Manifest – Iluzija političkih izbora: S one strane okova iluzije

„Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.“ Erich Fromm

Početak i kraj

Riječ demokracija dolazi od grčke riječi δημοϰρατία – (narod) i kratos (vladavina) odnosno vladavina naroda. Smatra se da je drevna Atena okrnjeni početak demokracije. Budući da tada stranci, žene i robovi nisu imali pravo glasa neki autori ne smatraju antičku Atenu početkom demokracije (zbog toga smo i naveli „okrnjena“). Unatoč tome, drevna Atena smatra se početkom razvoja demokracije. Platon je imao viziju države da njome upravljaju umni ljudi, oni koji su najbolje osposobljeni za takve funkcije. Ovakva klasična podjela rada u društvu je razumljiva, da svatko radi posao koji najbolje zna. Ali takav sustav ima i svojih mana ako manjina dobije veliku moć, ili ako se ne dozvoli da većina propitkuje odluke „umnih“ ljudi. Zbog toga, jedan od najvećih filozofa prošlog stoljeća Karl Popper ovakve je ideje oštro kritizirao (prema nekim autorima iznio je preoštre kritike) jer demokracija lako može otići u autokraciju, tiraniju i totalitarizam. Bez obzira bile Popperove kritike promašene ili ne, činjenica jest da danas svjedočimo da je granica između demokracije i totalitarizma iznimno tanka, dapače ponekad i neprepoznatljiva. Danas stojimo na još jednoj prekretnici spoznaje da je ljudska sloboda u tzv. demokraciji samo iluzija.

Nakon Atene nastala je pustoš demokracije. Tek u novije vrijeme demokracija se počela širiti svijetom. Smatralo se da ako će se vlast razdijeliti na ogranke, autoriteti neće imati neograničenu vlast, da će nastupiti vladavina naroda. Ideja sama po sebi bila je dobra, ali kao što ćemo vidjeti – realizacija je katastrofalna. Budući da se totalitarizam jasno definirao i razdvojio od pojma demokracije, moderan industrijski čovjek nije bio sposoban prepoznati tzv. demokratski totalitarizam. Do kovid krize čovjek nije bio sposoban prepoznat moderni oblik totalitarizma jer je živio u uvjerenju da su njegovi postupci (u našem slučaju čin glasanja) plod individualnog djelovanja, a ne utjecaj viših sila. U današnje vrijeme priča poprima potpuno drugi kontekst, a iluzija čina glasanja razmatra se ozbiljnije nego ikada prije. Postindustrijski čovjek, čovjek tehnosfere isto tako kao i njegov prethodnik bio je drogiran napretkom, materijalnim hedonizmom i osjećajem slobode koji se u pravilu svodio na mogućnost proizvodnje i sakupljanja materijalnih dobara. Opijen napretkom, materijalno zadovoljen (zadojen) čovjek nikada se nije previše zainteresirao za demokratski totalitarizam.

Budući da se tijekom stoljeća smanjivala mogućnost biranja različitih opcija društvenog uređenja, bilo je jasno da globalni sustav vodi prema totalitarizmu. Kovid kriza trgnula je dio sanjara iz stoljetnog sna i ukazala im na tendencije kojima stremi „demokratsko“ društvo. Mancuse je još u prošlom stoljeću upozorio da društvo ima tendenciju totalitarizmu. Upozorio je na njegovu skrivenu sliku u obliku industrijskog napretka, odnosno totalitarizam u ekonomsko-tehnološkom obliku.

Demokracija i razvijeno društvo praktički su postali sinonimi i početak civiliziranog čovjeka. Sada postaje sve izvjesnije da će ona biti i kraj za društvo kakvo poznajemo. Veliki povijesni paradoks je da se glasanjem nastoji dokinuti razlika, dok se u praksi tim procesom samo učvršćuje postojeća nejednakost, snaga i moć vladajućih. Dapače, vladajući tu moć i nejednakost rado pokazuju simbolikom i praksom (zakonima) – odjećom, držanjem, statusom, zakonima, propisima, automobilima… Ne samo da javno pokazuju svoj status, oni će ga i proslaviti, Kako i ne bi slavili, kad je cijeli proces iluzoran. Stoga ćemo se u nastavku konkretno osvrnuti na zablude glasača i rasvijetliti iracionalnost društva u pogledu političkih izbora.

Da bismo pojasnili iluzije, podijelili smo osnovne premise, iracionalnosti i tvrdnje glasača na „Zablude“. U ovom manifestu navodimo samo manji dio zabluda. Navedene zablude i objašnjenja trebala bi na razumljiv način ukazati na iracionalnosti ljudske vrste i ponašanje glasača.

