Laž zapadnih liberala o nespojivosti tradicije i napretka, demokracije i hijerarhije

U ovom članku odmah u uvodu treba naglasiti sadržaj, a on ukratko glasi da sve podijele jednog društva u dva međusobno do krvi posvađana tabora koče razvoj tog društva. Jednako tako bilo kakav prosperitet je nemoguć uz apsolutnu premoć, nazvat ćemo ih tako, tradicionalista ili liberala. Uz poseban naglasak da ne govorimo o zapadnim „liberalima“ koji su sve vrijednosti izvinuli naglavce i žele stvoriti „novog čovjeka“, bez identiteta, bez etničke, vjerske pripadnosti, čak i bez spola koji je sveden na individuu u potrošačkom krdu. Pod pojmom liberal u ovom tekstu mislimo na klasične liberale i klasični liberalizam, koji nikakve veze nemaju s ovima što se danas predstavljaju liberalima, ali isključivo na Zapadu.

Budući da se planiram dotaknuti temeljnih stvari, počet ću izdaleka. Dijelom će to biti polemika s “desničarskim psihologom” Jordanom Petersonom, koji je ogorčeni protivnik političke korektnosti, pa se s njim dijelom nemoguće ne složiti. Zbog proturječja u suprotnosti , „contradictio in contrarium“, nazovimo ga tako, “dokaz iz suprotnog” će u ovom slučaju biti najjednostavniji i oblik tvrdnje da se čovjek od životinje razlikuje s time što se odlikuje smislenošću svog postojanja.

U tom kontekstu, smisao postojanja podrazumijeva prisustvo:

1. Sustava vrijednosti;
2. Ideje;
3. Postavljanja ciljeva koji se izvršavaju na temelju prve dvije točke.

Vrijednosni sustavi se gotovo uvijek grade na temelju jedne ili druge Tradicije, bilo filozofske, religijske, kulturološke i tako dalje.

Čak ni Nietzscheovski nihilist ne negira Tradiciju kao takvu, već ta negacija mora stvoriti nešto novo, pa već možemo govoriti o stvaranju nove Tradicije, novog sustava vrijednosti. Inače sve postaje besmisleno. U svom djelu „Tako je govorio Zaratustra“ Nietzsche kaže „slomimo stare ploče i napravimo nove“, prevedeno, odbacimo stare vrijednosti i ispišimo nove, dostojne natčovjeka, čovjeka koji će biti Čovjek, a ne rob pogrešnih dogmi i nakaradnih sustava vrijednosti. Revolucionaran, kao što je uvijek bio, Nietzscheov nauk je to i danas, možda čak i više nego u XX stoljeću. Ali Njemački filozof nije tema ove priče i vratimo se na potrebu odbacivanja takve vrste sukoba koji ne dozvoljava bilo kakav napredak.

Stoga su i marksisti, čija se filozofska tradicija nije ograničila samo na XIX stoljeće, već sežu u dubinu epoha, do Spinoze, Bruna, Galilea, Kopernika, Newtona, Thomasa Morea i dalje, odavno postali tradicionalisti. Te i takve marksiste, koji odbacuju američki “demokratski socijalizam“ i lijevi liberalizam, kako su autora ovog teksta nazvala „gospoda drugovi“ iz Radničke fronte, naziva se lijevim konzervativcima. Ako je to tako, izraz lijevi konzervativac, iako nekome zvuči čudno, proturječan sam sebi, uopće nije pogrdan.

Međutim, kao što gospodin Peterson s pravom primjećuje, svako zdravo društvo trebalo bi se sastojati od ravnoteže „konzervativaca“ i „liberala“, čuvara tradicije i progresivaca, stabilnosti i razvoja. S apsolutnom dominacijom  konzervativaca društvo stagnira i zamrzava se u vremenu. S apsolutnom dominacijom liberala, ako to znači vladavina “progresivnih zaklada“ i teror nevladinih udruga, društvo se često raspada. Primjera je bezbroj i nema ih smisla nabrajati, jer se lako prepoznaju po ključnoj ulozi poznatih nevladinih organizacija u transformaciji nekog društva i njihovom utjecaju na državne institucije.

