Mit o svojoj “nepobjedivosti” Izrael duguje “Šestodnevnom ratu”

Prije 50 godina je završio takozvani “Šestodnevni rat”, iznenađujuće kratak, ali s dugoročnim posljedicama po situaciju na Bliskom istoku. U interpretaciji tih događaja se ta kampanja na kraju pretvorila u mit o “nepobjedivosti izraelske vojske”, kojeg treba raskrinkati.

Istina, tijekom “Šestodnevnog rata” je Izrael pobijedio sve susjedne arapske zemlje, čak i neke s kojima ne graniči, kao što je Irak, koje su nekoliko stotina puta po broju vojnika veće od židovske države. Od tada se o izraelskoj vojsci govori samo u superlativima i kao da se radi o najboljoj vojsci na svijetu s briljantnim zapovjednicima.

No, tada izraelska vojska nije pokazala ništa novo, osim iznimno visoke razine samoorganiziranja i jedinstvenog borbenog duha.

“Operacija Fokus”

Nagli napadi izraelskih zrakoplova na egipatske zračne baze nisu ništa novo u vojnoj doktrini. Ruska je to proživjela 22. lipnja 1941. godine, a Amerikanci kasnije u Pearl Harboru. Na primjer, uoči početka rata je sovjetski vojni vrh dao nalog da se na njemačke zrakoplove ne otvara vatra sve dok ne povrijede zračni prostor Sovjetskog Saveza.

Otprilike isto je učinio i Kairo, koji se bojao da će srušiti transportni zrakoplov sa svojom zapovjednicima, koji su Sinaj htjeli vidjeti iz zraka.

Tada je počela zračna operacija “Fokus”, koja je bila usmjerena na razaranje egipatskih antena za praćenje i korištenje egipatskih zračnih koridora, a na drugoj strani se manipuliralo arapskim operaterima. Mossad je imao osobne podatke o mnogim egipatskim pilota i Izraelci su znali čak i imena članova njihovih obitelji, te govorili dobro arapski. S njima su stupili u kontakt na tečnom arapskoj jeziku i tako do u detalje saznali sve o egipatskoj protuzračnoj obrani i kuda trebaju letjeti.

U isto vrijeme sovjetska protuzračna obrana u Egiptu nije bila uključena, patrolni zrakoplovi su uklonjeni s dužnosti, a većina pilota je u 7,45 sati ujutro bila u blagovaonici na doručku.

Tijekom drugog vala leta ti trikovi više nisu korišteni, jer nije bilo otpora od strane egipatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane.

Abu-Ageila

Bitka kod Abu-Ageile je bio jedini izravni kopneni sukob izraelske vojske s više ili manje jednakim protivnikom, prilagođena klasičnim pravilima mobilnog ratovanja. Trajala je 24 sata, nakon čega je egipatska vojska u potpunosti prestala pružati otpor na Sinaju.

Egipatska 2. pješadijska divizija, ojačana drugom pješačkom brigadom sa šest topničkih bojni, 88 tenkova T-34 i samohodnim topovima SAU-100, zauzima veliko utvrđeno obrambeno područje s kojeg je pokrivala strateška raskrižja u središnjem dijelu Sinajskog poluotoka u blizini granice s Izraelom. Nakon ovoga je brzo mogla doći do nekoliko planinskih prijevoja u sredini poluotoka, čime je automatski riješila problem cijelog južnog fronta.

Snage izraelske divizije Ariela Sharona su bile daleko manje. Nakon što je izraelskog pješaštvo uništilo prvu liniju rovova na istočnom boku egipatske obrane, Sharon je na vrijeme u uskom sektoru koncentrirano sve svoje topništvo na udaljenost od tri do četiri kilometara od neprijatelja, što mu je omogućilo da provodi masovnu vatru po egipatskim položajima.

Tada si tenkovi zaobišli egipatske utvrđene položaje s juga, postupno ostavljajući Abu-Ageilu u izolaciji.

Istovremeno su na topničke položaje Arapa sletjeli helikopteri s malim grupama padobranaca i Izraelci su se poslužili taktikom za sabotažu neprijateljske artiljerije po uzoru na Britance za vrijeme Drugog svjetskog rata. U sumrak tog dana je izraelska artiljerija jednostavno uništila arapsku, tako da se Arapi bez vlastite artiljerijske i zračne podrške nisu mogli adekvatno oduprijeti.

Sa sjevera je napad vodilo praćeno tenkovima i do jutra su se izraelske kolone spojile u sredini glavne egipatske utvrde. Sljedećeg dana Sharonovi tenkovi više nisu nailazili na nikakav otpor, jurnuli su prema jugu i zapadu i zauzeli strateške planinske prijevoje. Egipatski zapovjednici su u panici dali nalog za povlačenje, no Izraelci su bili brži i veći dio egipatske vojske na Sinajskom poluotoku je bio zarobljen.

Ovdje postoji verzija da feldmaršal Abdel Hakim Amer nije paničario i da nije dao čudan redoslijed ukupnog povlačenja sa Sinaja, rat bi trajao malo duže, a gubici na izraelskoj strani bi bili puno veći. No, sada je lako suditi, ali treći dan nakon što je počeo “Šestodnevni rat” Abdel Hakim Amer je vojnim udarom pokušao svrgnuti predsjednika Gamala Abdela Nassera, međutim, nije uspio, a feldmaršal je u dobi od 47 godina počinio samoubojstvo.