„Da li proizvodnja »obilja« stvara, ili odgađa, zadovoljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti, tad suvremena forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava, a ne nagoni na »obrat« samoodređenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije.“

Herbert Marcuse

Zablude

Zabluda 1.: Pitanja, pitanja, pitanja…

Ponekad odgovore nećemo naći u njima samima nego u ispravno postavljenim pitanjima. Već iduća pitanja koja ćemo postaviti ukazuju na svu iracionalnost ljudskog ponašanja.

Je li političar stvorio računalo na kojem čitamo i radimo? Je li on napravio dijelove za računalo? Možda cestu po kojoj vozimo? Je li napravio automobil kojim dolazite na posao? Izumio tehnologiju kojom sklapamo i radimo dijelove za automobil? Je li on izumio uređaje koji generiraju struju koja nam olakšava život? Je li on napravio stolicu na kojoj upravo sjedite? Ili alate kojima se obrađuje drvo za vašu stolicu? Je li on napravio kuću u kojoj živite? Je li on izumio tehnologiju pravljenja cigle koja je temelj vaše kuće? Je li on izumio strojeve za obradu zemlje? Je li on izumio tehnologiju obrade zemlje, zaštite i njege biljaka kojima se hranimo? Je li političar doveo vodu do vaše kuće ili radnici? Je li on izmislio tehnologiju uz pomoć koje letimo avionima? Je li on izmislio iglu ili lokomotivu?

S ovakvim pitanjima mogli bismo nastaviti u nedogled i nabrajati sve stvari i pojave koje su izumljene u povijesti čovječanstva. Ali shvatili smo poantu – političar je osoba koja u povijesti nije apsolutno ništa stvorila niti izumila. Iznimaka naravno ima (npr. B. Franklin), ali one su toliko male da možemo reći apsolutno.

I tu leži sav paradoks i iracionalno ponašanje glasača koji nam daje temelje da takvo ponašanje svrstamo u psihopatologiju. Da pojednostavimo i karikiramo: Pojavi se jedan čovjek koji kaže masi; „Nemam vam ništa za dati, dapače, nemam niti jedan izum koji bi vam olakšao život. Ali imam ideje, odnosno propise koji bi vas mogli ograničiti. Unatoč tome što vam ne mogu ništa dati, niti ponuditi, neupitno je da vam ja trebam u životu.“

Nevjerojatan paradoks je da mase vjeruju da im je potrebna osoba koja im ne može ponuditi apsolutno ništa. Cinizam leži u tome da ljudi vjeruju da netko tko im ne može ništa ponuditi, da im je unatoč tome ta osoba potrebna u životu. Prema Frommu, što je potreba autoriteta u društvu manja, proporcionalno tome raste potreba za opravdavanjem svojeg postojanja. On mora svim dostupnim metodama i tehnikama uvjeriti u svrsishodnost društvene uloge, upravo stoga možemo svjedočiti agresivnim kampanjama tijekom izbora. Budući da su autoriteti u društvu nepotrebni (potrebni su životni učitelji, ili tzv. racionalni autoriteti – a definiramo ih kao: osoba koja ne iskorištava i ne manipulira ljude. On je osoba koja daje, a ne uzima), postoji potreba za snažnom kampanjom da mase uvjere u vlastito postojanje. Kandidat za mjesto političara mora uvjeriti da je društvo „glupo“ i da bi bez njega bili nesposobni usmjeriti novac za društvene potrebe. Mase vjeruju u poruke političara, da nisu sposobne da se same organiziraju i činom glasanja tu tezu potvrđuju. U ekonomskom sistemu stvari nisu tako jednostavne i tu činjenicu treba uzeti u obzir. Netko treba novac usmjeravati, ali se postavlja pitanje čime određeni čovjek zaslužuje visoki status u društvu kad ništa ne može stvoriti nego samo usmjeriti novac?

„Čovjek organizacije nije svjestan da je pokoran. On vjeruje da samo potvrđuje ono što je racionalno i praktično. Neposlušnost se doista gotovo ugasila u društvu ljudi organizacije bez obzira na njihovu ideologiju.“

Erich Fromm

Zaključno: Političar je osoba koja ne može učiniti da čovjek živi kvalitetnije i bolje. Izumi, odnosno izumitelji omogućuju da čovjek ima kvalitetniji život (npr. pećina je zamijenjena kućom). Političar ne može ništa stvoriti i učiniti naš život ugodnijim. Političar ne može ništa ponuditi društvu, ali ispraznim parolama uvjeri mase da je on odgovoran za kvalitetu njihovog života. Mase vjeruju da čovjek koji nema ništa, ništa ne može stvoriti i ništa nema za ponuditi da će im on olakšati život. Karakter masa je naivnost i slijepo vjerovanje.

