Milanoviću se gadi Poljska, ali bi nam ta zemlja u mnogočemu mogla biti uzor

U debati predsjedničkih kandidata u Hrvatskoj na javnom televizijskom servisu je bivši premijer Zoran Milanović rekao: „Sigurno neću Hrvatsku uvesti u društvo „Višegradske skupine“, okosnice projekta „Triju mora““, čime se referirao na izjave Kolinde Grabar-Kitarović koja je sebi pripisala inicijativu Baracka Obame i Andrzeja Dude projekta povezivanja zemalja antiruskog bloka po uzoru na geopolitičku doktrinu „Intermarium“ poljskog diktatora iz vremena nakon Prvog svjetskog rata Józefa Piłsudskog.

Milanović to nije rekao u kontekstu da Hrvatska neće sudjelovati u antiruskim inicijativama na istočnim granicama NATO pakta, već zbog odbojnosti koju gaji prema vođama poput Viktora Orbana ili poljskih nacionalista iz vladajuće stranke Pravo i pravda. Međutim, upravo to je ono što treba Hrvatskoj, iako se mora priznati da ima vrlo malo kandidata malo kandidata. Nažalost, čak i oni koji imaju takve namjere u mnogim ostalim važnim pitanjima nosi pretjerano uvjerljivi, ne toliko u smislu želje za većim suverenitetom Hrvatske, već jednostavno nemaju kompetencije, a pri ruci imaju vrlo malo stručnih ljudi za područja kao što su brojna važna područja da bi se njihov program mogao nazvati potpunom i svim segmentima.

Ali Poljska to ima i zemljom vlada stranka koja brani nacionalne interese. Točno, često na vlastitu štetu, kao što je nepotreban sukob s Rusijom, koja ni u kom smislu nije ugroza Poljskoj, ali službena Varšava se utom smislu ponaša iracionalno i zbog činjenice da se opekla u ne tako davnoj povijesti sada puše i na hladno. Postoji mnogo toga oko čega se možda ne bi složili s Poljacima, ali oni svoje politike ne izvoze u susjedne ili zemlje EU i tko smo mi da im sudimo zbog toga? Poljska nije Saudijska Arabija da zatvara ljude zbog „pogrešne“ objave na Twitteru i odrubljuje glave na trgovima i zvati ovu zemlju fašističkom je izvan svake pameti.

U čemu bi nam sve Poljska trebala biti uzor?

Ono što Zoran Milanović ne zna ili ne želi znati je činjenica da Poljska može biti dio uvelike stigmatizirane Višegradske skupine, zajedno s Mađarskom, Slovačkom i Češkom, ali je jedina zemlja EU koja se odmakla od posljednjeg klimatskog sporazuma kojeg je potpisalo ostalih 26 članica, uključujući Hrvatsku koja ima mnogo za izgubiti, a malo za dobiti.

Varšava također prijeti da će nastaviti svojim putem, po cijenu prekida odnosa s Bruxellesom. Pa ipak, za razliku od mnogih drugih država EU, Poljska sakuplja vrlo slatke plodove svojih politika, a to uspijeva učiniti zahvaljujući mješavini netolerancije i omalovažavanja tipičnih u odnosima europskih institucija prema nacionalnim vladama.

Poljaci, što je poznato, žive zlatni trenutak zahvaljujući ekonomskom procvatu koji je doveo do pune zaposlenosti i poreznom sustavu koji je privukao najbolje strane tvrtke u Varšavu i okolinu. Odbijanje ulaska u eurozonu i ispravna ulaganja vlade u ključne sektore, kao što su obuka i obrazovanje, samo su vrh ledenog brijega.

Poljska je jedna od zemalja koja ima bolje rezultate u Europi, ali umjesto da prima nagrade i priznanja, on je trajna žrtva pritiska Bruxellesa, do te mjere da su u Varšavi izgubili strpljenje i zaprijetili da će krenuti putem Ujedinjenog Kraljevstva.

Zove se “Polexit”, scenario za neke više nego moguć, kako pišu mediji. To bi bio put izlaska Poljske iz Europske unije putem koja je vrlo sličan onom kojim je krenuo London.

Posljednji sukobi s Bruxellesom, i to zbog klime i zbog reforme pravosuđa, uzrokovali su oštre poremećaje između dviju strana. U slučaju razdvajanja, gubitnik bi nesumnjivo bila Europska unija. Naravno, Poljska bi se trebala potruditi živjeti bez EU pomoći, ali s obzirom na izvrsnu formu, uz minimalna programiranja u kratkom i srednjem roku, Varšava lako može i bez nje.

