Medijsko pokriće za pokušaj državnog udara u Venezueli

Iz Venezuele stižu vijesti o neredima i prosvjedima desničarske oporbe protiv vlade Nicolasa Madura i kojima je “protekla tri tjedna više desetaka ubijenih i ranjenih od strane Nacionalne garde koja štiti režim”.

Objavljeno je i da su pristaše Madurove vlade upale u Pedijatrijski klinički centar “Hugo Chavez” u Caracasu, a da su majke i djeca, kako spasili svoje živote, morali pobjeći iz objekta. Naravno, direktoricu centra, dr. Rosalindu Prieto, nitko nije kontaktirao, iako je ona u nekoliko izjava za medije rekla da su bolnicu napale desničarske skupine, koje su ispred zgrade podmetnule požar.

“Bili smo napadnuti od strane nasilnih skupina koje su na nas bacale kamenje i oštre predmete. Zatim su nakupili veliku količina smeća ispred bolnice, zapalili ga, a dim je prodro u instalacije. Unutar zgrade je bilo  novorođenčadi i onih na odjelu za intenzivnu njegu. Napad je trajao gotovo tri sata. Nakon što je prošla opasnost, naše smo pacijente uz pomoć vlasti evakuirali i prebacili u druge bolnice”, rekla je dr. Rosalinda Prieto.

Prešućuje se i da su prosvjedi oporbe pokrenuti uz pomoć španjolske kompanije Movistar, koja je na mobilne telefone i internetske adrese poslala milijune SMS poruka i elektroničke pošte, nakon čega su oporbene skupine počele izlaziti na ulice gradova u Venezueli, praviti nerede i sukobljavati se s policijom.

Na drugoj strani, mediji su potpuno prešutjeli masovne prosvjede podrške vladinih pristaša, na kojima se okupljaju desetine i stotine tisuća ljudi, koji poručuju desničarskoj oporbi da će, ako nastave sa svojim prevratničkim skupovima, takozvanim “guarimbama”, oni ući i okupirati sve kompanije i tvornice od kojih dobivaju podršku i sredstva.

Naime, nekoliko privatnih tvrtki u Venezueli povezanih s desničarskom oporbom traži od radnika da ne dolaze u smjene sljedećeg tjedna. Tvrde “kako to čine zbog sigurnosti radnika usred tekućih prosvjeda”, dok zapravo podupiru oporbene pozive za nacionalni prosvjed protiv predsjednika Nicolasa Madura.

Radnici koji podržavaju Madura i Ujedinjenu socijalističku stranku Venezuele (PSUV) tvrde da se radi o “štrajku” kojim se namjerava sabotirati gospodarstvo zemlje.

“Narodni pokret Lare”, koalicija općina i radničkih organizacija u sjeverozapadnoj državi, poručuje da će radnici u regiji nastaviti raditi kao i obično i bojkotirat će pozive na “štrajk” koje upućuje desničarska oporba. Osim toga, obećali su da će preuzeti i upravljati tvornicama koje su napustili desničarski šefovi.

Jedna od oporbenih institucija koje podupiru oporbeni štrajk je i “Katoličko sveučilište Andres Bello”, jedno od najvećih privatnih sveučilišta u zemlji, koje je priopćilo da neće raditi do 25. travnja, a onda će “preispitati odluku”, piše El Universal.

Desničarski štrajk podupiru i privatni supermarketi i transportne kompanije.

“Ako nastave sa svojim guarimbama, preuzeti ćemo njihove tvornice”, rekao je Jesus Diaz iz “Narodnog pokreta Lare”.

“Guarimbas” su ulične blokade koje organiziraju desničarski prosvjednici, na kojima koriste “molotovljeve koktele”, pale gume i improviziranim katapultima policiju i civile gađaju ogromnim kamenjem.

Situacija je u Venezueli izuzetno složena, nezadovoljstvo raste i sve je više ljudi koji za sve krive vladu.

Odvjetnica i novinarka Eva Golinger piše kako je Venezuela opet na naslovnicama The New York Timesa i glavnih američkih medija, koji opet izvještavaju pristrano, iskrivljuju činjenice ili pišu poluistine.

“Stotine tisuća građana Venezuele mirno prosvjeduje protiv autoritarne vlade”, navode američki mediji, koji se “zgražaju nad užasom” i kako snage sigurnosti guše “nenasilne” i “demokratske” demonstrante, što je jasan znak “Madurove diktature” i njegovih pokušaja da ušutka svoje protivnike. Naravno, ne spominje se da “mirni” prosvjednici bacaju “molotovljeve koktele”, boce i kamenje na policiju i Nacionalnu gardu. Niti da pale i uništavaju javnu i privatnu imovinu, pljačkaju trgovine, zaustavljaju promet i fizički napadaju vladine pristaše i snage sigurnosti, među kojima ima i mrtvih.

Što bi se dogodilo da netko pokuša baciti “molotovljev koktel” na demonstracijama protiv američke vlade u Washingtonu? Bio bi uhićen i optužen za terorizam, potom osuđen na smrtnu kaznu ili doživotni zatvor.

No, kada u Venezueli vlasti uhite prosvjednike, zapravo vandale i nasilnike, ništa im se ne smije dogoditi, jer je riječ o “disidentima protiv venezuelanske diktature”. Oni su “politički zatvorenici” i “jadni dječaci”, iako su uhićeni u napadu na zgradu Vrhovnog suda, premlaćivanju policajaca ili za ubojstvo pripadnika Nacionalne garde.

Kada gradske vlasti ne daju dozvolu za okupljanje u određenom području, govori se o “represiji” i “povredi prava na protest i slobodu okupljanja”. Eva Golinger se pita postoji li zemlja na svijetu u kojoj se smije na ovaj način “prosvjedovati”, a ako postoji, zanima je koja je to zemlja?

