Mijanmar i Aung San Suu Kyi odbili ultimatum bivših zapadnih sponzora

Godinama iz Mijanmara stižu izvješća o kršenjima ljudskih prava, progonu u genocidu nad lokalnom manjinom Rohingya muslimana.

Sukobi u Mijanmaru redovito eskaliraju, a izvještava se povremenim masovnim ubojstvima od “nekoliko stotina do više tisuća Rohingya muslimana”.

Moshahida Sultana Ritu sa sveučilišta u Dhaki za The New York Times svojevremeno piše: “Ovo nije samo sektaško nasilje, ovo je državno sponzorirano etničko čišćenje, a zemlje svijeta ne vrše pritisak na vlasti u Mijanmaru da se ovo zaustavi. Čak ni Aung San Suu Kyi ne govori o ovome.”

Podsjetimo, Aung San Suu Kyi je dugogodišnja miljenica Zapada, “disidentica” i danas de facto lider Mijanmara. Sada je za svoje bivše sponzore postala najomraženija političarka.

Oko 90% stanovnika Mijanmara su Budisti, muslimani čine oko 4% stanovništva i pripadnici su Rohingya skupine. The New York Times piše kako su im zakinuta brojna osnovna ljudska prava, te da, unatoč činjenici da žive na ovim prostorima više generacija, ne smiju posjedovati zemlju i zbog toga su često suočeni s kroničnom nestašicom hrane.

Od pripadnika Rohingya etničke skupine oko 800 000 do milijun ih živi u Mijanmaru i nekoliko stotina tisuća u susjednom Bangladešu. Čak i UN navodi da su Rohingya muslimani jedna od “najprogonjenijih skupina na svijetu”.

Bivša “miljenica zapada“, takozvana oporbena prodemokratska političarka i dobitnica Nobelove nagrade za mir koja je provela oko 15 godina u kućnom pritvoru, Aung San Suu Kyi, danas je jedna od najutjecajnijih političkih aktera u zemlji.

Da postoje sukobi između budističke većine i središnjih vlasti s muslimanskom manjinom Mijanmara nitko ne dovodi u pitanje. Međutim, odakle ovolika lavina optužbi i zašto je “miljenica zapada” Zapada postala jedna od najomraženijih osoba onih koji su je sve do jučer uzdizali u nebesa? Jedan razlog je njena odluka da podrži zbližavanje s Kinom. Ali što se prešućuje o sukobu s Rohingya muslimanima u zemlji?

Aung San Suu Kyi je de facto čelnica u Mjanmaru. Nedavno je dobila zahtjev od strane Ujedinjenih naroda da istraži stanje prava etničke manjine Rohingya u zemlji. Zahtjev se odnosi na nasilje koje izbilo u pokrajini Arakan u listopadu 2016. godine, nakon što su islamistički teroristi napali policijski kontrolni punkt na granici s Bangladešom i ubili devet policajaca. Dakle, već nešto nije u redu s medijskim izvješćima, jer se nasilje uglavnom pripisuje vojsci i policiji Mijanmara nad mirnim civilnim stanovništvom. Sada dolazimo do djela istine o kojoj zapadna javnost pojma nema.

Napad se pripisuje Organizaciji solidarnosti Rohingya (RSO), islamističkoj terorističkoj organizaciji sa snažnim vezama sa saudijskom Arabijom, koja je velike vojne aktivnosti protiv lokalnih snaga vodila od 1982. Sve do 1998. Nakon toga se organizacija 28. listopada 1998. godine spaja s Islamskom frontom Rohingya Arakana i stvara Arakan Rohingya Nacionalnu Organizaciju (Arno).

