Liberalizam je na umoru – Hoće li i koga sa sobom povući u smrt?

Putinove riječi o „kraju liberalizma“ prošlog  tjedna predvidljivo su izazvale lavinu odgovora, iako je to tek mali dio opširnog intervjua u kojem se dotaknuo svih gorućih pitanja današnjice. Govornici “slobodnog svijeta”, kako se Zapad zove od vremena Hladnog rata, napali su Putina optužbama u kojima brane svijetlu budućnost liberalizma i Zapada, a mislioci svih pravaca su počeli raspravljati o “ideologiji slobode” i kompatibilnosti ili nespojivosti te ideologije s ruskom stvarnošću, koja na izborima takoreći plebiscitarno odbacuje ovaj poredak.

I opet su Rusi postali žrtve „izopačenosti“, iako neki to nazivaju pukom terminologijom i pozivaju da se ne daje pretjerana sklonost doslovnom značenju određenih političkih pojmova. Kad bi bilo tako, ovim se pristupom ništa se ne može prigovoriti pojmu “fašizam”, jer bi to bila „obična  politička filozofija talijanskog korporativizma“ koja je ime dobila od riječi „fascio“, što se može prevesti kao “snop“ ili „unija” i “jedinstvo”, pa ga ne smijemo tek tako jednostavno brkati s “nacizmom”. No, po toj logici, što je loše u pojmu “nacionalnog socijalizma”, kako zajedno tako i odvojeno – “nacionalizam” i “socijalizam”? Imamo običnu ideologiju nacionalne države koja štiti prava radnika. Isto tako, čak ni su u svastici nema ničega spornog, jer je to drevni indijski simbol sunca i „potpuno je neshvatljivo“ zašto bi njen crtež na zidovima kuća natjerao nekoga da o tome piše članke.

Tako nije jasno ni što ima loše u “liberalizmu”. Osim toga, donedavno su Putina nazivali “glavnim liberalom” u Rusiji, a mnogi “vjernici” su optuživali “liberale” da iskrivljuju temelje liberalizma i da ih, za razliku od “pravih liberala”, treba zvati posebnim, uključujući uvredljivim imenima kao što su ultraliberali, neoliberali, libertarijanci, itd.

Uzurpacija slobode

Zapravo, pojam “liberalizma”, kao i mnogi drugi politički pojmovi koji su odigrali važnu ulogu u povijesti čovječanstva, obrastao je i postao neprepoznatljiv u svojim raznim konotacijama tijekom svoje više od dvjesto godina povijesti i nadmašio je svoja izvorna značenja.

Danas je zaista besmisleno raspravljati o pravom značenju pojmova “fašizma” i “nacionalnog socijalizma”, jer su oni su zauvijek otrovani smrtnim otrovom stvarnih događaja koji su se pod tim imenom odvijali. Ne možete danas nikome objašnjavati da ste nacrtali svastiku na zidu zbog estetskih razloga i zbog ljubavi prema drevnoj Indiji. U to ne bi povjerovali ni obični prolaznici.

Isto je s “liberalizmom”, koji je u posljednjim godinama toliko toga akumuliralo da ga sve preostale ispolirane političke predodžbe ne mogu rehabilitirati. Čak se ni klasične liberale više ne može zvati  “liberalima”, jer bi se mogli uvrijediti.

Liberalizam se u početku suprotstavio konzervativizmu, na primjer u nekim zemljama Latinske Amerike, posebno u Urugvaju, gdje je nekoliko zemalja sudjelovalo u formalno građanskom ratu između velikih stranaka, Colorada ili crvenih i liberala protiv i Blanca konzervativca trajao je sve do sredine 20. stoljeća. Tradicije, uključujući vjerske, branile su interese velikih zemljoposjednika i autoritarnu moć konzervativaca. Pojednostavljeno, liberali su zagovarali osobne slobode i privatno vlasništvo, antiklerikalizam i promicanje poduzetništva.

U 20. stoljeću, osobito nakon Drugog svjetskog rata, liberalizam se na Zapadu i svijetu počeo shvaćati kao alternativa totalitarizmu, kako patnji čovječanstva prema povijesnim izazovima koje je s jedne strane stavio nacizam i “realnom socijalizmu” s druge. Sprečavanje uspostave totalitarne vlasti, zagovarajući apsolutnu slobodu ne samo djelovanja, nego i izjava i misli čovjeka je postao borbeni slogan liberalizma.

S vremenom je nastao kult zaštite manjina od bezakonja i okrutne samovolje agresivne većine i od bilo kakvih pravnih i praktičnih ograničenja na nacionalnoj, društvenoj, imovinskoj, seksualnoj i drugim osnovama. Individualne slobode, a prije svega sloboda govora i izražavanja, nedopustivost kontrole nad pojedincem, kult općeg prava i posebice pretpostavka nevinosti su postali nedodirljivi.

Bilo je i nepodudarnosti. Naime, britanski konzervativci su prihvatili ideologiju ekstremnog ekonomskog liberalizma, a demokrate u Sjedinjenim Državama, koji su smatraju liberalima, bile su manje liberalne nego republikanci, posebno u pogledu privatnog vlasništva, poreza i uloge države u gospodarstvu. Komunisti su, slijedeći tradiciju svojih revolucionarnih prethodnika, “liberalizam” vidjelo kao sinonimom za slabost, popustljivost i neodlučnost.

