Libija – Haftar odbio ponudu za pregovore: “Neću stati, idem u Tripoli”

Na prvi napad iz zraka s jednim od zatarjelih zrakoplova MiG-23  sovjetske proizvodnje na njegove jedinice u pokretu, libijski general Haftar odgovorio je uvođenjem zone zabrane leta u području borbi za oslobođenje Tripolija. Kasnije ćemo napraviti mali pregled zrakoplovnih snaga dviju zaraćenih strana, uz napomenu da je Libijska narodna armija generala Haftara vojska u pravom smislu te riječi, dok su trupe Vlade nacionalnog sporazuma iz Tripolija konglomerat islamističkih bandi, uz nekoliko časnika i pilota koji čine gotovo nepostojeće Oružane snage Libije pod zapovjedništvom marionetskog  premijera Fayeza Al-Sarraja iz Tripolija.

Anajlizirajući vjerodostojne podatke, korak po korak Libija pada u ruke Haftara. Bivši Gaddafijev časnik, kasnije suparnik se odlučio za strategiju zbog koje dobiva nadimak “pustinjska lisica”, koji je svo do jučer pripadao generalu Wehrmachta u vrijeme vladavine nacista Erwinu Rommelu. Bojno polje je isto, taktika također.

Nema više kolona teških oklonih vozila i tenkova, već se koriste oklopni džipovi koji su se na komandu libijskog generala pod mrakom brzo kretali kroz pustinjske dine i stigli pred vrata Tripolija. Sada opsjedaju uporište Vlade  nacionalnog sporazuma i Fayez Al-Sarraj nema šanse da očuva mjesto premijera bez neposredne intervencije međunarodne diplomacije.

Činilo se da najveća opasnost za napredak njegovih snaga na otvorenom u pustinji i bez skloništa, dolazi iz zraka, ali “pustinjska lisica” ovaj put nije sama. Podršku ima od obavještajnih službi i specijalnih snaga iz različitih zemalja koje u Libiji već dugo vode svoj tajni rat kako bi ostvarile svoje ciljeve i initerese. Jedan od njih je i Macron, koji je se kladio na Haftara, ali su tu i Egipćani, Rusi, UAE, navodno čak i Saudijci.

Dakle, za razliku od Rommela, koji je bio sam sa svojim divizijama i koji se bez zaliha borio protiv saveznika, general Haftar u svojoj kampanji može računati na logističku potporu, na satelitske informacije, na zalihe, novac i sve što mu je potrebno, a sve će bez ikakvog problema stići iz Egipta i preko nove vojne baze sagrađene uz samu granicu s Libijom. S ovom pomoći Haftar lako napreduje i namjerava ući u Tripoli i suparničkim frakcijama kasnije diktirati uvjete predaje.

Kako bi još lakše napredovao, Haftar je sklopio sporazume s plemenima koja kontroliraju područja u kojima se vode sukobi. Tako je stekao ogromna područja bez ispaljenog metka. Blitzkrieg je ujedinio s poznavanjem teritorija i plemenskih vođa koje ga kontroliraju i to na bojnom polju daje željene rezultate.

Samo je pitanje vremena kada će Tripoli biti oslobođen. Ostaje da se vidi hoće li Haftar, koji je s ovim iznenadnim obratom uzdrmao ionako nestabilnu ravnotežu snaga libijskog ratnog teatra, morati ući u gradske borbe ili će se snage Vlade nacionalnog sporazuma predati tijekom opsade.

Napustivši vladu na čelu s Fayezom Al-Sarrajem, koja ga je optužila za veleizdaju, general Haftar se prometnuo u jedinog istinskog vojnog i političkog vođu u Libiji.

Sada je jedini pravi protivnik Libijske narodne armije ostalo zrakoplovstvo Vlade nacionalnog sporazuma, koje i dalje pokreće napade s nekoliko zastarjelih sovjetskih zrakoplova MiG raznih modela, ali je dio zrakoplovstva na položajima koje je general osvojio proteklih dana.

Ali bombardiranja nisu dovoljna da zaustave napredak prema južnim predgrađima glavnog grada Libije. Trenutno se čini da je glavnina motoriziranih postrojbi generala Haftara utvrđena na strateškim lokacijama 80 do 100 kilometara od Tripolija, a manje taktičke jedinice su se prijestolnici približile na manje od 20 kilometara, gdje se bore, ali ne drže osvojene položaje, već se premještaju s jednog mjesta na drugo.