Ima obilatu pomoći iz Saudijske Arabije,  a nekoliko desetaka video snimaka o aktivnostima Al-Qaede u Afganistanu u 2002. godine pokazuju borce iz Mijanmara kako prolaze obuku u toj zemlji. Jedna od snimki na arapskoj jeziku govori o novačenju novih militanata u Bangladešu, kojima se, ovisno o spolu, plaća oko 525 američka dolara, a mjesečna plaća im potom iznosi 175 dolara mjesečno. Obiteljima poginulih boraca u akciji se isplaćuje 1750 odštete, zbog čega su, navodno, mnogi mladi Rohingya muslimani prvo odlazili u Pakistan, a kasnije u Afganistan, gdje su provodili samoubilačke napade. Apsolutno je nemoguće da je Bangladeš bio izvor financiranja ovih aktivnosti, kako u Afganistanu, tako i danas u Mijamaru.

Organizacije za ljudska prava koje se služe podacima State Departmenta i obavještajnih službi Velike Britanije, koje onda svijetu predstavljaju Human Rights Watch i Amnesty International, pokrenuli su zajedničku žalbu kojom traže da “međunarodna zajednica” učiniti nešto kako bi se spriječio “genocid” protiv Rohingya manjine, prešućujući da su snage Mijanmara počele aktivnije djelovati tek kada je eskalirala islamistička pobuna.

UNHCR je optužio vlasti Mijanmara da provodi “genocid” na temelju izvješća sumnjivih organizacija s dugom poviješću širenja laži i dezinformacija u opravdanju ratova i agresija prerušenih u “humanitarne intervencije”.

Vlada Mijanmara je osnovala komisiju da istraži navode o zločinima u državi Arakan, ali Rohingya manjina ima toliko prostora u zapadnim medijima da se nikada ne čuje druga strana.

Rohingya muslimani su premješteni u bivšu budističku pokrajine Arakan u 19. stoljeću, kada je Britansko carstvo prisvojilo posjede feudalnih vladara muslimanskog Chittagonga iz susjednog Bangladeša, kako bi obrađivali to područje.

Pokrajina ima ponosnu islamsku povijest još od 15. stoljeća, ali je budističko stanovništvo u sjevernom Arakanu u posljednjih nekoliko desetljeća postalo manjina. Odnose pridošlih muslimana prema lokalnim budistima od tada su uvijek obilježavali zločini i nasilje, ali zapadni mediji, posebno britanski, koji su sa svojim “briljantnim” kolonijalnim rješenjima glavni krivci za sve, za to ne pokazuju interes.

Umjesto toga, pozornost je usmjerena na demoniziranje nacionalističkih redovnika koji se protive svemu što vide kao pokušaj mijanmarskih muslimana da etnički očiste pokrajinu. Nacionalistički redovnici se opisuju kao “rasistički”, a brojne snimke, slabo prevedene i izvađene iz konteksta, objavljuju se kako bi potvrdili tu tezu.

Aung San Suu Kyi je bila agent imperijalističke angloameričke pobune 1988. godine, kada je CIA pokušala svrgnuti nacionalistički režim u Mijanmaru i postaviti marionetsku prozapadnu vlast. Nadali su se da će se zemlja otvoriti i zapadnim multinacionalnim kompanijama osigurati profit u eksploataciji minerala.

Nakon godina čekanja je Aung San Suu Kyi došla na vlast, a “međunarodna zajednica”, odnosno SAD i vazali Washingtona, nedavno su izrazili “žaljenje zbog sporosti u provođenju gospodarskih reformi”, budući da njihova odabranica vodi zemlju od 2015. Oni su se nadali da će Aung San Suu Kyi odmah Mijanmar predati zapadnim interesima, ali se to do sada nije dogodilo.