Također i zato što danas više nisu Poljaci ti koji emigriraju u ostatak Europe kako bi pronašli posao koji bi bio vrijedan pažnje. Danas ostali hrle u Poljsku s velikim očekivanjima na tržištu rada. Ukrajinci su među prvima, ali i Moldavci i drugi iz zemalja bivšeg Varšavskog ugovora.

Kada je riječ o politici, obrazovni sustav Poljske također dobro funkcionira. Lokalni studenti zauzeli su treće mjesto na ljestvici najbriljantnijih u Europskoj uniji, odmah iza svojih estonskih i finskih kolega. Želi li Europa zaista izgubiti uzornu državu poput Poljske?

Najnoviji stav Poljske u vezi s klimom i „New Green Dealom“, situaciju koju smo pojasnili u dva prethodna članka, je dodatno ohladio odnose između Varšave i EU. Ukratko, iako se Europska komisija radovala što je postigla sporazum o klimatskim ciljevima koji će se provoditi u različitim europskim zemljama, Poljaci su sporazum odbili.

Razlog je jednostavan: ugljen je i dalje predragocjen resurs za cjelokupno gospodarstvo zemlje, a njegovo napuštanje bi značilo dodatni potrošnju od oko 500 milijardi eura. Poljska vlada nema namjeru uložiti toliki iznos kako bi ušla u bitku s neizvjesnim ishodom i društvo vrlo sumnjivih aktera „zelene tranzicije“, mahom ozloglašenih ulagača s Wall Streeta i Londona. Konačno, nema nikakvih jamstava da bi to za Poljake bila korisna stvar.

Poljska će radije, ako ništa drugo, nastaviti rasti ovim tempom. Dovoljno je reći da je nominalni BDP od 190 milijardi dolara u 2001. godini dosegao današnjih 589 milijardi. S druge strane, stopa nezaposlenosti pala je na 3,3%. Osim toga, zahvaljujući 19% poreza na dobit, mnoge strane multinacionalne kompanije preselile su svoje tvornice u središte Višegradske skupine.

I šećer na kraju. Bez Damoklovog mača eura i Europske središnje banke Poljska je uživala i nastavlja uživati priličnu razinu fiskalne slobode.

Jedini nedostatak kojeg zemlja bilježi je demografski rast, toliko nizak da bi mogao početi stvarati probleme tvrtkama i javnim službama koje već sada teško pronalaze dovoljan broj radnika.

Točno, tu je i situacija s Rusijom, ali je ona više posljedica želje Varšave da se afirmira kao regionalna vojna sila i pristaje igrati igru Washingtona kao „antiruski bedem“. No, 45 godina zajedništva s Moskvom su u Poljskoj stvorile mnogo veza koje funkcioniraju i danas, a za slučaj da Varšava procjeni da je za prosperitet zemlja najbolje biti most između Europske unije i Rusije, te bi veze brzo proradile i pokrpale šavove u odnosima s Moskvom. Konačno, Rusija nikada nije pokazala animozitet prema nijednoj poljskoj vladi i taj bi problem brzo bio riješen.

Ovdje se nismo dotaknuli teme o odbacivanju kvota imigranata, što je također točka prijepora s Bruxellesom. No, Poljaci, baš kao Mađari, Česti i Slovaci ničim nisu doprinijeli migrantskoj plimi, niti su imali bilo kakvu ulogu u američkim i NATO agresijama na Bliskom istoku. Kao što je rekao Viktor Orban, neka ta EU navede jedan razuman razlog zbog kojeg bi Mađarska primila ijednog azilanta, što bi kao potpisnica raznim međunarodnih ugovora možda i trebala, ali ilegalne imigrante ne. Poljska je u ovom slučaju imala identičan stav kao Budimpešta.

Ali zbog eura, zbog neovisne fiskalne politike, zbog gotovo nulte stope nezaposlenost, zbog gospodarskog rasta, zbog migracijske politike, zbog odbijanja „New Green deala“ upravo su Poljska i zemlje Višegradske skupine one s kojima bi Hrvatska trebala biti u društvu, a to briselski poslušnik Zoran Milanović, ali ne samo on, nikako da razumiju.