Zabluda 2.: Što glasač doista želi?

Uzmimo pretpostavku da većina glasača ima sve potrebno za život – krov nad glavom, osnovna primanja, hranu, vodu i energente. Ako imamo sve nužne resurse za život onda se postavlja pitanje što glasač želi od autoriteta koji će doći na vlast? Naravno većina će kazati: bolje plaće, bolji radni uvjeti, borba protiv korupcije i posao za nezaposlene. Ali ako čovjek vjeruje da će država natjerati privatnika da poveća plaće zaposleniku onda dolazi pod znak upitnika njegov kvocijent inteligencije. Isto tako je i za radne uvjete. Također, država neće tražiti posao ljudima, oni to moraju učiniti sami. Nadalje, očekivati da će političari spriječiti korupciju je isto kao da od palikuće očekujemo da postane vatrogasac. Dakle – što glasač doista želi postići glasanjem za novog vođu? Kada se glasač nađe pred spoznajom da država ili autoritet za kojeg je glasao, ne može poboljšati njegov život (osim u malim pomacima da se održi ovaj privid) shvaća da se pred njim nalazi ogromni zid ne znanja, dapače iluzije. Kada shvatimo da autoriteti na vlasti ništa ne mogu ponuditi, još jednom dolazimo do velikog paradoksa glasačkog sustava i iracionalnog ponašanja čovjeka koji je povijesno sociološki fenomen. Naime, glasač traži od sustava da riješi probleme koje je sam sustav stvorio. Odnosno od palikuće se traži da ugasi vatru što je simbolično prikazano kao zmija koje jede svoj rep – zatvoreni i začarani krug. Paradoks glasi da se čovjek nastoji osloboditi glasanjem od ropstva, a ropstvo stvara glasanjem jer autoritet ga nema od čega osloboditi osim od sebe samog i tako se besciljno vrti u krug. Političar ima ulogu donositi zakone koji mogu samo ograničavati ljude, time čovjek (glasač) sam sebe dovodi u stanje ropstva, što se u današnje vrijeme smatra vrlinom, dapače – smatra se da je to dužnost.

Dakle, moramo zapitati glasača – Što on doista želi postići činom glasanja, ako posjeduje osnovne resurse za život i ako osnove liberalne ekonomije kažu da država ne smije intervenirati na tržištu i da izabrani autoriteti nemaju moći da stvore bolje radne uvjete? Hipoteza da političar može ukinuti neka ograničenja za investitore opet ukazuje na mentalitet roba koji nije u mogućnosti izaći izvan „umne kutije“ i nije spreman napustiti robovski mentalitet. Naime, oni koji su donijeli restrikcije (npr. birokratske zapreke i apsurdne zakone) i ograničili ljudsku slobodu, sada će ih maknuti da pokažu da su oni ti koji će nas „spasiti“ od pripisa koji nisu niti trebali biti doneseni. Narodi se to kaže: Iz šupljeg u prazno, jer već sutra će biti donesena nova birokratska zapreka.

Odgovor na pitanje što čovjek koji glasa doista želi potražit ćemo u trećem dijelu manifesta, podnaslov „Što glasač želi?“, jer jedino psihoanalizom i analizom društvenih fenomena možemo proniknuti u odgovore. Ako postavimo navedeno pitanje nećemo dobiti racionalan odgovor.

Dobar opis izgubljenog čovjeka (izgubljen kao malo dijete u ogromnom svijetu) H. Marcuse je opisao kao: „Zatvoreni krug je odista adekvatna slika društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom unaprijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i istovremeno zadržava unutar sebe.“

Čovjek je svoju egzistenciju identificirao s neprestanim napretkom zbog čega je ostao zarobljen u materijalno potrošačkom mentalitetu ovisnom o autoritetu. On nije sposoban shvatiti bit života i nije sposoban pronaći sreću izvan materijalne dimenzije. Dapače ostao je ovisan o sreći koju mu donosi autoritet. Budući da tu sreću nikada ne dobije, prinuđen je neprekidno ponavljati ceremoniju glasanja kao u filmu Beskrajan dan – dan koji nikada ne završi i ništa se ne promijeni. Glasač, odnosno nesvjestan čovjek nikada ne doživi napredak jer se cijeli proces svodi na krug koji nema početak niti kraj. Umjetno stvorene potrebe o napretku preraslo je u fetiš modernog čovjeka. Razumijevanje sreće između modernog čovjeka i lovca sakupljača koji ništa ne posjeduje daleko je nekoliko dimenzija. Unatoč tome što glasač posjeduje osnovne resurse za život on je i dalje ovisan o neprestanom napretku (kao ovisnik o drogi) koji će mu navodno podariti izabrani autoritet.

