Mediji, propaganda i sistem – dio prvi

„Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu. Tehnike su izbrušene u visoku umjetnost, daleko iznad bilo čega o čemu je Orwell sanjao. Aparat zamišljene različitosti u mišljenju, koji inkorporira doktrine Državne religije i eliminira racionalnu kritičku diskusiju, jedna je od profinjenijih metoda, premda su i sirovije tehnike u uporabi, i također nas efektivno sprečavaju da vidimo ono što gledamo, da naučimo i razumijemo svijet u kojem živimo.“ , Noam Chomsky

U nekoliko članaka o propagandi nastojat ćemo objasniti na koji način sustav modelira i utječe na ljudsko ponašanje. U ovom tekstu referirat ćemo se na Noama Chomskog i knjigu „Mediji, propaganda i sistem“ prema kojoj smo dali naziv članku.

Kontrola informacije oduvijek je imala posebnu težinu u geopolitičkom ratovanju. Razvojem tehnologije (tisak), posebno u digitalnom dobu kontrola informacije dobila je na značenju. Onaj tko je posjedovao pravu informaciju i još bolje znao ju kontrolirati mogao je dobiti ratove, rušiti demokratski izabrane vlade, predsjednike, igrati se masama kao marionetama i u konačnici on je pisao povijest. Kontrola informacija ključan je čimbenik u procesu proizvodnje pristanka. Bez masovnih medija uspjeh kontrole bio bi znatno otežan. Moć nad informacijom omogućuje manjini (slabijima) da kontrolira većinu (jačima). U digitalnom i tehnološki razvijenom dobu informacija se pokazuje moćnijom od konvencionalnog oružja poput bombi. Uobičajeno oružje razotkriva neprijatelja i čini ga legalnom metom za odmazdu. Informaciju možemo usporediti s otrovom. Može biti zamaskiran kao ugodno piće ili hrana. Može nas opiti i učiniti nas podložnim manipulaciji. Može nas polako trovati i uništavati iznutra čineći nas sve slabijim da bi nas iskoristili i na kraju ubili. Kontrolom informacija postiže se željeni efekt: stvaranje kritične mase koja će biti poslušna i bespogovorno izvršavati naredbe manjine. Takav perfidan, suptilan, moralno neetičan pristup naziva se društveni inženjering. Ne ulazeću u povijest, osvrnut ćemo se na sadašnju situaciju da bismo razumjeli na koji način djeluje društveni inženjering.

U demokraciji provođenje ideja oligarhije u praksi provodi se tzv. društvenim inženjeringom. Postoji više definicija navedenog pojma. Ovdje ćemo ga definirati kao modeliranje misli, emocija, ponašanja i potreba društva prema željama i potrebama manjine. U procesu društvenog inženjeringa nastoji se natjerati mase da čine što u normalnim okolnostima nikada ne bi činile. Neki od praktičnih primjera uspjeha inženjeringa mogu biti: prihvaćanje gaženje ustava, kršenje ljudskih prava, nametanje restrikcija, policijska represija, kažnjavanje kupnje kruha bez maske, zabrana ulaska u zatvorene objekte bez maske i sl.

U totalitarnim sustavu kontrola informacija je izravna. Vrši se cenzura, ljudi koji pokušaju objaviti informacije koje ne odgovaraju eliti stigmatizirani su, zatvarani, prijeti im se ili se jednostavno smaknu. U demokratskom sustavu manipulacija je suptilnija i manje vidljiva. Dolaskom tzv. korona krize demokracija je poprimila osobine diktature i policijske države. O sličnosti diktature i današnjeg poretka pisat ćemo u nastavku.

Prema Noamu Chomskom „Demokratski sustavi su prilično drugačiji. Nužno je kontrolirati ne samo što ljudi rade, već išto misle. Budući da državi nedostaje mogućnosti da osigura poslušnost silom, misli mogu odvesti do djela te stoga prijetnju poretku treba uništiti na izvoru. Nužno je uspostavljanje okvira dopustivog mišljenja koji je ograničen unutar principa državne religije. Njega ne treba dokazivati, bolje da se on podrazumijeva kao neutvrđeni okvir pomišljivog mišljenja. Kritike jačaju postojeći sustav prešutno prihvaćajući ove doktrine, te ograničavaju svoju kritiku na taktička pitanja koja se javljaju unutar njih. Da bi ostvarili ugled, da bi bili uključeni u diskusiju, oni moraju prihvatiti osnovno načelo da je Država dobrotvorna, da je vođena najuzvišenijim interesima, da prihvaća obrambeno stajalište, da nije sudionik u svjetskim aferama, već samo reagira na zločine drugih, ponekad ne baš mudro zbog osobnih pogrešaka, naivnosti, zamršenosti povijesti ili zbog nemogućnosti shvaćanja zle naravi naših neprijatelja.“

