Licemjerja i uspjesi na sastanku UN-a o zabrani nuklearnog oružja

Ugovor o zabrani nuklearnog oružja ratificiralo je 65 vlada, poznatih u diplomatskim krugovima kao države stranke. Prvi sastanak država stranaka ugovora (1MSP) ovdje je zaključen 23. lipnja, nakon mukotrpne izrade, prema riječima Međunarodne kampanje za ukidanje nuklearnog oružja; „nacrta za kraj nuklearnog oružja“. Novi ugovor je izvanredno, krunsko postignuće ICAN-a, koji je za svoje napore dobio Nobelovu nagradu za mir 2017.

Na 1MSP-u, Nizozemska, Belgija i Njemačka, od kojih sve tri koriste američko nuklearno oružje u svojim zračnim bazama, sudjelovale su kao države promatrači. Njih troje nisu ratificirali TPNW, jer su pristali na niz američkih administracija: Obamine, Trumpove i Bidenove, koje su se u svakoj prilici korištene kako bi spriječile, odgodile, oslabile ili bojkotirale novu zabranu, unatoč širokoj javnoj podršci Za nuklearno razoružanje. Gospodin Trump zahtijevao je da države stranke povuku svoje ratifikacije. Nitko nije. Bidenova Bijela kuća je navodno pozvala Japan da ne prisustvuje 1MSP-u kao promatrač; Japan nije bio prisutan.

Njemački i nizozemski predstavnici došli su na red i razgovarali s MSP-om 22. lipnja, ali obje članice NATO-a koristile su potpuno iste riječi kako bi istaknule eksplicitno neodobravanje svoje vlade TPNW-u i izrazile svoju navodnu potporu Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja iz 1970. godine. Oba predstavnika izjavila su da njihove vlade “neće pristupiti” sporazumu o zabrani nuklearne energije”, jer ”TPNW nije u skladu s doktrinom NATO-a”.

Licemjerje njemačke i nizozemske oporbe je u tome što je njihovo “dijeljenje” američkog nuklearnog oružja, dok je u skladu s “NATO doktrinom” potpuno nedosljedno s njihovim svetim Ugovorom o neširenju (NPT). Zapravo, njihovo 50-godišnje odbacivanje obvezujuće obveze NPT-a (čl. VI) da započnu pregovore koji bi doveli do nuklearnog razoružanja “u ranom roku” također je potpuno nedosljedan s njihovom lažnom potporom NPT-u. Kako je njemački predstavnik Rüdiger Bohn rekao 22. lipnja, “doktrina” NATO-a uključuje žalosni edikt: “Sve dok postoji nuklearno oružje, NATO će ostati nuklearni savez.” Ovaj zagrljaj genocidnog atomskog nasilja nije član Sjevernoatlantskog sporazuma ili Povelje NATO-a iz 1949. godine. U cijelosti su ga proizveli njezini nuklearno naoružani članovi i ne postoji zakonska obveza NATO-a da ostane teroristička organizacija s nuklearnim oružjem.

NATO “doktrina” je fluidna, strogo savjetodavna i dobrovoljno je prihvaćaju njezine članice. Čak i famozni članak 5. Povelje NATO-a, koji se odnosi na kolektivni odgovor na vojni napad na državu članicu, izjavljuje samo da će članstvo u NATO-u “pomagati stranci ili strankama koje su tako napadnute, poduzimajući takve radnje koje smatra potrebnima”.

Za usporedbu, Ugovor o neširenju je obvezujući međunarodno pravo i uključuje eksplicitne, nedvosmislene zabrane i jasne, obveze. Stalno planiranje, pripreme i stalno prisutna prijetnja NATO-a za pokretanje nuklearnih napada (poznata kao “odvraćanje”), jednostavno je ritualizirana praksa koja se može prekinuti u bilo kojem trenutku, recimo poštovanjem članaka I i II NPT-a koji zabranjuju bilo kakav prijenos ili primanja nuklearnog oružja između država, ili njezinu obvezu iz članka VI. da će pregovarati o nuklearnom razoružanju. Dapače, riječ je o 50-godišnjem odgađanju, odnosno odbijanju čl. VI koji je potaknuo i potaknuo ogroman uspjeh novog TPNW-a.

Ono što bi moglo biti cijelotjedno slavlje napretka TPNW-a u traženju svijeta bez nuklearnih prijetnji, bilo je poremećeno ruskim tekućim ratom protiv Ukrajine. Upravo su ratni izgovoreni i neizgovoreni podsjetnici na spremne nuklearne arsenale u Rusiji i NATO-u potaknuli MSP da u svojoj Završnoj deklaraciji kaže da „nedvosmisleno osuđuje sve nuklearne prijetnje, bilo da su eksplicitne ili implicitne i bez obzira na okolnosti.”

Deklaracija osuđuje nuklearno oružje i podsjeća na esej Daniela Ellsberga iz 1959. “Prijetnja i praksa ucjene”, napominjući da se bomba koristi za prisilu, zastrašivanje, kugu, proklinjanje i užasavanje. “Ovo naglašava, sada više nego ikad, zabludu doktrina nuklearnog odvraćanja, koje se temelje i oslanjaju na prijetnju stvarne upotrebe nuklearnog oružja i, stoga, rizike od uništenja bezbroj života, društava, naroda, i nanošenja globalnih katastrofalnih posljedica.”

Stranke su se složile da će nastaviti dalje s odlučnošću da na kraju vide kako države s nuklearnim oružjem potpišu, rekavši “Uočeni katastrofalnim rizicima koje predstavlja nuklearno oružje i u interesu samog opstanka čovječanstva, ne možemo činiti drugačije.”