Zaključno: Potreba za još boljim životom kod modernog čovjeka prerastao je u fetiš, ovisnost začaranog kruga iz kojeg ne zna izaći. Vrteći se u krug čovjek vjeruje da napreduje, a napreduje samo u sposobnosti skupljanja materijalnih objekata. Glasač ne zna što želi, jer već ima sve što želi. Njegovo ponašanje uvjetovano je društvenim silama – društveno zadanim normama za održavanje klasnog društva. Potrebe glasača su psihološko-socijalne prirode.

Zabluda 3: Vjerujem da će doći do promjene i mazohistički odnos

Unatoč tome što su ljudi svjesni da su „svi oni isti“, ljudi i dalje glasaju jer vjeruju. Ključni pojam jest vjerovati čime glasači sami potvrđuju tezu da je čin glasanja čin vjerovanja. Dapače, time se potvrđuje da masama prevladava iracionalnost i nedostatak razuma, odnosno da je čin glasanja temeljen na vjerovanju, nikako na razumu. Ključna riječ vjerovanje ukazuje da je riječ o pandanu religiji sa svojim specifičnostima, nikako o znanju i racionalnom umu. Da bismo shvatili suštinu ponašanja glasača, potrebno je razumjeti korijen čina vjerovanja. Vjera (prasl. i stsl. věra – rus. véra, polj. wiara). Svi mi u nešto vjerujemo. Ova umna i/ili duševna pojava daje nam nadu da život ima smisao. Bez te specifične pojave život bi bio besmislen. Netko će vjerovati u boga, netko u znanost i evoluciju. Bili mi toga svjesni ili ne, vjerovanje je važan element ljudskog života i svi u nešto ili nekoga vjerujemo (čovjek koji ne glasa mora vjerovati sebi i svojim snagama). Mogli bismo reći i da je vjerovanje obrambeni mehanizam važan za opstanak čovjeka. Vjerovanje daje osjećaj sigurnosti i smisla (npr. života, patnje itd.). Bez elementa vjerovanja ljudi bi se psihički slomili što bi za njih značio kraj. Kada glasač podsvjesno shvati iracionalnost čina glasanja on se okreće vjerovanju. On mora potisnuti iracionalnost sustava i njegovog djelovanja koji prodiru u svijest (vidi citat Fromma na kraju prvog dijela). Svijest o paradoksalnom ponašanju spriječila bi ga u daljnjem djelovanju i održavanju fikcija. Da se kopernikanski obrat ne bi dogodio on stvara nove fikcije. Budući da mu je ponestao svaki razuman i racionalan argument (npr. zna da su svi isti, da se povijesni nije dogodilo baš ništa, itd…) on pronalazi ultimativno rješenje, a to je čin vjerovanja.

Ovdje se javlja jedan doista zanimljiv fenomen kada se nadovežemo na spoznaju glasača „svi su oni isti“. Ako je glasač toga svjestan i zna da će ponovno biti prevaren onda nam se sam po sebi nameće jedan zanimljiv zaključak koji kaže da je riječ o mazohističkom odnosu između glasača i politički izabranog lidera. Ako je glasač makar i u podsvijesti „svjestan“ potencijalne prevare, neupitno je da je riječ o mazohističkom odnosu jer je i sam mazohizam podsvjesni proces. Glasač očito ima potrebu da ga se vara i da djelovanje izbranog vođe boli. Ovisnost o patnji i boli nastojat ćemo detaljnije razmotriti u trećem dijelu (podnaslov: Povratak u djetinjstvo).

Vjerovanjem glasač gubi razum (sjetimo se kako često govore „svi su oni isti“, ali opet glasaju), inteligenciju i logiku. Vjerovanje mu daje osjećaj da je čin glasanja ispravan i da će ipak biti bolje (povijesna je činjenica da nikad nije bilo bolje zbog političara). Stoga čin vjerovanja je racionalizacija. O racionalizaciji Erich Fromm je kazao: „Racionalizacijama suštinski nedostaje to svojstvo otkrivanja i rasvjetljivanja. One samo potvrđuju emocionalnu predrasudu onoga koji im pribjegava. Racionalizacija nije oruđe za pronicanje u stvarnost već post factum pokušaj da se nečije želje usklade sa postojećom stvarnošću.“

Vjera u čin glasanja kao oblik racionalizacije ima svrhu opravdati iracionalno ponašanje društva i glasača. Nadalje, vjerom glasač opravdava svoje djelovanje i poslušno ponašanje u skladu krda iako činjenice ukazuju na suprotno. Osim toga, vjerom se potiskuje svijest da je čin glasanja nelogičan i nerazuman.

