Može li ovakva kakva jest EU uopće preživjeti krizu?

Europska unija se je 2016. godine pretrpjela možda najveće promjene od svog osnutka. I ranije je bilo previranja, ali se nikada toliko važnih stvari nije dogodilo u samo godinu dana, a sve zajedno prijete opstanku zajednice država zamišljene da bude savez ravnopravnih naroda koji će svima jamčiti mir i prosperitet.

U prošloj godini, sa svim prividno pozitivnim trendovima, ako ćemo vjerovati statistikama i medijima, kulminirala je već duže vrijeme tinjajuća “pobuna” srednje klase, ojačale su takozvane “populističke” stranke, uglavnom desne orijentacije, što je dovelo do krize legitimiteta vlasti na svim razinama.

U vanjskoj politici Europska unija demonstrira manjak povjerenja u svoje sposobnosti i primjetno je veliko nepovjerenje među saveznicima. Na početku svog uspona je čelnica francuske Nacionalne fronte, Marie Le Pen, predvidjela “da Europska unija neminovno mora doživjeti sudbinu Sovjetskog Saveza i raspasti se”. Naime, Le Pen je povukla paralele i pronašla mnoge sličnosti između “Sovjetskog Carstva” i Europske unije. One su u primjetne u ideološkom, ekonomskom, vojnom smislu, odnosu “centra” prema “periferiji”, velikih zemalja prema malima i druge. Toliko su uočljive da se zaista možemo pitati može li, ovakva kakva jest, EU uopće preživjeti ili će ponoviti sudbinu SSSR-a?

Na unutarnji razvoj EU su 2016. utjecali brojni čimbenici. Najvažniji među njima su grčka dužnička kriza, koja još uvijek traje, potom svjesno proizvedena migracijska kriza, teroristički napadi, porast euroskepticizma i Brexit, te sve veći utjecaj ekstremne desnice.

Na vanjskopolitičkom planu je EU oslabila do te mjere, da se može postaviti pitanje je li Bruxelles uopće međunarodni čimbenik ili samo izvršava odluke unaprijed donesene s one strane Atlantika. Vanjskopolitička pozicija EU je primjetna još samo u obrani nuklearnog dogovora s Iranom. Međutim, Bruxelles se i tu poziva na isključivo na rezoluciju Vijeća sigurnosti o nuklearnom sporazumu, a onda staju sve kritike na najave nove američke administracije da će preispitati svoj odnos prema Teheranu.

U sirijskoj i ukrajinskoj krizi Europska unija kao da ne postoji, unatoč činjenici da su Pariz i Berlin jamci Sporazuma iz Minska. Primjetan je i izostanak pozitivnog dijaloga s Rusijom, kojeg prati nastavak sankcija, kao i gubitak povjerenja u tradicionalnog saveznika – Sjedinjene Američke Države, gdje je za predsjednika izabran Donald Trump.

Budući da su SAD od samog početka vodile brigu o projektu europskih integracija, širenju na istok i EU i NATO pakta, mogući manjak podrške Washingtona u ovom procesu je među birokratima u Bruxellesu uzrokovao pravu paniku.

Nitko više, nit unutar ni izvan, projekt ujedinjene Europe ne doživljava kao nespornu istinu i neko novo “tisućljetno carstvo” slobode, ljudskih prava, demokracije i ekonomskog blagostanja.

Na primjer, nizozemski građani su glasali protiv udruživanja s Ukrajinom, ali ne toliko zbog straha od imigranata iz istočne Europe, nego su htjeli pokazati  nepovjerenje vlastitoj vladi.

Dakle, postoji li egzistencijalna prijetnja za budućnost Europske unije nakon 2016. godine?

Imigrantska kriza – Planirani projekt koji se za EU pretvorio u noćnu moru

Iako se imigrantski val u EU pokušao prikazati kao “spontani priljev” izbjeglica iz ratnih područja Bliskog istoka i sjevera Afrike, to uopće nije istina. Naime, odluka o “velikoj seobi” je donesena u jesen 2014. godine, kada je Europe’s World objavio članak u kojem stoji “kako je došlo vrijeme za high-road scenarij kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati”.

