Mržnja Londona i Washingtona protiv Irana traje desetljećima i sad je već patološka pojava

Iako je u 3000 inspekcija od 2015. godine Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) utvrdila da se Iran pridržavao svih odredbi nuklearnog sporazuma, početkom drugog tjedna u rujnu je agencija optužila Iran za “radikalno” napuštanje svojih obveza iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana, odnosno za nepoštivanje multilateralnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Sljedeća faza vanjskog pritiska je započela. Vijest su prenijeli svi vodeći zapadni mediji, ali nijedan od njih, kao i obično, nije govorio o pozadini i uzrocima.

Temelj angloameričke propagande uvijek se pridržava ovog pristupa, prema kojem se prešućuju provokativni koraci Europe i Amerike, aktivno ponavljajući samo „neprijateljski“ odgovor. To stvara iluziju u glavama ljudi o nerazumnom ponašanju neprijatelja, a zapadni svijet se prikazuje kao jedina isprava strana u to sučeljavanju.

S obzirom na najnovije optužbe, Iran je sam 7. rujna objavio da namjerava smanjiti svoje obveze prema međunarodnom programu i povećati količinu nisko obogaćenog urana, na što je u intervjuu u Kansas Cityu američki državni tajnik Mike Pompeo zagrmio o „iranskoj nuklearnoj prijetnji“.

Treći čovjek u američkoj upravi je izričito izjavio: “Sjedinjene Države odlučne su zaustaviti Iran da stekne nuklearno oružje i ne dozvoliti da ovaj teroristički režim raste i napreduje.”

“Oni ulažu u raketne sustave koje ne smiju imati. Opet su najavili da će provoditi istraživanje i razvoj sustava nuklearnog oružja. Te su stvari neprihvatljive. Već smo umanjili iransko bogatstvo sankcijama, uskraćujemo mu resurse blokadom i embargom, sprječavamo Teheran da provodi svoje terorističke kampanje širom svijeta putem posrednika, a to je vrlo dobro”, dodao je Pompeo.

Zapravo, ovo je klasična medijska retorika, jer budućnost nuklearnog sporazuma u pitanje uopće nije doveo Iran, već je Bijela kuća 8. svibnja 2018. izašla iz nuklearnog sporazuma, ponovno uvodeći velika gospodarska ograničenja Islamskoj Republici. Sjedinjene Države bile su dobro svjesne da je Iran 2015. godine pristao na ovaj sporazum pod uvjetom ukidanja američkih ograničenja i zbog toga ovaj čin nije mogao ne izazvati simetričan odgovor iranske strane.

Logično, iako tek 8. svibnja ove godine, Teheran je najavio recipročnu obustavu obveza, a 7. srpnja je najavio obogaćivanje urana preko 3,67%, odnosno pokretanje druge izlazne faze, a zatim upozorio da će treća faza početi za 60 dana, odnosno 7. rujna, ali samo ako se Sjedinjene Države ne vrate za pregovarački stol.

Zapadni mediji su zanemarili sve „nijanse“ ovog ultimatuma, a mainstream je osvijetlio situaciju samo kada je Iran izravno krenuo realizirati prijetnju. Za prosječnog gledatelja koji nije dobio informacije o temeljnim uzrocima, opet se stvorio utisak da su koraci Islamske Republike nerazumni, motivi neprijateljski nastrojeni, a same akcije su kršenje dogovorenih normi.

Iskoristivši to, Washington je sebe prikazao kao žrtvu i najavio uvođenje novih sankcija protiv svih onih koji su povezani s Iranskom revolucionarnom gardom ili kupnjom iranske nafte. IAEA je optužila zemlju da je povećala količinu nisko obogaćenog urana na 370 kg, dok prema dogovoru ne bi smjela prelaziti tek 300 kilograma. Osim toga, stručnjaci međunarodne agencije “iznenada” su otkrili tragove urana u uzorcima uzetim u jednom od objekata u glavnom gradu Irana.

Pritisak se opet povećavao, a u vezi s tim se postavilo se pitanje što je uzrokovalo stalnu politiku pritiska i „gušenja“ Irana i zbog čega je to Islamska Republika tako omrznuta među britanskom i američkom elitom i što tjera Washington da traži nove razloge za poticanje mržnje, uvijek iznova i iznova?

