Mit o “lijenim Grcima” – Kako je u tajnosti proizveden devastirajući grčki dug

Jučer smo objavili članak o prosvjedima u Grčkoj, nakon što je parlament usvojio nove mjere štednje koje će dodatno osiromašiti grčke građane. Grčka kalvarija je počinje sa svjetskom financijskom krizom, kada je 2008. grčki dug naglo počeo rasti.

Od 1995. do 2008. je dug Grčke bio stabilan, iako relativno visok i kretao se negdje od 100 do 110% BDP-a, a onda počinje enormno zaduživanje, uz uvjete po kojima Grčka nikada neće izaći iz dužničkog ropstva. Nacionalni dug Grčke trenutno iznosi preko 320 milijardi eura, nešto više od 190% BDP-a. Godišnje kamate na dug iznose 17,5 milijardi eura, tako da tranše pomoći kreditora ne pokrivaju ni ovaj iznos, a dug se svake godine povećava.

Laž ponavljana tisuću puta postaje istina

Ono što je zanimljivo jest da među komentarima, ali i javnim mnijenjem općenito, vlada uvjerenje kako su Grci sami krivi za ovu situaciju, da su radili malo, dobivali prevelike plaće i mirovine, 13. pa čak i 14. plaću, odlazili rano u mirovinu i sada moraju vratiti dug velikodušnim kreditorima.

To se ponavlja od prvih dana pomno razrađenog plana uništavanja Grčke i pripreme terena za rasprodaju u bescjenje svih strateških dobara zemlje, dok je istine posve drugačija. Međutim, iz izjava, komentara i široko rasprostranjenog uvjerenja u Europi se vidi da je medijsko bombardiranje lažima postiglo željeni učinak.

Ovdje ćemo navesti nekoliko podataka koji dokazuju suprotno i da su Grci, čak i ako su imali relativno dobar standard, ipak mogli servisirati svoje dugove, da i financijskim centrima moći nije odlučeno drugačije.

FOTO – Grčki dug od 1995. do 2016. koji se u 2017. popeo na 190% BDP-a

Proizvedeni grčki dug od stane vlada u Ateni i Goldman Sachsa

Istina je na vidjelo počela izlaziti 2014. godine, kada je Europski sud pravde u Luxemburgu izrekao skandaloznu presudu T590-10 u korist Europske središnje banke, koja po svom sadržaju kažnjava transparentnost i odgovornost institucija i pojedinaca, a nagrađuje licemjernu financijsku oligarhiju.

Sud je donio odluku smije li novinska agencija Bloomberg objaviti dokumente koji su vlasništvo Europske središnje banke (ESB), koji su evidentni dokaz o zajedničkom lažiranju podataka iz 2001. godine. U cilju pljačke i devastacije grčke su te lažne podatke međunarodnim financijskim institucijama predočili bivša grčka vlada i američka investicijska banka Goldman Sachs. Kako je ESB u posjedu dokumenata o tim transakcijama, a novinska agencija Bloomberg je zatražila od banke da ti dokumenti budu javno objavljeni, Europska središnja banka je taj zahtjev odbila i Bloomberg pravdu tražio na Europskom sudu pravde u Luxemburgu. Zahtjev je, naravno, odbijen.

Zapravo, skandal je izbio 2010. godine, kada se više nije moglo skrivati pravo stanje u Grčkoj. Tada su se počeli tražiti krivci.

Iako je Bloomberg vjerovao u pravednu sudsku presudu i da će ESB morati dati dokumente na uvid, kako bi se doznale sve nelegalne aktivnosti grčkih vlasti, Goldman Sachsa, ESB i mogućih drugih sudionika u ovoj financijskoj uroti, koja za posljedicu ima propast Grčke, sud je presudio kako Europska središnja banka neće morati objaviti kako je Grčka koristila derivate i skrivala svoj dug i odbacio “zahtjev za slobodom informiranja”.

Bloomberg je tražio uvid u dvije unutarnje ekspertize izvršnog odbora ESB, za koje je imao informacije da su grčku dužničku krizu zajedno proizvele dvije ranije najveće vladajuće stranke u Grčkoj u sprezi s ECB, grčkim i njemački oligarsi i industrijalci, najvjerojatnije u dogovoru s njemačkim vlastima i neizbježnim Goldman Sachsom.

Grci su se “zaduživali” da nisu ni znali

Grčka nacionalna banka 26. veljače 2009. osniva podružnicu Titlos PLC. Titlos pušta u promet određenu količinu eura u obveznicama s rokom dospijeća na naplatu 2039. Izdavanje obveznica je plod dogovora grčke vlade i Grčke nacionalne banke, a mogle su biti korištene za kreditne aktivnosti samo u “eurosustavu”, što je, nakon konzultacija s ESB, prihvaćeno i od središnje banke “jedne druge europske zemlje”.