Ravnoteža između želje za očuvanjem postojećeg i svijest o potrebi za promjenom se bez sumnje može nazvati zdravim razumom.

U europskom narativu bi rekli da je to ravnoteža između reda i kaosa. Apsolutni red je tiha smrt univerzuma, a apsolutni kaos je propast svih, bez ikakve šanse da se spasi samoga sebe. Dakle, ni jedno ni drugo ne mogu biti jamstvo života i napretka.

Ali krenimo dalje, jer smo došli do postavljanja cilja, a on može biti:

• osobni i javni;
• taktički i strateški;
• kratkoročni i dugoročni.

Ovdje po prvi put treba dovesti u pitanje teze gospodina Petersona. Psiholog Jordan Peterson točno tvrdi da su „društveno“ ili zajednica duboko ugrađeni u samu ljudsku prirodu. I tu nema nikakve sumnje.

Svaki pojedinac, izvučen iz društva, ostaje bez komunikacije i kontakta s drugim ljudima, kao u slučaju brodoloma na pustom otoku. Takav pojedinac, koji  za neko vrijeme prestane čitati, pisati i govoriti, gubi navike i zapravo gubi svoju osobnost. Njegovo “ja” nestaje. Mnogi psiholozi tvrde da “ego” postoji samo za interakciju s drugim ljudima u društvu, a znanost je već dokazala da je potreban tako moćan mozak da osoba pamti i obrađuje velik broj društvenih interakcija.

Tako sa sigurnošću možemo reći da je za bilo koju osobu nemoguće živjeti izvan društva, jer se u tim okolnostima samouništava kao osoba, budući da je nepotrebna. I ovdje nihilist Nietzsche kaže da asketski život u špilji, bez kontakta s drugima, može biti „smislen“ samo za svece ili luđake.

Ali tada gospodin Peterson, uz dužno poštovanje, počinje pisati gluposti. Navodi da “lepršava priroda ljudi rađa agresiju prema strancima”, a navodno je jedini način da se to izbjegne njegovanje individualizma, iako u stilu Rousseaua i njegovim “poštovanjem osobnih granica drugoga, što je nužno za “individualni suverenitet”.

Naravno, moraju se poštivati osobne granice drugog, ali točno do trenutka kada njegovi osobni interesi ne ugrožavaju dobrobit društva u cjelini. Na tome se upravo temelje kazneni zakon, etika i moral. I ovdje je već lako shvatiti da gospodin Peterson griješi u smislu kada olako pomjera granice „poštovanja osobnih granica drugoga“.

Štoviše, bilo kakav pokušaj da se društvo izgradi na primatu osobnog nad društvenim je unaprijed osuđen na propast. Barem u povijesti nije bilo uspješnih primjera.

Naravno, to ne znači da se svi moramo utopiti u „blatu kolektivnog“, što je opet druga krajnost. Ključ uspjeha nekog društva je naći ravnotežu između tradicionalizma i klasičnog liberalizma.

Sociolozi, etičari i socijalni psiholozi dugo su na temelju znanstvenog pristupa formulirali četverostupni sustav altruističkih prioriteta: obitelj je važnija od pojedinca, rod je važniji od obitelji, narod je važniji od roda, a opstanak čovječanstva u cjelini važniji je od sudbine pojedinog naroda. I ovdje moramo pojasniti da „rod“ nije ono što raznorazne udruge zovu „rodom“, već širi oblik obiteljske zajednice povezan rodbinskim vezama. Tako da možemo reći da nam ideologija koja stvara „novog čovjeka“ polako krade i izvorno značenje nekih riječi, a mislioci dobro znaju koliko su važne riječi i pojmovi u pokušaju tumačenja tko smo, što smo, odakle dolazimo i kamo idemo.