Sve počinje s Muhamedom Mosadekom

Formalno, temelj za ovo sučeljavanje treba tražiti u kolovozu 1953. godine, kada je CIA u Iranu izvela svoju prvu operaciju promjene režima. Tada se izvoz “dobra” u Iran očito poklapao s inicijativom demokratski izabranog premijera Muhamedom Mosadekom, koji je nacionalizirao naftnu industriju i vratio prirodne resurse iz ruku američkih i britanskih korporacija ljudima u zemlji.

Stoga, kad je 2013. godine, u čast 60. godišnjice državnog udara, Američki arhiv nacionalne sigurnosti deklasificirao dokumente koji dokazuju središnju ulogu CIA-e u tom procesu, malo ljudi je bilo iznenađeno. Nije iznenađujuće ni da je britanski MI-6 usko surađivao s Amerikancima, čiji su agenti provodili terorističke akcije pretvarajući se da su  „komunisti“, odnosno pokušali su ocrniti ne samo „prokomunističkog“ premijera, već i SSSR.

“Ništa osim tajnog akcijskog plana neće ispraviti trenutačno stanje stvari”, stoji u preambuli jednog dokumenta, a “suština” ove “teške” odredbe bila je da se novi premijer usudio govoriti o otkazivanju sporazuma o koncesiji, kojima su se, crpeći iransku naftu, bogatile britanske i američke tvrtke koje nisu uplaćivale ništa u iranski proračun.

Počela je realizacija s popisa mjera za „ispravljanje situacije“, ali proces nije bio ograničen na kampanju ucjenjivanja Mosadeka, diskreditaciju putem iranskih i američkih medija, na pružanje „pomoći“ oporbi koju su sponzorirali CIA i MI-6, organiziranje prosvjeda, podmićivanje i prebacivanje iranske vojske na stranu prosvjednika.

Zbog uspješnog svrgavanja „režima“ za zapadne prijestolnice, Iran se pretvorio u monarhističku državu pod kontrolom vraćene dinastije šaha Pahlavija, koji je postao krotak i odan američkoj vanjskoj politici. Šah je kroz privatizaciju odmah započeo veliku prodaju državne imovine. Pod kontrolom zapadnih korporacija ponovo su se našli iranski resursi, a tada se zemlja pretvorila u najboljeg prijatelja Europe i Sjedinjenih Država. To se nastavilo sve do 1979. godine, kada se u Iranu dogodio novi državni udar. Zemlja je ponovno stekla kontrolu nad državnom politikom i naftnim poljima, ali je istog trenutka za Zapad postala dio „Osovine zla“.

SAD i Velika Britanija su loše procijenili da bi Homeini mogao biti bolji od šaha Reze Pahlavija

Posebno uvredljivo za Washington i London u revoluciji 1979. godine bilo je to što su oni sami pokrenuli taj proces. Angloamerikanci su željeli zamijeniti tadašnjeg proameričkog vođu lojalnijom svitom teokratskog pokreta i na vjerskim osnovama zemlju uvući u afganistanski rat protiv Sovjetskog Saveza. To je i bio razlog zašto je ajatolah Homeini slobodno živio u Parizu, što i danas mnoge zbunjuje.

Međutim, London i Washington nisu uzeli u obzir činjenicu da su tijekom godina pune američke podrške šahu Reza Pahlaviju, diktator i njegove pristaše u narodu postali toliko omraženi od strane da su se već u početku prosvjeda u zemlji počeli odvijati nekontrolirani procesi. Iako su na vlast došle teokratske, ali antiameričke snage koje je vodio ajatolah Homeini, među angloameričkom elitom je buknuo još jedan razlog za negodovanje i mržnju prema Teheranu.

1979. su protiv Irana uvedene ilegalne sankcije, a ’80-ih su se Sjedinjene Države obratile za pomoć svom “najboljem iračkom prijatelju” Sadamu Husseinu, praveći medijsku hajku oko graničnih sporova, što je bio formalni razlog za pokretanje iračko-iranskog rata, inače prvog rata u Perzijskom zaljevu.

