Macron je priznao: „EU je obična monetarna unija“ i sad je prilika koja se ne smije propustiti

Emmanuel Macron se probudio. Europska unija, sa svim svojim supstitucionalnim ishodima, više ne predstavlja neupitnu dogmu. Nedostatak ekonomskog intervencionizma u suzbijanju nužde izazvane pandemijom Covid-19 je čak i jednog od glavnih stjegonoša Strasbourga i Bruxellesa, predsjednika Francuske, ultraeuropejca, progresivnog utemeljitelja stranke osnivač „En Marche“ prisilio da preispita svoje polazne ideološke pozicije.

Štoviše, u Francuskoj se situacija ne razlikuje toliko od one s kojom se suočavaju drugi europski narodi, uključujući Italiju. Ali mnogi, sve dok se izvanredno stanje nije pokazalo apsolutnom političkom potrebom, nisu razumjeli koliko nedostatak kontinentalne solidarnosti može utjecati na sudbinu ljudi, dakle i naroda. To je pomalo kao u metafori koja govori o vlakovima koji su već prošli, ali što je tu je.

Emmanuel Macron, kada je uvedio mjere za suzbijanje pandemije Covid-19, govorio je „ratu protiv nevidljivog neprijatelja”. Macronovi strogi tonovi i ratovi su pretpostavljali pripremu izvanrednih ekonomskih mjera koje se usvajaju samo u ratnim uvjetima. Obično u njega postoji samo jedna riječ, solidarnost, iako ga mnogi smatraju preporoditeljem  „bonapartizma“, kojeg je francuski predsjednik obnovio kao političku doktrinu i po stavu i stilu nije voljan na nikakva kašnjenja kada je u pitanju uzimanje.

Stranice povijesti u kojoj živimo zahtijevaju neusporedivu predanost. Sjedinjene Države i Kina, uključujući Rusiju, imaju svoje “bazuke” za suočavanje s izvanrednim situacijama, iz prostog razloga što jer imaju središnju banku. U slučaju Sjedinjenih Država to jeste „privatni“ FED, ali u ovakvim vremenima ni ova „autonomna“ financijska institucija ne može bez države ni država bez nje.

S druge strane Europska unija i Europska središnja banka  imaju svoje mjesto i vrijeme uzimaju proizvoljno. Emmanuel Macron je shvatio opasnost predugog čekanja. I jučer na stranicama talijanske La Republice ističe „kako ova se kriza ne može riješiti bez solidarnosti, koja bi trebala ekonomična i osigurati zdravlje ljudi”.

Suverenisti su dugo tvrdili da EU počiva samo na „monetarnoj uniji“ i bili su u pravu. Danas Macron koristi gotovo iste tonove.

U intervjuu navedenom izvoru, bivši glasnogovornik novog europejstva dao je sljedeće obrazloženje: „Zar se Europska unija, eurozona, svela na monetarnu instituciju i skup pravila koja dopuštaju svakoj zemlji da djeluje po vlastitom nahođenju? Hoćemo li djelovati zajedno kako bismo financirali naše troškove i svoje potrebe u ovoj vitalnoj krizi? Želim da ovaj izbor solidarnosti u potpunosti bude proveden”.

Prepirati se sada je prilično beskorisno, ali kad bi neki “populist” Macronu rekao „Dobro jutro“, podsjetivši ga da govori isto što godinama  govore  Nacionalni front, AfD, Liga i druge stranke, stanar Elizejske palače mu ne bi imao puno za prigovoriti. Dok pišemo, sve se vrti oko teme „koronaobveznica“, koje, kako se čini se, Njemačka nije voljna podržati, već uzimajući u obzir hipotezu o nacionalizaciji njemačkih tvrtki, koje će kao nesolventne prijeći u vlasništvo države.

Merkel je u svojim govorima čak prestala spominjati Europu. Ministar Peter Altmaier ni u kom slučaju nije odbacio mogućnost da Njemačka može nastaviti i s internim planom.

“Europska lokomotiva” ne odustaje od svojih temeljnih načela. Macron, ako ništa drugo, razumije koji vjetar puše iz Berlina i onoga što se nekoć zvalo Benelux.

Čini se da je Francuska, zajedno sa Španjolskom i Italijom, spremna stvoriti savez za potraživanjem jednakih uvjeta za sve u financijama, što Angelu Merkel, ali i nizozemskog premijera, dovodi u situaciju da brzo moraju odlučiti što će učiniti. Geopolitika se također mijenja zbog širenja koronavirusa.

Jedinstvo Europske unije, možda kao nikad do sada, izgleda da je zaista dovedeno u pitanje.

„Ako Europa može umrijeti, ona će to  biti zbog nedjelovanja. Poput Giuseppea Contea, ne želim Europu nižeg zajedničkog nazivnika. Trenutak je povijesni. Francuska će se boriti za Europu solidarnosti, suvereniteta i budućnosti”, rekao je predsjednik Macron, što zvuči gotovo nestvarno.

Macron, suverenitet i Europa u istoj rečenici sada znače nacionalizam, s kako je Finacial Times napisao prije nekoliko dana, to je uistinu “nuspojava”, indirektni učinak, pandemije.