Vraćajući se na „lepršava prirodu ljudi koja rađa agresiju prema strancima”, treba reći kako agresiju prema strancima nadvladava svijest o jedinstvu ljudskog roda. Štoviše, raznolikost ljudi – rasna, etnička, religijska, kulturna i svaka  druga – predstavlja prednost, jer povećava šanse za preživljavanje u slučaju raznih katastrofa. Kako Kinezi kažu: “Neka cvjeta tisuće cvjetova.”

A ovdje, vraćajući se na Marxa, „lijevi konzervativci“ će podsjetiti „progresivne demokratske socijaliste“ da nigdje ne piše „proleteri svih zemalja izmiješajte se“, već „ujedinite se“, a to je nešto sasvim drugo, što ne treba posebno objašnjavati.

Gospodin Peterson bi trebao znati, a to čak spominje u svojim govorima i predavanjima, da u ljudskoj populaciji normalna raspodjela djeluje na gotovo svaki parametar. Mehanizmi evolucije i prilagodbe ne djeluju na pojedinačnoj razini, djeluju samo u velikom broju.

I da, muškarci i žene su različiti, kao što su različite i njihove biološke i društvene uloge. A oni koji pokušavaju narušiti prirodni poredak toga i suprotstavljaju se evolucijskim načelima društva, na kraju se miješaju u opstanak i razvoj samog čovječanstva.

Kad to razjasnimo, vratit ćemo se na problem “neprijateljstva plemena”. Taj problem je lako rješiv, čistom logikom, ali ne fragmentacijom ljudi na “individualiste”, nego ujedinjavanjem svih ljudi u “jedno pleme“.

Jedinstvo ljudskog roda prirodno je, na primjer, za Ruse. Vi možete biti Rusi bilo kojeg podrijetla i vjere, ako se pridržavate vrijednosti i pravila društva. Prema ovom principu u zemlji koegzistira stotinu nacija i etničkih skupina, a potencijalno ih može biti i više.

Ali, naravno, takvo je mišljenje slabo poznato i nerazumljivo na Zapadu, posebno Britancima, koji su stoljećima svijet doživljavali kao “mi smo na otoku, a oni su u inozemstvu” i “oni” su uvijek bili stranci, urođenici i pogani koji se mogu pljačkati i uništiti.

Ali i ovdje treba napraviti odmak od negiranja etnosa, jer multikulturalizam prestaje djelovati kada postoji agresivna manjina koja odbija živjeti prema općim pravilima, manjina koja se odbija asimilirati i prilagoditi. Na primjer, to je primjer kada dio migranata iz Magreba i Bliskog istoka vode parazitski način života, odbijajući se uključiti u bilo kakav društveno koristan rad, da bi na kraju smisao svog postojanja pronašli u radikalnom islamu.

U takvim slučajevima, naravno, toleranciju treba isključiti i zaštititi društvo, ali jasno razdvajajući one koji su spremni živjeti po njegovim pravilima i koji se ponašaju kao neprijateljski virus koji prijeti društvenom tkivu. Ovdje ne treba ništa posebno, samo treba provoditi zakone i nitko ne smije biti izuzet zbog „pozitivne diskriminacije“, ili još gore, zbog političke korektnosti.

Ako živite po principu “živite i pustite druge da žive” poštujući pravila, tada ste dobrodošli cijelom čovječanstvu.

No, vratimo se postavljanju cilja.

Kao što smo već naveli, ciljevi mogu biti različiit. A ako su vaši ciljevi individualni, taktički i kratkoročni, onda ih slobodno možete sami riješiti u okviru uvjetno reženo liberalne paradigme.

Ako su vaši ciljevi globalni, strateški i dugoročniji, a njihovo provođenje može zahtijevati i dulje razdoblje od trajanja vašeg života, tada ne možete bez društva. To se zove „Long Will“. Objasnit ću primjerom. Akose netko buni protiv sustava obrazovanja, ali onog kakvog smo poznavali prije progora neoliberalima, “to je prisila djece koju se lišava izbora”.

