Migracije i Rusija u velikoj seobi naroda 

Kako se produbljivala svjetska kriza, cijeli je svijet počeo migrirati. Prosječan stanovnik želi pobjeći čak iz Njemačke, Sjedinjenih Država, Francuske ili Rusije, svi na mjesto “gdje će im biti bolje”. Ali ne mogu pobjeći od sebe.

Na primjer, Rusiji postoje čitave zajednice na društvenim mrežama pod imenima poput “Kriva su vremena”, gdje se raspravlja “kako su tamo stvari loše” i “koliko su dobre u drugim zemljama”.

Međutim, ankete pokazuju da se broj stanovnika Rusije koji žele ići u inozemstvo, kako bi se tamo stalno nastanili ili na privremeni rad, kreće u rasponu od 13 do 17%.

Međutim, prema anketi provedenoj među stanovnicima Berlina koju je nedavno objavio Deutsche Welle, oko 55% stanovništva želi napustiti Njemačku, od koji 33% zauvijek. A Berlin je uspješna europske prijestolnica, što znači da u drugim regijama slika može biti još gora.

Ipak treba reći kako govorimo o ljudima koji su izrazili “želju da bi otišli”, ne o onima “koji će sigurno otići”.

Čak ni u Trumpovim “sjajnim” Sjedinjenim Državama nije sve tako sjajno, jer osim mase imigranata, uključujući ilegalne, veliki broj ljudi odlazi iz zemlje. Procjenjuje se da je SAD proteklih godina trajno napustilo 7 milijuna ljudi.

Konačno, lider u broju onih koji žele pobjeći iz svoje demokratizirane i europeizirane zemlje su, naravno, Ukrajinci. U novoj i “slobodnoj” Ukrajini postotak onih koji žele napustiti zemlju prema najnovijim podacima doseže 75%. Opet kažemo “žele”, jer je prema najskromnijim procjenama iz Ukrajine u posljednjih pet godina, nakon prevrata, pobjeglo od 7 do 9 milijuna ljudi.

Latinoamerikanci masovno bježe u Sjedinjene Države. Stanovnici Sjeverne Afrike i Bliskog istoka masovno bježe u Europsku uniju, i tako dalje.

Mi smo svjedoci neke nove velike migracije naroda. Ali ako bolje pogledate, vidjet ćete da to nije jedan fenomen, nego unutar tih migracija postoji nekoliko različitih skupina.

Prva kategorija su stvarne izbjeglice koje bježe iz područja koja je opustošio rat i / ili humanitarne katastrofe. Oni bježe jer su im domovi uništeni i nemaju nikakvih mogućnosti da prežive u njihovoj domovini, uključujući i nedostatak posla.

Druga kategorija su migranti iz Afrike i brojnih zemalja na širem Bliskom istoku koje nisu bile pogođene ratom, a bježe u Europu kako bi tamo živjeli relativnom blagostanju. Mnogi se dokopaju Europe i žive od humanitarne pomoći i socijalnih naknada.

U ova dva slučaja smo ipak licemjerni. Prvi su izbjeglice kojima smo mi razorili domove, uključujući Hrvatsku, koja je samo s prvim pošiljkama otkrivenim početkom 2013. u Siriju islamističkim militantima poslala preko 3000 tona oružja. Točno je da je oružje platila Saudijska Arabija koja nije primila nijednog izbjeglicu iz Sirije i Iraka, ali to nema nikakve veze.

Druga skupina su ekonomske izbjeglice, čije zemlje ne mogu napredovati u uvjetima neokolonijalizma, kojima Pariz siše krv kroz proviziju na njihovu valutu CFA franak, kojeg koriste 12 bivših francuskih kolonija i dio su monetarnog sustava kojima upravlja francusko ministarstvo financija. Na kraju imamo zemlje koje su u vlasništvu multinacionalnih korporacija,tako da je bilja biti izbjeglica u šatoru u predgrađu Pariza nego po cijeli dan naporno raditi u rudniku koltana negdje u Kongu.