Zato ovu situaciju treba gledati kao na povijesnu priliku za Europu suverenih naroda, a ne obraćati pozornost na „paniku“. Panika u kriznim situacijama je odlika slabih nacija, dok one jake u krizama vide povijesnu priliku. Priliku da se isprave pogreške  unaprijede društveni, ekonomski, upravni io svi drugi modeli.

Donald Trump je napisao je da je “ovo”, odnosno pandemija Covid-19 , razlog zašto su Americi potrebne “granice”. Globalna zaraza otvara niz pitanja. Prvo je zašto bi jedna nacija trebala trpjeti posljedice onoga što se događa tisućama kilometara daleko? Zašto bi, obzirom na službenu tezu da je ovo vrsta koronavirusa iz Kine, lokalna epidemija trebala uznemiriti cijeli svjetski poredak, povlačeći za sobom čitav niz posljedica i tragedije povezane s ljudskim, ekonomskim i socijalno-zdravstvenim interesima, troškovima i rizicima? Nemojmo se lagati. Sve nacije i vlade gledaju, prije svega, svoje interese,a Europska unija se pokazala kao primjer sebičnosti.

Takozvana “globalistička ideologija” desetljećima je govorila o tome kako svijet mora biti otvoren, ali je Covid-19 većinu naroda prisilio da suspendira, de facto ili de jure, neke stupove ove moderne ideologije.

Čak je i “slobodno kretanje” dovedeno u pitanje, a Španjolska je prva Schengensku konvenciju stavila ad acta, zabranjujući do daljnjega ulazak kopnom svima koji nisu s Pirinejskog poluotoka.

Općenito gledano, mnogo stupova EU, uključujući Pakt o stabilnosti, nisu uspjeli ili su gotovo propali.

„Efekt leptira“ često može promijeniti tijek povijesti, ali je rašireni osjećaj da se globalizacija nije bi proširila do ove razine, možda bi slika pandemije bila različita, po intenzitetu i ozbiljnosti. Konstrukt ili ne, pitanje ostaje.

Ako su iz nekog razloga virusi u ovoj epohi počeli putovati avionima, to je element kojeg mnogi nisu imali na umu. Možda ne u pravoj mjeri.

Onda je Vladimir Putin otvorio drugu temu, oporezivanje imovine deponirane izvan nacionalnih bankarskih institucija.

Vođa sve Rusije bi želio da se, recimo zbog pandemije, taj novac oporezuje po stopi od 15%. Kad ruski radnici već plaćaju porez na dohodak 13%, oni koji imaju milijun rubalja u inozemstvu ili off shore oazama bi trebali svoj patriotizam iskazati tako da plate porez na dobit od te imovine.

To također ima veze s selidbom poduzeća, jer Ujedinjena Rusija razmišlja i kako intervenirati u toj pojavi. Gotovina mora biti iskorištena za zaštitu obitelji, kojima je moraju jamčiti prihodi. Ono što se odnosi na unutarnju ekonomiju može biti dio sekundarnih aspekata u ovoj fazi. Ali svi ti argumenti potvrđuju aktualnost pretpostavke koja je srž članka objavljenog u Financial Timesu i da je mrski nacionalizam “neizravna posljedica koronavirusa”.

Svaki svjetski vođa morao je reagirati u suzbijanju virusa i morao je pokazati svoju ” bazuku”, a tema javne potrošnje se vratila na velika vrata.

Što se tiče nas i svih drugih u „južnoj Europi“, podsjetimo da Angela Merkel u svom izvanrednom obraćanju naciji  niti jednom nije spomenula EU.

To su znakovi vremena. Europska unija i ESB sada mogu samo koordinirati operacije, ali upravljanje izvanrednim stanjem odgovornost je svakog pojedinog naroda, koji se tako vraćaju kao protagonisti povijesti. Zaraženi i umrli broje se na nacionalnoj osnovi, dok se granična kontrola može smatrati obnovljenom.

Recesija će, međutim, biti globalna. To barem predviđaju institucije koje se bave predviđanjem ekonomskih trendova. Dakle, svaka će se država morati nositi s onim što je već najavljeno kao dramatična posljedica, ali svaka kroz različite recepte. Tijekom objave prvih vijesti o smrti u Njemačkoj, ministar ekonomije Peter Altmaier uopće nije odbacio hipotezu o nacionalizaciji, svetogrđu koje je bilo moguće u Lenjinovo i Staljinovo doba, ali nikako u liberalnoj Europi XXI stoljeća.

Ali kako drugačije upravljati sa svim subjektima koji kratkoročno neće donositi dobit i njihovi će vlasnici biti prisiljeni zatvoriti poslovanje?

Ekonomski izbori doneseni tijekom, a posebno u suočavanju s ekonomskim problemima poslije pandemije,

doista sliče “ratu protiv nevidljivog neprijatelja”, kako ga mnogi nazivaju.

Ti izbori mogu biti tipični za ratna razdoblja, a svako ratno razdoblje je bilo karakteristično po manjku solidarnosti među nacijama.

Onda, nakon što se Covid-19 iskorijeni, bit će vrijeme za razmišljanje o najprikladnijim političkim ideologijama za nastavak života i obnovu gospodarstava. To je prilika koju ne bi trebali propustiti, posebno ne na isprazne rasprave na rubu teorija zavjere. Rijetko će se opet ukazati ovakva prilika, a političke elite su preplašene. Boje se. I to se boje ljudi i učinit će sve za političko preživljavanje.