Kao što određeni vjernici očekuju spas s neba, glasač snagu vjere prebacuje s neba na zemlju. Izabrani zemaljski vođa trebao bi biti onaj koji će konačno donijeti iščekivanu promjenu i spas od patnje (već smo zaključili da u suštini ne znaju što uopće žele). Patnja modernog čovjeka je drogiranost materijalnim objektima koji ga nikada ne mogu zadovoljiti. Zemaljski vođe postaju pandan nebeskim, samo u umanjenom obliku, dapače smrtni i ranjivi što glasaću daje osjećaj moći i kontrole. Izabrani vođe trebali bi biti donosioci promjena i boljeg svijeta. Ali kao što s nebesa nikako ne dolazi spasitelj, isto tako ne dolazi niti zemaljski.

Zaključno: Glasač izjavom vjerujem da će biti bolje potvrđuje da je glasanje čin vjere, nikako razuma i inteligencije. Vjera je posljednja slamka spasa koja sprječava glasača da prihvati da je njegovo ponašanje besmisleno, dapače iluzorno. Spoznaja da je njegovo djelovanje besmisleno stvara strah od istine da je njegov život bio laž. Ta svijest se mora potisnuti. Vjera je zadnja slamka spasa koja ga spašava od smisla – da je njegovo ponašanje besmisleno. Vjera je filtar koji sprječava prodor svijesti o iluzornosti društva i činu glasanja.

Zabluda 4 : Osobe koje ne glasaju su inertne, lijene, flegmatične i krive zbog lošeg društva

„Ovaj umanjeni smisao realnosti dovodi ne samo do smanjenog osjećaja odgovornosti već i do nedostatka efektivne volje.“

Erich Fromm

Još jedna od velikih iluzija glasača jest da su osobe koje ne izlaze na izbore inertne, lijene, flegmatične iako su životne činjenice upravo suprotne. Smisao glasanja jest da damo legimitet drugoj osobi da nešto učini u naše ime. To je moguće ukoliko mu damo privolu (glasanje) i na njega prebacimo svoje snage. Glasač činom glasanja dio svojih vjerovanja, snaga, ideja, energije i ostale sile prebacuje na drugu osobu. Budući da su te energije prebačene na drugog pojedinca potpuno je normalno i razumno da glasač čeka da taj pojedinac kojemu su predane snage, nešto poduzme za njega, jer to mu je svrha i smisao. Tim činom, glasač postaje ni manje ni više nego – inertan. Nije riječ samo o životnim činjenicama, logici koju može shvatiti i malo dijete nego ova činjenica leži i u zakonima prirode. S druge strane osoba koja ne glasa svjesna je da za njega nitko ništa neće učiniti. Htio on to ili ne, on je prisiljen poduzeti nešto da bi preživio. On mora naći ili stvoriti posao, stvoriti bolje uvjete za sebe, kao i bolju plaću. Takva osoba je aktivna i poduzetna jer ju životne okolnosti na to prisiljavaju i jer ne očekuje pomoć od države ili autoriteta. Osim što je glasač inertan i nepoduzetan jer dio snaga prenosi na drugu osobu i od nje očekuje poteze, on gubi još jedan važan aspekt ljudskosti zbog čega postaje automat velikog stroja – odgovornost za vlastiti život. Kotačić u stroju mora se samo okretati i održavati sustav, on nema nikakvu odgovornost što ga čini automatom, u našem slučaju bezličnu otuđenu jedinku. Potreba za prebacivanjem odgovornosti za vlastite promašaje i greške javlja se još u djetinjstvu. Budući da čovjek nikada ne odraste intelektualno, umno i emocionalno, on je prisiljen naći subjekt na koji će prebaciti odgovornost – državu. S druge strane osoba koja ne glasa također može kriviti državu za vlastiti neuspjeh, ali ako je svjestan taj stupanj prebacivanja odgovornosti biti će minimalan ili će ga eliminirati. On mora biti svjestan da je sam odgovoran za vlastite poteze, dobre ili loše. Takva osoba zadržava ljudsku osobinu – osjećaj odgovornosti i nije otuđena jedinka društvene mašinerije.