Eurostat 8. siječnja 2010. javno i prvi put objavljuje “kako je slabost grčkog proračuna posljedica pogrešnog izvještavanja od strane grčkih institucija o podacima koji se odnose na javni dug i državni deficit”.

Dalje, Eurostat 24. veljače 2010. govori o aktivnostima na tržištu kapitala 2001. koje je obavljala grčka vlada i poručuje kako će tražiti dodatna pojašnjenja.

Grupa stručnjaka iz ESB 2. ožujka 2010. prvi put istražuje dva dokumenta, koje Bloomberg kasnije traži sudskim putem. Ovi dokumenti su govorili o razdoblju do veljače 2010. i izvjesno je da su isti oni koje posjeduje Eurostat. Sljedećeg dana, 3. ožujka 2010., dokumenti su dani na uvid izvršnom odboru ESB.

U travnju 2010. Eurostat objavljuje podatke za sve zemlje Europske unije, te o njihovom javnom dugu, osim podatke za Grčku, tvrdeći “kako se ne može utvrditi točnost određenih referentnih vrijednosti”.

Bloomberg u kolovozu 2010. zahtjeva da se podaci iz dva dokumenta objave javno. Prvi dokument sadrži pretpostavke i mišljenja osoblja ESB o utjecaju financijskih špekulacija na grčki proračun, a “utemeljena su na nepotpunim podacima dostupnim u vrijeme sastavljanja izvješća”. Drugi dokument sadrži opis transakcija Titlosa, kojeg je sastavila ESB, kao i o mogućem postojanju drugih sličnih transakcija. Prema mišljenju suda, sadrži i različite zaključke koji se odnose na Grčku i “eurosustav”.

Bloomberg u jesen 2010. u više navrata traži od ESB sporne dokumente, tuži banku, ali sud podsjeća kako ESB može odbiti objavljivanje svakog dokumenta čiji bi sadržaj mogao ugroziti financijsku, gospodarsku i monetarnu politiku EU i zemalja članica. Međutim, ESB mora objasniti konkretno, a ne hipotetski, na koji bi način ti interesi bili ugroženi objavom citiranih spisa.

ESB se pravda kako su informacije koje dokumenti sadrže u vrijeme podnošenja zahtijeva od strane Bloomberga “već bili zastarjeli”, ali da bi javno iznošenje istih “ipak moglo imati negativan učinak na osjetljiva financijska tržišta i mogli bi zavarati javnost”. Osim toga, zahtjev za objavom je odbijen i zato što su sporni dokumenti u to vrijeme bili u rukama Europske komisije, kako bi ona “izvršila procjenu, a rezultat procjene bi bio objavljen u pravo vrijeme”.

Sud se složio s tvrdnjom kako su tržišta u to vrijeme “bila izuzetno osjetljiva“, prije svega kada je riječ o Grčkoj, “te da je sasvim jasno kako se tržište koristi podacima objavljenim od strane središnjih banaka zemalja članica i da su njihove analize od posebne važnosti”. Osim toga, sud tvrdi  kako informacije u trenutku odbijanja zahtijeva 2010. “nisu ništa više od onoga što je objavio Eurostat, ali sumnja da bi financijska tržišta te podatke tumačila kao zastarjele, već bi njihova objava imala negativan učinak”.

Ukratko, Europski sud pravde u Luxemburgu je dao za pravo Europskoj središnjoj banci da legitimno može skrivati podatke pod krinkom “čuvanja interesa” međunarodnih financijskih tržišta kapitala. Osim toga, uspjelo se izbjeći pojašnjenje oko početne uloge Goldman Sachsa i tadašnjih grčkih vlasti u proizvodnji grčke gospodarske krize, a sve pod patronatom Europske središnje banke.

Naravno, ova odluka suda, budući da je Bloomberg ostao bez konkretnih dokaza, ulogu aktera koji su proizveli grčki dug je svela na razinu nagađanja, a onda su mediji počeli širiti informacije o “rasipnim i lijenim Grcima”, koji su se sami doveli u bezizlaznu situaciju.

Kako se izvući iz krize?

Kako bi umanjila proizvedeni dug, Grčka je krenula s prodajom svih svojih dobara, energetskog sektora, transporta, vode, sveučilišta, zaštićenog obalnog pojasa i drugih. Unatoč europskom “kriznom planu spašavanja”, zemlja je sve dublje tonula u gospodarsku krizu. U toj je situaciji profit većinom ostvarivao financijski sektor, a običnim Grcima su “mjere štednje” postale način života.

