Malograđanski pseudoljevičarski pacifizam je drugo lice imperijalizma

Danas u svijetu se otvoreno govori o mogućem izbijanju Trećeg svjetskog rata, što je razumnim ljudima nepojmljivo, ali smo se uvjerili da možda najveću svjetsku silu ne vode baš ljudi koji se odlikuju pragmatičnošću, još manje razumom, tako da i ovaj scenarij treba uzeti u obzir. S druge strane imamo zemlje koje sustavno izbjegavaju klopke u koje ih se uvlači i ne žele otvoreni sukob na bojnom polju. Rusija nije tako reagirala u Ukrajini, Kina na brojne provokacije u Južnom kineskom moru, Sirija nije vojno odgovorila Izraelu, a Iran je na američku agresiju dao asimetričan odgovor. U tom svijetu imamo zapadnoeuropske progresivne stranke i nevladine udruge koje, samo da ne bude rata, preferiraju „status quo“ i očuvanje zapadne hegemonije, koja je prilično uzdrmana, ali još uvijek opasna.

Oni tvrde kako pripadaju „lijevom političkoj misli“ i pozivaju se na pacifizam, ali taj pacifizam ne traže od najratobornije zemlje u svijetu, već od onih koji su mete napada. Štoviše, traže i promjenu „režima“, autokratskih ili klerikalnih, kako ih zovu, jer bi se tako izbjegla proturječja i cijeli bi svijet prihvatio „univerzalne liberalne vrijednosti“ i svi bi živjeli u „najboljem od svim mogućih svjetova“.

Ovakve stavove možete čuti od takozvane „demokratske ljevice“ koju predstavljaju Jeremy Corbin i Bernie Sanders, ali i pseudoljevičarskih projekata poput grčke Syrize ili španjolskog Podemosa.

O ovom politološkom kutku, iako je ovo tko zna koja po redu analiza koja raskrinkava lažnu ljevicu, posvetit ćemo se malograđanskom pacifizmu, koji se zna predstaviti i kao “ljevičarski”, koji nije ništa drugo doli odvraćanje od borbe naroda koji žele povratiti izgubljeni ili sačuvati postojeći suverenitet i drugo je lice imperijalizma.

Tko je bolje čitao njegova djela, zna da marksistički koncept iz XIX stoljeća u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva. Ali to je pisano u XIX stoljeću i vremenima kada su europski radnici radili po 14 ili 16 sati dnevno, a oni u kolonijama su de facto bili robovi, stoga je nasilna pobuna masa bila jedino moguće rješenje za stjecanje bilo kakvih prava.

Međutim, povijest nas uči da se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren, te da se mora iznaći kompleksniji način u okviru kojeg će se posvetiti veća pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju.

Iako bi se čak i Lenjinu mogli pripisati ovi „grijesi“, ipak je zapadnoeuropska revizionistička ljevica marksizam u praksi pretvorila u anti-imperijalistički pacifizam. To je vidljivo u programima mnogih suvremenih „lijevih radikalnih“ stranaka u Europi. Pacifizam nije ništa drugo doli oblik suradnje s financijskom poduzetničkom i političkom elitom.

Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, jer nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja koja bi bila nužna da do te promjene dođe. U tom kontekstu vrijedi spomenuti poznatog talijanskog ljevičarskog mislioca Domenica Losurda, koji komunistički pokret želi stopiti s pacifizmom, čime kao da pokušava izmiriti vraga sa svetom vodom.

Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam su u svojoj suštini reakcionarni zato što im je jedina uloga da spriječe uspostavu pravednijeg poretka u odnosima između društvenih skupina. Oni to čine bez obzira na apsolutno neprirodno stanje stvari koje održavaju u životu.