U slučaju Abdela Amera, tadašnji sovjetski savjetnici su imali brojne ideje kako ponovno uspostaviti i popraviti cijelu obranu na Sinajskom poluotoku u utvrđenom području, ali je on zbog gubitaka postao histeričan. Sovjetski vojni savjetnici su Nasseru planirali masu operacija, ali ih Abdel Amer i maršal Abdul Munin Riad nisu htjeli provoditi u djelo.

Arapski visoki časnici su se ponašali bahato i koristili su se sovjetskim savjetnicima samo za pomoć oko vojne tehnike. Na drugoj strani, sovjetski savjetnici im nisu ostali dužni i po povratku iz Egipta su arapsko vojno zapovjedništvo nazvali “majmunima nesposobnima da bilo što nauče“.

Kasnije se saznalo da je izraelska vojska provodila obuku tenkovskih posada u pokretu i pri najvećoj brzini, tehnike koje se danas pokazuju prilikom “tenkovskih biatlona”, kada se puca na razne ciljeve, krećući se veliko brzinom i  bez usporavanja. Ova strategija je dobro reciklirano iskustvo Crvene armije, koja se njome morala služiti kako bi maksimalno iskoristila tenkove T-34, koji su se morali suprotstaviti teškim njemačkim tenkovima s moćnijim oružjem i oklopom.

Međutim, Izraelci su koristili i njemačke taktike iz ranog razdoblja Drugog svjetskog rata, kada su tijekom “Blitzkriega” tenkovi probijali, na primjer, francuske prve linije obrane i pucali na sve što se miče.

Istočni Jeruzalem

Nešto slično se dogodilo na jordanskom frontu. Snage židovske države su u 28 sati zauzele Istočni Jeruzalem, kojeg su jordanske i arapske jedinice jednostavno napustile. U tom slučaju se frontalni napad dogodio u Starom gradu i Izraelci su naišli na žestok otpor na dobro utvrđenom položaju Jordanaca u takozvanoj “Bitci za Arsenalsko brdo“. Izraelski padobranci su tijekom napada izgubili 35 vojnika, a ta borba je bila najteža izraelsku vojsku tijekom šest dana rata.

To je bio napad na mali kompleks zgrada britanske izgradnje, okruženog lancem rovova, kojeg je napala 66. zrakoplovna bojne od 500 ljudi pod zapovjedništvom Yosefa Yoffe. Međutim, ova se bitka smatra posebnim podvigom, prije svega zbog  neočekivane predanosti i hrabrosti Arapa, što se na drugim dijelovima bojišta nije moglo vidjeti.

Ova borba je prerasla u legendu i mit u kojima Izraelci gotovo da znaju imena svih 500 padobranaca koji su sudjelovali u napadu. Dan kasnije, na treći dan rata, izraelski pukovnik Hur je upao u Stari grad, a do podneva u Betlehem. Ostaci jordanske vojske su prešli na istočnu obalu Jordana i borbe su stale.

Sirija

Borbe na sirijskom frontu su počele tek peti dan rata, iako su nakon borbi u Egiptu i Jordanu vojnici bili šokirani ovom odlukom. Međutim, Izrael se voli sjećati mita o istovremenoj borbi na tri fronta, što se tehnički nikada nije dogodilo.

U stvari, šest slabih sirijskih postrojbi je bilo na planini Hermon, a napale su ih izraelske posebno obučene male jedinice planinskih strijelaca, što nisu bile vojne formacije specifične za izraelsku vojsku.

Iako je sada uglavnom govori o junaštvu i veliki borbama, zapravo se radilo o brzoj i precizno izvedenoj akciji u kojoj su se židovske snage popele na vrh planine.

Sve glasine i mitove o borbama tih dana su kasnije služile za propagandu, što se može smatrati normalnim i ljudskim, ali su one istovremeno iznjedrile globalni mit o izraelskim snagama kao “nepobjedivoj vojsci nove vrste“.

U pričama o “Šestodnevnom ratu” ima i djelić istine, ali nakon “Yom Kippurskog rata” se pokazalo da izraelska vojska i obavještajne službe i nisu baš takve kakvima se prikazuju i da su zapravo morali izmišljati specifične metode ratovanja. Na primjer, kao kada je jedan te isti zrakoplov bombardirao po egipatskom području, a onda se okrenuo i napao položaje u Siriji, to se kroz propagandu prikazivalo kao istovremeni napad dvije borbene eskadrile.

Usput, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su se dugo pokušali distancirati od onoga što se događalo, ali su se događaji razvijali tako brzo da su bili prisiljeni provoditi organizirani pritisak na sve strane u sukobu, osobno i kroz Ujedinjene narode.

Na drugoj strani, izraelska okupacija ogromnih teritorija po standardima židovske države i nije neki značajan faktor, koliko ponižavajući poraz arapskih vojski. Lekcije izvedene iz njega se tiču i samog Izraela, iako pri sjećanju na te dane prevladava herojsko raspoloženje.

Sada je teško procijeniti, čak i približno, omjer potencijala mogućih protivnika, ali je na Bliskom istoku vrlo lako zamisliti novi rat svih protiv svih, ali uz malo drugačiji oblik aktera. Mitovi su mitovi i oni ne mogu poraziti nikoga.