“To je scenarij koji mora biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati”, za Europe’s World pišu ništa manje nego William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM), te Michael Diedring, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE).

“Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju  i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije”, prije skoro godinu dana pišu William Lacy Swing i Michael Diedring.

Tek kasnije “na red” dolaze Angela Merkel, mediji, nevladine udruge, koji su potpomogli u pokretanju masovnog priljeva ratnih izbjeglica i ekonomskih imigranata u EU i, naravno, stvaranju gotovo nerješivih problema. Julian Assange da je rekao kako je ovo dio projekta strateške depopulacije Sirije, zemlje koju treba ostaviti bez obrazovanog i radno sposobnog stanovništva. Teoretičari marksizma tvrde da se u EU želi stvoriti vojska rezervne radne snage, uvijek potrebne kapitalistima da snize cijenu rada i radnička prava općenito. Dio u svemu vidi pokušaj islamizacije Europe, što za sada nije dokazano, osim ako Berlin ne prihvati izgradnju 200 vehabijskih džamija na svom teritoriju, što bi platila Saudijska Arabija. Istinite bi mogle biti i sve tri tvrdnje, djelomično ili u potpunosti, ali i neke druge.

Kako se ponaša EU, kada su u Bruxellesu vidjeli da stvari izmiču kontroli? Na najgori mogući način.

U ožujku 2016. Europska unija potpisuje sporazum s Turskom, dajući Ankari 3 milijarde eura i obećavajuću takve tranše i u budućnosti. Erdogan sada povremeno ucjenjuje EU, zahtijevajući ukidanje viza i prijeti novim izbjegličkim valovima, buduća da na teritoriju Turske ima još oko 3 milijuna sirijskih izbjeglica, a nije mu problem “preusmjeriti” ni one iz Iraka ili pritiskom na Kurde na jugoistoku Turske prisiliti ih da se odluče na bijeg u “slobodnu Europu”.

Zanimljivo je da je EU slijedi istu strategiju u odnosima s afričkim zemljama. Predloženo je da se stvori ugovor o partnerstvu s pet prioritetnih afričkih zemalja: Etiopijom, Malijem, Nigerom, Nigerijom i Senegalom. Sporazumom se predviđa isplata tim zemljama oko 44 milijarde eura, ali se ništa konkretno se ne govori o uvjetima prihvaćanja tih izbjeglica u EU.

Nema sumnje da je zbog imigrantske krize EU postala gubitnik, jer nije u stanju diktirati uvjete, nego ići po svijetu i moljakati za pomoć.

Ne čudi da  su neke zemlje EU, poput Njemačke, Austrije, Švedske i Danske, same pokušale riješiti problem, tako da su uspostavile privremene granične kontrole, koji bi u ovim okolnostima mogle ostati i trajne.

Nije jasno koliko je trenutno imigranata u EU. Prema Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM), spomenutoj na početku, nakon vala 2015. godine,  od siječnja do kraja 2016. je u EU došlo još oko 400 000 ljudi.

Većina ih je došla u Grčku i Italiju, a među njima su, prije svega, Sirijci, Afganistanci, Pakistanci i Nigerijci. No, ova je godina za imigrante i izbjeglice bila najopasnija. IOM navodi kako se 2016. u Sredozemnom moru utopilo više imigranata nego u 2015. godini. 4 220 u odnosu na 3 780 u 2015.

Nakon svega se u EU opet otvara pitanje neuspjeha multikulturalizma i je li Europa uopće sposobna za integraciju manjina? Ovo je sigurno jedan od ključnih problema koji podriva temelje EU, a neće ga biti lako riješiti.

Sigurnosna kriza

U načinu upravljanja krizom i rješavanja sigurnosnih problema se EU pokazala potpuno nesposobnom. To je postalo jasno već 2015. godine, kada je zabilježen rekordan broj terorističkih napada. Naime, tijekom 2015. je u EU zabilježeno 211 terorističkih napada i nismo naučili ništa. Naravno, mediji su prikazivali samo “spektakularne napade” s najvećim brojem poginulih, dok su oni “manji”, počinjeni hladnim oružjem i bez smrtno stradalih prolazili gotovo neopaženo.

