Macri guši legendarno samoupravno poduzeće u Argentini

Nakon godinu dana vladavine američke marionete, argentinskog predsjednika Mauricia Marcria, podijeljeno je 200 000 otkaza, nacionalna valuta se srozala za 40%, što je rezultiralo masovnim porastom cijena, s dramatičnim posljedicama za većinu Argentinaca.

Cijene prijevoza, vode i plina električne energije su povećane u rasponu od 200% do 2 000%, ovisno o slučaju i regiji. Inflacija je porasla s 32% na 45%, a gospodarstvo je u recesiji. Iznos javnog duga je u samo jednoj godini skočio s 43% na 55% BDP-a, a fiskalni deficit od 7% je prisilio vladu da u samo godinu dana uzme kredita više od 50 milijardi dolara.

No, to nije bilo dovoljno i Macrieva vlada je odlučila uništiti samoupravljanje u Argentini, prenosi La Izquierda Diario.

Nova ekonomska politika predsjednika Macria je posebno pogodila radnike, ujedno i vlasnike argentinske tvornice keramike FaSinPat, bivše tvornice Zanon. Uspješna pretvorba Zanona iz privatne kompanije u klasičnu samoupravno poduzeće je priča koju Macri bez sumnje želi uništiti, ali su radnici organizirali kampanju za prikupljanje sredstava, čime će isplatiti dio plaća radnicima pogođenih politikom nove vlade.

Ovi su radnici postigli svjetsku slavu time što su pokazali da je moguće preuzeti tvornicu koju je vlasnik zatvorio i sami pokrenuti proizvodnju, ali bez gazda i visoko plaćenih menadžera.

U dugoj borbi su radnici, pod bivšom predsjednicom Cristinom Fernández de Kirchner, ostvarili pobjedu i  pokrenuli proizvodnju. Od tada kontriraju cijelo poduzeće. Međutim, sada se zbog odluka nove vlade suočavaju s poteškoćama.

“U bliskoj budućnosti, sa strojevima koji imaju više od 30 godina, postaje nemoguće održati proizvodnju, a situacija je postala kritična. Ne možemo naplatiti naše proizvode, te su u ozbiljnoj opasnosti radna mjesta koja hrane gotovo 300 obitelji. No, baš kao što smo učinili prije 15 godina, ni danas nećemo dopustiti da tvornica bude zatvorena”, poručili su radnici FaSinPata.

Putem ove internetske stranice argentinski radnici namjeravaju objaviti svoju borbu i prikupljati solidarne doprinose, a omogućili su i sustav međunarodnih transfera donacija putem PayPala.

“Budući da se poduzetnici u svijetu ujedinjuju i različitim zemljama nameću svoje politike, moramo ujediniti radnike diljem svijeta i pozvati ih da ojačaju našu organizaciju i tako promijene ovaj sustav. Ovo je samo jedan korak u toj borbi”, prije mjesec dana poručuju iz FaSinPata, prenosi La Izquierda Diario.

FaSinPat – Povijesna pobjeda radničkog samoupravljanja u Argentini

Radnici tvornice Zanon su 2001. podigli crvene zastave i zauzeli tvornicu koju je gazda napustio i pobjegao u inozemstvo. Nakon godina borbe, bivša vlada predsjednice Cristine Fernández de Kirchner je i službeno potvrdila legitimitet radničke samouprave u vlasništvo nad tvornicom onima kojima je Zanon bio zadnja linija obrane, kada je Argentina proglasila bankrot zbog dugova koje su proizveli političari pogodujući krupnom kapitalu.

Kako bi razumjeli zašto su argentinske vlasti dali za pravo radnicima, koji su, pravno gledano, zauzeli tuđi posjed i proglasili ga svojom imovinom, moramo se vratiti na sam početak priče.

Luigi Zanon, poznati talijanski poduzetnik s prebivalištem u Argentini, već je visoko kotirao među bogatim Argentincima, jer je u Recoleti podigao najveći zabavni park u Latinskoj Americi; Italpark. 1979. je odlučio proširiti svoje poduzetničke aktivnosti i otvoriti tvornicu za proizvodnju keramičkih pločica u Neuquénu, u Patagoniji. Odmah u početku je tvornica uspjela dobiti ogromne poticaje od države i Zanon, koji je bio veliki prijatelj režima, zahvaljivao se diktatoru Videli koji je od Argentine napravio raj za strane poduzetnike. Međutim, luksuzni život kojim je živio Luigi Zanon bio je nedostižan san za radnike u tvornici koji su radili i po 16 sati dnevno za mizernu plaću, bez ikakvih prava i sigurnosti. Postoji li išta od ovakvom mučnog rada na ovome svijetu? Postoji – izgubiti ga.

90-te nisu počele dobro ni za Zanona, ni za Argentinu. Italpark je morao biti zatvoren jer je u njemu Roxana Celia Alaimo, 15-godišnja djevojčica, izgubila život na vrtuljku koji godinama nije bio održavan i popravljan. U tvornici u Neuquénu su se također bilježili smrtni slučajevi na radnom mjestu, ali nikada nikakva inspekcija nije posjetila tvornički krug. 1994. godine, kada je tadašnji predsjednik Menem slušao diktat Washingtona i pokrenuo privatizacijski val, Jorge Sobisch, guverner provincije Neuquén je tvornici Zanon poklonio 5 milijuna dolara iz provincijske blagajne. Luigi Zanon je, umjesto da je taj novac investirao u tvornicu, jednostavno prisvojio cjelokupan iznos. Počeo je dijeliti otkaze i prodavati strojeve, zatvarajući tako cijela postrojenja. Svoje postupke je pravdao “krizom”.