Marksizam XIX stoljeća je revolucionarna teorija koja kida sve veze s prošlošću i zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski, koji je nazvan komunizam. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom znači odstupati od njegove prave prirode. Danas to znači da se španjolski Podemos, na primjer, koji je u Španjolskoj upravo stvorio koaliciju sa socijaldemokratima, bolje rečeno liberalima, stranke PSOE, odrekao temeljnih načela koja je zastupao dok je bio izvaninstitucionalni pokret. Isto je bilo sa Syrizom u Grčkoj, za koju se, nakon svega što je učinila, s pravom može sumnjati da je bila laboratorijski osmišljen ljevičarki pokret kako bi se prevario grčki narod, koji je na referendumu 2015. Napravio revolucionarni iskorak i odlučio da neće prihvatiti diktat Europske komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke, a vlada Alexisa Tsiprasa i Syrize je izdala svoje ljude i grčka danas duguje više nego je dugovala 2015., s tim da je lihvarima otplaćivala kamate na dugove skoro pet godina. Uz sve što je privatizirala i platila međunarodnim kreditorima, Grčka danas duguje 369,3 milijarde dolara, dok je u trenutku referenduma 2015. dugovala 346,8 milijardi dolara. Zaključak je da je Syriza „pacificirala“ Grke i eutanazirala njihovu volju za promjenom, radikalnom i revolucionarnom, izraženom na referendumu.

Jedan od najvećih nedostataka marksizma je taj što nije razradio teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u nerevolucionarnim vremenima. Ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu i revoluciju protiv europske elite, posebno protiv monarhija, Austro-Ugarske i Ruskog carstva, dok je Engels blagonaklono gledao na ideju o obaveznoj mobilizaciji masa u „naoružano radništvo“, što bi bio način da se stvori potrebni instrument za provođenje revolucije, ali kada za to dođe vrijeme. Naravno, ovdje smo još uvijek na razini teorije, ali dobro osmišljene teorije, dok današnji „ljevičari“ ukazuju na proturječja i nepravdu postojećeg sustava, ali ne nude nikakva konkretna rješenja, osim onih koje su osmislili CANVAS i ranije Gene Sharp sa svojim „nenasilnim pobunama“, koje su alat imperijalističke elite za očuvanje globalne hegemonije. Zato ljudi olako padaju u zabludu i poistovjećuju ove reakcionarne ideje s lijevom političkom misli, koja je izgubila svoj identitet. Barem na Zapadu.

Na primjer, Lenjin piše: “Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista i propovjednika mira i anarhista. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, odnosno onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista, mi marksisti se razlikujemo po tome što s točke gledišta dijalektičkog materijalizma razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova.“

Stoga moramo priznati da su se u povijesti, ali i upravo u ovom trenutku, vodili vode ratovi koji su, bez obzira na sve strahote, bili ili jesu progresivni. Neki su podigli ljudsko društvo na višu razinu, time što su uništili reakcionarne i štetne institucije. Srušili su najokrutnije tiranine i inozemne marionete s vlasti.

Rat Sirije protiv međunarodne terorističke koalicije u suštini nje klasni, ali je rat za opstanak sirijskog naroda i obranu svijeta od najvećeg zla koje se u svijetu pojavilo nakon nacifašizma – vehabijskog islamofašizma. To nas uči da svaki rat ima svoje povijesne karakteristike na koje trebamo obratiti pažnju.

U tom kontekstu treba podsjetiti da su upravo njemački komunisti, sa svojim antimilitarizmom, dopustili jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva da preuzme vlast. Početkom XX stoljeća su u Njemačkoj komunisti i socijalisti sebi dozvolili luksuz antimilitarizma, čime su upravljanje zemljom doslovno u ruke poklonili nacistima.

Nenasilje i takav način razmišljanja je sastavni dio zapadne propagande. SAD su bolje nego itko drugi iskoristili Gandijev „nenasilni otpor“. Takvo „nasilje“ su propagirali u „Obojenim revolucijama“, dijeleći brošure i upute koje su slobodno kolale internetom, a mnoge od njih možete naći i danas.

Međutim, uvijek se dođe do točke kada nasilju pribjegavaju i nenasilni. Tada i oni, kako bi ostali dosljedni, moraju „dehumanizirati“ protivnika, jer je to potrebno da bi se riješili moralnim dilema.

