Može li savez EU-SAD preživjeti ili bi „Zapad“ kakvog poznajemo mogao nestati?

Ovog studenog će biti obilježena 30. godišnjica pada Berlinskog zida. Kad je Mađarska počela otvarati svoje granice u travnju 1989. godine, Sovjetski Savez je izgubio utjecaj na zemlje Varšavskog pakta.

Unatoč zabrinutosti zbog vrtoglavo brzog tempa događaja, mirni kraj Hladnog rata bio je šokantan za zapadne sile kao i za Kremlj. Želja njemačkog kancelara Helmuta Kohla za ponovnim ujedinjenjem je izazvala zabrinutost zbog potencijalne hegemonije Njemačke u središnjoj Europi. Francuski predsjednik François Mitterrand i britanska premijerka Margaret Thatcher užasnuti su iščekivali takav razvoj događaja. Razbijena nakon Drugog svjetskog rata, Njemačka se ponovo ujedinila.

U Washingtonu je administracija predsjednika Georgea H. W. Busha, koja je u početku bila skeptična prema glavnom tajniku Sovjetskog Saveza Mihailu Gorbačovu, tražila poslijeratno rješenje za Europu. Bush zajedno s Kohlom ne samo da je vodio ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke, nego je u studenom 1990. godine pomogao stvoriti i Parišku povelju za novu Europu.

Povelja je trebala postaviti nove temelje za europski svijet, predviđajući značajno proširenu ulogu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi.

Washington i njegovi zapadni saveznici inzistirali su na proširenju NATO pakta na istok. Nagli kraj američko-sovjetskog sukoba doveo je do euforije na Zapadu, kako je napisao The National Interest, gdje se do tada Hladni rat doživljavao kao nerješiv sukob.

1985. godine urednici su u prvom broju ovog časopisa objavili materijal u kojem stoji kako “Sovjetski Savez predstavlja ozbiljnu prijetnju američkim interesima sada i u doglednoj budućnosti”. Četiri godine kasnije se pojavio esej Francisa Fukuyame “Kraj povijesti?”, koji navodi da je liberalna demokracija sa slobodnim tržištem “krajnji oblik ljudske vladavine”. Esej je preko noći pokrenuo buru suprotstavljenih izjava o ulozi ova „dva stupa napretka“ u povijesti.

Uz to, esej je poslužio kao poticaj vodećim neokonzervativcima poput Paula Wolfowitza, Charlesa Krauthammera, Roberta Kagana i Williama Kristola, koji su dobili „argumente“ kojima su branili američki trijumfalizam.

Možete dugo i mučno razgovarati o svim koracima kojim su neokonzervativci počeli prevladavati u raspravama o ratu i miru u Washingtonu. Međutim, nakon Hladnog rata je nekoliko vodećih realista iznijelo malo drugačije stajalište.

Na primjer, George Kennan je 1997. godine upozorio: “NATO širenje postat će kobna pogreška u američkoj politici nakon završetka Hladnog rata. Može se očekivati da će takva odluka gurnuti rusku vanjsku politiku u pogrešnom smjeru.”

No, esej Owena Harrisa, utemeljitelja časopisa The National Interest, najviše je proturječio duhu eseja Fukuyame. Isprva se dotaknuo suštine problema koji je pogodio zapadne demokracije od kraja 1989. Harris je u eseju objavljenom 1993. proučavao ono što je nazvao “kolapsom Zapada”. Kad su Amerika i Europa pokušale proširiti NATO i razmišljati o vojnoj intervenciji na Balkanu, Harris je postavio temeljno pitanje postoji li uopće takvo nešto što se zove Zapad?

Njegova je tvrdnja bila da povijesno postoji kulturna cjelina poznata kao Zapad, ali je ona često prolazila kroz političke i ekonomske podjele. S obzirom na to da ekonomske veze koče rat, kako je napomenuo, Europa je bila najujedinjenija prije Prvog svjetskog rata. Londonac se mogao u bilo kojem trenutku odlučiti naseliti u Beču ili Parizu i preseliti se istog dana i tamo premjestiti svoje imanje. Europljani nikad nisu imali takvu slobodu i nikada je više neće biti. Ali jedinstvo nikada nije bilo prirodno stanje stvari u Europi.

U posljednjih nekoliko godina na Zapadu se dogodilo nekoliko teških grešaka, od kojih je svaka poticala rast populističkih osjećaja. Jedan od primjera je referendum o Brexitu 2016. godine i mučni pokušaj Velike Britanije da izađe iz EU. Britanski konzervativci uvijek su Europsku zajednicu, a potom i EU, smatrali zavjerom Njemačke ili Francuske, koja je Ujedinjenom Kraljevstvu trebala oduzeti suverenitet i učiniti ga vazalom birokrata u Bruxellesu, bilo dekretom o imigraciji ili poljoprivredi, koji su protivni istinskim interesima Velike Britanije. Brexit je već „odsjekao glave“ dvoje premijera, Davida Camerona i Therese May. Sada je red na Borisa Johnsona koji je, pokušavajući izazvati parlament, samo potaknuo antipatiju, stvorivši savez između Laburističke stranke i Liberalnih demokrata.

