Lažne koncesije Trumpu – Kina će 2050. nadjačati SAD u svakom smislu

Tijekom nedavnog kongresa Komunističke partije Kine su brojni stručnjaci naglasak dali na dio zaključka u kojem zemlja želi postati vojna velesila u svakom smislu, što je neke potaknulo na zaključak da će Kina zamijeniti SAD i postati novi svjetski hegemon. Međutim, takvi zaključci su posljedica površnog tumačenja zaključaka kongresa ili namjerno širenje dezinformacija s ciljem izazivanja straha u svijetu.

Kineski komunisti su na nedavnom kongresu definirali faze puta “velikog oživljavanja kineske nacije”. Određena su dva vremenska okvira, od 2017. do 2035. i od 2035. do 2050.

Do 2035. godine se mora završiti “socijalistička modernizacija”, a do 2050. se Kina mora preobraziti u “bogatu, moćnu, skladnu i civiliziranu socijalističku državu”. Drugim riječima, ne samo Sjedinjene Američke Države, već i Narodna Republika Kina žele postati “opet sjajne zemlje”, kako kaže Donald Trump.

Kineska civilizacija je stara nekoliko tisuća godina i nadživjela je brojne druge civilizacije i carstva. Nevolje Kine su trajale oko 100 godina, od sredine 19. stoljeća, kada je Zapad iskoristio unutarnje krize, dodatno ih pogoršao i izazvao nove, da bi na kraju ovu veliku zemlju pretvorio u svoju polukoloniju. Nakon oslobođenja i revolucije u 20. stoljeću, Kina je još uvijek bila zaostala zemlja, ali se polako počela oporavljati. Sredinom ’60-ih godina prošlog stoljeća je ponovno pala u krizu, najviše zbog takozvane “Kulturne revolucije”, ali je od kasnih ’70-ih izašla na put održivog rasta.

Stoljeće kineskih teškoća je prošlo i proteklih 40 godina se kao prirodna stvar promatra kineski povratak na mjesto u svijetu koje ovoj zemlji i pripada. Tko ima najveće stanovništvo i najbrže rastuće gospodarstvo, logično je da ima i najambicioznije planove.

No, neki su strahovi posve neopravdani.  Kina nikada neće zamijeniti SAD kao svjetski hegemon, jer se pridržava teorije prema kojoj bi sve zemlje svijeta trebale biti različite. Kinezi sebe znaju smatrati i boljima od drugih, ali je to u njih razlog da ne izvoze svoje vrijednosti, kako to čini zapadni svijet. Ali glavni razlog je pragmatizam. Kineska vanjska politika vrlo je vrlo oprezna, posebno oko uplitanja u unutarnje poslove drugih zemalja, jer je Kina, baš kao i Rusija,  okružena američkim vojnim bazama.

Do 2035. Kinezi namjeravaju modernizirati vojsku, pri čemu naglasak daju na moderne tehnologije. U drugoj fazi, do sredine stoljeća, kineske oružane snage moraju biti ocijenjene kao “vojska napredne svjetske razine”. Prema novom planu se neće modernizirati samo kopnene snage, nego i ratno zrakoplovstvo, mornarica i snage strateškog nuklearnog odvraćanja.

Do 2050. Kina namjerava stvoriti tehnički najjaču vojsku na svijetu. Mornarica bi trebala imati više od desetak nosača zrakoplova, a zrakoplovne snage bi trebale biti najbrojnije u svijetu.

Vojna modernizacija je znak zaštite državnih interesa i postupno protjerivanje Sjedinjenih Američkih Država iz područja kineskog kulturnog i ekonomskog utjecaja.

Već svjedočimo konkurenciji između Sjedinjenih Američkih Država i Kine za stvarni utjecaj u euroazijskom prostoru, koje ponekad prerasta u napetosti i incidente na rubu sukoba.

Malo je vjerojatno da će američko vodstvo mirno promatrati kako njihov glavni gospodarski partner jača u vojnom smislu.

Situacija otprilike podsjeća na početak 20. stoljeća, kada su Nijemci počeli graditi veliku pomorsku flotu, ali nisu stigli ostvariti planove. Britansko carstvo je prepoznalo opasnost gotovo sigurnog gubitka monopola u pomorskom tranzitu i pokrenulo rat protiv Njemačke.

Naravno, za Kinu je rat uvijek posljednje sredstvo, a Washington ga ne smije pokrenuti iz razloga što američka i kineska gospodarstva funkcioniraju kao sijamski blizanci. Međutim, ova suradnja neće trajati zauvijek. Svaka se strana priprema na svoj način i od obje se očekuje intenziviranje napora, jedne da očuva status svjetskog hegemona, a druge da ostvari zacrtane ciljeve.