„Posebnu ulogu u ovim tehnikama igra to da se obećanjima kod onoga koji vjeruje u autoritet stvori predodžba da će njegova osobna sreća i njegova sigurnost biti pomoću autoriteta brže i bolje ostvarene nego njegovim vlastitim aktivnim nastojanjima. Ma koliko ovo obećanje pod određenim uvjetima može biti iracionalno, osjećaj svrsishodnosti i razumnosti podčinjavanju autoritetu subjektivno igra ulogu koja se ne može zanemariti.“

Erich Fromm

Zaključno: Glasač je inertan jer prebacuje svoje snage na drugu osobu i čeka da ona nešto poduzme jer mu je to i svrha. Glasač činom glasanja prebacuje dio odgovornost za vlastiti život na izabranu osobu. Tim činom postaje inertan i neodgovorna za svoje djelovanje. Smisao glasanja jest prebacivanje vlastitih snaga na drugu osobu. Tim činom glasač gubi snage i postaje inertan.

Zabluda 5: Oni koji ne glasaju nemaju se pravo žaliti

Činom glasanja praktički dajemo pravo osobi kojoj smo povjerili naše snage (pravo glasanja) da uđe u dimenziju našeg privatnog prostora odnosno života (npr. zakonom). Pojednostavljeno, glasanje je jedan oblik ugovora ili privola. Osoba koja glasa daje dozvolu nepoznatoj osobi da djelomično upravlja njegovim životom, dapače to se i očekuje jer joj je to i dužnost. Takvim „ugovorom“ glasač nema pravo žalbe kada dođe do konflikta između njega i autoriteta koji je došao na vlast (ili je ostao u oporbi), jer je s njim sklopio „ugovor“. Odnosno činom glasanja dao je dozvolu nepoznatoj osobi da utječe na njegov život (npr. zakonom). S druge strane, osoba koja ne glasa, nije dala dozvolu ili privolu drugoj osobi da joj uđe u zonu privatnog i životnog prostora. Ona može s njom sklopiti druge ugovore (npr. poslovni) za razmjenu dobara, ali autoritet nema pravo da bez tuđe dozvole uđe u tuđi privatni život. Naravno država je tu sebi dala monopolističko pravo da nam od rođenja ulazi u naš život zbog čega se javlja pokret slobodnih ljudi koji raskidaju rođenjem nametnute ugovore, što je jedna druga priča.

Zaključno: Glasanjem dajemo pravo nepoznatoj osobi da uđe u prostor našeg života. To pravo dajemo privolom odnosno činom glasanja. Glasanje je poziv da se uđe u sferu našeg životnog prostora. Kada nepoznata osoba to i učini, glasač nema pravo da se buni i žali. Osoba koja ne glasa ne želi da nepoznata osoba uđe u životni prostor. Ako to ona učini, osoba koja nije glasala jedina ima pravo (za razliku od glasača) da se buni protiv autoriteta jer nije dobila nikakvo pravo/privolu da to učini.

Zabluda 6: Je li glasanje inteligentno?

Čin glasanja je poput životne vožnje. Vozač nam obećaje da će nas odvesti do željenog cilja, ali mi ne možemo biti u to sigurni. Kada bi nam potpuni stranac ponudio da nas odveze na željeno mjesto, biste li mu vjerovali? Kada biste morali svoje dijete povjeriti potpunom strancu da ga odveze od točke A do točke B, biste li mu povjerili svoje dijete? Je li inteligentno dio svog života povjeriti neznancu? Rijetko tko bi dio svog života povjerio potpunom strancu, ali političkim izborima ipak to činimo. Što nas tjera da se ponašamo iracionalno i u suprotnosti s našim uvjerenjima? Društvo je puno iracionalnosti koja se potiskuju što uzrokuje disfunkciju društva i veliki broj bolesti (na svim razinama). Da bi se ove iracionalnosti potisnule društvo nudi veliki broj plitkih zabava i privremene surogate kao zamjenu za ispunjenje.

Život je pun rizika koje svakodnevno prihvaćamo. Prihvaćamo da nas stranac vozi u vlaku, avionu, autobusu, automobilu… Prihvaćamo i da nas političari vode u životu što je isto tako jedna vrsta rizika koju prihvaćamo. Pitali bi se onda koja je razlika između rizika vožnje u autobusu i životne vožnje u kojoj će nas političar voziti? I jedno i drugo je rizik, zašto onda da odustanemo od procesa glasanja? Analogno toj usporedbi, zar onda osoba koja ne glasa nije iracionalna? S jedne strane prihvaća rizik na cesti, a s druge ne prihvaća rizik na životnoj cesti političkim izborima. Koja je razlika?