U totalitaristički sustavima neprijatelj naroda je vidljiv kao fizičko nasilje nad građanima represivnim aparatom (koji u bi u teoriji trebao štiti taj narod) policije i vojske. U demokratskim sustavima nasilje je suptilno, zamaskirano u službi građanstva i općeg dobra. U takvom sustavu oligarhija vrši represiju korak po korak kako mase popuštaju pred pritiskom da bi se na kraju i u demokratskom sustavu uvela izravna represija institucijama nad vlastitim građanima.

Prakticiranje demokracije i poslušnosti provodi se doktrinom proizvodnje pristanka (Noam Chomsky) ili prema ocu moderne propagande Edwardu Bernaysu to se zove „izmudrivanje pristanka“. Prema Chomskom „Demokracija dozvoljava da se glas ljudi čuje, a zadatak je intelektualaca da osiguraju da taj glas ima pečat ispravnog kursa. Propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu.“ Nadalje, on smatra da je jedna od metoda za proizvodnju pristanka eliminiranje racionalne kritičke diskusije. Upravo navedenim propagandnim (nasilnim) mehanizmima bili smo i jesmo izloženi već nekoliko mjeseci sve s ciljem proizvodnje pristanka.

Postoje više alata i mehanizama koji se koriste u društvenom inženjeringu. Samo neki od njih su:

• Kontrola informacije kroz masovne medije
• Kontrola obrazovnih institucija
• Kontrola jezika i emocija
• Kontrola intelektualaca i opozicije
• Kontrola ljudi u sustavu i dijelove sustava koji vrše izravnu represiju
• Izravna cenzura – u novije vrijeme

Svaki od navedenih alata grana se u veliki broj sofisticiranih i suptilnih načina manipulacije. Suština  i temelj manipulacije jest kontrola informacije. Da prikažemo slikovito: informacija je poput metka ili bombe koja ubija i razara. Masovni mediji, institucije i pojedinci su oružje koji imaju zadaću da naciljaju i poput snajperista gađaju i pogode metu. Oni stavljaju pištolj na čelo i vrše pritisak. Kada znamo tko nas gađa i na koji način, ostaje nam razjasniti način obrane i u konačnici motiv napadača. Najbolji način obrane jest znanje, odnosno spoznaja. Onaj tko zna, ne može biti manipuliran niti izigran.

Motiv je posebna tema. Možemo samo ukratko navesti neke od motiva koji mogu biti: novac i pohlepa (primjer Patrick Vallace), želja za vlašću i moći, patološko mazohističke potrebe (primjer: Pol Pot, Idi Amin, Staljin, Hitler). Ideologija i vjera u određenu ideju isto tako je od važnih motiva.

„Proces kreiranja i učvršćivanja visoko selektiranih, preoblikovanih ili potpuno izmišljenih povijesnih sjećanja jest ono što nazivamo “indoktrinacija” ili “propaganda” kada je povezano sa službenim neprijateljima, a kada mi to radimo onda je riječ o edukaciji, moralnoj poduci ili građenju karaktera. To je vrijedan mehanizam kontrole budući da efektivno blokira bilo kakvo razumijevanje onoga što se događa u svijetu.“

Za svaku vlast jedinstveno je da svoja djelovanja, akcije i mjere nazivaju eufemizmima kao što su „edukacija, zaštita, odgovornosti, briga, ljudski životi su bitni…“ i slične riječi novogovora. Informacije koje nisu u skladu s mjerama stigmatiziraju se i proglašavaju „netočnim i lažnim“ što predstavlja rat informacijama. Najjednostavniji primjer (školski) indoktrinacije preokretanjem značenja riječi jest djelovanje zapada prema istoku. Kada zapad baca bombe na istočne zemlje to se naziva eufemizmima „preventiva, obrana, zaštita…“. Time se legaliziraju vojne intervencije zapadnih sila koje su u suštini napad na suverene države. Kada istočne zemlje čine isto prema zapadnim onda se taj čin naziva „teroristički čin“. Cilj preokretanja značenja riječi poput orwellovske „rat je mir“ jest proizvodnje pristanka. U novogovoru riječi poput „mjera – nasilje“, „edukacija i zaštita – nasilje“, „zaštita – rušenje ustava“ praktički postaju sinonimi. U kontekstu korona krize oligarhija koja provodi mjere imenuje ih pojmovima koji kod većine stanovništva stvara pozitivne konotacije. Temelj tih mjera jest represija i ukidanje pravne države. Osim toga cilj je stvoriti poslušnu masu bioloških robova koji će bespogovorno slušati naredbe i služiti eliti. Budući da je sve u službi zaštite i općeg dobra, kod jednog djela ljudi mjere nailaze na odobravanje. Najveći broj ljudi koji odobrava te mjere su: ljudi koji su ili najmanje informirani i/ili su najviše „bombardirani“ informacijama.

