Liberalizam živi samo zbog lažno ponuđenog rješenja dileme „imati ili biti“

U subotu smo objavili opširniji članak o kraju liberalizma i kako više ne nudi nikakva rješenja za funkcionalno i ako ne sretno, barem zadovoljno društvo, samo ga treba zamisliti, odnosno treba se osloboditi okova koji nas tjeraju na zaključak kako poslije lažne slobode ne može biti ničega i da ne postoji drugačiji svijet, a svaka promjena je povratak u autokraciju i već viđene i proživljene diktature. Ovo je pogrešan stav mnogih koji ne uspijevaju vidjeti dalje od onoga što nudi mainstream narativ. Ali postoji i drugi, opasniji razlog zbog kojeg se ljudi ne žele osloboditi okova lažne slobode, a on je čisto materijalistički.

Posljednjih desetljeća se u ljudi pojavio zabrinjavajući trend rješenja vječne i neugodne egzistencijalne dileme i imati ili posjedovati je postao temeljni preduvjet postojanja, definiranja vlastitog identiteta i potvrde svog socijalnog statusa, svoje vrijednosti kao individue u potrošačkom društvu.

Uz neupitnu svetost individualne slobode koju društveni ugovor tek neznatno ograničava, čisto u sferi kaznenog prava, dajući pojedincu sve slobode koje su „ranije bile sputavane s obitelji, tradicijom i zajednicom“, uz spomenuto rješenje egzistencijalne dileme „biti ili imati“, stvar je gotova. Stvoren je najsavršeniji oblik ropstva, kako ga je nazvao Lenjin, ono dragovoljno.

U našem europskom zapadnjačkom društvu, kojem pripadaju i zemlje regije, ili barem naše metropole, dominira kompulzivna potreba za konzumiranjem.

„Labora et consuma“ je mantra današnjih generacija, ali da bismo shvatili fenomen konzumerizma, potrebno je analizirati egzistencijalne potrebe kojima se, iako uzalud, pokušavaju zadovoljiti društvene pretpostavke koje ga hrane. Kupnja stvara nejasan osjećaj euforije kod potrošača. Na čisto fiziološkoj razini u našem mozgu rate razina dopamina, „hormona sreće“. Ali ako u ovom primitivnom mehanizmu nema ničeg posebnog, onda, u osnovi, čovjek ima tendenciju da zadovolji svoja načela užitka, iako je uživanje koje se dobiva efemerno, kratkotrajno.

Kapitalizmu je potrebna nesvjesna masa ljudi koji će se dragovoljno zaduživati kako bi kupovali predmete koji im zapravo ne trebaju. To je ekonomija kojoj je potrebno neprestano ponavljanje želje za kupnjom, uz trenutno ispunjenje želja, dakle, beskonačni ciklus u kojem potrošač obmanjuje sebe da može zadovoljiti svoje unutarnje potrebe prisilnom kupnjom predmeta.

“Zadovoljan potrošač bi bila katastrofa za potrošačko društvo”, kaže Zygmunt Bauman, poljski sociolog i filozof koji je prije svega znao predvidjeti pogubne učinke konzumerizma na socijalnu strukturu.

„Pa, umjesto toga, potrebe moraju izvirati uvijek iznova. Nikada ne smiju prestati. Potrošači moraju biti nezasitni, neprestano tražeći nove proizvode, željni novih zadovoljstava na tržištu koje neprestano izbacuje nove i neisprobane proizvode“, rekao je Zygmunt Bauman.

Reći ćete, ali što je s novim proizvodima koji nam život mijenjaju na bolje? Naravno, njih ćete kupiti, kao na primjer mobitel, ali nećete kupovati svake godine, ili još gore, svakih nekoliko mjeseci novi, jer tim činom potvrđujete sebe kao osobu i zadovoljavate umjetno proizvedenu „potrebu“. Ali zato postoji tržište i njegova nevidljiva ruka, za koju se mislili da regulira ekonomske i financijske tokove bolje od države, što se pokazalo pogrešnim.

Tržište koje radi u skladu s tim pravilima nije zainteresirano za profit, potrebu ili sreću svog potrošača, već za samo za ono novo i iznenađujuće što može zamisliti naša mašta, tako da u nama stvori trajnu želju za kupnjom.

Međutim, kupnja se ne kvalificira samo kao ostvarenje čina posjedovanja željenog predmeta, već je prijelaz, conditio sine qua non bez kojeg nije moguće steći priznanje vlastitog društvenog statusa.

Objekt sam po sebi ne mora biti ni poželjan, osim bolje naprave bez koje nezamisliv život u XXI stoljeću ili novih tehnoloških uređaja, koji paradoksalno, umjesto da pojednostavljuju ljudski život, zahtijevaju sve više vještina da bi postali upotrebljivi. Dakle, stvar ne mora biti ni potrebna, jer i nepotrebna ima simboličku vrijednost.