Umjesto američkog prodora u Aziju, kineski prodor u SAD

Kina trenutno može učinkovito braniti svoje interese, a 2050. će biti u stanju izbaciti SAD iz azijsko-pacifičke regije, čak i u vojnom smislu. Prije svega, kinesko vodstvo ne razmišlja kratkoročno i za konačnu pobjedu je u trenutnim okolnostima spremno na ustupke, ali samo one koji ne ugrožavaju dugoročni plan i nacionalne interese.

Nedavno, tijekom posjete američkog predsjednika Donalda Trumpa Kini, svi svjetski mediji su pisali o velikom poslu od 250 milijardi dolara kojeg su sklopile dvije zemlje. Dio komentatora je u tome vidio scenarij iz ’70-ih, kada su se Kina i SAD zbližili na štetu Sovjetskog Saveza. Međutim, ako se bolje prouče potpisano ugovori, vidjet ćemo da se Kina još više probila na američko tržište, koje Donald Trump uporno i pod svaku cijenu želi zaštiti.

Nakon pomnijeg proučavanja što je zapravo dogovoreno, jasno se vidi da ni Trump i američko vodstvo nisu dorasli kineskom vrhu.

U kontekstu summita skupine APEC i državnog posjeta Donalda Trumpa Kini, pojavljuju se obrisi njegove strategije u azijskom smjeru. Već prvog dana posjeta Kini su potpisani komercijalni sporazumi u iznosu od 250 milijardi dolara, ali sve ove milijarde plaća kineska strana. Osim toga, Peking je navodno otvorio vrata kineskog energetskog tržišta za američki LNG, najavljujući financiranje velikog plinskog projekta na Aljasci.

U Kini američke energetske tvrtke mogu dobiti ono što ne mogu u Europi, ali je Trumpu, kako bi se mogao pohvaliti punim uspjehom azijske turneje, trebao napredak o sjevernokorejskom pitanju, ali će američki predsjednik za to morati pridobiti ne samo kineski, nego i ruski vrh.

Na prvi pogled, azijski uspjeh nove američke administracije je više nego očigledan. Ali postoji razlog za vjerovati da je Trump na kraju bio žrtva kineskih diplomata i ne može se pohvaliti nikakvim trijumfom.

U Kini je Trump trebao postići uspjeh na nekoliko područja. Prvo,  trebao je ispuniti glavno predizborno obećanje koje nije dao samo američkom narodu, nego i svojim sponzorima i pristašama iz američke poslovne elite, koji očekuju da Bijela kuća uskladi trgovinsku bilancu s Kinom.  Ukratko, trump je morao sklopiti ugovore prema kojima bi Kina manje zarađivala u Sjedinjenim Državama, a SAD bi trebale zarađivati više na kineskom tržištu.

Nije teško primijetiti da je ovaj plan suprotan ekonomskoj politici kineskog vodstva, koje je naredilo da kineske tvrtke zarađuju više i na vanjskom i na domaćem tržištu.

Drugo, američki predsjednik je morao pokazati da je sposoban brzo rješavati složene geopolitičke probleme. Sirijska kriza gotovo je gotova, a Rusija je, uz malo poštovanja prema Washingtonu, dopustila Trumpu da se pohvali kako je pridonio porazu terorista, što je izazvalo snažnu kritiku američkog vodstva od strane američkih jastrebova kao što je John McCain i njemu sličnih.

Ispada da je kao test vanjske politike Trumpu ostao samo sjevernokorejski problem, a on cijelu situaciju uglavnom komplicira i raspiruje krizu iz koje nema jednostavnog izlaska.

Vijest da je američki predsjednik učinio “kinesko čudo”, kako su to prenijele razne agencije, izazvala je užitak u Sjedinjenim Državama. Američki novinari su navedeni paket sporazuma nazvali “čudom od 250 milijardi dolara”, kojeg je Trump potpisao već prvog dana posjeta, unatoč činjenici da nitko nije očekivao tako veliki “poklon” od kineskih vlasti.

Ali nitko se nije potrudio da navede kako tijek novca najvećim dijelom ide iz Kine prema Sjedinjenim Državama. Ovakva površna interpretacija daje Washingtonu priliku da se pohvali poslovnim uspjehom američkog predsjednika i dobivanjem značajnih ustupaka od Pekinga.

Najveći uspjeh Trumpa bi se mogao smatrati najveći energetski sporazum iz “kineskog paketa”, koji se odnosi na kineske investicije u eksploataciji prirodnog plina u Aljasci i kasniji izvoz ukapljenog plina u Kinu.

