Macron i njegova destruktivna zadaća, ali neoliberalizam može propasti baš u Francuskoj

U jednom od članaka nakon predsjedničkih izbora u Francuskoj smo pojasnili kako je Emmanuel Macron došao na vlast.  Njegov mentor Jacques Attali, po vlastitom priznanju mason, a prema riječima njegovih kolega “rafinirani intelektualac posebnog kalibra” koji mahnito djeluje na putu izgradnje ove Europe, oligarhijske tehnokratske maćehe svojim narodima, izbornim inženjeringom je odabrao Macrona i neutralizirao Marine Le Pen.

Ulazak Macrona u Elizejsku palaču je bila obična kozmetička operacija. Unatoč svim uloženim naporima i to što se učinilo što je više moguće da bi se postigao taj cilj, Marine Le Pen nije mogla pobijediti.

Ipak, od kada je došao na vlast, Emmanuel Macron je uvjeren da je državnik poput Charlesa de Gaullea, a nedavno je čak izjavio kako je “ravan Vladimiru Putinu”. Formalno jeste, jer su obojica predsjednici svojih zemalja, osim što je Macron od strane Jacquesa Attalia izvučen iz naftalina i doslovno za uho uveden u Elizejsku palaču, dok je Putin ipak pobijedio na izborima uz nevjerojatno veliku izlaznost i podršku birača koju ne treba posebno naglašavati.

Emmanuel Macron želi provesti reformu gospodarstvu, obrazovanju, ustavnu reformu koja bi mu dala još veće ovlasti, naređuje vojne kampanje protiv suverenih zemalja, ne samo Siriju, nego i vojne aktivnosti u tradicionalnom području interesa Pariza, bivšim francuskim kolonijama i predstavlja se kao spasitelj Europe i “slobodnog” i “demokratskog” svijeta. Dakle, govorimo o vrlo opasnom čovjeku, šarlatanu koji je na čelu nuklearne sile i stalne članice Vijeća sigurnosti. Stoga ne podcjenjujmo ono što čini, obzirom da su “reforme” u Elizejsku palaču kao domaća zadaća upućene od kruga koji je odredio da baš on bude predsjednik, a ne netko drugi, posebno ne Marine Le Pen.

Opasna marioneta i šarlatan koji je uvjeren da spašava svijet

Kao što je nedavno napisao Finian Cunningham, Macron je šarlatan koji sam vjeruje, ali je uspio uvjeriti i druge, da je  spasitelj “demokracije”.

Zapravo je Macron pun nemilosrdne ambicije, koja bi trebala zalediti krv u venama ljudi koji teže demokraciji u pravom smislu te riječi, tvrdi Cunningham.

Tijekom nedavne službene posjete  Sjedinjenim Državama, Macron se predstavio kao “očita suprotnost predsjedniku Trumpu i stjegonoša liberalnog centrizma na Zapadu”, prenosi The Washington Post.

Ironično, isto je rekao i ranije ovog mjeseca, kada je kao “spasitelj Europe” držao govor u Europskom parlamentu u Strasbourgu. Njegov govor pred eurozastupnicima je održan samo četiri dana nakon što je francuski predsjednik naredio zajedničko bombardiranje Sirije sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom.

Međutim, ironija je još veća, ako uzmemo u obzir da je u vrijeme dok je Macron zastupnicima Europskog parlamenta iznosio grandiozne vizije njegove “demokracije”, dok je njegova vlastita zemlja paralizirana štrajkovima radnika diljem zemlje, koji se bore protiv njegovih planova ukidanja radničkih prava.

Sa svojih 40 godina, Macron je najmlađi predsjednik Francuske i trenutno jedan od najmlađih čelnika EU, uz austrijskog kancelara Sebastiana Kurza (31). No, austrijski kancelar je europski populistički političar, kojeg Macron zbog neovisne nacionalne politike Austrije naziva “nazadnim”.

Mladenački izgled francuskog vođe i prividna privrženost “demokraciji” nisu ništa novo. Problem je što se za ove maske krije mračna težnja za autoritarnosti i prezir prema demokraciji.

U svom smrtno ozbiljnom govoru u Europskom parlamentu, Macron je  održao predavanje pred 750 europskih zastupnika o “obrani demokracije”. Njegov govor u Strasbourgu je bio pun praznih banalnih fraza, kao što je “suočavanje s autokracijama s autoritetom demokracije”.