Ali sva su djeca gotovo prisiljena ići u vrtić, a onda su prisiljena ići u školu. Tada su neki prisiljeni ići na sveučilišta. Tada su prisiljeni ići na posao. Oni se “prisiljavaju” da osnuju obitelj, rađaju i odgajaju djecu, vode odgovoran način života i da odrasti ne u biološkom, već u osobnom smislu. Ovo je životni ciklus.

Dakle trebali bi djecu ostaviti na miru, da se igraju u pijesku do starosti i tako ćemo svi nestati.

U stvarnosti dobivate djecu i odgajate ih tako da nastavljaju živjeti u vašim vrijednostima i nadograđivati ih. Tako se rađaju tradicije, kulture i civilizacije.

Ako ste sigurni u ispravnost svog puta, onda možete čak biti „mali misionari“ i na svom putu regrutirati sve one koje smatrate prikladnima. Ili ćete si dopustiti da lepršate u individualizmu, a tu djecu neka odgaja netko drugi. Neka ih i odgaja, ali kako treba, a ne da podignu „janjičare“, vjerne sluge tuđinske sile.

Dijete odgajaju obitelj i škola, a ne ulica i nevladine udruge sa svojim „predmetima“ koji veze nemaju s onim što bi djeca trebala učiti u osnovnoj školi.

Vi Ili postajete roditelj ili vaš rod nestaje Ili ćete u nekom trenutku postati glasnik i učitelj, barem za svoju djecu, ili će vaša tradicija umrijeti s vama.

I ovdje opet dolazimo do općih zaključaka s gospodinom Petersonom. Ako imate vrijednosti koje želite zaštititi i promicati, ako imate dugoročne strateške ciljeve, jednostavno neminovno trebate stvoriti organizaciju, bila to stranka, pokret, red ili nešto slično. Čovjek nije apolitično biće, a koliko god neki mislili da jesu, ako se oni ne bave politikom, politika se bavi njima.

A ako u organizaciji postoji najmanje desetak ljudi, morate imati hijerarhiju, jer su hijerarhijske strukture mnogo učinkovitije, a da nije tako, ne bi je bilo ni u vojskama. To je tako jer su svi ljudi različiti.

Ljudi se razlikuju po inteligenciji, razini znanja, kompetencijama, pa čak i razini motivacije i temperamentu. Mnogi nisu prilagođeni za donošenje odluka kojima se upravlja tuđim životima. Neki to ne žele činiti ili ih jednostavno ne zanima. Ali neki idealisti ih gotovo silom pokušavaju natjerati u razna „vijeća“.

Postoje i ljudi posvećeni svojoj stvari koji desetljećima rade na njoj, a postoje i ljudi koji neće potrošiti 15 minuta svog vremena na osnovno upoznavanje s istom tom temom.

Što je onda, dovraga, ta “demokracija”? Kako ćete je provesti u praksi? U vojsci postoje časnici i generali, u građevinarstvu postoje predradnici i arhitekti, u programiranju postoje “seniori” i “novaci”, čak i u novinarstvu postoje novinari i urednici i gotovo sve sfere ljudske aktivnosti prožimaju hijerarhijske strukture.

Nemoguće je da svi znaju sve. Nemoguće je i nepotrebno da svaki radnik na gradilištu posjeduje sva građevinska znanja, uključujući arhitekturu. To je suvišno i nepraktično.

I odjednom neki opskurni „neautoritarni ljevičari“ ili, neka mi oproste Kropotkin i Malatesta, „desničarski anarho-liberali“ gmižu i kažu „mi smo protiv hijerarhije, mi smo za horizontalne mreže“. Ovdje se radikali obje ideološke orijentacije stapaju u svom idiotizmu.