U Americi, na primjer, ne samo da trebate dozvolu od lokalnih vlasti za okupljanje ili demonstracije na javnom mjestu, nego vlasti stave ograde oko kojih stoji policija. Izvan ograde je borbena zona u kojoj prosvjednici, koji se usude prijeći, automatski bivaju uhićeni i odvedeni u zatvor. Za napad na policiju se ide u zatvor, jer se time krši zakon. Tako je u Americi i diljem “slobodnog svijeta”.

U Venezueli tradicija sukoba između prosvjednika i policije traje desetljećima, ali se nikada nije postiglo ništa, osim kaosa i nestabilnosti. To je tradicija koja treba biti eliminirana, jer trenutni oblik  nasilja rezultira s još više smrti i mržnje.

Venezuela prolazi kroz vrlo teško razdoblje. Zemlju potresa ozbiljna ekonomska kriza koja nije adekvatno riješena od strane države. Društvene i političke podjele su duboke i rasprostranjeno je nepovjerenje u institucije. Vlada Nicolasa Madura je pokušala olakšati dijalog s gluhom oporbom, ali ona nema nikakvog interesa za pregovore ili dijalog i samo želi svrgnuti vladu.

Oporbeni lideri u Venezueli još od 1999. godine nikada nisu priznali legitimnost socijalističke vlade, a uz potporu Washingtona sve ove godine prljavo i sustavno rade samo da je potkopaju.

Ova  točka je važna da bi razumjeli ozbiljnost trenutne situacije u Venezueli i razlog zbog kojeg mediji i analitičari, ponekad namjerno, a ponekad iz neznanja, prenose neistine o ovoj zemlji.

Hugo Chavez je izabran za predsjednika ogromnom većinom nekoliko puta u Venezueli, točnije četiri puta. Nicolas Maduro je izabran za predsjednika 2013. godine, nakon smrti Chaveza, iako tijesno. Ali je tako u demokraciji, gdje se, unatoč tijesnoj pobijedi, dobivaju izbori i pobjeda se mora priznati, čak i ako pobjednika ne poštuješ. Gubitnici se mogu mobilizirati za promjenu vlasti na sljedećim izborima, ali ne kroz udare, ulično nasilje i trajnu destabilizaciju zemlje.

Nažalost, upravo to se događa u Venezueli. Tamo oporba ne prihvaća demokratska pravila kada nije na vlasti, pa čak i kada je dio vlasti, jer od početka 2016. godine do danas ima većinu u Narodnoj skupštini. Unatoč konstantnim naporima, Nicolas Maduro ne može uspostaviti dijalog s urlatorima i nasilnicima, koje uopće ne zanima dobrobit stanovništva, nego svrgavanje vlade pod svaku cijenu.

Što se sada može dogoditi u Venezueli? Nezadovoljstvo s radom vlade je neosporno, a 2018. će se u skladu s Ustavom i izbornim zakonima održati predsjednički izbori. Oporba ima sve legitimne i pravne mogućnosti za promjene u sastavu izvršne vlasti, po želji većine stanovnika Venezuele. Marševi i demonstracije mogu biti katarza, ali ne bi trebali biti mehanizam za destabilizaciju zemlje, koristeći ljude kao topovsko meso.

Maduro se nadao da će se dolaskom Trumpa na vlast u Americi nešto promijeniti.

Eva Golinger piše “kako je uvijek bila uvjerena da će s Trumpom biti gore nego s Obamom, jer je on nekontrolirani kapitalist i narcisoidni divlji šovinist, koji bombama i puškama voli pokazati koliko je moćan i jak”.

“Do sada sve ukazuje da nisam bila u krivu, unatoč svim mrziteljima koji me napadaju, na jednoj strani i drugoj, jer ono što protiv Venezuele dolazi iz Washingtona je bilo nezamislivo tijekom prethodnih vlada. Nedavno sam bila na konferenciji imigracijskih odvjetnika i s predstavnicima američkih državnih službi koji rade na pitanjima imigracije. Stručnjak koji je savjetovao nekoliko američkih vlada i danas je u neposrednoj blizini Trumpa je spomenuo u prolazu da je SAD procjenjuje uključivanje Venezuele na popis zemalja čijim državljanima treba zabraniti putovanje u SAD zbog navodne povezanosti s terorizmom”, piše Eva Golinger.

Ne tako davno su sankcije protiv Venezuele obnovljene i proširene na dopredsjednika te zemlje, Tareka El-Aissamija, zbog njegove navodne povezanosti s narko-kartelima i terorizmom, iako protiv njega nikada nisu predočeni nikakvi dokazi.

Glavni tajnik Organizacije američkih država (OAS), Luis Almagro, pokazao je bolesnu opsesiju Venezuelom, što je jasno zbog činjenice da sada Exxon otvoreno kontrolira američki State Department i želi venezuelansku naftu. Medijski i na međunarodnoj razini, barem među vazalima, SAD će lako opravdati državni udar ili neku drugu nasilnu metodu svrgavanja vlade u Caracasu.

Danas je teško pronaći odgovor za rješenje krize u Venezueli, ali on sigurno nije državni udar ili međunarodna intervencija. Za početak treba priznati postojanje raznih mišljenja u zemlji, ali i legitimitet Bolivarske revolucije, vlade Nicolasa Madura i njezinih kritičara.

“Jedino preostaje nada da ljudi neće pasti u zamku postavljenu od strane oporbe, jer oni ne žele “spašavanje” Venezuele i demokraciju za sve, nego prodati zemlju stranim interesima i pri tom se obogatiti, a ostatak stanovništva će u tišini politike i medija biti marginaliziran i osiromašen”, zaključuje Eva Golinger.