Tijekom govora je dio zastupnika, svjesni navedenog i tko je zapravo francuski predsjednik, podiglo velike listove na kojima je pisalo “Dolje ruke sa Sirije”.

Ono što Macron mnogo više njeguje od imidža je njegov prividni ton. No, duboko ispod površine on je elitistički, autoritarni, nemilosrdni i nedemokratski karakter.

Paradoksalno, govoreći u Strasbourgu je Macron napravio kazališno dramu o egzistencijalnoj krizi u Europi, tvrdeći da se 28 nacija EU suočavaju s “građanskim ratom između liberalne demokracije i populističkog autoritarizma”. Za sebe, vjerojatno, vjeruje da stoji na čelu “slobodarskog bloka”.

Neprijatelji u tom ratu su čelnici poput austrijskog kancelara Sebastiana Kurza i mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je nedavno osvojio svoj treći uzastopni mandat.

Macron je u govoru upozorio Europljane da dobro paze na ljude kao što su Kurz i Orban i njihove imigracijske politike zbog kojih su proglašeni “izrodima” Europe, jer uništavaju društveno tkivo i jedinstvo bloka.

The New York Times je napisao: “Macron je rekao da je EU u ratu između liberalne demokracije, koja je stvorena na poslijeratnoj viziji, i novog populističkog autoritarizma koji guši oporbu i ne brine se za vladavinu prava”, podsjeća Finian Cunningham.

Pričekajte trenutak. Dakle, vladavinu prava spominje visokotiražni i utjecajni list zemlje koja je s Francuskom u to vrijeme upravo bombardirala suverenu  Siriju, na temelju ničim dokazane tvrdnje o kemijskom napadu, koji se vjerojatno nije ni dogodio. Podsjetimo da je Macron bio ministar u vladi bivšeg predsjednika Hollandea, koji je bez mandata Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda započeo bombardiranje Sirije 2014.

Bez obzira što mislili o austrijskom kancelaru ili Viktoru Orbanu i njihovom nacionalističkom brendu politike, oni ne bombardiraju suverene narode. Time smo sve rekli.

Francuski predsjednik je potom posjetio njemačku kancelarku u Berlinu. I tamo ej bio napuhan i raširenog paunovog perja se predstavljao kao “spasitelj Europe”, tražeći o svih da se podrže “liberalne vrijednosti na kojima se temelji europski suverenitet, vladavinu prava, demokraciju i mir”. Moguće je da je Angela Merkel već umorna od taštine francuskog bankarčića, koji je zaista uvjeren da je vođa Francuske.

Macron je besramni i lažljivi šarlatan

“Njegova vlastita slika reformističkog i progresivnog europskog vizionara je zapravo ogledalo ispraznosti i apstraktnih i pretencioznih ideala. Macron prezire narodne političare poput Orbana, Kurza i drugih, predstavljajući se kao njihov uzvišeni protivnik, gotovo na isti način kojeg koristi Trump u tvrdnjama “kako se opire navodnom centrističkom liberalizmu”,  što god to značilo”, podsjeća Finian Cunningham.

Istina je, zapravo, da je Macron daleko opasniji autoritarni vođa od Orbana i njemu sličnih. Uz njegov šokantni prezir prema međunarodnom pravu u napadu na Siriju, Macron na drugoj strani koristi svaku priliku da govori o “autoritarnim vođama koji guše bilo kakav oblik oporbe”.

Nekoliko dana nakon ove izjave je poslao stotine francuskih policajaca, naoružanih palicama, da razbiju mirni prosvjed među studentima na sveučilištu u Parizu. Studenti su se pridružili milijunima francuskih radnika i nezaposlenima, koji su izašli na ulice kako bi zaustavili reforme Macrona kojom se ukidaju ostaci ostataka radničkih prava.

Macron to eufemistički naziva “reformskim planovima”. No, za milijune Francuza je revizija Zakona o radu sveopći napad na njihova demokratska prava. Ova su prava radnici stekli u desetljećima borbe u kojoj su tražili da kapitalistička ekonomija bude relativno civilizirana. Danas Macron, sluga financijske oligarhije i međunarodnog kapitala, želi dokinuti prava francuskih radnika.