Zrakoplovstvo suparnika čine pokoji MiG, stari jugoslavenski Galebovi i češki L-39ZO

Kao znak upozorenja Haftar je uveo zonu zabrane leta nad područjem sukoba. Bitka za Tripoli se nastavlja. Na jugu glavnog grada bitke se već vode na raskrižju Ain Zara. Snage Tripolija tvrde da su uništile 2 i zarobile 10 vozila Libijske narodne armije kao trofeje. Prema istim izvorima Haftar je imao oko 10 ubijenih vojnika, a 10 ih je zarobljeno.

Tijekom bombardiranja Haftarovih vojnika zrakoplovom iz Misrate jedna od bombi pogodila je stambenu zgradu i ubila četveročlanu obitelj. Kolone Libijske narodne armije sada idu na grad Sirte u pratnji svojih borbenih zrakoplova. Stvar još nije skalirala do zračnih bitaka i bombardiranja zračnih luka, ali u trenutnoj situaciji neće trebati dugo čekati i na takav razvoj događaja.

Premijer Fayez Al-Sarraj je rekao kako je spreman koristiti zrakoplovstvo protiv Libijske narodne armije generala Haftara koja napada Tripoli. Točno je da takozvana vojska koja podržava Al-Sarraja ima borbene zrakoplove, ali u kakvom su stanju i kojeg su tipa? Konačno, kako Haftar misli uspostaviti najavljenu zonu zabrane leta u području sukoba?

Nakon rušenja Muammara Gadafija nove libijske vlasti su se suočile sa stvarnom degradacijom vlastitih oružanih snaga. To se prije svega odnosilo na zrakoplovstvo. Značajna količina zrakoplovne tehnologije bila uništena u napadima NATO snaga. Većina aerodroma i zračnih baza je oštećeno i nisu popravljene do danas.

Formalno su oružane snage zemlje imale na desetke borbenih zrakoplova i helikoptera, ali ih je samo nekoliko moglo letjeti. U tim uvjetima je Tripoli pozvao stručnjake iz Ukrajine kako bi obnovili zrakoplovnu flotu. U prosincu 2014. godine grupa stručnjaka iz “Odjela za popravak zrakoplova u Odesi” stigla je u Libiju i bacila se na obnovu  preostalih zrakoplova. Podsjetimo da je riječ o istom remontnom zavodu koji je popravljao hrvatske borbene zrakoplove MiG-21.

Najprije su popravljena i puštena u rad dva zrakoplova MiG-23ML (olakšana varijanta sa boljim manevarskim osobinama i nešto boljim radarom u proizvodnji od 1978)  iz skupine “Libijska zora”, jedne od ključnih snaga u vojsci Vlade nacionalnog sporazuma, ali s komandom među islamistima u Misrati. Ova dva zrakoplova su sudjelovala u udarima na položaje “kalifata” koji je držao grad Sirte.

Osim toga, počeo je rad na obnovi dva zrakoplova MiG-25 i jednom MiG-25 UB, ali su se ovi zrakoplovi uglavnom koristili za izviđanje neprijateljskih položaja, a 2015. je jedan od njih izgubljen.

Potom su glavna napadačka snaga pristaša Vlade nacionalnog sporazuma u Tripoliju postali laki napadački zrakoplovi i avioni za obuku, L-39 ZO čehoslovačke proizvodnje i Galeb G-2 jugoslavenske proizvodnje. Na raspolaganju snaga Tripolija je bilo je pet zrakoplova “Galeb” G-2 i 2 češka L-39 ZO.