Od trenutka rođenja život nam postaje rizik. On će takav biti do trenutka smrti. Roditelji su nam vozači koji nas jedno vrijeme voze na životnom putovanju. Tijekom vremena njihova zadaća jest da nas nauče da postanemo samostalni i odgovorni. To znači da bi sami trebali primit volan u ruke, a ne  ga prepustiti drugima. Društvo nas uči (izravno ali i preko institucije obitelji) da postoji netko tko je bolji vozač od nas samih. Takvo uvjerenje duboko je usađeno u nama i čovjek u pravilu nema mogućnosti da izvadi korijenje tog korova. Prepuštajući volan drugima počinjemo gubiti kontrolu nad svojim životom.

Kada se osoba koja ne glasa prepušta nepoznatom vozaču to čini jer zna da iz sebe ima veliko iskustvo. Zna i da će neoprezan vozač odgovarati za svoje propuste. S druge strane politički vozač će biti nagrađen ako je poslušan i slijepo slijedi naredbe koje mogu voditi u propast. Vozač u avionu će vas za plaćeno odvesti od točke A do točke B. Politički vozač će vas od točke A do točke B nastojati opljačkati, manipulirati i prevariti na sve moguće načine.

Zaključno: Život je rizik. Čovjek mora inteligentno riskirati. Rizik političkog autoriteta je nepotreban i nema svrhu.

Zabluda 7: Glasanje je građanska dužnost.

„Nesvjesna akcija gomila koja zamjenjuje svjesno djelovanje pojedinca jedna je od glavnih značajki današnjeg doba.“

Gustave Le Bon

Kada čovjeku ponestanu racionalni, inteligentni i razumni argumenti onda se okreće emocijama. Ucjenjivanje mase emocijama u povijesti se pokazalo kao uspješan instrument uvjetovanja njihovog ponašanja. U našem slučaju radi se o klasičnom bihevioralnom ponašanju. Kao što se psa može dresirati i naučiti da reagira na novi podražaj isto tako se pozivom na glasanje dresira ljude. Ispraznim parolama ljude se poziva na akciju (zvonjava zvoncem). Ljudi reagiraju klasičnim emotivnim domoljubnim reakcijama (slinjenje). Da bi sve kulminiralo nagradom. Dok pas dobije keks, čovjek svojim poslušnim ponašanjem dobije jednu od najvećih nagrada koju čovjek može dobiti – osjećaj pripadanja. Za lake koji nisu upoznati s osnovama antropologije, sociologije, psihoanalize i introspekcije, navedeni osjećaj bi mogao biti banalan. Ali kao što ćemo detaljnije vidjeti u nastavku manifesta (podnaslov Otuđeni čovjek), riječ je o ključnom osjećaju (koji je dio identiteta) za održavanje zdravlja čovjeka i homogenosti jednog društva. Bez tog osjećaja čovjek doslovno ne postoji, a time niti društvo. Nadalje, tom tezom utvrdit ćemo da je čin glasanja ni manje ni više, nego čin trgovanja. Poziv „glasanje je građanska dužnost“ samo je potvrda da čin glasanja nije proizvod slobodne volje, nego produkt uvjetovanosti više sile (društva). Čovjek je samo mali kotač kojemu je dužnost održavanje sustava. Njegova zadaća nije da bude slobodno biće, nego jedinka za održavanje sistemu što izjava glasanje je građanska dužnost samo potvrđuje. Društvo u čovjeka preko institucije obitelji, medija i najviše tijekom dječje i mladenačke dobi kroz obrazovne institucije usađuje osjećaje na koje će se kasnije društvo pozivati da bi uvjetovali ponašanje čovjeka i usmjerili ga na „ispravni“ put. Ljubav prema domovini u suštini nije loša niti dobra. Loša je namjera da se manipulira nesvjesnim pojedincem što se često čini tijekom političkih izbora. Autonoman čovjek, čovjek bivanja, spoznaje da sustav želi preživjeti. Bez čovjeka on umire. Da se ne bi otrgnuo od okova iluzije i otišao u slobodu, sustav zadnjim snagama cilja na emocije i poziva bjegunca da se vrati. Budući da je riječ o emocionalnoj ucjeni podrazumijeva se da je ovaj poziv ujedno i manipulacija. Sustav nikada neće imati parolu „Razmislite svojom glavom“ jer kada bi ljudi to učinili shvatili bi na kakvim fikcijama stoji današnje društvo. Da bi sustav opstao on se mora pozivati na isprazne parole koje su svjetlosnim godinama daleko od autonomije i inteligencije.

Zaključno: Teza glasanje je građanska dužnost potvrđuje društvenu uvjetovanost glasača, nedostatak autonomije u odlučivanje, i ukazuje da je vjerovanje u sustav temelj glasanja, nikako razum. Teza građanske dužnosti je dresiranje čovjeka i uvjetovanje njegovog ponašanja, poput dresiranja psa. Teza glasanje je građanska dužnost temeljena je na klasičnom bihevioralnom ponašanju.