2016. su se napadi nastavili, a neki od njih su bili posebni. Na primjer, onaj u glavnom gradu EU i sjedištu NATO pakta, Bruxellesu, kada su 22. ožujka 2016. provedena dva teroristička napada, jedan u zračnoj luci, a drugi u središtu grada u podzemnoj željeznici. Ukupan broj poginulih je bio 35, a 300 ljudi je ranjeno. 14. srpnja 2016. se dogodio teroristički napad u Nici, kada je poginulo više od 80 ljudi. Nedavno, 22. prosinca, na sajmu u Berlinu je u terorističkom napadu ubijeno 12 ljudi.

Teroristi koji su izvršili napade su gotovo nesmetano putovali između europskih metropola i teritorija koje je u Siriji Iraku zauzeo ISIL, bez bilo kakvih dodatnih provjera od strane nadležnih službi Europske unije.

Zbog svega ovog je u travnju 2016. godine EU odlučila prikupiti sve podatke o putnicima zrakoplovnih linija koji putuju na teritoriju EU, ali se ovo rješenje pokazalo zakašnjelim i neučinkovitim. S druga strane sigurnosna situacija je toliko katastrofalna da nema vremena za čekanje.

Nakon terorističkih napada u Francuskoj je EU pozvala Pariz da se pozove na članak 42.7 Lisabonskog ugovora, kojim se definira zajednička obrana, na temelju kojeg druge države članice trebaju pomoći jedne drugima u ovakvim okolnostima. Međutim, zemlje partneri ovaj članak više doživljavaju kao potrebu da pokažu političku solidarnost, a ne da jedna drugoj pruže učinkovitu pomoć. Osim toga, za takvo što nije uspostavljen nikakav mehanizam.

Uspon “populista”

Traljavo isplaniran i omogućen imigrantski val, uz ozračje opće nesigurnosti, morao je dovesti do uspona krajnje desnog populizma. Ekstremna desnica je 2016. postigla značajan napredak. No, među većinom stanovnika zemalja EU se ovi pokreti i stranke danas više ne doživljavaju kao “politički izopćenici”, što je bio slučaj od Drugog svjetskog rata sve do nedavno, nego kao političari koji nude “konkretna rješenja”.

To možda najbolje potvrđuje primjer uspjeha Norberta Hofera, čelnika austrijske Slobodarske stranke. Iako je na kraju izgubio predsjedničku utrku, on je zapravo ostvario nevjerojatnu pobjedu, jer je jedva poražen od bivšeg čelnika austrijske Stranke zelenih, Alexandera Van der Bellena.

Norbert Hofer je izjavio kako izborni rezultat nije poraz, nego ulog za budućnost.

Program ekstremnih desnih stranaka u cijeloj EU je gotovo identičan. Sve se zalažu za vraćanje ili jačanje nacionalnih suvereniteta, ograničenje imigracije, strogu kontrolu ili čak odbacivanje daljnjih europskih integracija i anti-islamska retorika. Neke od njih se zalažu i za izlazak iz NATO pakta, eurozone, pa i same EU, ali je zajednički nazivnik svima gore navedeno.

Kako je moguće da je među stanovništvom Europske unije prisutna toliko visoka islamofobija? Odgovor je jednostavan. Europska unija je na jednoj strani strogo sekularna, dok je na drugoj, u ime ljudskih sloboda i slobode vjeroispovijesti, na svom teritoriju omogućila širenje radikalnog islama, što je uglavnom financirano od strane Katara i Turske, kada je u pitanju nešto “umjerenije” Muslimansko bratstvo, a Saudijska Arabija kada govorimo o selafijskom učenju islama, poznatijem kao vehabizam.

Eksplozivna mješavina već “pripremljenog terena” i imigrantski val su među autohtonim stanovništvom uzrokovali veliko protivljenje ovakvoj politici.