Kako je Macron uopće izabran prošle godine, to je neobično pitanje. Prije izbora, bivši bankar kuće Rothschild nikada nije sudjelovao u izborima. Ipak, miljenik je supermasona Jacquesa Attalija i nije slučajno da se Macron uspinjao među poznatim “meštrima”, od lože “Fraternitè Verte” u koju ga je uveo upravo Hollande, do velike superlože “Atlantis Aletheia”, gdje svijet zajedno pokušavaju oblikovati modernisti, sretni progresivci i žestoki konzervativci. Bio je u bivšoj vladi Hollandea, a na položaj nije došao putem izbora, nego kao nestranački tehnokrat.

Njegov predsjednički mandat je upitan. Mnogi su se francuski birači suzdržali od izbora prošle godine, jer nisu htjeli glasati za Marine Le Pen, uvjereni da je njezin Nacionalni front “fašistička stranka”, a da nisu ni pročitali program. Ako je u Nacionalnom frontu i bilo pseudofašizma, to bi se moglo reći za njegove početke i vrijeme kada je stranku vodio Jean-Marie Le Pen. Danas ne.

Macron je izabran od strane financijske oligarhije, ali se čini da je u godinu dana od uspio ujediniti francuske građane, koji pružaju žestok otpor njegovim “reformama”.

Izvan Francuske, Macronova retorika o europskoj “renesansi” je pretenciozna glupost. Glavni problem Europe je upravo vakum u demokratskoj zastupljenosti građana. Građani na vlade i političare gledaju s prezirom, jer su sve njihove egzistencijalne potrebe i demokratske težnje kronično zanemarene. Ulaganja i javne službe su sve manja, prava radnika se ukidaju, umirovljenici se zanemaruju, ratovi se pokreću bez ikakve osnove, jer političari služe velikom biznisu i kapitalu, kojima treba militarizam u inozemstvu.

Oni nemaju nikakve demokratske odgovornosti pred više od 500 milijuna građana koji žive diljem EU. Do ove disfunkcije došlo upravo zbog elitističkih i sebičnih političara poput Emmanuela Macrona. On je utjelovljenje zapadne buržoaske politike koja propada. No, izvršavajući kapitalističke i imperijalističke želje vladajuće klase, Macron je i dalje smrtno ozbiljan, samo kako bi se predstavio kao “spasitelj”.

Ali on minira europsku i francusku demokraciju, što mu je potrebno jer nije jasno kako će se izvući iz nemira u zemlji.

Uspon populizma diljem Europe nije nikakav poseban fenomen, a ljudi poput Macrona ge mogu prezirati samo službeno. Takozvani “populizam” je prirodni kontraudar šarlatanima poput Macrona, koji nosi stijeg slobode u borbi protiv navodnog “autoritarizma”. Europska demokracija je ugrožena upravo zbog političara poput Macrona, koji praznom retorikom sebe predstavljaju kao “spasitelje demokracije”.

Francuzi se bude iz “zimskog sna” i mogu spasiti Europu

Europu od ovakvih ljudi mogu spasiti samo Francuzi. Njima je konačno postalo jasno kamo ih vodi politika Emmauela Macrona, dok je svjetska javnost uglavnom usredotočena na njegovu vanjsku politiku.

Trenutne masovne željeznički štrajkove u Francuskoj mediji opisuju kao “sindikalne agitacije”, sukob vlade i sindikalnih vođa ili kao privremenu smetnju putnicima zbog “osobnog interesa povlaštenih radnika”.

Zapravo, štrajk vozača i ostalih zaposlenika Francuskih željeznica je značajno poglavlje društvene tragedije koja uništava Francusku.

Francuska je više od pola stoljeća bila dobro mjesto za život, s dobrom hranom  i lijepim krajolicima. Ali je, prije svega, imala javne službe najbolje na svijetu. Poštanske usluge, javno obrazovanje, zdravstveno osiguranje, javne službe općenito i željeznička služba su bili uzor. Možda je bilo nekih nedostataka, ali se to može dogoditi bilo gdje. Važno je da je Francuska, zahvaljujući javnim uslugama, dobro funkcionirala, nudeći povoljne uvjete za poslovni i svakodnevni život. Kada ljudi previše dugo žive dobro, na to naviknu i to smatraju normalnim.

Sada je iznesen plan predsjednika Macrona za uništenje željeznica, što je upalilo alarm. Postoji valjan razlog za vjerovati da će se veliki dio javnosti, koja je dugo bila u dubokom snu, uskoro probuditi.