Radnici su se bojali, ali nisu znali što im je činiti. Nije postojao sindikat, nikada nisu štrajkali u životu, nisu se ni poznavali međusobno. Radili su satima i satima, do iznemoglosti i u malim grupama, kako se ne bi mogli sastati i dogovoriti ni o čemu.

Jedna banalna odluka je sve promijenila: turnir u nogometu. Početak revolucije se može bilježiti od prvog sučevog zvižduka na terenu. Svake nedjelje su se radnici sastajali na periferiji i igrajući nogomet se sve više i više zbližavali. 2000. godine, kada su Zanonovi radnici postali grupa koja je razmišljala, Daniela, jednog od radnika, u tvorničkom je krugu pogodio srčani udar. Umro je jer u tvorničkoj ambulanti u bocama nije bilo kisika. Toliko je vrijedio život jednog radnika za Luigia Zanona.

Počeli su štrajkovi, zasjedanja, optužbe, a radnici Zanona su pobijedili na izborima za sindikalnog predstavnika u provinciji. Gazda je nastavio s dijeljenjem otkaza i prestao isplaćivati plaće, a 2001. je odlučio zauvijek zatvoriti tvornicu.

Kada su se radnici našli pred zaključanim kapijama tvorničkog kruga, mjesecima ne primajući plaću i praktički na cesti, odlučili su provaliti i okupirati tvornička postrojenja. Ušli su pogone i radili jedino što su znali – proizvoditi keramiku.

Dvije stotine radnika, koji su čitav život slušali gazdu, puni straha i nestručni u vođenju poslova, odlučili su riskirati. Sami su pokrenuli proizvodnju i na taj način pružili otpor, ne samo Zanonu nego cijelom sustavu. Zanon je nagovorio dostavljače sirovina da prestanu s isporukom, a vlasti su slali nalog za nalogom policiji da izbaci radnike izvan tvorničkog kruga. Kako bi nastavili proizvodnju, skupljali su novac među sobom, a pijesak i glinu su im poklanjali Mapuche Indijanci, koji su se i sami borili za goli opstanak. Ustrojili su sigurnosni sustav unutar tvornice, kako bi priječili sabotaže, a zbog zabrane korištenja imena “Zanon”, tvornicu su preimenovali u FaSinPat, ili Fabrica Sin Patrones – Tvornica bez gazde, jer je “vlasnik” na španjolskom “propietario”. Vlasti su se 2003. ražestile i poslale na stotine policajaca da “raščiste” tvornički krug, ali su stanovnici Neuquéna stali u obranu ljudi iza žice. 500 ljudi je okružilo tvornicu i napravilo živi štit svojim tijelima. Starci, djeca, invalidi u kolicima, svi ujedinjeni u borbi protiv nepravde. Policija je bila prisiljena na povlačenje.

Danas FaSinPat još uvijek proizvodi, iako je Luigi Zanon tvrdio kako neće biti u stanju obavljati sami sav posao i kako će izdržati najviše godinu dana. Nakon  godina se proizvodnja se uvećala, a nesreće na radu su manje za 95%. Uposleno je 200 novih radnika, među kojima i majka Daniela, mladića čijom je smrću i započeo radnički bunt. Radnici se nisu ograničili samo na proizvodnju. Nisu zaboravili solidarnost ljudi, koji su im priskočili u pomoć kada je bilo najpotrebnije. Izgradili su dom zdravlja, poklanjaju pločice obiteljima koje ih ne mogu kupiti, organiziraju posjete i školske ekskurzije u tvorničkom krugu, kako bi ispričali ovu priču.

10. studenog 2012. radnici FaSinPata postaju vlasnici industrijskog kompleksa.

Naime, četiri godine ranije su vlasti u provinciji Neuquén potpisale uredbu kojom legaliziraju eksproprijaciju tvornice i pravo vlasništva prenose na radnike koji u njoj rade. Pokrenut je i sudski spor, koji je završio presudom u korist radničke samouprave. Natalio Navarrete, tada zamjenik tajnika sindikata, kaže kako je to bila velika pobjeda, iako nije sasvim zadovoljan jer je sud donio odluku kako ipak na neki način moraju obeštetiti bivšeg vlasnika. No, pod bivšom predsjednicom se radilo o naknadi za koju su bili sigurni da im neće ugroziti poslovanje.

Marcelo Morales, jedan od predstavnika radničke zadruge, izjavio je “kako je FaSinPat preostala samo papirologija i kako će u narednih nekoliko tjedana izvršiti uplatu na račun Luigia Zanona i zauvijek raskrstiti s njim”.

“Iako je učinjeno ono najvažnije i dobivena bitka pred argentinskim sudom, pred nama je još uvijek dug put. Imamo poteškoća jer ne možemo dobiti zajmove kao velike kompanije, a moramo modernizirati proizvodnju. No, to je sljedeći korak”, izjavio je sindikalist Natalio Navarrete.

Radnici FaSinPat mogu biti primjer cijelom svijetu, no Navarrete objašnjava: “Drugovi cijelog svijeta nas uzimaju kao primjer, to je istina. No, mi nikome ne možemo reći što im je činiti. Mi im možemo dati savjet, ali na kraju svatko odlučuje za sebe uzimajući u obzir sve okolnosti, situaciju i tvornicu u kojoj radi”.

Službena stranica argentinskog poduzeća FaSinPat s radničkom samoupravom: http://www.ceramicafasinpat.com/