Nizozemci sve više podržavaju poznatog nacionalista Geerta Wildersa, dok u Njemačkoj podršku dobiva ideolog anti-islamskog pokreta Pegida, Lutz Bachmann. U Njemačkoj je sve jača konzervativna stranka Alternativa za Njemačku i čelnica Frauke Petry, koja je posebno kritična pram imigrantskoj politici EU i Angele Merkel, ali se ipak ne može uspoređivati s Lutzom Bachmannom i Pegidom.

Europska desnica je oduševljeno dočekala rezultate Brexita, tvrdeći da je Velika Britanija time ponovno uspostavila nacionalni suverenitet.

Brexit je postao model političke borbe za brojne stranke diljem EU, posebno među desnicom.

Osim toga, tijekom 2016. smo u EU vidjeli rast nacionalizma u svim njegovim oblicima, od zdravog patriotizma, do šovinizma i rasizma. Nije slučajno da je tjedan dana nakon referenduma u Velikoj Britaniji o Brexitu u Europskoj uniji zabilježeno od 57 slučajeva rasno motiviranih zločina.

Brexit

Naravno, najozbiljniji udarac imidžu i atraktivnosti EU je izazvao Brexit. Ako EU napušta jedna od najuspješnijih država, nakon Njemačkog drugo po veličini gospodarstvo u Europi, i treća zemlja, nakon Njemačke i Francuske, po visini uplata u ukupni proračun EU, to znači da su Britanci izrazito nezadovoljni europskom politikom.

Brexit će sigurno utjecati i na vanjsku politiku Bruxellesa, jer su se SAD uvijek u oslanjale na EU kroz savez s Londonom. Sada to više nije tako i posljedice će biti neminovne.

Brexit je 2016. bio ključan događaj za određivanje sudbine EU, jer može izazvati financijsku i sigurnosnu krizu, krizu legitimiteta institucija Europske unije, nacionalnih vlada i krizu identiteta.

Britanska premijerka Theresa May je već najavila da će postupak “razlaza” biti razdoblje “teških odluka”. Vidjet ćemo kakvih i po koga.

Međunarodna uloga EU

Tijekom 2016. je bilo primjetno smanjenje uloge EU kao međunarodnog aktera.

U nadi da će na američkim predsjedničkim izborima pobijediti Hillary Clinton i pod utjecajem politike Obamine administracije, Bruxelles tvrdoglavo odbija promijeniti svoj stav o sankcijama protiv Rusije, iako su se one pokazali neučinkovitima.

Međutim, mnogi sektori gospodarstva u zemljama EU su se zbog ove odluke našli u slijepoj ulici. Prema izračunima danskog novinara Poula Fundera Larsena, izravni gubici u EU zbog antiruskih sankcija su oko 7 puta veći od američkih gubitaka. Samo je izvoz EU pretrpio gubitak od 5,1 milijardi eura, dok su neizravni troškovi ukupno uzrokovali 45,6 milijardi eura gubitka. Međutim, 19. prosinca 2016. EU formalno produžava još jedan paket antiruskih sankcija, do 31. srpnja 2017. godine, a veže ih za provedbu Sporazuma iz Minska i rješenje ukrajinske krize.

Ali Europska unija, koja je s predsjednikom Hollandeom i kancelarkom Merkel jamac Sporazuma iz Minska, jednako kao i Rusija, nije poduzela nikakve učinkovite mjere za rješavanje ukrajinske krize. Nakon referenduma u Nizozemskoj EU još uvijek traži način pružanje bezviznog režima za ukrajinske državljane u zemlje EU, iako ni točan datum ni pravila uvođenja tog režima još nisu poznati. U ovom trenutku mediji govore o travnju 2017. godine, ali iskustvo govori da bi se taj rok mogao prolongirati.

U sirijskoj krizi je Europska unija dokazala sav besmisao “vlastite” vanjske politike.

Od samog početka osuđuje pomoć drugih zemalja Damasku u borbi protiv terorizma, Rusije u prvom redu, nešto manje Irana, koji je nakon ukidanja sankcija poželjna destinacija za europske ulagače. Osim toga, EU od prvih dana osuđuje sve postupke Bashara Al-Assad i njegovih saveznika, pozivajući strane u sukobu da provedu plan kojeg je pripremio Bruxelles.