Nakon Drugog svjetskog rata su javne službe u Francuskoj dobile poticaj zahvaljujući paradoksalnom savezu između suprotnih krila francuskog otpora, komunista i “gaulleista”. General Charles de Gaulle, iako antikomunist, bio je konzervativac koji je razumio da snaga i jedinstvo nacije ovisi o minimumu socijalne pravde. Unatoč otvorenoj suprotnosti o mnogim pitanjima, pristaše De Gaullea i komunisti, okupljeni u ujedinjenom Nacionalnom vijeću otpora, 1944. godine usvajaju program koji zahtijeva mješovitu ekonomiju, kombinirajući slobodno poduzetništvo sa strateškom nacionalizacijom i programima socijalne sigurnosti i prava sindikata.

Ovaj program socijalne pravde je udario temelje za gospodarski razvoj zemlje, koji je nazvan “Tridesetih slavnih trideset godina mira i prosperiteta”. Francuska mješovita ekonomija je u smislu slobode, jednakosti i ljudskog blagostanja funkcionirala bolje od birokratskog komunizma ili profitabilnog kapitalizma.

Nakon toga je u Velikoj Britaniji izrečena smrtna kazna za državne javne službe. Premijerka Thatcher je u Velikoj Britaniji uporno provodila neoliberalnu kampanju s ciljem uništenja socijalne države, smanjivanja plaća i beneficija, da bi na kraju svu mogućnost donošenja odluka predala u ruke financijske oligarhije. To je ono što danas zovemo neoliberalizam ili unipolarna globalizacija američkog tipa.

Neoliberalna kontrarevolucija je pogodila Francusku ranih godina predsjedanja Françoisa Mitterranda, što je prisilio njegovu vladu da promijeni “socijalistički” kurs i da prekine “zajednički program” u savezu s komunistima. Kako bi prikrila svoje antisocijalne reforme, Socijalistička stranka je promijenila kurs i odlučila se za “izgradnju Europe”, odnosno Europske unije, što je predstavila kao novi cilj na horizontu “napretka”. Zabrinutost radnika za očuvanjem životnog standarda postignutog posljednjih desetljeća se opisivao kao “reakcionaran” trend, suprotan novom konceptu globalne konkurencije bez granica, koji je postao simbol “progresa”.

U stvarnosti je “europska izgradnja” u Francuskoj, kao i drugim zemljama, značila sustavnu razgradnju i uništenje suvereniteta država članica, destimulaciju sustava socijalne zaštite koja je bila ojačana nacionalnim osjećajima solidarnosti. Međutim, tome nema mjesta u apstraktnim mitovima naziva “Europska unija”.

Europa je postupno lišena svoje socijalne zaštite i prepuštena je hirovima Goldmana Sachsa, financijske oligarhije i međunarodnim investitorima iz Saudijske Arabije i Katara.

Francuski željezari se danas ne bore samo za sebe. To su prvi koraci konačne bitke za spašavanje Francuske i Europe od pustošenja neoliberalne globalizacije i financijske diktature.

Macron, štićenik Rothschilda i Attalia, predstavlja svoju “reformu” željeznica kao mjeru “jednakosti”, jer ukida željezničarima njihov “poseban status”.

Koje su to povlastice? Vozači imaju težak život, rade dugo i provode vikende sa svojim obiteljima. Životi milijuna putnika ovise o njihovoj koncentraciji i predanosti. Zauzvrat, njihov “povlašteni” status je uključivao sigurnost radnog mjesta i relativno rano umirovljenje, što su povlastice koje si mogu priuštiti bogati ili oni u vojnoj službi.

Radnici željeznica prosvjeduju ne zbog svojih “privilegija”, nego da se te “privilegije” mogu proširiti i na druge. U svakom slučaju, problem je mnogo važniji od plaća i radnog vremena.

Javne usluge u Francuskoj su bile puno više od potrošačkog blagostanja. Za milijune ljudi je to bila etika, način života. U mnogim zemljama su javne službe oslabljene korupcijom, ali se to ne događa kada ljudi vjeruju u ono što rade. Ovo uvjerenje nije automatsko i stječe se kroz povijest.

Francuski željezari su poput velike obitelji, ujedinjeni u uvjerenju da ispunjavaju važnu društvenu dužnost.  Ova predanost je više od osobnog stava. To je duhovna vrijednost koju jedan narod treba voljeti i sačuvati. Umjesto toga, žrtvuje se zbog potreba financijskog kapitala.

