Moderna turska država 95 godina poslije

Prije 95 godina, 1. studenoga 1922. godine, umro je “bolesnik s Bosfora”. Dijagnozu je postavio nitko drugi nego ruski car Nikola I, koji je sredinom 19. stoljeća ovako nazvao propadajuće Osmansko carstvo. Ispada da je bolest trajala oko 70 godina, a Gazi Mustafa Kemal paša , poznatiji po imenu Atatürk, bio mu je krvnik i patolog.

Te je jeseni službeno objavio da se ukida Osmanski sultanat.

Zapravo, Prvi svjetski rat se s pravom može nazvati “grobljem carstava”, jer su u njemu nestala četiri dugovječna carstva: Austro-ugarsko, Njemačko, Osmansko i Rusko. Što se tiče prva dva, to nema spora. Nakon što su pretrpjela vojni i politički poraz, odmah su se urušila, a karta Europe se preoblikovala bez njihova sudjelovanja.

Što se tiče Ruskog carstva, postoje velike sumnje. Da, formalno se carstvo raspalo. No, do kraja 1922. može se smatrati da je oživjelo pod imenom SSSR. Neke su teritorije izgubljene, ali općenito, najveći dio zemlje je nastavio živjeti kao novo socijalističko carstvo.

Kod Osmanskog carstva su stvari tekle nešto drugačije. “Bolesnik s Bosfora” je bio u taboru gubitnika, ali su pobjedničke zemlje Turcima odredile sudbinu u mnogočemu žalosniju nego za Njemačku i Austro-ugarsku, kojima barem nisu dirali glavne gradove. Osmansko carstvo je svjedočilo okupaciji Istanbula od strane francuske i britanske vojske. Osim toga, najavljeno je da grad i cijela zona tjesnaca u bliskoj budućnosti biti oduzeti zemlji i stavljeni pod međunarodnu upravu.

Ostatak carstva je uništen, otprilike po istom modelu kao u Europi. Većinu su međusobno razgrabili Francuska i Engleska. Pariz je uzeo Siriju i Libanon, ali i protektorat nad Tunisom i Marokom, a Britanci Palestinu i Mezopotamiju, a čak su uspostavili vojnu prisutnost u Egiptu, odnosno kontrolu nad Sueskim kanalom. Italija je dobila gotovo polovicu Male Azije s cijelom mediteranskom obalom i Antaliju.

Nešto je uzela Grčka, enklavu u Maloj Aziji sa središtem u Izmiru, drevnoj grčkoj Smirni, bivšim glavnim gradom rimske provincije. Niz neovisnih nacionalnih država planiralo je uzeti ostatke. Prije svega Armenija i Kurdistan. Konačno, otišao je cijeli Arapski poluotok, gdje se trebalo stvoriti nešto što se zove Hidžaz, što će kasnije postati Saudijska Arabija. Za Osmansko carstvo je sve ovo bilo vrlo ponižavajuće.

Hidžaz je povijesno područje uspona islama, a sultan Osmanskog carstva se smatrao kalifom svih muslimana,  formalnim čelnikom cijelog islamskog svijeta.

Jednom riječju, budućnost je bila prilično mračna. Snage urušenog Osmanskog carstva koje se nisu htjele pomiriti s potpunim porazom i punim uništenjem svoje nekada velike zemlje su se odlučile suprotstaviti novom poretku, što je iznenadilo i obeshrabrilo pobjednike i poražene. Ali što je moglo biti “točka okupljanja” za sve. Nešto jednostavno, atraktivno i djelotvorno. Ali što?

Gazi Mustafa Kemal paša se kladio na najobičniji nacionalizam. U tome nije bilo ništa novo, barem za vanjske promatrače iz Europe. Štoviše, usred formiranja nacionalnih država u Europi, Mustafa je ironično slijedio trend. Njegov slogan je bio jednostavan i svima razumljiv.

“Suverenitet pripada narodu zemlje, a osmanska dinastija je privilegije uzela silom. Putem nasilja su njezini predstavnici vladali turskim nacijom i održavali dominaciju deset stoljeća. Sada je narod uskrsnuo pred uzurpatorima, uzimajući sebi za pravo da djelotvorno ostvari svoj suverenitet. Otomansko carstvo je propalo, a to je bilo prirodno za zaostalu državu”, ovih nekoliko redaka je suština poruke Kemala Atatürka.

Štoviše, retoriku je potkrijepio raskidom s islamom. S religijom koja je plašila, a u nekim slučajevima mučila Europu više od tisuću godina, potezi Atatürka su naišli na odobravanje. Na primjer, ukinuo je šerijat, zbog čega se tužio kler u zemlji, ali bez ikakvog učinka.

Sve se pokazalo vrlo jednostavno i atraktivno. Sultani su bili loši i bacili smo ih na smetlište povijesti. Islam? Neka ostane kao ukrasni element, ništa više. I turski narod je dobar i nije kriv ni za što.

Kad je Atatürk objavio ukidanje sultanata, njegove vojne postrojbe su nadzirale gotovo cijeli teritorij moderne Turske, osim Istanbula i Bospora.

Njegovi demonstrativni koraci u stvaranju sekularne države, gdje moć potječe od “turske nacije”, savršeno su se uklapali u sliku svijeta koji je bio poznat i atraktivan vodećim europskim pobjedničkim silama.

Stoga su odbili “poduzeti sve i podijeliti zemlju”. Promijenili su planove. Štoviše, “dobrom turskom narodu”, kojeg je vodio novi vođa, dopušteno da dodatno ”nacionalizira” zemlju.

Statistika u razdoblju od 1922. do 1927. godine, a to su bile najvažnije godine izgradnje nove nacionalne države, govori da je u glavnim gradovima Turske došlo do značajnog smanjenja nemuslimanske populacije. Reci, Erzurum, gdje je ranije udio nemuslimana bio 32%, smanjen je na 0,1%. Grad Sivas je 33% pao na 5%. Grad Trabzon s 43% na 1%. Sve je rađeno prema modelu “Jedna zemlja, jedan narod, jedan vođa”, što će kasnije postati slogan nadolazećih mračnih pokreta koji su ispisali najmračnije stranice svjetske povijesti.

Raspravljati o tome što bi bilo da je bilo drugačije je, kao i uvijek, bespredmetno. Nacionalna turska i sekularna država je stvorena s jedne strane mudrošću Kemala Atatürka, koji je otkrio bolnu točku u među vladarima tadašnjih kolonijalnih sila i na štetu susjednih naroda, po europskim standardima, utemeljio modernu tursku državu.

Danas zemlju vodi “novi sultan”, Recep Tayyip Erdoğan, koji promovira politički islam i širenje utjecaja na zemlje i narode izvan granica Turske. Lekcija iz ne tako dave povijesti očigledno nije bila dovoljna.