Manifest – Iluzija političkih izbora: Čovjek jedne dimenzije

„Kako ljudi mogu da izraze ‘svoju’ volju ako nemaju nikakvu volju ili osobno uvjerenje, ako su oni otuđeni automati čijim ukusom, shvaćanjima i sklonostima upravljaju mehanizmi uvjetovanja (conditioning machines)? U ovakvim uvjetima opće pravo glasa postaje fetiš. Točno je da postoji znatna i vrlo važna razlika između slobodnih i namještenih izbora, ali zapažajući ovu razliku ne smijemo zaboraviti činjenicu da čak i slobodni izbori ne izražavaju uvijek ‘volju naroda’.” Erich Fromm

Citatom Ericha Fromma o demokratskim izborima započet ćemo manifest kojim ćemo se osvrnuti na iluziju političkih izbora. U nastavku izlaganja Fromm o izborima kaže: „Ako većina ljudi upotrebljava često reklamiranu pastu za zube zbog njene kvalitete koja se ističe propagandom (reklamom), nitko razuman neće reći da se narod sam ‘odlučio’ za tu pastu. Sve što se može reći jest da je propaganda bila dovoljno uspješna da primami milijune ljudi da vjeruju u njene riječi. Način na koji ljudi u jednom otuđenom društvu izražavaju svoju volju ne razlikuje se od načina na koji oni kupuju robu. Oni slušaju riječi propagande i za njih malo znače činjenice u usporedbi s ovom sugestivnom bukom koja im se neprestano ulijeva u glavu.“

U posljednjih nekoliko tisuća godina ljudsko društvo razvijalo se težeći stvoriti što bolje uvjete za svakog člana zajednice. Relativno nedavno pojavila se ideja o društvenom uređenju u kojem će svaki član ravnopravno moći odlučivati o sudbini zajednice, a time i svojeg života. Premisa o društvenom uređenju u kojem će svaki član aktivno sudjelovati u stvaranju zajednice naširoko je prihvaćena i usađena u same korijene ljudske svijesti. Pojavom demokracije pojedinac koji je do jučer bio tlačne od kraljeva, feudalca, moćnika… konačno dobio moć da upravlja svojim društvom i njime u cjelini. Kao što ćemo prikazati u ovom manifestu, ništa nije dalje od istine od vjere u mogućnost promjene glasanjem i političkim izborima.

Spoznaje iz sociologije, antropologije, psihoanalize i psihologije masa uče nas da su politički izbori i san o jednakosti kroz izbore čista iluzija i doista samo san.

U ovom proglasu, odnosno manifestu (lat. manifestus: očit, jasan, bjelodan), na jasan i svima razumljiv način objasnit ćemo svu iluziju političkih izbora. Dapače, ukazat ćemo na svu iracionalnost ljudskog ponašanja kao i nedostatak racionalnosti i razuma glasača („glasača“ definiramo kao  osobu koja vjeruje u proces političkih izbora). Manifest ćemo podijeliti na tri dijela. U prvi dio je samo uvod u druga dva dijela. U drugom dijelu konkretno ćemo se osvrnuti na tvrdnje glasača i njihove razloge zašto bi trebalo glasati. Time ćemo na jasan i razumljiv način objasniti iracionalnost današnjeg društva i čovjeka koji vjeruje u sustav glasanja. U trećem djelu pozabaviti ćemo se psihoanalizom da bismo našli odgovor na pitanje zašto se čovjek (u ovom slučaju glasač) ponaša iracionalno i apsurdno.

Iz antropologije je poznato da svako društvo ima svoja pravila. Ona su postavljena kao stupovi koji drže strukturu društva. Ukoliko su društvena pravila iracionalan, dapače paradoksalna onda imamo temelje kojima može opravdati svrstavanje društvenog ponašanja u kategoriju psihopatologije.

„Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može postati moćan instrument dominacije.“

Herbert Marcuse

Nadalje vidjet ćemo da su tvrdnje i premise osobe koje vjeruje u sustav glasanja djetinjaste, iracionalne, dapače imaju karakteristike isključivo vjerovanja i odsutnosti inteligencije i razuma. Kada navodimo „djetinjasto“, potrebno je napomenuti da nije riječ o ispraznom pojmu kojim bi se stigmatiziralo ili umanjila nečija vrijednost. Iza te riječi stoje ozbiljne tvrdnje koje ukazuju na temelje problema iracionalnog ponašanja. Detaljnijoj raspravi na tu temu posvetit ćemo se u trećem dijelu manifesta. Nadalje, potrebno je napomenuti da je nedostatak razuma karakteristika masa, kao što je još u prošlom stoljeću utvrdio otac psihologije masa Gustave Le Bon, o karakteru masa još je prije stotinu godina napisao: „Već smo predočili kako su gomile nepristupačne razmišljanju i da shvaćaju samo grube asocijacije ideja. Zato se govornici koji je umiju impresionirati pozivaju na njihove osjećaje, a nikada na njihov razum. Zakoni logike nemaju na njih djelovanja.“

Zbog karaktera masa iznese tvrdnje u manifestu neće imati utjecaj na promjenu ljudske svijesti, ali ih iznosimo zbog temeljne ljudske potrebe ukazivanja na prirodu stvarnosti. Prema Le Bonu, vjerovanje je temeljna sila koja pokreće mase, kao što ćemo utvrditi vjerovanje je i temelj djelovanja glasača. U trećem dijelu osvrnut ćemo se na psihoanalizu da utvrdimo pozadinu iracionalnog ponašanja čovjeka. Nećemo ulaziti u genetiku i antropologiju (iz koje također možemo mnogo toga naučiti), jer bismo otišli predaleko što nam u ovom trenutku nije bitno. Ali da ne bismo ostali dužni, iznijet ćemo osnove premise navedenih znanosti.

U kontekstu današnje krize vidimo da društveno uređenje strmoglavo kreće prema centralizaciji što je i povijesna tendencija sustava. Glasanjem izabiremo vođe koji će nas ponosno odvesti u ropstvo kakvo svijet ne pamti. Riječ je o „tradiciji“ da čovjek sam sebi stavlja uže oko vrata vjerujući da čini dobro. Čovjek je uvjeren u vlastitu autonomiju dok istovremeno velikom povijesnom apsurdnom, činom glasanja, paradoksalno potvrđuje kontrolu nad vlastitom iluzornom slobodom.

Nadalje, vidjet ćemo da je ponašanje glasača u tolikom stupnju iracionalno da ga možemo svrstati ni manje ni više u domenu psihopatologije. Jedan od ključnih faktora zašto se ponašanje može svrstati u psihopatologiju jest i pojava koju je E. Fromm nazvao „društveno nesvjesno.“. Detaljnije obrazloženje i razlaganje navest ćemo u trećem dijelu manifesta (podnaslov – Psihopatologija). Ali već ćemo u drugom dijelu navesti iracionalnosti danog društva što će biti dovoljno da se zapitamo „Što je to zdravo društvo?“ Isto kao što je zajednica ljudoždera u potpunosti uvjerena da je njihovo ponašanje normalno, tako je današnje bolesno društvo uvjereno da je u našem primjeru – glasanje prihvatljivo, dapače poželjno jer njime održavamo strukturu društva.

„Sa stajališta Nižih, ni jedna povijesna mijena nije značila mnogo više od promijene imena njihova gospodara.“

George Orwell

Inteligencija i kritika

U društvu postoji veliki broj inteligentnih i kritički usmjerenih pojedinaca koji uočavaju političke iracionalnosti, perfidne manipulacije i ostale društveno neprihvatljive pojave. Ono što ćemo detaljnije razložiti u trećem dijelu (podnaslov Inteligencija i kritika društva), vidjet ćemo da su inteligentni ljudi kritični samo do onog stupnja kojeg im to dozvoljava društvo. Naime oni nemaju dovoljno inteligencije, nadasve svijesti da promišljaju izvan tzv. društvene kutije koja uvjetuje ponašanje i misli individue i masa. Kao što veliki filozof Aristotel nije mogao izaći izvan tadašnjeg svjetonazora i vjerovao je da robovi trebaju biti robovi, tako današnji intelektualni vjeruju da čovjek treba glasati za svoj robovski položaj vjerujući da glasa za jednakost. Marko Tulije Ciceron to je sažeo sljedećim riječima: „Pokoravamo se zakonima da bismo bili slobodni.“ Budući da ljudi vjeruju u iluziju da je čin glasanja produkt individualnog promišljanja i djelovanja, a ne društvenog uvjetovanja i društveno nesvjesnog, ljudima se može dozvoliti da budu kritični i slobodni govoriti što misle, jer oni misle u granicama uvjetovanog.