Drastični rezovi u javnom sektoru su u početku provedbe “kriznog plana za spašavanje Grčke” dosegli razinu od oko 40%. Posebno je pogođen zdravstveni sektor, koji je doslovno uništen.

Bez obzira na “krizni plan spašavanja” grčki dug raste

Tri godine nakon prvog europskog “kriznog plana” Grčka je i dalje tonula u recesiju. Službeno je nezaposlenost iznosila oko 27%, što je tri puta više nego 2009. godine, ali ta brojka ne odgovara realnom stanju.

Naime, ta brojka ne obuhvaća mlade koji traže zaposlenje nakon završenih studija, niti oni koji rade jedan sat tjedno, a vode se kao zaposleni. Nisu ubrojani ni samostalni obrtnici koji su tek zatvorili svoje aktivnosti zbog bankrota. Tada su u centru Atene zatvorene brojne trgovine. 63% mladih do 25 godina ne radi, a grčki BDP je od 2008. pao za 25%, što je gore od “velike depresije” koja je 1929. pogodila Sjedinjene Američke Države.

“Grčka je na dobrom putu da postigne zacrtani cilj, a to je poravnavanje duga, a zemlja bi 2016. mogla izaći iz recesije”, usudila se pri izradi programa za “spas” Grčke izjaviti direktorica MMF-a Christine Lagarde. Kao što vidimo, to se nije dogodilo.

Način na koji su MMF, Europska Komisija i Europska središnja banka to misli postići prelazi granice zdravog razuma. Nakon zacrtanog cilja, a to je bilo smanjiti iznos duga na 124% u odnosu na BDP do 2020. godine, europski financijski geniji su navodno “bili iznenađeni kada je on u 2012. iznosio 156%, a za 2013. se prognozirao 175%”. Upravo to i jest bio cilj, što se vidi po aktualnom stanju, kada je dug 190% u odnosu na BDP zemlje.

Dakle, sve “mjere spašavanja” za cilj imaju povećati dug zemlje, jer bi u suprotnom slučaju, ako ne umanjili, barem zaustavili dalji rast zaduživanja, zbog čega je nužno uvoditi nove rezove javne potrošnje.

Odgovor na iznenađujuće loše rezultate programa za “spašavanje” Grčke 2012. nije trebao dugo čekati. Direktiva je bila da treba ubrzati privatizaciju, dodatno smanjiti izdvajanja za javni sektor, iako je bilo nemoguće dodatno rezati u bilo kojem dijelu i značilo je gašenje pojedinih grana, da bi u nedostatku alternative odluka bila dokapitalizacija banaka!

Tada je započela prodaja plinskih kompanija, a javna televizija ERT je bila “kolateralna žrtva” ovog suludog plana i njenim je zatvaranjem stvoreno još 2600 nezaposlenih. Ipak, grčko pravosuđe je poništilo vladin dekret o zatvaranju javne televizije i do pravomoćne presude su se privremeno mogli emitirati programi.

Kompanije za električnu energiju i vodu, plinske kompanije, pomorske i zračne luke, željeznice, autoputovi, nacionalna lutrija…, sve je bilo na prodaju, a Grčka je do 2016. trebala “uprihodovati” 9,5 milijardi eura, što je u odnosu na dug bila kap u moru.

Privatizirao se čak i sektor prikupljanja poreza, dok sveučilišta 49% postala u vlasništvu privatnika, što je protivno ustavu zemlje.

2011. je doslovno osnovan Fond za prodaju javnih dobara (HRADF), koji je na svojoj internetskoj stranici, kao u turističkom katalogu, još uvijek nudi plaže, šume, puste otoke, ceste, marine, arheološka nalazišta i druga dobra bogatim milijarderima.

“Hellenic Republic Assaet Development Found” je na Rodosu nudio četvornih metara terena s obalom dužine 7 kilometara za sramotnih 1,8 milijuna eura.

U izvješću iz 2013. fond posebno naglašava “kako je uklonjeno 69 zakonskih odredbi, administrativnih i tehničkih, koje su usporavale privatizaciju i sprečavale kupce da s onim što kupe rade što hoće”.

Agenciju za denacionalizaciju, odnosno rasprodaju grčkih dobara, vodi pet ljudi iz financijskog sektora. Jedan od njih je bio Yannis Emiris, nekada čelnik razvojne banke Alpha Bank. On je imao dvojicu “nadglednika” koje su imenovali Europska komisija i Europska središnja banka. Ova skupna uživa apsolutnu autonomiju glede odluka koje donosi. Sve što fond zaprimi mora biti prodano ili likvidirano.