To je simbol koji određuje naš identitet i koji potvrđuje našu ulogu u društvu, ulogu koja u modernoj perspektivi dobija vrijednost samo ako dobije potvrdu od drugih.

Bauman tvrdi: “Tko ne konzumira propisane predmete, riskira da u bilo kojem trenutku bude protjeran iz društva.” Neprilagođavanje predloženim modelima dovodi pojedinca do socijalne isključenosti, do ostracizma, kao u antičkoj Grčkoj.

Siromašni se nalaze u situaciji u kojoj su prisiljeni trošiti malo novca ili malo resursa koje imaju za dobijanje besmislenih potrošačkih predmeta, kako bi od sebe otjerali ukupno socijalno poniženje i mogućnost da ih se maltretira i osuđuje.

Ono što se može zaključiti iz Baumanove pretpostavke je da kupnja stvara osjećaj pripadnosti. Osjećaj da ste dio nečega je ljudskom biću poznata potreba, potreba još hitnija u modernom društvu, društvu međusobno tako povezanom koliko i nestrukturiranom.

Načelo tog društva, objašnjava nam Bauman, jest odsutnost izvjesnosti. Ideologije odbačene od stranaka, smrt Boga, propadanje religija i nestanak metafizike su doveli sve izvjesnosti čovjeka u krizu. Sada čovjek tumara u potrazi za potpornim stupom. Zapravo je u potrazi za onim što ga čini da se ponovno osjeća dijelom nečega.

“Nijedan čovjek nije otok”, napisao je londonski pjesnik John Donne još u XVII stoljeću.

Pojedinac je usamljenik bez cilja i život pojedinca dobiva smisao u njegovom odnosu s drugima, da bude dio veće skupine – čovječanstva. Ali John Donne nije živio u Europi ili „kolektivnom Zapadu“ XXI stoljeća, gdje je čovjek, sa stajališta gledišta veza i odnosa, gurnut u vrlo krhko društvo. Život u sve više raspršenim i otuđenim metropolama možda je donio korist stvaranjem više radnih mjesta, zbog pružanja više resursa građanima, ali je za posljedicu imao i sve labavije veze među ljudima samim.

Više se ne dijele ideje i kulturni stavovi, niti ikakvu vezu u našim životima imaju krvne veze, ideologije i uvjerenja. U doba globalizacije su dijeli životni stil, a to se sve vrti oko kupovine i posjedovanja, samo da se stvori osjećaj pripadnosti.

Nepostojanje izvjesnosti, sve nestabilnije i krhkije društvo jačaju čovjekovu potrebu da se ponovo osjeća dijelom nečega, a odgovor koji nudi konzumerizam je jednostavan, izravan, neposredan i ne traži veliku društvenu predanost, vrijedno intelektualno ulaganje, aktivno sudjelovanje građana. Naprotiv, od pojedinca se „samo“ traži da bude spreman uložiti vlastite ekonomske resurse kako bi se prilagodio zajedničkom životnom modelu.

To se događa kada je društvo slijepo za svoje poroke i slabosti. Književnost, kino i umjetnost trebaju biti ogledala društva, ali trend posljednjih godina je da kino bude ugodno i susretljivo, mjesto koje će odagnati moderno zlo ispraznosti, a ne da iz njega izađemo s teškim bremenom egzistencijalnih pitanja.

Književnost je ispražnjena od svake moralne namjere, bilo kakve vrijednosti koja se udaljava od zabave čitatelja, odnosno „potrošača“. Književnost i kino, koji više nisu naši, koji su izgubili specifičnost, jedinstvenost, postali su nusproizvod američke kulture koja nam je nametnula svoju hegemoniju, svoje mode i svoje poroke, uz uobičajeno nenormalno reagiranje na tako visoke „terapijske doze“ konzumiranja proizvoda kulturne hegemonije.

Tada imamo društvo koje je izgubilo ogledala, postalo se nesvjesno i ostalo bez moralnog kompasa i kao takvo nema sposobnost analize, promatranja sebe i svojih nedostataka kritičkim okom.

Ako je sreća jeftina iluzija, onda to nije i potraga za smislom, značenjem kojeg ćemo dati vlastitom životu. Ali da bi imali bogat život, smisao moramo izgraditi sami. Život usredotočen isključivo na ispunjenje vlastitih želja, kaže Jacques Lacan, predodređen je da bude sterilan i prazan. Ali kakve mogućnosti ima čovjek koji teži „vrhuncu osjećaja ispunjenosti“ koju mu daje neograničeno pun novčanik iz kojeg će udovoljavati svim svojim hirovima?