Krajem rujna najavio je: “Mi smo dosljedno iznijeli ono što se meni čini pouzdanim, a temelji se na 5 načela – carinska unija, trgovinski odnosi, zaštita potrošača, zaštita okoliša i Sporazum iz Belfasta.” Ako pobijedi Corbin, pridržavat će se vlastite verzije politike “male Engleske”, a to će dodatno poremetiti odnose s Europom, više nego što je Johnson vjerovao. Najvjerojatnije će sve završiti oblikom personificirane vlade po uzoru na Kubu ili Venezuelu. Johnson je parodija autoritarnog vođe, a Corbin je zaista autoritaran.

Drugi znak raskola na Zapadu može se vidjeti u porastu nacionalizama. Njemačka, jednom zagovornica ujedinjenja Europe, suočena je s rastućim populističkim osjećajima, posebno u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, gdje uvrijeđeni mještani vjeruju da su ih nakon 1989. godine braća na Zapadu iskoristila i zanemarila. Tu je i problem imigranata i naglasak na pretjeranom gostoprimstvu kancelarke Angele Merkel štetan je za njezinu Kršćansko-demokratsku uniju koju je zaobišla Alternativa za Njemačku.

U početku je Alternativa za Njemačku bila stranka euroskeptika i novinara koji su se protivili monetarnoj uniji u Europi, dakle euru i nimalo radikalna u svom „militantnom“ aktivizmu.

Međutim, tada je AfD prerastao u puno ozbiljniju i militantniju stranku, prezirući njemački osjećaj krivnje za holokaust koji traje unedogled i nikako da završi. Nakon što je Merkel u ljeto 2015. postala „kancelarka izbjeglica“, primivši stotine tisuća imigranata u Njemačku, Alternativa za Njemačku počela je dobivati na značaju. Na nedavnim izborima u Brandenburgu i Saskoj pokazala je izvrsne rezultate. U prvoj saveznoj državi je dobila 23,5%, dok je u  Saskoj dobila čak 27,5%. Sada je ta stranka treća po veličini u Njemačkoj. Prije samo nekoliko godina to je bilo nezamislivo.

Ali apeli stranke da je došlo vrijeme da se vrati izgubljeni njemački ponos i da se današnje generacije prestanu ispričavati za strahote Drugog svjetskog rata su očito našli svoje pristaše.

Gotovo 30 godina od pada Berlinskog zida je nacionalizam ponovno postao norma u pristojnom društvu. Njemačka može ući u trgovinski rat s Amerikom, jer Trump razmatra uvođenje carina na europske, prije svega njemačke automobile. Sve to može utjecati na odnose Berlina i Bruxellesa, članstvo u NATO paktu i savezništvo s Washingtonom. Umjesto da djeluje kao vođa oživljene Europe, Njemačka može započeti provoditi strategiju “Učinimo Njemačku opet velikom”, a da odvrati Ameriku može se okrenuti Rusiji i Kini.

U novoj provokativnoj knjizi “Svijetu treba zapadu”, Thomas Klein-Brockhoff, bivši pomoćnik njemačkog predsjednika Joachima Gaucka, tvrdi da je pogrešno vjerovati da se njemačko-američki odnosi neće narušiti, kao i da će zapadni liberalizam doživjeti renesansu.

Spominje krizu u kojoj se Amerika našla sredinom ’70-ih, kada je Richard Nixon odstupio s mjesta predsjednika, ljevičarski teror je bio u usponu, OPEC je uveo naftni embargo, a američka je ekonomija pala u recesiju.

Unatoč tome, napetost između Europe i Amerike postat će još izraženije ako Donald Trump pobijedi na izborima 2020. U stvari, Trump se pokušava nositi s „novom Europom“ na štetu „stare Europe“. Iako nemoćno, Trump zapravo teži sklapanju saveza sa zemljama poput Poljske i Mađarske, utemeljenim na općepriznatim kulturnim vezama.  2017. godine Trump je u Varšavi rekao kako podržava borbu poljske vlade za obranu “civilizacije EU ” od svih prijetnji, uključujući izbjeglice.

Ali Europska unija nema jedinstvenu civilizaciju, a Poljska je među posljednjim zemljama koje su odredište imigranata. Jedini otpor Varšave je bio što nije pristala na kvote, ali uz stotine tisuća, ako ne i više ratnih ekonomskih imigranata iz Ukrajine, Poljska ima puno pravo da ne prihvati istu vrstu migranata iz drugih dijelova svijeta.

Kako je Trump napomenuo da je potrebno da zemlje brane svoju “kulturu, vjeru i tradiciju”, zapravo je pokazao malo interesa za tradicionalne veze Amerike i Europe. Naprotiv, 2018. je govorio o brojnim mogućnostima da SAD kažu “Auf Wiedersehen”  NATO paktu. U tom smislu, Trump se vraća starijoj republikanskoj tradiciji držanja distance u odnosu na europske sukobe koji nisu izravno povezani s Amerikom. Rezultat toga može biti raspad zapadnog saveza, a to možda i ne bi bilo tako loše.