Treba reći da su na Zapadu do druge polovice 20. stoljeća glavni liberalni problemi uglavnom riješeni, kako u SAD-u nakon velikih liberalnih reformi Lyndona Johnsona, tako i u ostatku takozvanog “civiliziranog svijeta”. Okončala se legalna rasna diskriminacija, od 1994. i u Južnoj Africi, rasizam u obliku nacizma bio je zabranjen, a negiranje nacističkih zločina u mnogim zemljama postalo je kazneno djelo.

Izbila je i “Seksualna revolucija”. Patrijarhalna ograničenja su izgubila snagu i moć utjecaja na nošenje zakona, a u velikoj mjeri je potkopana i moralna dominacija patrijarhata, koji je tumačen  kao obično licemjerje. Kult Prvog amandmana Ustava SAD-a, osobito u smislu slobode govora i tiska, stekao je sveti karakter. Ako nisu počinjena posebna kaznena djela, Vrhovni sud je više puta donosio odluke kojima je dopustio objavljivanje bilo kakvih mišljenja, čak i ako su propagirala mržnju. Umjetnost, uključujući i kinematografiju koja je postala najvažnija od svih, u potpunosti se riješila ugnjetavanja cenzure.

Međutim, na prijelazu milenija liberalizam je pogođen tumorom raka političke korektnosti. U početku se tražilo da se crnci zovu Afroamerikancima, seksualno devijantne osobe su sada pripadnici LGBTQUI+ „manjine“, domaće životinje su naši životinjski prijatelji, a idioti su „alternativno nadareni“.

Javnost je ironično, ali dobronamjerno, na kraju opažala da je zbog priznanja različitosti i jednakosti manjina čovječanstvo u stoljećima prolilo more krvi, a za jednakost potoke suza, stoga se sama po sebi liberalizacija civilizacije činila apsolutnom dobrom.

Ali vrlo brzo su se karte političke korektnosti počele pogrešno dijeliti, a borba za prava manjina se pretvorila u rat protiv prava većine, štoviše, u rat do uništenja. Usput, sve je počelo s općim konsenzusom da je kriminalizacija poricanja nacističkih zločina opravdana, jer su ti zločini odnijeli milijune žrtava, ali je vrlo brzo doživjela neočekivanu ekspanziju u kojoj su se homofobija i seksizam nekako izjednačili s holokaustom.

Sloboda kao ropstvo

Danas je „pobjednički“ globalni liberalizam pokazao puno utjelovljenje tmurnih predviđanja Georgea Orwella, koji je svoj roman “1984” pogrešno smatrao parodijom sovjetskog totalitarnog režima. Zapravo, instinkt pisca se pokazao jačim od njegovih predrasuda. Orwell u romanu nije opisao toliko svoj moderni staljinistički SSSR, već Ingsoc, “engleski socijalizam” 21. stoljeća. Podsjetimo, najstrašniji zločin u Orwellovom svijetu je smatran misaonim kriminalom ili prijestupom, odnosno svako odstupanje od skupa pojmova dopuštenih za razmišljanje, a oni su bilo strogo ograničeni novim vokabularom novogovora .

I tako je u dva desetljeća civilizacija „Slobodnog svijeta“ praktično uništila vlastite temelje. Gotovo je ukinuto temeljno liberalno načelo vladavine prava, koje je sada pravo samo na papiru. Sada na sve strane pršte optužbe o politički nekorektnom ponašanju, što uključuje radnje, javne izjave i fraze izvučene iz konteksta na društvenim mrežama, bez ikakvog suda, istrage i sudske zaštite i bez prava na apel na Prvi amandman. Ovi „zločini“ odmah dovode do usvajanja protupravnih represivnih mjera. Najblaže što se može dogoditi je da se osobi jednostavno zabrani pristup društvenim mrežama, ali joj se može zabraniti da radi u profesiji, da se bavi s politikom, da peče kolače u svojoj privatnoj pekari ako je odbila ispeći poseban kolač za „homoseksualno vjenčanje”, što se zaista dogodilo, općenito, da komunicira s ljudima i zarađuje kruh svojim radom.Osim toga, ne postoji zastara za zločine protiv liberalizma.

Sve velike liberalne povelje, od Habeas Corpusa do Bill of Rights, otišle su u ropotarnicu povijesti. Sloboda govora je pogažena, opet bez sudskog naloga, potajno, ali potpunim uspostavljanjem totalitarne cenzure, koju neki zovu „totalnom tolerancijom“. Liberalizam je uvijek tvrdio kako ima moralnu ekskluzivnost, što je zapravo “liberalni teror” o kojem se govorilo u prošlom stoljeću. No, tek danas je liberalni mainstream gotovo potpuno uzurpirao apsolutnu cenzorsku moć u zapadnim i zapadno usmjerenim medijima cijelog svijeta.