Povratak u državno vlasništvo nije dozvoljen i time je započela najveća rasprodaja u povijesti čovječanstva. Da bi apsurd bio veći, za dvije godine privatizacije u Grčkoj se prikupilo tek 2 milijarde eura, što tada nije bilo 1% grčkog duga, danas još manje.

Prioritet – Dokapitalizacija banaka

Budući da privatizacija nije mogla umanjiti grčki dug, koji je 2009. iznosio 310 milijardi eura, a nakon svih rezova i ustupaka financijskoj eliti u 2013. se smanjio na 309 milijardi, zemlja je i dalje tonula sve dublje u krizu i otvorilo se pitanje kako može izgledati novi “krizni plan za spašavanje Grčke”?

Grčka se od početka trebala “spasiti od bankrota” novim kreditima, a obećavalo se da će jedan dio duga biti otpisan, ali samo ako provedu “potrebne reforme”. Prioritet u “spašavanju Grčke” imaju banke i strani investitori.

Dobar dio pomoći Grčkoj je iskorišten za dokapitalizaciju banaka. Banke nisu imale dovoljno kapitala, bile su u teškoj financijskoj situaciji i na rubu bankrota, izjavila je Céline Antonin, ekonomska analitičarka francuske agencije OFCE.

77 % novca za pomoć Grčkoj je završilo u rukama banaka i investicijskih fondova

Grčka je do 2010. primila 207 milijardi eura “pomoći” od Europske unije i MMF-a, ali su od tog novca 58 milijardi eura dobile grčke banke, a kreditori koji su posuđivali novac grčkoj državi su dobili 101 milijardu i riječ je uglavnom o bankama i investicijskim fondovima. 77% pomoći nije bilo namijenjeno građanima, nego, izravno ili neizravno, financijskom sektoru. U studiji koju je proveo “Attac Autriche” stoji kako je samo 46 milijardi eura dano javnom sektoru, ali u obliku zajma. Dakle, prioritet takozvane “Trojke” je bio spašavanje banaka, a ne Grka i grčke države.

Kapitalizam propasti

Grci se bune, ali na kraju vlade, bivše i sadašnje, prihvaćaju mjere štednje koje ništa ne rješavaju. Izgubljeno je milijun radnih mjesta u privatnom sektoru, što bi bilo kao da Francuska odjednom otpusti 6 do 7 milijuna radnika.

Prve tri godine financijske “pomoći” i “mjera za izlazak iz krize”, kojima je cilj bio povećati, a ne smanjiti dug Grčke,  održano je 8000 prosvjeda i štrajkova i nije se dogodilo ništa. Sve ono što je “Trojka” tražila, parlament u Ateni je izglasao. Ustav zemlje više ničemu ne služi. Čemu uopće služi parlament? Ovo više nije ni kapitalizam, nego pljačka naroda koji proživljava kolektivnu traumu.

Situacija u Grčkoj strahovito podsjeća na “doktrinu šoka” koju je opisala Naomi Klein.  Sve se svodi na to da se izazove kriza na širokoj skali i dok su građani još u šoku, državna imovina se rasprodaje komad po komad. Pri tom se, prije brzinskog izglasavanja reformi, uvijek štite privatni interesi, što i jesu odlike modernog divljeg kapitalizma.

Za Grke je sasvim svejedno kako će se to zvati, jer su oni bili i još su u šoku. Čini se da je konačni cilj ispunjen, a sve je počelo uvjeravanjem Grčke kako su nužne strukturne reforme, mjere štednje i financijska pomoć međunarodnih kreditira i za godinu, najviše dvije ili tri će se zemlja spustiti na razinu “prihvatljivog duga”.

Goldman Sachs, ESB, MMF, Angela Merkel, grčki i njemački oligarsi i korumpirani političari su cijelu shemu isplanirali do u najsitnije detalje.

Rezultati su više nego očiti, ali je stvoren mit o “lijenim Grcima koji su imali 13. i 14. plaću i išli u mirovinu s 55 godina, a da ništa nisu radili”. Uostalom , ovi stereotipi služe i da bi se među ostalim europskim narodima stvorio antagonizam i osjećaj odbojnosti prema Grcima. Istina, Grci mogu biti krivi zato što na bilo koji način s političke pozornice nisu pomeli PASOK i Novu demokraciju, kasnije i Syrizu, koji su uz gore navedene aktere proizveli postojeći dug i pristali na “financijsku pomoć” koja pod tim uvjetima grčkom narodu nije bila nužna i od koje nije imao nikakve koristi.

Grčka drama – Novi čin „revolucionarne“ farse