George Orwell navedenu misao izrazio je na sljedeći način: „Potpuno se ravnodušno gleda na to što mase misle ili ne misle. Njima se može zajamčiti intelektualna sloboda jer nemaju intelekta.“

U demokratskom društvu kritika je dozvoljena jer je ionako ograničenja društvenom svijesti ili se prema potrebi usmjerava. Noam Chomsky je o demokraciji kazao sljedeće: „Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu.“

Pod utjecajem materijalnog hedonizma moderan čovjek nije sposoban napustiti jednoumni svijet u kojem nema vizije niti sposobnosti kreiranja svjetova izvan društveno zadanih okvira. Taj čovjek ostaje zarobljen u jednoj dimenziji, odnosno u modelu, kako ga je nazvao H. Marcuse „model jednodimenzionalne misli i ponašanja“.

Budući da društvo traži od pojedinca da žrtvuje svoj identitet u zamjenu za „slobodu“, društvo mu pruža patvorenu slobodu i nadopunjuje prazninu u obliku mnogobrojnih fikcija. Identitet koji je podaren sustavu mora biti nadomješten, praznina se mora ispuniti da bi čovjek osjećao život. Zauzvrat društvo daje pojedincu iluziju slobode i materijalne objekte na koje prebacuje ostatak svojih snaga. Detaljnije ćemo u trećem dijelu ukazati da je čin glasanja doslovno jedan oblik trgovine (podnaslov: Otuđeni čovjek).

Današnji sustav ima tendencije da postane totalitaran, paradoksalno, procesom političkih izbora društvo traži od čovjek da potvrdi totalitarnost i dominaciju sustava nad ljudskim bićem.

Dapače, ukazat ćemo na jedno od najvećih iluzija u koju vjeruju ljudi koji spavaju stoljetni san – o slobodi izbora političkim izborima. U tu iluziju vjeruju samo oni koji nisu upoznati s osnovama antropologije, sociologije i psihoanalize. Kao što znamo najbolji rob je onaj koji je uvjeren da je slobodan, upravo je takav današnji čovjek – čovjek jedne dimenzije.

Demokracija ili totalitarizam?

Herbert Marcuse je još u prošlom stoljeću upozorio da tadašnje industrijsko društvo ima tendencije kamufliranom totalitarizmu. Današnje postindustrijsko, odnosno tehnološko društvo ubrzano kreće utabanim putem iluzorne demokracije. Marcuse je o industrijskom društvu rekao sljedeće: „Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitarizmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. Jer ‘totalitaran’ ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već također neterorističku, ekonomsko tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potrebama dodjeljujući interese.“

Za mase totalitarizam je nevidljiva sila jer poprima razne forme i oblike iako nam često daje naznake da postoji, dapače da ga podržavamo. Totalitarizam se manifestira kao društvene iracionalnosti upozoravajući nas na autodestruktivne tendencije sustava. Iracionalnosti možemo nabrajati u nedogled stoga ćemo dati samo osnovne primjere: demokratski izabrane vlade vode „oslobodilačke ratove“, napadaju i bombardiraju druge zemlje. Uzdižemo vođe koji šalju vojsku da podržavaju tuđe ratove i time postajemo psi rata. Podržavamo vođe koji kontinuirano kradu i birokracijom koče razvoj društva. Podržavamo monopolističke kompanije koje postaju moćnije od država i upravljaju njima. Podržavamo takve kompanije jer im dozvoljavamo da nas opiju proizvodima kojima pokušavamo utažiti naš bezdan – neutaživu žeđ za materijalnim hedonizmom, sigurnošću i osjećajem ugode. Istodobno mrzimo korporacije, ali ih i hranimo. Podržavamo glasanje kao čin jednakosti dok nam praksa i zakoni ukazuju da je takva jednakost fikcija. Želimo biti sretni, da bi tu potrebu gasili materijalnim i prolaznim objektima za koje znamo da nas ne mogu usrećiti, ali si to ne želimo priznati kao što ovisnik o drogi ne želi priznati da je ovisnik. Zavaravamo se da živimo u liberalnom ekonomskom društvu ne želeći priznati da smo robovi nemilosrdne potrošnje, medicina sve više napreduje, a bolesniji smo više nego ikada prije. Djeca umiru od gladi dok se milijuni troše na bombe…  I tako u beskonačnost.