Naravno, taj plan doslovno ne zanima nikoga, niti ga itko misli provesti, a ako uspije uspostavljeno primirje i bude postignut bilo kakav dogovor o Siriji, Europa neće biti dio sporazuma. Uz situaciju Ukrajini, slučaj Sirije je prilično ponižavajući za EU, koja prestaje biti međunarodni akter i sve više postaje nijemi promatrač događaja.

Posljednji udarac za Bruxelles je bio izbor Donalda Trumpa za predsjednika, od kojeg dužnosnici u Bruxellesu ne samo da ne očekuju ništa pozitivno, nego se plaše da će ulaskom Trumpa u Bijelu kuću ostati kao napuštena siročad.

Dakle, ukupne brojke 2016. za EU nisu donijele ništa dobro. No, one nisu došle niotkuda i posljedica su ranije donesenih odluka. Osim toga, tu je i jaz između bogatog sjevera i siromašnih zemalja juga koji nije prevladan, nego se sve više produbljuje i zemlje Mediterana frustrira do mjere na kojoj su spremne na radikalne poteze. U Grčkoj bi se to već dogodilo, ali je premijer Alexis Tsipras izdao grčki narod i rezultate referenduma, te se pokorio Angeli Merkel i “aristokraciji” u Bruxellesu.

Situaciju komplicira i činjenica da stanovništvo EU sve više stari, što je bio argument za poticanje imigracije iz Afrike i Bliskog istoka. Uz gore spomenute razloge, to na drugoj strani povećava terorističku prijetnju, što zahtjeva nova financijska izdvajanja za rješavanje krize, pa čak i moguće “humanitarne intervencije”.

Osim toga, eurozona je doslovno potonula, a njeno širenje na druge zemlje u bliskoj budućnosti nije moguće. Europska unija nakon Brexita više nema stari sjaj, a otvara se pitanje i njezinog opstanka.

I sama “europska ideja” je postala kamen spoticanja, što dovodi do odvajanja elite od naroda i postavlja se pitanje je li ovo integracija elite ili narodni projekt.

Zemlje EU su danas podijeljene u više skupina, što je rezultiralo raznim krizama. Na primjer, kriza u eurozoni je podijelila EU na “dužnički” jug i “vjerovnički” sjever. Imigrantska kriza je Europsku uniju podijelila na Istok i Zapad. EU nije ujedinjena ni oko sankcija protiv Rusije, ali je, usprkos svemu, tijekom 2016. nastavila razvijati planove za budućnost.

Na primjer, na sigurnosnom planu je razvijen “Akcijski plan europske obrane“. Prema njemu će tijekom 2017.  biti utemeljen poseban fond kako bi se osigurala sigurnost EU. Vjerojatno dužnosnici u Bruxellesu vjeruju u Trumpova upozorenja o potrebi “kako svi moraju brinuti o svojoj sigurnosti”.

Vijeće EU također inzistira na provedbi odluka o sprečavanju prijetnji hibridnog ratovanja i kibernetičkoj sigurnosti, što su mjere koje su čelnici EU i NATO pakta uskladili 6. prosinca 2016.

EU do kraja godine pokreće i vlastiti satelitski sustav nadzora, čime želi pokazati spremnost za samostalno rješavanje problema.

Svi navedeni planovi su kozmetičko krpanje pukotina, predstavljeni kao “učinkovite i dobronamjerne mjere”, dok trendovi iz 2015. i 2016. potvrđuju da će u Europskoj uniji i dalje jačati  težnje za povratkom izgubljenih državnih i nacionalnih suvereniteta. Gotovo da nema naroda u Europi koji ima povjerenje u nadnacionalne paneuropske strukture vlasti, stoga se očekuje njihovo slabljenje. Nije isključeno da postojeći blokovi, mediteranske zemlje, Višegradska skupina i drugi, ojačaju suradnju i komunikaciju, čime će neminovno ubrzati proces dezintegracije Europske unije, možda i do potpunog raspada, kako je kao politički autsajder prije nekoliko godina predviđala Marine Le Pen. Danas je scenarij da EU završi kao Sovjetski Savez sve manje znanstvena fantastika, a sve više realnost.