Intervencija „prve svjetske demokracije“ dovela je do izbijanja jednog od najdužih oružanih sukoba u povijesti XX stoljeća. Rat je trajao 8 godina, a rezultat ovog rata nisu bile samo posljedice uporabe kemijskog oružja, već i stotine tisuća mrtvih i milijun i pol ranjenih.

Mike Pompeo i upitan zdrav razum državnog tajnika

Zapadne prijestolnice jednostavno nisu oprostile Iranu protjerivanje njihovog kapitala u ekstraktivnim industrijama i zato nedavne riječi američkog državnog tajnika u intervjuu o iranskim pitanjima izgledaju još licemjernije.

“Mi smo izvanredna nacija i razumno prihvaćamo našu ekskluzivnost zdravo za gotovo”, rekao je Mike Pompeo.

“Međutim, vanjski svijet moram podsjetiti da je Amerika, ma gdje bila, sila dobra (…) Bio sam direktor CIA-e godinu i pol dana i mogu potvrditi da je fokus našeg rada uvijek bio usmjeren na interese države, ali i našim postupcima smo poštovali suverenitet drugih zemalja“, rekao je Pompeo u izjavi koja izlazi izvan okvira znanstvene fantastike.

16. prosinca 2011. američki je sud, uz puno nepoštivanje logike, presudio da je Iran pomogao teroristima koji su pokrenuli napade 11. rujna 2001. Štoviše, američki Times nije bila nikakva sramota zaboraviti činjenicu da u Iranu dominiraju šiiti, dok su grupu koja je pokrenula napade stvorili sami Amerikanci u Afganistanu, a s teološkog stajališta to je ultraradikalni ogranak sunita, odnosno iranskih vjerskih neprijatelja.

U sljedećim godinama, svaku je izbornu kampanju američkih predsjednika pratila ideja pobjedonosnog rata protiv Irana, a pokušaji provedbe Obojene revolucije u zemlji, kao i komunikacija jezikom sankcija, nisu utihnuli.

Nestabilnost u Perzijskom zaljevu SAD čini sigurnom zemljom za ulaganja u naftu

Od 2012. Iran postaje dio američke strategije za jačanje ekonomije dolara, stvaranjem sveprisutnih žarišta napetosti. To je element globalnog kaosa u kojem je Washington “lijepim riječima” motivirao investitore da ulažu u mirno američko gospodarstvo, jer je u drugim financijskim “lukama” očita trajna destabilizacija.

Iran bi zbog svog zemljopisnog i vjerskog položaja mogao postati glavni stup u tom pogledu, uključujući olakšavanje bijega kapitala iz najvećeg investicijskog centra – zaljevskih monarhija. Ovo objašnjava zašto Sjedinjenim Državama, koje su od uvoznika postale izvoznik nafte i plina, treba stalni kaos u Perzijskom zaljevu i prijetnja ratom između Irana i Saudijske Arabije, ali su u Rijadu toliko ograničeni da ne vide da se kapital energetskog sektora tako seli u SAD, gdje vladaju mir i stabilnost.

Sankcije i udar na europske „saveznike“

Drugim riječima, obrazac pritiska na Iran i njegovi uzroci uvelike su slični američko-ruskim problemima, ali u lokalnoj verziji. Dugi niz godina su američki dužnosnici komunicirali s iranskim društvom sa sankcijama, kako bi nanijeli ekonomsku štetu zemlji i potaknuli ljude da svrgnu neželjeni „režim“ kako bi obnovili proameričku diktaturu. No nakon što su promatrali kako se SAD i njihovi “saveznici” ponašaju u drugim zemljama suvremenog svijeta, Jemenu, Iraku, Siriji, Afganistanu, pa čak i Ukrajini, Iranci tvrdoglavo odbijaju ponoviti taj scenarij.

Kao rezultat toga, Bijela kuća je mogla samo povećati pritisak, ali to je do 2019. dalo suprotan učinak. Ranije Europska unija, poput Sjedinjenih Država, prije svega nije bila sretna što iranske energente ne prodaju njihove korporacije, već iranska vlada, no sada glavna stvar nije bila kontrola izvoza, već same sirovine.