Osim Marcusea, Fromm je upozoravao na iracionalnosti društva. O tome je kazao: „No kad bi mnogi bili svjesni takvih osjećaja pojavila bi se opasnost da bi mogli po njima postupiti, a kuda bi onda došla naša ekonomija koja se temelji na nemilosrdnoj potrošnji? Da li je opet moguće da većini ljudi do te mjere manjka prirodne inteligencije da ne uviđaju s koliko nesposobnosti mnogi od njihovih vođa – kakve god bile metode kojima su se uspeli na vrh – obavljaju svoje funkcije? No kuda bi dospjela društvena kohezija i jedinstvena akcija ako bi takvih činjenica postala svjesna više nego uska manjina? Razlikuje se u tom pogledu stvarnost imalo od onoga što se događa u Andersenovoj bajci o carevom novom ruhu? Iracionalnosti u svakom danom društvu imaju za posljedicu nužnost da njegovi članovi potiskuju svijest o mnogim njegovim osjećajima i opažanjima. Ta je nužnost proporcionalno veća u onoj mjeri u kojoj društvo ne predstavlja sve svoje članove.“

Iracionalno ponašanje suština je današnjeg društva. Mi ćemo se u drugom djelu fokusirati na čin glasanja tijekom političkim izbora i na fikcije u koje vjeruje glasač. Odgovor na pitanje zašto se mnogobrojne iracionalnosti moraju potiskivati sada smo dobili – zbog očuvanja strukture društva. Da bi se održala nejednakost, hijerarhija, nepravda, iluzorni osjećaj autonomije, nemilosrdna potrošnja… nužno je ponuditi surogate koji će potisnuti istinske ljudske potrebe i stvoriti fikcije, dapače osjećaj slobode i autonomije. Strukturu navedenih iluzija održavaju politički izbori koji su stupovi i čuvari dogme o ljudskoj slobodi u demokratskim sustavima. Onima koji nisu bili svjesni da demokratski sustav tendira totalitarizmu, otvorene su oči korona krizom (i dalje je riječ o manjini). U drugom dijelu provjerit ćemo koliko je duboka zečja rupa.

Zaključno: Čin glasanja nije produkt autonomne volje nego je društveno uvjetovano ponašanje. Je li političko glasanje čin potvrđivanja nižeg, robovskog položaja ili glasanje za jednakost u društvu? Može li se čin glasanja svrstati u psihopatologiju? Mase su podložne sugestijama i vjerovanju. Kritika je uvjetovana i ograničena svjetonazorom. Društveno uređenje ima tendenciju centralizacije za koje ljudi glasaju – paradoksalno, glasanje je decentralizacija kojom će se centralizirati globalni sustav. Glasanje je jedan oblik trgovine.

Izvori citata i literatura:

• „Čovjek jedne dimenzije“, Herbert Marcuze
• „S one strane okova iluzije“, Erich Fromm
• „Autoritet i porodica“, Erich Fromm
• „Zdravo društvo“, Erich Fromm
•  „Bijeg od slobode“, Erich Fromm
• „Psihologija naroda, gomila revolucija“, Gustave Le Bon
• „Mediji, propaganda i sistem“, Noam Chomsky
• „1984“, George Orwell
• „Masovna psihologija fašizma“, Wilhelm Reich