U ovim trenucima naše živote kroji jedan mali predmet – PCR test. Navedeni test sve više stručnjaka i znanstvenika kritizira (I sam izumitelj Kary Mullis bio je oprezan prema testu. Prema njegovim riječima: „…ne govori ti jesi li bolestan, ne govori ti da to što imaš da će te učiniti bolesnim/da će ti naškoditi“) i upozorava na propuste. Samo neki od svjetskih stručnjaka koji kritiziraju test su Beda M. Stadler, Prof Carl Heneghan, dr. Mike Yeadon i mnogi drugi. Unatoč tome, naši životi se kroje zbog tog malog predmeta iako je smrtnost odavno pala ispod razine pandemije dok je recimo smrtnost od raka je na nivou pandemije. Zamislimo da idemo graditi kuću alatima koji nisu precizni. U njoj vjerojatno niti luđak ne bi živio jer bi se srušila s prvim naletom vjetra. Upravo smo takvu kuću „zdravlja i zaštite“ izgradili. Kako se kod nas uvode mjere koje su sve rigoroznije tako raste i broj zaraženih (toliko o toj navodnoj učinkovitosti njihovih mjera). S druge strane sve veći broj stručnjaka poziva na povratak u normalan način života. Osim toga i SZO poziva da se okrenemo švedskom modelu. Kome onda služi „naš“ Civilni stožer? Znanstvene studije kažu da maske ne funkcioniraju i gle čuda – gdje god su uvedene kao obavezne naglo skoči broj zaraženih. Dakle znanost je postala irelevantna, a mišljenja manjine koja utječu na naše živote bitna. Očito da provode eksperiment nad nama jer ne znaju što čine. Civilni stožer čini sve što može da bi navodno spasio ljudske živote. Naravno da nije uopće riječ o ljudskim životima. Kada vidimo realne podatke shvatimo da je riječ o floskuli. Za usporedbu rak je nekoliko tisuća puta smrtonosnija bolest od COVID-19. Da je Civilnom stožeru i sustavu stalo do života onda bi osnovali Civilni stožer za maligne bolesti i sustavno u masovnim medijima provodili edukaciju o sprečavanju pojave malignih bolesti. Jesmo li išta od toga? Zašto za korona virus sustavno slušamo i gledamo propagandu, ali ne i za rak koji je ekstremno smrtonosniji? Ako im je stalo do života zar ne bi onda trebali gledati edukativnu propagandu i za rak?  Biologija funkcionira na način da sve resurse preusmjeri prema opasnosti koja je veća prijetnja za život organizma. U usporedbi s COVID-19 rak je ekstremno opasnija bolest, koju smo u potpunosti zanemarili suprotno našoj biologiji. Kako je to moguće? U prirodi to se ne bi dogodilo. Tako nešto može se dogoditi isključivo u poremećenom ljudskom društvu. Biologijom se može manipulirati i upravljati društvenim inženjeringom kojem smo izloženo od početka godine. Uspjeh represije nad našim životima zbog PCR testa (ili krivog tumačenja rezultata) ne bi bio moguć bez jednog moćnog alata u sustavu društvenog inženjeringa koji se zove – propaganda, a to je tema o kojoj ćemo pisati u nastavku.

„Za one koji tvrdoglavo traže slobodu, najvažniji je zadatak da razumiju mehanizme i praksu indoktrinacije. Takovi se mehanizmi lako zamijete u totalitarnom društvu. Mnogo ih je teže zamijetiti u sustavu ‘ispiranja mozga pod slobodom’, kojem smo izloženi i kojem svi prečesto služimo kao dobrovoljni i svjesni instrumenti.“, Noam Chomsky