Iskreno govoreći, Amerika ne poznaje šovinizam i špiljski nacionalizam u europskom obliku. Imperijalistička politika Washingtona je ujedno i internacionalistička, a vodi se u ime „demokracije i ljudskih prava“. Metode koje se koriste su različite, ovisno o tome gdje treba intervenirati.

I ovdje dolazimo do apsurda u kojem se europske vlade toj politici nikada nisu uspjele suprotstaviti. Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti šarenim balončićima kojima u prosvjedima mašu čelnici europske ljevice, a koji potom u parlamentima dižu ruke za vojne intervencije i „doprinos miru u svijetu“.

Uostalom, postoji više vrsta mira. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga i jamči suverenitet i razvoj narodima, ali postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj je situaciji razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaje nemoguć.

Upravo zato pacifizam i nenasilje ne pripadaju lijevoj političkoj misli. Ovdje treba postaviti pitanje da li, odbijajući antimilitarizam, čovjek postaje militarist? Ne, budući da je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Kako ne bi trpjeli nasilje treba biti spreman i ponašati se nasilno, ili se, kako izreka kaže, pripremati za rat, ako to trenutak zahtijeva.

Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma, i to treba jasno reći. Nekada su misionari iz redova crkve pratili kolonijalne ekspedicije, a danas to rade nevladine organizacije, ali se u suštini nije promijenilo ništa.

Sada kada se, barem srednjoročno, sudbina Europe i svijeta rješava u istočnoj Ukrajini i na Bliskom istoku, reći “svi su isti, rat je zlo i svi koji ratuju trebaju istog trenutka baciti oružje i potrčati jedni drugima u zagrljaj”, trebaju dobro promisliti o gore navedenom.

Konačno, Ukrajina je izašla iz Pokreta nesvrstanih i nema nikakvog razloga da se ne uništi država, ne ukrajinski narod, koja kleči i moli da postane dio NATO pakta, ako je to moguće. Zaboravljeni rat koji još uvijek traje u Donbasu je, bez obzira na sve strahote, progresivni rat, koji društvo u tim regijama i cijeloj zemlji može podići na jednu višu razinu, tako što bi se mogle uništiti reakcionarne i štetne institucije koje su Kijevu postavljene od strane Washingtona.

U Iranu imamo drugi slučaj. Mnogi među europskim „progresivnim“ krugovima mrze „teokratski režim“ u Teheranu i tom logikom podržavaju destabilizaciju te zemlje, koja je u praksi, iako pod zastavom islama, ostvarila više socijalističkih ili socijalno pravednih pobjeda nego bilo koja ljevičarska vlada u Europi. Ono što naši „progresivci“, usprkos svojim akademskim titulama ne razumiju, je činjenica da islam nije samo religija, već skup pravila koja su duboko ukorijenjena u društvu i izraz su tradicije i civilizacije u ovom slučaju iranskog, nekoć perzijskog naroda. Ali ako pogledamo ekonomiju, socijalnu državu, odnos prema ženama i obitelji, koji je zbog agresivne propagande potpuno nepoznat široj javnosti, Iran je, iako u problemima zbog sankcija i embarga, bliži pravednoj socijalnoj državi od mnogih europskih zemalja koje se hvale svojim „progresivnim vladama“. Da bi to obranio i kako ne bi bio bačen na koljena, Iran treba moderno oružje, treba svoje Basij milicije i Iransku revolucionarnu gardu, treba sve ono što malograđanska pacifistička pseudoljevica s gnušanjem odbija priznati. Islamska Republika se mora obraniti pod svaku cijenu, ali joj pacifisti negiraju pravo na samoobranu.

S druge strane, toliko hvaljena „nenasilna revolucija“, ona „obojena“, naravno, osim što u svojoj završnoj fazi nikada nije nenasilna, iza sebe ima stotine i tisuće nuklearnih projektila i sve vrste modernih oružja kojima raspolažu Pentagon i njegovi saveznici.

Stoga ponovimo da malograđanski pacifizam, koji se predstavlja i kao “ljevičarski”, drugo je lice imperijalizma i nije ništa drugo doli odvraćanje od borbe naroda koji žele povratit izgubljeni ili obraniti stečeni suverenitet.