Naime, trenutno postoji višak financijskog kapitala koji se širi diljem svijeta u potrazi za profitabilnim mjestima za ulaganje. To je “neoliberalizam”.

Obične tvrtke mogu bankrotirati ili ne donositi profit dioničarima. Zato javni sektor mora biti privatiziran. Prednost ulaganja u sektor javnih usluga je taj da ako ne zarade novac, vlada će intervenirati i subvencionirati ih, sve na teret poreznih obveznika.

Na meti su obrazovanje, zdravstvo, promet i komunikacije. Službena pretpostavka je da se ove usluge moraju privatizirati, jer će tako biti “učinkovitije”.

Ta je laž vel prodana u Velikoj Britaniji, gdje je dovela d katastrofalnih posljedica. Emmanuel Macron se odlučio na ove reforme, ali je on samo pijun financijske oligarhije koja nema državljanstva.

Nije Macron odlučio uništiti francuske željeznice, ali ne samo. To je odlučeno i naređeno od strane Europske unije, a Macron samo izvršava naloge. Riječ je o otvaranju željezničkog sustava međunarodnoj konkurenciji.

Stres željezničkih radnika će se povećati, nesigurnost će rasti, samo zbog povećanja profita. Naravno, putnici će usluge neizbježno plaćati više. Što se tiče stanovnika malih seoskih zajednica, oni će jednostavno izgubiti željezničku vezu, jer neće biti isplativa.

Djelujući kao javna služba, nacionalna željeznica u Francuskoj je koristila prednosti i zarade linija s visokim prometom za financiranje onih u manje gusto naseljenim ruralnim područjima, nudeći iste prednosti ljudima gdje god živjeli. Ovo će uskoro biti samo sjećanje. Uništavanje javnih službi ubrzat će pustošenje sela i rast velikih urbanih centara.

Bolnice u ruralnim područjima će biti zatvorene, kao i poštanske službe. Mala mjesta u Francuskoj, koja će imati posljednjih desetak stanovnika, nestat će.

To je pravi program “modernizacije” u tijeku. Međutim, zaboravlja se halucinatorska moć pojmova kao što su “moderno” i “progres”. Zagovornici privatizacije pokušavaju hipnotizirati javnost ovim čarobnim riječima, dok su s druge strane vješto ukidaju usluge i pripremaju javnost da planirane promjene prihvate kao moguća poboljšanja.

Moraju se spomenuti dvije stvari kako bi pojasnili ovu tužnu sliku. Prva je da je nakon privatizacije France Telecoma krenuo val samoubojstava među zaposlenicima, 39 u dvije godine,  sigurno dijelom zbog stresa, demoralizacije i metoda smanjenja kvaliteta usluga, sve što je nametnuto zbog povećanja profita. Kada se uništi ponos radnika, put prema ravnodušnosti, zanemarivanju, pa čak i korupciji je vrlo kratak.

Još jedna stvar koju treba zapamtiti je propagandna kampanja godinama ranije provedena protiv željeznica, koje su okrivljene za “deportaciju židovske djece” u nacističke koncentracijske logore. Besmislena optužba, jer je nacistički okupator uzeo i željeznice, čiji radnici nisu imali pravo riječi. Ovakvu klevetu protiv Francuskih željeznica se prirodno iskoristili američki konkurenti kako bi francuske vlakove velikih brzina izbacili s američkog tržišta.

Macron je odlučio očuvati samo jednu javnu službu. Naime, podiže poreze kako bi izgradio vojno-industrijski kompleks i jedini javni djelatnici koji će uskoro koristiti socijalne naknade i prijevremeno umirovljene bit će vojska, ali vojska čiji zadatak neće biti služiti Francuskoj, nego djelovati u službi ratova Sjedinjenih Država.

Dakle, Europu i europske narode, ne Europsku uniju, može uništiti i spasiti samo Francuska, jer jedino tamo raste plima nezadovoljstva zbog nametanja takozvanih “strukturnih reformi”. Iako je Francuska daleko od revolucionarnog žara, ništa nije nemoguće.

Emmanuel Macron: “Francuzima treba kralj!”

Bivši bankarčić Emmanuel Macron sanja da Pariz određuje sudbinu svijeta

Supermason Macron je političko mrtvorođenče