Slično je s Latinoamerikancima koji u kolonama izbijaju na meksičku granicu Sjedinjenih Država. Život u mnogim zemljama Latinske Amerike je daleko od bajke, ali u Sjedinjenim Državama se većina tih ilegalnih imigranata suočava se s teškim, slabo plaćenim poslom, životom u getu ili sudjelovanjem u kriminalnim aktivnostima latinoameričkih bandama kao što je Mara Salvatrucha, što obično završava zatvorom i deportacijom. To sigurno nije ostvarenje životnog sna.

Imamo i treću kategoriju, a to su ljudi koji zapravo nikuda ne idu. Oni bi to željeli, ali su preplašeni i negdje podsvjesno shvaćaju da ih u inozemstvu nitko ne treba.

Budimo iskreni, među njima je mnoštvo onih bez talenta i zvanja, trutovi koji svoju beskorisnost opravdavaju mantrama “rad nije za mene, ja sam talentiran i u svakoj normalnoj zemlji bih dobio novac na ruke samo zbog činjenice moje jedinstvenosti i genijalnosti”.

U ruskom slučaju, kojeg opisuje Aleksandar Rodžers, za činjenicu što žive na grbači roditelja, rade kao uredski plankton ili “outsourcing” poslove za zapadne tvrtke, naravno, krive ruski “režim” i osobno Vladimira Putina. Ne njihovu osobnu nespremnost i nesposobnost da uče, da se razvijaju i rade, već “Rusiju, zemlju u kojoj ništa ne valja”.

Nedavno je, usput rečeno, bilo moderno pravdati svoju besposlenost “lijevim uvjerenjima”. Kao “Neću raditi za prokletu buržoaziju”, tako se radije žale koliko je loše biti parazit i za to optuživati kapitalističke tlačitelje.

“Upoznao samo više takvih ljudi, a da nisu pročitali jedan jedini redak kojeg su napisali Marxa ili Lenjina. Ipak, imali su čvrsta ideološka uvjerenja”, piše mladi ruski ekonomist, porijeklom iz Vinica u Ukrajini.

No, kako se ispostavilo, takvih “podcijenjenih osoba” koje “nisu odustale” ima u Rusiji, ali i u zapadnim zemljama. I to prilično puno.

Neki sanjaju o napuštanju Rusije kako bi otišli u Francusku, Njemačku, Veliku Britaniju ili Sjedinjene Države. Stanovnici Njemačke u ovom trenutku gledaju na Rusiju, Francuzi proklinju svoje visoke poreze, američki WASP-ovci žele pobjeći iz zemlje zbog dominacije migranata i seksualnih devijacija, Britance plaši Brexit, i tako dalje.

Svi su sigurni da će im negdje u drugim zemljama biti bolje, iako na jednu priču o uspjehu migranata ide 999 priča o neuspjehu, ali se o potonjima ne piše u novinama i ne prave se filmovi.

Izuzevši u ovoj priči ratne izbjeglice i dobar dio ekonomskih migranata, što je posebna priča, za ostale se može reći da ako se ne mogu ostvariti tamo gdje jesu, neće se ostvariti nigdje. Jer možete otići bilo gdje, ali ne možete pobjeći od sebe.

U trećem slučaju, ti će ljudi uvijek ostati sami, jer ako je netko lijen i neznalica, onda će ostati lijena neznalica i u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama i Australiji.

“Stoga, ili idite ili se dozovite pameti. Ali ne cvilite. Ne morate biti još jedan “podcijenjeni genij koji bi svima pokazao što jest, ali se našao na krivom planetu na kojem Bogom dana čarolija ne funkcionira” Trči, Lola, trči…”, naslovom poznatog filma iz 1998. je svoje viđenje fenomena među dijelom ruske mladeži  zaključio Aleksandar Rodžers.

JP Gazeta