Iznos ulaganja je 43 milijarde dolara, a maksimalni iznos proizvodnje LNG-a u okviru projekta iznosi 20 milijuna tona godišnje. Za usporedbu, kapacitet ruskog projekta Yamal LNG, u kojeg se ulaže i kineski novac, iznosi 16,5 milijuna tona godišnje. Nije iznenađujuće da su u ovom sporazumu mnogi mediji vidjeli alternativu plinovodu “Moć Sibira”, kao i dokaze da je Trump na kineskom tržištu nadoknadio poteškoće koje američki LNG izvoznici imaju na tržištu EU.

Oduševljenje dostignućima američkog predsjednika je trajalo oko 12 sati i počelo je drastično nestajati odmah nakon što su dužnosnici, diplomati i poduzetnici u medijima vidjeli tekst sporazuma. Zapravo se ispostavilo da je Xi Jinping Trumpu kineske interese upakovao u omotnicu s briljantnim medijskim napisima.

Kao što je izvijestio Bloomberg, pozivajući se na priopćenje kineske tvrtke Sinopec, kineska strana je samo “zainteresirana za mogućnost” kupnju LNG-a iz Aljaske. Reuters obavještava da će konačna odluka o ulaganjima i kupnji biti donesena u četvrtom tromjesečju 2019. godine.

“Čak i u najpoželjnijem scenariju, samo dio plina će kupiti kineska strana, jer Sinopec može pronaći jeftiniji LNG iz drugih izvora”, ističe analitičarka Kerry Anne Shanks iz tvrtke Wood Mackenzie.

Prema Državnoj komisiji za razvoj i reforme, maksimalna moguća količina kineskog uvoza LNG-a do 2025. godine će iznositi 100 milijuna tona, što znači da će, čak i uz najbolje mogućnosti nabave na Aljasci, najveći udio na tržištu ovog projekta biti do 20 posto ukupnog uvoza LNG-a, što je znatno manje u odnosu na plin kojeg Kina uvozi plinovodima.

Ako Trump nešto i htio dokazati ovim “cjenjkanjem stoljeća”, to samo jaka želja i vrlo značajan novac, ali s posljedicom da će Kina s većom lakoćom doći do američkog plina na Aljasci. To se teško može smatrati trijumfom, iako su naslovi koji se pojavili neposredno nakon potpisivanja preliminarnog sporazuma stvarno izgledali “prijeteći”.

Veličina i važnost “Trumpovog čuda” pokazali su se uvelike pretjeranima, da je Bloomberg nekoliko dana poslije objavio analizu naslova “Trofej Trumpa od 250 milijardi dolara je gotovo besmislen”, čime aludira na činjenicu da su Kinezi naprosto iskoristili ljubav američkog predsjednika za svjetlima reflektora, ali je na kraju sve bio prazan PR.

“Ovo su klasične kineske akcije, kakve Peking čini već tisuću godina”, rekao je bivši američki veleposlanik u Pekingu, Max Baucus.

Na kraju se iluzija “velikog kineskog uspjeha američkog predsjednika” rastvara pred našim očima. To znači da Trumpu sada treba simboličan uspjeh oko problema Sjeverne Koreje. Pitanje je što je Trump spreman ponuditi Vladimiru Putinu i Xi Jinpingu u zamjenu za njihovu prijeko potrebnu pomoć.

Sjevernokorejski nuklearni program je ozbiljan je problem i njega nije moguće riješiti PR trikovima. Međutim, Trump ima vrlo malo izgleda za uspjeh u tom smjeru, što pokazuje i summit skupine APEC, nakon kojeg su Rusija i SAD na kraju potpisali zajedničku deklaraciju o Siriji u kojoj se ne navodi ništa posebno, ali o Sjevernoj Koreji nije bilo govora. Kina se oko ovog pitanja nije htjela pretjerano ni isticati.

No, kako su američki dužnosnici otkazali izravni susret Trumpa s Putinom na marginama APEC-a, američki predsjednik će morati pričekati novu priliku i Rusiji ponuditi neke ozbiljne i stvarne ustupke. Trenutno oni nisu vidljivi.

Kina čini ono što je odlučila. Dan po dan, mjesec po mjesec, godinu za godinom ostvaruje ciljeve iz plana određenog u dva vremenska okvira, od 2017. do 2035. i od 2035. do 2050. Ima i onih koji sumnjaju u uspješan ishod kineskog projekta, ali je puno više onih koji ne sumnjaju u uspjeh azijskog diva.