je već koncentrirano na granici. Jeste li vidjeli boju uniformi kineskih specijalnih snaga? Oni koji su uletjeli u kadar imaju plave uniforme, očito da bi se bolje kamuflirali u ruskoj tajgi. Ili su to ipak bile malobrojne jedinice kineskih graničara i carinske službe? Tko će ih znati. Ipak su to Kinezi.

Ovakva ulagivanja Moskvi izgledaju kao da su rekli: „Vi se posvađajte s Kinom, a mi ćemo se praviti da se prema vama odnosimo malo bolje, ali ćemo lagati, kao i uvijek.“ Ovakvo što se ne govori iz gluposti, već iz beznađa i kada su iscrpljena sva druga sredstva i trikovi.

Nedavno je Rusija proslavila važnu obljetnicu. Prošlo je više od godine od kada je Trump rekao: “Gledajte, od sada ja progonim Kinu u trgovinskom ratu.” Tijekom ove godine se trgovinska bilanca Sjedinjenih Država s Kinom, ali i s Europskom unijom, samo pogoršala. U Sjedinjenim Državama nije zabilježen povrat proizvodnje, a niz američkih industrija smanjuje produktivnost, od uzgoja soje do industrije uglja.

Stoga je potrebno iznijeti „prijedloge koji se ne mogu odbiti“ u stilu: „Borimo se s Kinom za dobro Amerike.“

Zašto bi Rusije trebala pristati na bilo kakav prijedlog Washingtona? Što Washington može ponuditi Rusiji?

Učinkovit ekonomski model? To već dugo vremena čak nije ni smiješno.

Možda pravni model države i sustava? Baš taj? Pa da, zar se nije lijepo dokazao kada je donji dom Kongresa samog Trumpa, svog vlastitog predsjednika, proglasio krivim bez ikakvih naznaka dokaza, a ne dokaza kao takvih, ne dozvoljavajući pozivanje svjedoka obrane i ne dozvoljavajući Trumpu da govori. Što to SAD mogu ponuditi Rusiji? Ideologiju? Ne.

Tehnologiju? Ne.

Dakle, kada ne bi bilo govora o starom Henryu Kissingeru, koji, kakav god da jest, zaslužuje trunku poštovanja, pregovarače s takvim prijedlozima koji dolaze u Moskvu bi trebalo lansirati u SAD nogom u stražnjicu, dovoljni da prelete zidine Kremlja i tresnu na Crveni trg. Zapravo, možda se ni Kissinger ne bi ljutio. Moskva bi ga mogla balzamirati i smjestiti u zasebni mauzolej u kojem bi ga mogli posjećivati obožavatelji, baš kao Lenjina. Možda bolje nego završiti ispod komada kamena na nekoj američkoj ledini? Ali ostavimo dobrog starog Henrya, neka poživi još koju godinu.

Ovdje dolazimo do trećeg značajnog trenutka. Činjenica da Lavrov otkriva sadržaj povjerljivih pregovora s američkim glasnikom, obavljenih iz zatvorenih vrata, simbolični je „udarac u vritnjak“, da se tako izrazimo, što je poznata izreka za navodni udarac u stražnjicu kojeg je u Hrvatskom saboru 1907.  banu  Khuenu Héderváryu dao pravaški zastupnik Josip Gržanić.

Ovakvo ponašanje Lavrova, koji u svojoj diplomatskoj karijeri, koju je započeo sredinom ’70-ih, to nije učinio nikad, znak je ekstremnog prezira prema ruskim „američkim partnerima“.

Iako je to za Lavrova u bilo kojim drugim okolnostima nedopustivo, uskratio je Pompeu i Penceu mogućnost da kažu Kinezima kako su “ponudili Rusima da ih izdaju Kinu, a oni to nikome nisu rekli“.

„Razumijete li sada koliki su izdajnici ti Rusi?!”; mogli bi reći Pompeo i Pence u pregovorima s Kinom i oni bi bili bi u stanju to učiniti da ali je Sergej Lavrov nije izašao pred kamere i rekao o čemu je razgovarao s Kissingerom i da je to opcija koju Rusija neće ni razmatrati, samo da Washington učini sretnim.

Ovo zaista postaje dosadno, baš kao poruka Washingtona Bagdadu: “Mi vas bombardiramo, a vi nas ne podržavate.”