Postoje li primjeri uspješnih „horizontalnih mreža“? Ili još gore, postoje primjeri uspješnih velikih horizontalnih mreža? Ne? Pa od čega ste svi oboljeli?! Usput, to bi bile bajke o „direktnoj demokraciji“, ali onakvom kako je vidi spomenuta bulumenta.

Već godinama tražite „demokraciju“, a koliki ste postotak ovih godina proveli svladavajući teorijske temelje i praktične principe javne uprave? Najvjerojatnije nitko niti jednog sata.

Stvar je jednostavna. Ako osoba nije studirala za pilota, tada mu se ne smije dopustiti da upravlja zrakoplovom.

Koliko je onih koji vrište o korupciji doista pokušalo ići na studij za posebnog istražitelja ili tužiteljstva? Govorim li nešto nelogično ili neprirodno?

Dakle, ne morate pokušati izmišljati  četvrtastim kotač, jer on nikada neće voziti. Dakle, hijerarhija  je nužna za funkcioniranje i opstanak društva. Ali uz jedan ključan uvjet. Hijerarhije moraju biti dinamične, bez povezivanja upravljačkih elita unutar sebe, te da društvena dizala rade u oba smjera, prema gore i dolje.

Vođe su u ljudskim zajednicama postojale još od paleolitika. Prisutne su u pisanoj povijesti za cijelo vrijeme njezina trajanja i nema razloga vjerovati da će u nekoj predvidivoj budućnosti nestati.

Stoga jedina realna i održiva varijanta može biti samo “autoritarna”. Jer nešto „neautoritarno“ nikada ništa neće postići  i cjelokupna praksa zadnjih nekoliko stoljeća to potvrđuje.

Ljevičari posebno se ne smiju boriti protiv postojanja hijerarhije, jer su one prirodne i učinkovite, ali se moraju boriti protiv izoliranosti i inertnosti tih hijerarhija. Moraju se boriti za najvrjedniju hijerarhiju, za kineski princip meritokracije, ili napredovanja po zaslugama.

Usput, jedna od tragičnih grešaka Sovjetskog Saveza bila je ta što je došlo do sakralizacije titule “generalnog sekretara”. Ironično, ali se SSSR ironično pokazao nedovoljno „autoritarnim“. Umjesto naglašavanja karakteristika vođe, naglasak je stavljen na titulu vođe. I tako je “glavni sekretar” postao analogija “nepogrešivog” pape. Tko god bi zauzeo to mjesto, kao Hruščov ili Gorbačov, većina nikada nije dovodila u pitanje njegove odluke, što se na kraju pokazalo fatalnim.

Zadaća adekvatne ljevice i adekvatne desnice jest stvoriti sustav društvenih odnosa koji se temelji na konkurentnosti i meritokraciji, svaki prema svojim sposobnostima, ali i zaslugama.

Ukratko, to se može formulirati kao  „imenovanje za svako vodeće mjesto najprikladnijeg i najkorisnijeg kandidata kako bi se postigao maksimalan rezultat u ime općeg dobra“. Koje je „boje“ kandidat? Odgovor je kao o crnoj i bijeloj mački i da nije važno koje je boje, sve dok lovi miševe.

Istina je i da što složenije zadaće vođa obavlja, što je ima veću odgovornost i stresova u radu, treba imati veću naknadu, jer ako se to ne učini, to će stvoriti i potaknuti korupciju.

Ukratko, ako želite obraniti i promicati svoje vrijednosti, realizirati svoje ideje, ne biste trebali govoriti o apstraktnom “stvaralaštvu masa”, jer su neorganizirane mase uvijek lišene subjektivnosti, nego stvarati organizacije i u njima graditi hijerarhije vlasti, propovijedati ideje, utjelovljavati ih u obliku projekata i te projekte realizirati kao rezultat kolektivne aktivnosti.

Hijerarhije nisu horor priče. Hijerarhije su alat za upravljanje, poput države u cjelini, najučinkovitiji, ali alat koji bi trebao služiti ljudima.