Igranjem na nacionalističku kartu, čelnica Nacionalne lige za demokraciju (NLD), Aung San Suu Kyi, sada kao da prkosi “međunarodnoj zajednici”. U posljednje vrijeme je Suu Kyi vjerojatno razumjela kako je, od takve vrste odnosa sa Sjedinjenim Državama i EU, za zemlju bolje daljnje približavanje Kini. Usporedo s tom spoznajom se aktiviraju i intenziviraju borbene aktivnosti islamističkih skupina. Najopasniji su ogranak takozvane “Islamske države”, koji se “pojavio” u Mijanmaru, te Vojska za neovisnost Kashina. Dakle, zajedništvo je u Mijanmaru vrlo krhko i zemlju lako mogu destabilizirati strane sile, ako se Nacionalna lige za demokraciju odluči odbaciti suradnju sa Zapadom u korist Kine, što potvrđuju brojni koraci koje poduzima u političkom smislu još uvijek jaka vojska u zemlji, ali i sama Aung San Suu Kyi.

Rohingya manjina ima potporu milijardera Georgea Sorosa, čije se “otvoreno društvo” temelji da promoviranju neoliberalizam, jamčenju ljudskih prava i demokracije. U medijskom stvaranju kaosa se među Rohingya muslimanima počela širiti priča kako vojska Mijanmara ima bliske kontakte s Izraelom, te da se nasilje protiv Rohingya manjine planira u Tel Avivu, što ne samo da je besramna laž, nego obična glupost. Mijanmarska vojska sigurno ima nekih veza s Izraelom i izraelskim obavještajnim službama, koji podržavaju suzbijanje pobune u zemlji,  ali i Rusija i Kina imaju bliske odnose s Izraelom. Znači li to da je odgovor Pekinga na terorističke aktivnosti Ujgura u pokrajini Xinjiang i ruski rat protiv terorista na Sjevernom Kavkazu također dio cionističke zavjere? Jesu li Xi Jinping i Vladimir Putin također agenti Mossada i sluge Tel Aviva, prikriveni “hazarski Židovi” koji žele pokoriti svijet? Teško, iako ima mnogo ljudi koji vjeruju u ovu suludu teoriju zavjere.

Sukob u Mianmaru je vrlo složen, ali priča koju su izgradile vojne i obavještajne službe, mediji i nevladine organizacije za cilj isključivo ima kontrolirati sve u zemlji, što podsjeća na ranu fazu aktivnosti Zapad protiv Libije, Sirije i mnogih drugih zemalja.

Aung San Suu Kyi se na kraju poslužila jednostavnom taktikom svog oca, koji je došavši na vlast izdao svoje japanske imperijalističke sponzore i počeo slijediti nacionalističku liniju. Nakon godina kućnog pritvora od strane vojnog režima, možda se Aung San Suu Kyi sjetila oca i zaključila da se zemlja nikada neće razviti, ako se u potpunosti preda u ruke takozvanoj “međunarodna zajednici”. Naravno SAD i EU su ostali zatečeni ovi obratom, ali je on možda bio očekivan, posebno kada je Aung San Suu Kyi shvatila da svijet ulazi u kinesko stoljeće, a ono nije samo “Jedan pojas – jedan put”, nego i sigurnost u širem okruženju.

Mnogi elitni krugovi u Europi i Sjedinjenim Državama tvrde da Aung San Suu Kyi treba oduzeti Nobelovu nagradu za mir. Ona se sada suočava s jasnim izborom: ili će protjerati sve strane nevladine udruge i ekonomski i vojno se zbližiti s Kinom, čime će osigurati budućnost zemlje, ili će popustiti zapadnom neokolonijalnom pritisku po pitanju Rohingya etničke manjine. Ako učini prvo, završit će s Gaddafijem i Assadom u dvorani Zapada s ostalim “tiranima” i “diktatorima”. No, ako ustraje, dobit će rat i može se kandidirati za Nagradu Konfucija, medalju koju nose oni koji slijede pravi put mira i razvoja. Ova je nagrada kao alternativa Nobelovoj nagradi za mir utemeljena 2010. u Pekingu, a od tada su je dobili treći čelnik Kuomintanga Lien Chan, Vladimir Putin, Kofi Annan i Yuan Longping, Yi Cheng, Fidel Castro, Robert Mugabe, i posljednji Shen Liangliang, Yang Shupeng i Li Lei.