Još 12 zrakoplova ovog tipa obnovili su ukrajinski stručnjaci. Od ove flote je 14 zrakoplova bilo je smješteno u Misrati, glavnom uporištu libijskih islamista koji su se obrijali i presvukli u vojnike snaga “Libijske zora”, a nekoliko L-39 bilo je smješteno u zračnoj bazi Mitiga u Tripoliju, ali oni nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima. U proljeće 2015. svi raspoloživi zrakoplovi su bili borbeno spremni, kao i dva helikoptera Mi-24, također iz zrakoplovne baze u Misrati. Ova je eskadrila sudjelovala u akcijama kada su se “relativno radikalni islamisti” morali iskazati pred zapadnim sponzorima u bitkci za grad Sirte kako bi porazili “ekstremno radikalni ISIL”. Tada su islamisti iz Misrate lako porazili “kalifat”, a borci “Islamske države” i njihove obitelji su nestali kao da nikada nisu postojali. Sve u svemu, to je bila prilično čudna bitka, ali to je druga i ranije obrađena tema.

Međutim, ova je skromna eskadrila redovito sudjelovala u napadima na pristaše i pripadnike Libijske narodne armije generala Haftara.

Do ljeta 2016. Tripoli je imao MiG-23 i MiG-25, ali su bili ozbiljno istrošeni i u prvi plan su gurnuti stari čehoslovački L-39ZO. Unatoč činjenici da ovaj zrakoplov ima vrlo slabe karakteristike, nije bilo gubitaka. Samo je jedan izgubljen zbog nesreće. Važno je napomenuti da L-39 ZO s NRZ S-5 i podvesnim kontejnerima GP-9 za top GŠ-23L radio na visini iznad 2000 metara kako bi se izbjeglo uništavanje s tla. U tim je uvjetima postalo jasno da je lansiranje nevođenih raketnih zrna S-5 s takvih visina u pravilu neučinkovito. Osim toga, rakete zbog njihovog katastrofalnog stanja često nisu ni izlazile iz blokova.

Ipak, GŠ-23L se dobro snalazio u borbi protiv najčešćih meta u ovom ratnu, automobila s teškim strojnicama. Zrakoplovi G-2 “Galeb” su po ciljevima u pravilu pucali iz strojnica kalibra 12,7 milimetara. Korištenje zračnih bombi iz “Galeba” se nije prakticiralo zbog iznimno niske učinkovitosti zrakoplova za obuku u bombardiranju.

Zrakoplovstvo vlade u Tripoliju trenutno predstavljaju dva borbena zrakoplova MiG-23ML, jedan MiG-25, jedan MiG-25PU, 5 “Galebova” i najmanje 13 čehoslovačkih L-39 ZO.

Osim toga, postoji 5 malih zrakoplova za obuku SIAI SF-260 i do 8 helikoptera Mi-24 i Mi-35 koji mogu pružiti učinkovite zračne udare na neprijateljske položaje, ali ne mogu svi letjeti. Prema različitim izvorima, dva do četiri zrakoplova su u stanju borbene spremnosti.

Važno je napomenuti da laki napadački zrakoplovi L-39 ZO, koji su mogli gađati Toyote “kalifata”, vjerojatno neće zadati nikakve važne udarce jedinicama Haftara. Naime, general Haftar kao bivši časnik libijske vojske i poznavatelj trenutne situacije u “vojsci” kojim raspolaže Tripoli je na vrijeme svoje jedinice opremio teškim protuzračnim strojnicama ZPU-2 i ZU-23-2 i raketnim sustavima “Kvadrat”. Dakle, eskadrila s kojom mu prijeti Fayez Al-Sarraj za LNA ne predstavlja nikakvu opasnost.

Osim toga, uz zastarjelo i prilično istrošeno zrakoplovstvo, Tripoli ima ozbiljne kadrovske probleme. Ogromna većina pilota su stariji ljudi, mnogi stariji od 50 godina. Dio pilota koji su 2015. došli u zrakoplovstvo vlade Tripolija su se povukli zbog toga što nisu letjeli 15 do 20 godina. Među islamističkim milicijama nema nikoga tko bi znao letjeti ni na poljoprivrednom zrakoplovu, a sovjetska krama, L-39 ZO i “Galebovi” su za njih isto kao kada bi sjeli u F-35 ili Su-57. Dakle, nema ni pilota za borbene letove. Istina, LNA se suočava s istim problemom, ali i ne računa na zrakoplovstvo kao udarnu snagu u kampanji.

Za kraj naglasimo da je ponudu posredovanja s Fayezom Al-Serrajom glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Antonia Guterresa general odbio odgovorom: “Neću stati, idem u Tripoli”.