Uvodeći “sirove” sankcije 2019. godine, Washington se zaletio u svetinju, odnosno u pitanje podjele dobiti i počeo je sprečavati europski kapital da kupuje jeftinu iransku naftu. To je europsku elitu stavilo pred izbor, ili će pristati na kupnju skupe nafte iz Washingtona i time propustiti ne samo profit, već i konkurentsku prednost za svoju robu, ili će, zanemarujući anti-iranski „savez“,  razbiti transatlantsko jedinstvo.

Zbog toga europske prijestolnice danas otvoreno traže da se Teheranu omogući ponovna prodaja energetskih resursa, da nastave kupovati iransku naftu u sivim shemama, a Pariz se zalaže za pružanje tranše u iznosu od 15 milijardi dolara, dok s Velikom Britanijom i Njemačkom uvodi financijski mehanizam za zaobilaženje sankcija.

Kod arapskih saveznika, koji su ranije također bili nezadovoljni karakterom Irana i oblikom njegove dominantne religije, trenutni planovi Sjedinjenih Država slično su dočekani. Uspješan ruski dolazak u Siriju je pokazao da Washington više nije apsolutni hegemon i da više nije u mogućnosti nikome dati 100% jamstva za rješenja silom.

Iran i Rusija

Štoviše, približavanje Irana s Moskvom dovelo je Kremlj u poziciju da razjasni partneru nijanse američke vanjske politike. Konkretno, činjenica da stvaranje nuklearnog oružja neće biti prednost za zemlju. Naprotiv, pojava novih strateških nuklearnih snaga donijet će nestabilnost regiji u kojoj su najveća svjetska naftna polja, a upravo to svojom igrom traže Sjedinjene Države.

Ruski „situacijski saveznik“ za zaštitu od unipolarnog svijeta, Kina, također je to shvatila i 9. rujna Peking putem ministarstva vanjskih poslova izjavljuje: „Stranke nuklearnog sporazuma, uključujući Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Kinu, Rusiju i EU, zalažu se za održavanje Sveobuhvatnog akcijskog plana. Prema tome, ne Iran, već Sjedinjene Države moraju odustati od pogrešnih radnji, poput jednostranih sankcija i maksimalnog pritiska.”

Potpuna nespremnost Washingtona na ustupke, čak i u takvim uvjetima, očito je razotkrila njihov glavni cilj – steći kontrolu nad iranskim nalazištima, izvozom, trgovačkim putevima i polugama za određivanje cijena nafte. Štoviše, pod Trumpom je ovo pitanje postalo još akutnije, jer je upravo on tijekom izborne utrke dao puno obećanja korporacijama. Danas započinje novi krug predsjedničke kampanje, a ulagači koji aktivno povećavaju proizvodnju nafte u Sjedinjenim Državama od Trumpa sve više traže otplatu duga.

Stare metode kontrole cijena nafte su se nasukale zbog protivljenja Rusije, odnosno skupine OPEC+, stabilizacije Bliskog istoka i unutarnjeg rata američkog establišmenta, tako da su “naftne” sankcije protiv Irana i dalje ostale nepromijenjene, čak i protivno zahtjevima europskih “prijatelja”.

Trenutno, otpuštanje američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona pokazalo je pomak u procesu i neuspjeh radikalnog rješenja “iranskog” i “sjevernokorejskog” pitanja i potrebu traženja kompromisa.

No, ako se u obzir uzme povijest odnosa između angloameričke osovine i Teherana, a desetljeća tih odnosa od Drugog svjetskog rata do danas smo opisali u ovom tekstu, kompromis Trumpove uprave s Iranom je nemoguć. I da naglasimo, ovdje smo u obzir uzeli samo ekonomske interese i pogrešnu geopolitičku procjenu Londona i Washingtona „da će se teokratska vlada bolje i oštrije suprotstaviti komunistima i Sovjetskom Savezu od šaha Reze Pahlavija“. Uopće nismo spomenuli Izrael i njegov utjecaj na američku vanjsku politiku, koji bi, čak i da se pojavi naznaka bilo kakvog sporazuma, aktivirao sve mehanizme utjecaja na Bijelu kuću i američki Kongres i onemogućio takav razvoj događaja.

No, to je ionako poznata priča, stoga smo ovdje htjeli naglasiti neke do sada prešućene faktore iracionalne mržnje američke i britanske elite usmjerene protiv Islamske Republike.