Pogaženi su najvažniji proklamirani principi liberalnog svjetskog poretka, među kojima presumpcija nevinosti. Zakonski izabrani predsjednik Sjedinjenih Država se danas ne može ničim suprotstaviti liberalnoj eliti i medijima koje kontrolira. Ako idu dalje od totalitarnog diskursa, rezultati glasanja birača u Italiji, Mađarskoj ili Njemačkoj se ne priznaju i preziru, baš kao i narodni protesti protiv neprihvatljivog “izbjegličkog” terora.

Orwellova prognoza nije samo potvrđena, ona je nadmašena

Svijet “1984” je prožet lažima i terorom, ali su laži i teror dopušteni. Za provedbu toga imamo institucionalne stranke, vanjske i unutarnje, policiju misli, ministarstvo ljubavi i druge institucije diktature. Moderna liberalna diktatura je anonimna i urotnička. Njezin liberalni teror vlada potajno, a svi zahtjevi za “stvarnim liberalizmom” proglašeni su posebno opasnim misaonim zločinima. Ali to nije najgore.

Čelnici liberalnog Zapada su Putina žestoko opomenuli. Boris Johnson i Donald Tusk nisu čekali da odgovore. Trenutni vladajući „režim“ u Rusiji nazvan je “oligarhijski i autoritarni”, a liberalni Zapad, čiji stanovnici “imaju dva jamca i branitelja društvene slobode – demokraciju i vladavinu prava” – “najbolje je mjesto za početi posao, najsigurnije mjesto za ulaganja, kao i najbolje mjesto za osnovati obitelj i najbolje mjesto za život“.

Oligarhijski autoritarizam je, naravno, loš, pogotovo kada svi o tome znaju više nego dovoljni i njegovom postojanju se žestoko protive. No jesmo li u slučaju modernog liberalizma u boljoj situaciji?

Sva ogromna dostignuća zapadne civilizacije, ogroman novac i nadmoćna ekonomija, sve se danas stavlja u službu modernog liberalnog kriptototalitarizma, čija je glavna zadaća stalno i neograničeno upravljanje osobnim prostorom osobe do potpunog ukidanja tog osobnog prostora i potpune dehumanizacije pojedinca. Naizgled nerazumljiva i besmislena kolosalna uloga koju u liberalnoj izgradnji mira imaju LGBT+, radikalno feministička, veganstvo i druga propaganda uopće nije slučajna.

Čovječanstvo je palo u paklenu zamku, i to gdje je uopće nije očekivalo. Politička korektnost je uspjela zabraniti gotovo sve, a opravdanje je uvijek bilo kriminalizacija diskriminacije – nacionalne, rasne, seksualne, rjeđe vjerske, itd., a stigmatizacija je postala pravilo.

Pod zabranom nisu apstraktna “duhovna ropstva”, već vrlo specifične funkcije ljudskog života, biološke i povijesne, uključujući reproduktivne. Obitelji, javne ustanove i tradicije su stigmatizirane, a uskraćuje se i pravo na samo postojanje spolne razlike. Usput, ovo je već politički nekorektno, jer postoje rodovi, desetke njih, a spolovi ne. Štoviše, sama ideja o postojanju dva spola u homo sapiensa proglašava se kriminalom.

Zapadna civilizacija i njeni intelektualci je u zlatnim vremenima 20. stoljeća sebe voljela nazivati judeo-kršćanskom. Bila je, naravno, kršćanska, sa svim svojim raskolima. Danas su religije “potlačenih manjina”, posebno judaizam i „new age“ sekte, pod zaštitom liberala, dok se kršćanstvo izjednačava s rasizmom, seksizmom, heteroseksualnošću i drugim „zločinima“ protiv liberalnog humanizma, stoga zaslužuje izvansudsku kaznu.

Stoga su Putinove riječi o “kraju liberalizma”, što god on imao na umu, riječi koje su morale biti izrečene u ovom predapokaliptičnom vremenu. Izvan floskula Borisa Johnsona, one zvuče kao novo razmišljanje, vitalno za spas čovječanstva.

Naravno, liberalizam u sadašnjem smislu, totalitarizam, kriminalizam, izvansudski i neljudski liberalizam prožima ne samo Zapad, već i cijeli planet. Okrutnost i destruktivnost svakog od lokalnih liberalizama svaki narod mora prepoznati za sebe.

I riječi da se liberalizam primakao kraju imaju pravo biti izrečene. Usput, osnivač “teorije zalaska sunca” je sam rekao da je prognoza njegova trajanja plus ili minus nekoliko stoljeća. Liberalizam se kreće prema zalasku sunca, jer je njegova sposobnost kao sustava samoorganizacije jedine razumne biološke vrste na planeti Zemlji očigledno iscrpljena. Liberalizam se na svom putu sudario s kulturnim dekodiranjem čovječanstva. To je bilo izravno samoubojstvo liberalizma i zalazak njegova sunca je osiguran.

Jedino pitanje koje ostaje jest hoće li se sam ugasiti, kao pogrešna teorija i praksa, kriminalna i pogubna za čovječanstvo, ili će na samrti sve druge ideologije, prakse, narode i zemlje sa sobom povući u kaos i smrt.