„Od njih se zahtijevalo samo primitivno rodoljublje na koje se može apelirati kad god je potrebno: da prihvate recimo, dulje radno vrijeme ili smanjeno sljedovanje. Kad bi se među njima i javilo nezadovoljstvo, što se kad-kad događalo, ono nije vodilo nikamo jer kako su bili bez općih ideja, mogli su ga usredotočiti samo na sitne pojedinačne nepravde. Veća zla su beziznimno izmicala njihovoj pažnji.“

George Orwell

Utopija ili distopija?

Svijet bez autoriteta (barem političkih) često se stigmatizira kao utopija, anarhistička sanjarija ili tzv. politička romantika. Kada na jasan i razuman način dokažemo da je glasanje za političkog vođu puka iluzija i obmana zadnji krik obrambenog mehanizma jest da je drugačiji život nemoguć jer je riječ o utopiju i običnom snu. Ovakve zablude ponovno ukazuju na nedostatak razuma, inteligencije i djetinjasti svjetonazor čovjeka koji zagovara vlastito ropstvo. Naime, povijest i činjenice koje danas proživljavamo ukazuju nam potpuno suprotne tendencije. U zadnjih stotinu godina nekoliko puta smo bili na rubu istrebljenja civilizacije i povratka u kameno doba – zahvaljujući autoritetima. Dobar dio njih izabran je od strane naroda. U zadnjih nekoliko desetljeća svjedočili smo mnogobrojnim ratovima, razaranjima i manipulacijama od strane izabranih autoriteta. Da nabrajamo sva razaranja u samo zadnjih stotinu godina ispisali bismo najveću knjigu u povijesti – sve zahvaljujući legitimno izabranim vođama. Veliki paradoks jest da su sva ta razaranja podržali ljudi, mase i narodi ni manje ni više nego činom – glasanja. Doista, sam glasač je generator razaračkog i uništavačkog sustava. Uvjeren da će biti „spašen“ od strane izabranog vođe, povijest mu govori suprotno; da je takav čin autodestrukcija. Konkretne činjenice uče nas upravo suprotno od tvrdnji glasača. Nadasve, današnja kriza samo potvrđuje; fikcija i utopija je vjerovati da će izabrani vođe učini ovaj svijet boljim, mogu samo gorim. Tko vjeruje u fikcije još?

Emocije i vjera jače od inteligencije i razuma, ali činjenice su neumoljive. Njih nije briga za ono što osjećamo i s kojim se svjetonazorom poistovjećujemo. Povijest nas uči, ali i sadašnjost da je čista iluzija, dapače utopija vjerovati da će ovo čovječanstvo činom glasanja i izborom vođa preživjeti ovo stoljeće. Utopija je vjerovati da je glasanje stvaranje demokratskog svijeta jer nas povijest uči drugačije. Čovjek koji vjeruje u glasanje vjeruje u utopiju.

Čin podčinjavanja je psihološko sociološki fenomen. U današnjem društvu smatra se da je podčinjavanje građanska dužnost. Takav čin se nagrađuje i smatra se poželjnim. U zadnjem dijelu nastojat ćemo proniknuti u sile koje uvjetuju čovjeka da se ponaša iracionalno i zašto ima potrebu podčinjavati sebe, svoju slobodu i čovječnost da bi postao automat u stroju koji ne poznaje suštinu ljudskog života nego isključivo surovu potrebu za samoodržanjem.

„Ova vjera daje pojedincu mogućnost da sudbinu shvati kao nešto smisleno i da vjeruje u kasnije poravnanje. Zato bog ili neka druga vlast ima njegovo puno povjerenje i stoji izvan svake sumnje. Premda pojedinac u masi nema nikakve mogućnosti da razumije život, ako stoji bespomoćno nasuprot snagama u njemu i izvan njega, on ipak može pribaviti umirenje ako se drži jakoga i dopusti da ga on vodi.“

Erich Fromm

Izvori citata i literatura:

• „Čovjek jedne dimenzije“, Herbert Marcuze
• „S one strane okova iluzije“, Erich Fromm
• „Autoritet i porodica“, Erich Fromm
• „Zdravo društvo“, Erich Fromm
•  „Bijeg od slobode“, Erich Fromm
• „Psihologija naroda, gomila revolucija“, Gustave Le Bon
• „Mediji, propaganda i sistem“, Noam Chomsky
• „1984“, George Orwell
• „Masovna psihologija fašizma“, Wilhelm Reich